POJMOVI KAO VRHUNCI
Statički gledano, pojam predstavlja ono što je zajedničko čita
vom broju pojedinačnih slučajeva. Prilično često, međutim, pojam je
neka vrsta vrhunca u bujici neprekidnih promena. U japanskom
pozorištu kabuki iznenada se igra glavnoga glumca okamenjuje u
jednu nepokretnu, monumentalnu pozu, takozvanu mi-e, koja ozna
čava vrhunac neke važne scