Džejn L. Rozen
Devet žena, jeDna haljina
Preveo
Marko Mladenović
Naslov originala
Jane L. Rosen
Nine Women, One Dress
Copyright © 2016 by Jane L. Rosen
Translation copyright © 2017 za srpsko izdanje, LAGUNA
Rastko Simić
Kupovinom knjige sa FSC oznakom pomažete razvoj projekta
odgovornog korišćenja šumskih resursa širom sveta.
© 1996 Forest Stewardship Council A.C.
NC-COC-016937, NC-CW-016937, FSC-C007782
U divni spomen na
Rutelen Levenbaum Holc
„Na haljini je najvažnija
žena koja je nosi.“
iv SeN LORAN
prolog
pista
Sali En Feneli, manekenka
Starost: samo 18 godina
-------------------------
„Pribodi to!“ Garderoberi su besneli.
Pribodi šta?, pomislih. „Joj!“ To mi je bio odgovor:
pribodi mene.
Ludilo. Na kastingu su me izmerili najmanje pet puta.
Mislila sam da će to biti najgori deo, pedeset uzbuđenih
manekenki u kombinezonima koje stoje u redu i sanja-
ju o čizburgerima. Audicija se razlikovala od odabira
stoke na kakve sam bila navikla kod kuće u Alabami.
Jedva izustih svoje prve reči tog dana: „Prevelika mi
je. Možda treba da je date nekoj krupnijoj devojci.“
„Nema krupnijih devojaka“, promrmlja garderober
željan pribadanja.
Džejn L. Rozen
10
Pogledah unaokolo. Bio je u pravu. Prošle nedelje
bila sam mršava, najmršavija devojka južno od lini-
je Mejson–Dikson.* Zvali su me Sali Boranija, pitali
moram li da igram po tuš-kabini da bih se pokvasila.
Sad sam debeljuca.
„Stani u red!“, viknu on. Stadoh u red.
Usredsredila sam se na mantru u glavi: diši, diši, nogu
pred nogu. Diši. Diši. Devojka iza mene naruši mi kon-
centraciju najsnažnijim njujorškim naglaskom koji sam
ikada čula.
„Mislim da je na tebi ona haljina“, reče. To je pre zvu-
čalo kao upozorenje nego kao izjava.
„Ona haljina?“ Nisam razumela o čemu govori. Teško
mi je bilo i da dišem. Približavale smo se pisti.
„Svake godine ima jedna haljina“, objašnjavala je.
„Biraju je ljudi iz prvog reda. Je l’ ih vidiš?“ Ona uperi
prst tamo gde su se spajale dve teške zavese. Kada se one
zatalasaše pa smiriše, ja letimice ugledah publiku. Draže
bi mi bilo da nisam.
Ona nastavi: „Na jesen će ti ljudi iz prvog reda staviti
tu haljinu na naslovne strane časopisa, na crvene tepihe
i u izloge butika. A ona je obično mala i crna, kao tvoja.“
Glas joj je maltene poništavao lepotu. Bila je nalik
onim zvezdama nemog filma o kojima je baka raspreda-
la, a koje su propale kada su se pojavili zvučni filmovi.
* Danas simbolična, a nekada prava granica između severa i
juga SAD. (Prim. prev.)
Devet žena, jedna haljina
11
Zvučala mi je potpuno strano. Kontam da ni ona mene
neće ništa razumeti budem li počela da otežem po juž-
njački. Upravo iz tog razloga, otkako sam u Njujorku,
jedva da sam progovorila. Kada se ipak odvažim, govo-
rim vrlo kratko i oprezno. Mogu da isfoliram rečenicu
ili dve, ali nije lako. ili se trudim da govorim trostruko
brže nego inače, ili ljudi izgledaju kao da hoće da isce-
de reči iz mene kao da sam mokra krpa. Nije mi lako ni
što treba da pazim da mi jezik ne bude brži od pameti.
Jasno je da me ne razumeju isto koliko ni ja njih. Pomi-
slili biste da smo po tome svi jednaki, ali nismo. Ne ovde.
Ali ne zbunjujem se samo kada treba nešto da kažem;
jednako sam beznadežna i u pogledu hodanja. Prvog
dana ovde pogrešila sam zastavši usred koraka da pogle-
dam neku zgradu, i tras, pravo na mene naleteo je neki
čovek. viknuo je: „Jesi luda, ribo?“ Kao da sam zako-
čila u mestu nasred auto-puta interstejt 10. Zamislila
sam domino efekat – kako čitav grad pada zbog moje
malenkosti.
Sutradan je padala kiša. Po gradu se nisam snalazila
ni kada je suvo, a kamoli po pljusku. Kada sam videla
kako Njujorčani preskaču barice i složno dižu i spušta-
ju kišobrane, toliko sam se uplašila da nisam odmakla
dalje od nadstrešnice svoje zgrade. Bilo je to kao da su
svi osim mene unapred naučili koreografiju za taj dan.
Nisam mrdala dok nije izašlo sunce.
Devojka sa zvonkim glasom još je razglabala o halji-
ni. između piste i nas bilo je desetak devojaka.
Džejn L. Rozen
12
„Bila je još jedna potencijalna, koju je nosila moja
drugarica Adelin na jučerašnjoj reviji. Možda je to bila
ona haljina. Adelin je rekla da su blicevi pomahnita-
li, potogovo kada je bila na kraju piste. Nada se da je
dopala baš njoj. volela bih da budem drugarica koja se
takođe nada da je dopala baš njoj. Ali nisam. iskreno,
ne bih podnela da je vidim na naslovnoj strani Women’s
Wear Daily-ja.* Ona haljina je uvek na naslovnoj strani
Women’s Wear Daily-ja, neposredno pre nego što krene
na svojevrsnu vrtoglavu turneju ’ko je šta i gde nosio’.
Ona haljina stvarno može da se proslavi, kao i mane-
kenka na kojoj je. Čula sam da je devojka od pre dve
godine dobila ulogu u filmu vudija Alena. i ona je bila
potpuno novo lice, isto kao i ti. Znaš, potpuno novo
lice možeš da budeš samo jednom. Onu haljinu obično
daju ili potpuno novom licu ili poznatom licu. Sada je
njeno potpuno novo lice proslavio vudi Alen! Misliš li
da je on pedofil? Ja radije mislim da nije.“
Nju disanje kao da uopšte nije zanimalo, dok sam ja
mislila samo na to. Sada je između piste i nas bilo samo
osam devojaka.
Ona je i dalje brbljala. „volela bih da ne moram da
razmišljam o nekim stvarima. Na primer, neko mi je
prošle nedelje rekao da su one kriške limuna što ti ih
stavljaju na čašu vode smrtonosne. Prekrivene klicama,
* Stručni časopis modne industrije koji se ponekad zove mod-
nom biblijom. (Prim. prev.)
Devet žena, jedna haljina
13
čak i kakom – tako je devojka rekla, zato što konoba-
ri ne peru ruke. Ta kriška limuna u vodi bukvalno je
najbliže što sam za tri godine prišla parčetu torte. i šta
sada da radim? volela bih da zaboravim to što sam čula
o limunu i vudiju Alenu.“
Limun, pomislih. Koliko sam ja videla, te devojke
za desert uzimaju samo cigaretu. Sve su bile istovetne
– ptice iz istog jata, rekli bismo u mom kraju. Sve su
hodale isto, lako i živahno. Bila sam sigurna da će lepr-
šati po pisti, dok sam zamišljala da ću ja ličiti na ško-
larku u kaljačama. i sve su govorile isti jezik. Rečeni-
cama su dodavale reči koje meni nisu imale nikakvog
smisla, poput ozbiljno i bukvalno i iskreno. iskreno ovo i
iskreno ono. Da se zapitaš da li je sve ostalo što im izla-
zi iz usta laž. Uz to, mnoge njihove priče počinju „Ne
osuđuj me“. Kao da je to karta za izlazak iz zatvora. „Ne
osuđuj me, spavala sam ti s dečkom“, ili „Ne osuđuj me,
sinoć sam pojela celu pitu sa orasima“. iskreno, to drugo
se bukvalno nikada ne bi dogodilo. Ozbiljno, bukval-
no je zarazno.
Šest devojaka ispred mene. Ne znam ni kako sam
dospela ovamo. Pa dobro, to nije baš tačno. Došla sam
autobusom Grejhaund. Kada se rodiš s licem kao što
je moje i s nogama do ramenâ, prestaneš da uzimaš u
obzir bilo koje drugo rešenje. U školi mi je išlo dobro, ali
gotovo da nije bilo svrhe. Kada bismo moja jedva mlađa
sestra Karli i ja donele ocene kući, majka bi njene pro-
učila, dok moje ne bi ni pogledala. Sestra mi je niska,
Džejn L. Rozen
14
na majčinu stranu porodice. Rano sazrela, u osnovnoj
školi bila je najviša a do srednje najniža. Prosečno je
pametna, nikakav genije niti bilo šta slično. Ja nisam
ništa manje bistra od nje. Ali mama moje ocene nije ni
gledala. „S takvim nogama“, rekla bi, „samo treba da
nađeš nekog bogataša i da ih obaviješ oko njega. Karli
mora da nauči da vodi računa o sebi.“ Otprilike tada
prestala sam da se trudim.
Nisu u pitanju bile samo moje noge. imala sam lice,
kožu, kosu, ceo paket. Onakvu lepotu pred kakvom ljudi
zastaju i pilje kao da gledaju sliku. veoma visoku sliku.
Bila sam besprekorna. Spolja, to jest. iznutra sam bila
ljubomorna na Karli. Ona bi govorila, i nekome bi se
dopala ili ne bi. Ne i ja – bilo je dovoljno da uđem u pro-
storiju i odmah bih se svidela svim momcima. Ne bi čuli
ni reč koju izgovorim. Bila sam toliko usamljena da sam
na kraju otišla u Njujork, gde ću moći da stojim u redu
savršenih primeraka kao što sam ja i da budem obič-
na. Taj deo je bio divan – do sada. Samo četiri devojke
ispred mene, a sve imaju lice, kožu i noge... Čekaj, tri.
Priljubih ruke uz bokove da mi se ne tresu.
Njen nazalni glas načas prekide moj strahom izazvani
trans. „Nije samo limun, znaš... One mentol bombone
u činijama na kasi – i njih su analizirali...“
Nadala sam se da ona haljina nije na meni. izgleda-
la je tako jednostavna. Pomislila bih da će ona haljina
biti nešto upečatljivo, da će drečati poput te devojke što
mi probi uši. Haljina na meni bila je neupadljiva. Nije
Devet žena, jedna haljina
15
da se iole razumem u modu. Znam samo ono što sam
videla u modnim časopisima, a njih sam gledala samo
u onim retkim prilikama kada je mama vozila Karli i
mene u Bejtsvil na manikir-pedikir. Tako sam u stvari
naposletku i došla u Njujork. U jednom časopisu bio je
članak „imate li manekenske razmere?“. Krenula sam
po spisku: visina: 175 do 180 cm. Štriklirano. Grudi: 79
do 86 cm. Štriklirano. Struk: 56 do 61 cm. Štriklirano.
Kukovi: 79 do 89 cm. Štriklirano. izmerili su me odmah
tamo u salonu. Dok su se osušila dva premaza crvenog
laka za nokte, sudbina mi je bila zapečaćena. Ušteđevine
smo ionako imali da samo jedna od nas ode na fakul-
tet, a „Karli ima mozak“.
„idi!“ Gurnuše me i ja krenuh. Ličilo je na skok s
padobranom. Mada nije da se iole razumem u pado-
branstvo. Kada sam kročila na pistu, blicevi su seva-
li kao ludi, baš kao što ona devojka reče da hoće. Samo
što se nisam onesvestila na licu mesta. iskreno, bukval-
no i ozbiljno.
poglavlje 1
Sedma avenija
Moris Sigel, modelar odeće u Garment centru*
Starost: nepunih 90 godina
-------------------------
Dok sam se vozio liftom na šesnaesti sprat, nakratko
sam dozvolio sebi da sanjarim o mogućnosti da se nađe-
mo na naslovnoj strani Women’s Wear Daily-ja. Neko-
liko puta tokom godina već nam beše pošlo za rukom
da dospemo na naslovnicu, ali ovo mi je bila poslednja
prilika, poslednja modna nedelja pre odlaska u penziju.
imao sam dobar predosećaj za jednu haljinu. Čim mi je
kreator dao skicu, znao sam da sam dobio da uradim
nešto posebno. Kroz teška staklena vrata videlo se da
su novine proturene kroz otvor za poštu kao i svakog
* Garment Center (Garment District) – modna četvrt na Men-
hetnu. (Prim. prev.)
Džejn L. Rozen
18
drugog jutra. Kada se ustremih na njih, osetih kako
mi je srce preskočilo. eto je! Ovogodišnja mala crna
haljina je moja. Savršeno ju je nosila neka krupnooka
manekenka koja je izgledala kao da joj je to prvi izlazak
na pistu u životu. Ja sam napravio tu haljinu, rođenim
rukama. Haljina sezone! U butike će stići za nekoli-
ko meseci, verovatno u avgustu, a dok se rasproda i
poslednja ponovna narudžbina, biće decembar a ja ću
slaviti odlazak u penziju. Godi mi što odlazim dok sam
na vrhu.
Svakog jutra u šest, ja sam prvi koji stiže u izložbe-
ni prostor modne kuće Maks Hamer. Čak i danas, dok
poslednji sneg ove zime zasipa ulice Menhetna, ja ipak
stižem na vreme. Na svoje vreme, to jest. Niko drugi neće
doći još satima. U pobedničkom raspoloženju, otklju-
čavam teška staklena vrata i povlačim ih. Nije loše za
jednog devedesetogodišnjaka. Na njima zlatnim pisa-
nim slovima piše Maks Hamer d.o.o. Te reči su tu već
sedamdeset pet godina. Toliko dugo ja otvaram ta vrata:
u početku sam to radio snagom jednog jedinog kaži-
prsta, a sada obema rukama i uz pobedonosno „Oj!“.
Maksa nema već osam godina. Dotada je on dola-
zio prvi. Katkada sam pomišljao da možda i spava tu. U
mom slučaju nije tako: ja sam u šest na poslu, u šest kod
kuće. Nikada nisam propustio večeru sa svojom ženom
Matildom i našom ćerkom Sarom. Ona je sada u svo-
jim šezdesetim; i sama ima dva sina. Moj mlađi unuk
Lukas lekar je u urgentnom centru; stariji, Henri, svira
Devet žena, jedna haljina
19
čelo u Njujorškoj filharmoniji. Maks je imao dva sina.
Posao sada vodi mlađi, endru, mada u svojim pedese-
tim i nije baš mlad, rekao bih. endru je pametan dečko.
Toliko pametan da zna da, za razliku od svojih roditelja,
nema oko za modu. Ali ipak je želeo da uđe u porodič-
ni posao. Zato je išao u poslovnu školu vorton i pre
dvadesetak godina preuzeo od oca, kada su on i Doroti
konačno otišli u penziju, svakodnevnu brigu o poslova-
nju. U roku od godinu dana od njegovog dolaska, Maks
Hamer je iz kralja imitacija Sedme avenije prerastao u
samo kralja, sve to ne menjajući ime na vratima. A ja
sam sve vreme tu, pravim modele.
Maksa Hamera upoznao sam na brodu za Ameriku
koji se otisnuo iz poljske luke Gdinje u leto 1939. Karta je
pripadala mom starijem bratu od strica Morisu, a mene
je otac poveo sa sobom da ga ispratimo. To je bilo nede-
lju dana pre moje bar micve,* i bilo mi je žao što mi brat
od strica neće biti prisutan. Kada smo došli po njega tog
jutra, bio je bolestan. veoma bolestan, goreo je od tem-
perature. Njegova majka, premda zabrinuta, navaljivala
je da se on ukrca na brod za Ameriku. Moris i ja smo
ličili jedan na drugog. iako je imao šesnaest godina, on
je bio sitan, a ja, iako sam imao nepunih trinaest, bio
sam krupan. Ljudi su često bili u zabludi da smo blizan-
ci. Njemu je otac umro godinama pre toga, i odrastao je
* Jevrejska svečanost kojom dečak s navršenih trinaest godina
postaje punopravni član verske zajednice. (Prim. prev.)
Džejn L. Rozen
20
sa mnom bezmalo kao s bratom. Otac mi je bio krojač
i obojicu nas je naučio svemu što zna, od toga kako se
model pravi od skice do toga kako bez mašine napra-
viti rupice za dugmad.
Kada stigosmo do broda, Morisa nisu hteli da puste
da se ukrca. Dotada mu se već bilo osulo pola tela –
skoro da se videlo kako odaje toplotu. Sad kada sam
video gotovo sve dečje bolesti, rekao bih da je posre-
di bila rozeola. Stjuardi su ga vratili, vičući da će zara-
ziti ceo brod.
Otac uze od Morisa kartu, torbu i dokumenta i odve-
de nas do drugog brodskog mosta. Pretpostavio sam da
samo pokušavamo da Morisa uvedemo na drugi ulaz,
ali otac mi u poslednjem trenu dade sav novac iz džepa,
sav novac iz Morisovog džepa i svoju zlatnu burmu.
Poljubio me je u glavu i rekao mi da se ukrcam na brod.
Plakao sam, preklinjao ga i nagovarao. Pokušavao sam
da ga upozorim s kakvim će se prizorom suočiti kada
se bude vratio kući mojoj majci bez njenog sina jedin-
ca nedelju dana pre njegove bar micve. Spustio sam
glavu, stideći se svojih suza, a dok sam je podigao, on i
moj brat od strica već behu otišli. Ni oca ni Morisa više
nikada nisam video. Svemu tome prisustvovao je Maks
Hamer, koji je bio šest godina stariji od mene. Odvukao
me je za rukav na brod i rekao mi da mi je otac upra-
vo spasao život.
Prošla su tri dana dok nisam ponovo progovorio, a
dotada mi je Maks ispričao čitavu svoju životnu priču
Devet žena, jedna haljina
21
– čak i deo koji se još nije odigrao. Prvo što će učiniti
kada se iskrcamo u Americi, rekao je, biće da nađe svoju
devojku Doroti, koja je stigla nekoliko meseci ranije,
i da je zamoli da ga čeka. već su čekali prilično dugo.
Rekao je kako je znao da je Doroti ona prava čim mu se
prvi put osmehnula kroz izlog očeve krojačke radnje u
Krakovu. imali su jedva po dvanaest godina. Rekao je
kako će početi da stiče bogatstvo, pa se oženiti njome i
steći ostatak. Čak i u potpalublju broda koji je vrveo od
pacova i ni s celom veknom hleba za nas obojicu, pove-
rovao sam mu sve do reči. Bio je neverovatan.
Rekao sam mu da u subotu treba da imam bar micvu,
a on je uredio da tako i bude. izrecitovao sam šta je tre-
balo iz Tore, a dok smo prešli pola Atlantika, Nemci već
behu prodrli u Poljsku sa gotovo svih strana. Neprestano
sam brinuo hoću li ikada više videti porodicu i domovi-
nu. Na brod sam se popeo kao dečak, a u Ameriku sam
se iskrcao kao čovek. i to ne samo zato što sam imao
bar micvu. Zajedno sa imenom Moris Sigel, od brata
od strica preuzeo sam i starost od nepunih sedamnaest
godina. Nisam poznavao nikoga osim Maksa Hamera,
ali slutio sam da će mi poznanstvo s njim biti dovoljno.
Sve što je rekao obistinilo se. Mada ne baš redosledom
koji je predvideo.
Najpre smo otišli u Bruklin da nađemo Doroti. Foto-
grafija koju mu je poslala bila je uslikana ispred ulične
table na raskrsnici Avenije Koni Ajlend i Avenije Džej.
Ceo dan smo čekali ispred table. Maks mi je na brodu
Džejn L. Rozen
22
toliko puta pokazao njenu fotografiju da sam je ja prvi
ugledao. Nikada nisam video ništa slično njihovom
ponovnom susretu – bio sam odveć mali da bih imao
devojku i nisam mogao da zamislim kako je gajiti takva
osećanja prema nekoj. Ljubljenje i suze. Oboje su plaka-
li. Nikada nisam video da muškarac tako plače. Suze mu
nisu samo navirale, neumoljivo su mu tekle niz obra-
ze. Doroti nas je odvela u jedan mlečni restorančić i jeli
smo kao da nismo jeli mesec dana, što nije bilo daleko
od istine. Nedostaju mi ti mlečni restorani – nekada su
u starim jevrejskim krajevima bili rasprostranjeni kao
što je danas Starbaks. Topli blinci* i hladni konobari.
Maks joj je izneo svoj plan da sačeka s venčanjem dok
mu ne krene posao. Zatim je ona njemu iznela svoj plan
– ne zanima je što on nema novca, više se neće odvajati
od njega. venčali su se iste nedelje. Od samog početka,
zapravo je ona bila šef.
Uspeo sam da stupim u vezu s jednim daljim rođa-
kom u Džersi Sitiju koji je imao fabriku haljina, i počeo
da radim tamo. Kao šegrt modelara odeće savršeno sam
se uklapao u Maksov veliki plan, i bio sam srećan što
napredujem prema zasluženom mestu u njemu. i ne
samo to: ono malo vesti što smo dobijali o kući nije bilo
dobro, pa mi je to što radim isti posao kao otac poma-
galo da osećam vezu s njim. Modelar odeće me je uzeo
* Blinci (blini) – ruski kolači slični palačinkama, obično sa
sirom. (Prim. prev.)
Devet žena, jedna haljina
23
pod svoje krilo i savladao sam njegov način pravljenja
modela, iako mi se očev više sviđao. Sledeće godine
Maks je nagovorio mog rođaka da mu pomogne da
otvori modnu kuću u Sedmoj aveniji. Osim što mu je
pozajmio novac, moj rođak mu je pozajmio i mene i,
za tili čas, marka Maks Hamer već je lepo napredovala.
Rani dani su mi bili omiljeni. Tada sam već umeo da
napravim model za svaki stil. Dok su modne kuće oko
nas imale otmene kreatore koji su pravili originalne kre-
acije, Maks je imao drugačiju zamisao. Svakodnevno
me je slao na trafiku da kupujem holivudske časopise:
Film, Fotoplej i Moušn pikčer. Ako bi Kerol Lombard,
Džoun Kraford ili Beti Dejvis nosila neku haljinu, mi
bismo je iskopirali. imao je neviđeno oko i umeo tačno
da razluči koje će haljine lepo stajati prosečnoj američ-
koj ženi a da se ona pritom oseća kao filmska zvezda.
Dok je većini drugih modelara odeće trebala haljina da
bi napravili kopiju, meni je za to obično bila dovoljna
samo fotografija.
Nikoga nismo pokušavali da prevarimo niti bilo šta
slično. Za vreme Nedelje mode, kada su kupci dolazi-
li, ostavljali smo slike filmskih zvezda na stolovima u
izložbenom prostoru. Prvu liniju smo čak i nazvali po
glumicama. Doroti je bila savršenog stasa za uzorke,
pa kada bi izašla u Greti Garbo ili Loreti Jang, kupci
su vadili teške olovke, kako je Maks govorio kada su
Džejn L. Rozen
24
naručivali naveliko. Ostvarili smo veliki uspeh, a do
sledeće sezone su i ostale modne kuće podražavale naš
pristup. Ali mi smo bili prvi, a sasvim iskreno i najbo-
lji. Nedugo potom Maks je preselio svoju sada trudnu
nevestu sa Koni Ajlenda na Central Park vest. Dotada su
već i jedno i drugo izgledali kao da nikada nisu kročili
u poljski štetl,* a kamoli odrasli u njemu. Doroti je sada
kupovala u najotmenijim buticima u Petoj aveniji i u
Ledis Majlu,** gde je nabavljala najnoviju modu iz Pariza
i Milana. To je značilo da za uzor imam više od foto-
grafija. Rastavljao sam njene prelepe haljine, proučavao
način izrade, pravio model i ponovo ih sastavljao. Bili
smo tim snova pre nego što je taj izraz uopšte postojao.
Našao sam i ljubav. Zaljubio sam se u moju Matildu
čim sam je video na L-liniji metroa dok sam se vra-
ćao kući za Bruklin. Nosila je ostatke tkanina koje joj
je gazda dozvolio da ponese kući, i posle šesnaest sta-
nica napokon sam je nagovorio da me pusti da ih joj ja
nosim. Malo je falilo da bude prva generacija Ameri-
kanaca; rodila se na brodu – njeni roditelji su pobegli
iz Austrije – i volela je da govori da je niotkuda i oda-
svud. Njeni su me dočekali raširenih ruku, a to što sam
opet bio deo porodice donekle mi je ublažavalo tugu.
Bilo je leto 1945. i rat se konačno završio. Ljudi su tokom
* Jidiš: mala jevrejska zajednica u istočnoj evropi. (Prim. prev.)
** Ladies’ Mile – tržna četvrt na Menhetnu za ljude dubljeg džepa.
(Prim. prev.)
Devet žena, jedna haljina
25
godina donosili u delićima vesti o mojoj porodici, a
svaka nada koju sam gajio da ću ih ponovo videti tonu-
la je sa svakim jezivim izveštajem. Znao sam da njima
u čast moram da živim punim životom, dovoljno veli-
kim za sve nas. Ubrzo smo se Matilda i ja venčali pa i
sami dobili dete.
Štošta se u Garment centru promenilo tokom godina,
ali ja sam u suštini ostao isti. Mode dolaze i prolaze, ali
model je model. Naramenice iz četrdesetih i pedesetih
ustupile su mesto krpicama bez bretela iz šezdesetih i
sedamdesetih. Za razliku od mene, Maks se jeste menjao
s vremenima. Sedamdesetih je uložio u diskoteke, pa su
Doroti i on plesali po celu noć. Tako sam to barem zami-
šljao – ja nikada nisam kročio u diskoteku. Osamdesetih
su ušli u kasačke trke. Kupovali su kasače i slikali se kao
pobednici. imali su otmen život. Otmeniji od narame-
nica koje su se osamdesetih vratile u modu. Moj nije bio
toliko otmen, ali ne bih ga menjao ni za šta.
Na kraju je Maks otišao u penziju pa su se on i Doro-
ti preselili u Palm Bič. Tada je posao preuzeo njegov sin
endru. Maks je živeo život koji mi je iscrtao na brodu
pre onoliko godina – svoj američki san. Postojao je samo
jedan nedostatak: nije podnosio Palm Bič. Govorio je
kako se svi šetaju u istoj prokletoj haljini, Lili Pulicer.*
Naterao je sina da obeća da je nikada neće iskopirati.
* Američka modna kreatorka i istoimena robna marka poznata
po šarenim i cvetnim dezenima. (Prim. prev.)
Džejn L. Rozen
26
Nije vredna Hamerove imitacije, šalio se. Ali endru nije
ni nameravao da kopira Lili Pulicer, a ni bilo koga dru-
gog kad smo već kod toga. Nalik ocu, i on je imao plan.
Njegov je bio da uzdigne Maks Hamer na potpuno nov
stupanj tako što će umeće i kvalitet koje posedujemo
primeniti za originalne kreacije. Otišao je na institut
modne tehnologije i u Školu za dizajn Roud Ajlend i
sastavio sopstveni tim snova. Oni bi mi dali skicu a ja
bih napravio ono što su zamislili. Lepo smo sarađivali, i
da nisam toliko uživao u pravljenju prave mode, mislim
da bih odavno otišao u penziju.
Modelar koji bude došao posle mene nikada neće
praviti model onako kako ga ja pravim. Ja sam jedan od
poslednjih u poslu koji sve radi ručno. Ogrnem krojač-
ku lutku muslinom a zatim nacrtam model na kartonu.
Uzmem kreatorovo nadahnuće i udahnem mu život
– moje ruke, moj rad. Danas se svi modeli prave na
računaru. Neki modelari ne vide samu haljinu sve do
fitinga. Ali kad god da je vide, čovek se nada da se prema
njoj ophode s poštovanjem koje zaslužuje. Prava halji-
na ima u sebi malo čarolije. Pravi krojač je pomalo kao
čarobnjak.
Pretpostavljam da će se one naramenice iz osamdese-
tih opet vratiti u modu, ali ja neću biti tu da ih stavljam.
Ovo mi je poslednja jesenja linija. Ponovo pogledah
fotografiju svoje haljine na naslovnoj strani WWD-a.
Bila je ovo dobra vožnja.
poglavlje 2
Filmska zvezda
Tab Hanter, filmska zvezda
Starost: 29 godina
-------------------------
Ja nisam stvarno Tab Hanter, filmska zvezda. Ali danas
kao i da jesam. U stvari sam Džeremi Medison, filmska
zvezda. Dobro, zapravo nisam ni Džeremi Medison, film-
ska zvezda. Ja sam Stenli Trenton, niko bitan. ime Džere-
mi Medison nadenuo mi je agent kada je potpisao ugovor
sa mnom, pre dugih šest godina. Ali on me od jutros
zove Tab Hanter. Kao da mi nije dovoljno što sam pred-
met skandala koji se povlači po tabloidima zbog lažnih
navoda da su me razotkrili kao homoseksualca. Još sam
morao da guglujem ime da bih uopšte ukapirao foru.
Tab Hanter je bio pritajeni gej i bioskopska zvezda iz
pedesetih čiji je agent uredio tobožnju vezu između njega
i Natali vud kako bi sakrio da je ovaj homoseksualac.
Džejn L. Rozen
28
Nije mi baš najjasnije šta time hoće da kaže, pošto ja
uistinu nisam gej a ova propagandna katastrofa ne tiče
se nikakve lažne veze. Ali sudeći po bolesnom umu mog
mahnitog agenta, bez koga se potajno bojim da ne bih
vredeo ništa, istina nije važna i ja sam novi Tab Hanter.
Ovo ću mu priznati: kao i u slučaju Taba Hantera, i moj
uspeh je u bliskoj vezi s mojim izgledom. Za proteklih
šest godina snimio sam osam filmova, a to dostignuće
donelo mi je preko noći uspeh i slavu koje sam oduvek
priželjkivao. Pazi šta želiš, valjda.
Nisam bio dete glumac, ali nisam bio ni daleko od
toga. Prvu ulogu dobio sam samo nekoliko dana nakon
što sam završio Umetničku gimnaziju u Los Anđelesu.
ispostavilo se da sam vrlo zgodan za razne role. Ja sam
dečko iz prvog komšiluka. Ja sam srednjoškolski bun-
tovnik. Ja sam štreber. Mogu čak i da obučem kostim
superheroja i da u poslednjem trenutku uverljivo spa-
sem svet od bliske propasti. Pored toga, dogodine punim
trideset leta. Tako da se bojim. Plašim se da su odbrojani
dani kada sam glumio dvadesetineštogodišnjake i da u
narednoj holivudskoj deceniji neće biti mesta za mene.
Delom zbog toga holivudsku igru publiciteta i igram
najmanje što mogu – čini mi se da je to najbolji pri-
stup za trajnu slavu. izbegavam paparace a pre nekoliko
godina čak sam se preselio na Menhetn, gde je lakše
izbeći mnogo pažnje. To što su me javno raskrinkali
kao homoseksualca, pa makar i lažno, teško da je bilo
u skladu s neprivlačenjem pažnje.
Devet žena, jedna haljina
29
vozio sam se limuzinom Avenijom Leksington na
premijeru svog najnovijeg filma, u bioskopu Zigfeld.
Moj agent Henk urlao je na mene preko telefona, zbog
čega mi je bilo vrlo teško da razmišljam. Budući da mu
je glas kakvim obično govori jak kao urlik, kada zaista
urla to je kao da urla kroz megafon.
Katastrofa zbog koje je urlao počela je dvadeset četiri
sata ranije, kada sam se vratio kući i zatekao verenicu
kako se tuca s ličnim trenerom. Po svemu sudeći, sce-
nario u kom ljudi varaju s trenerima postao je opšte
mesto. Spoj bezazlenog dirkanja i štipkanja i spandeksa
pripijenog uz telo neretko vodi do mnogo manje beza-
zlenog dirkanja, štipkanja i pripijanja uz telo. Kada mi je
zgranutost jenjala, uradio sam ono što bi svaki glumac
na mom mestu uradio u takvim okolnostima: pozvao
sam svog agenta. Henk je sve to obeležio kao dosadno,
doprinevši mojoj rastućoj nesigurnosti ovim draguljem
od opaske: „Poslednje što mi sada treba jeste deset odsto
dosadnog.“
Tvrdio je i da će se, osim toga što je dosadna, istina
nepovoljno odraziti na mene. Možete li da poverujete?
Ona je neverna a na mene će se to nepovoljno odraziti
bude li priča izašla na videlo. Rekao je kako to ukazu-
je da ne mogu da je zadovoljim. „Seks simboli nemaju
verenice koje ih varaju s trenerima.“ Naložio mi je da
čitav nesrećni događaj ostane između nas četvoro i da
svojoj večerašnjoj premijeri prisustvujem sam. Kada ljudi
budu pitali gde je ona, kao što će sigurno pitati, pošto je
Dostları ilə paylaş: |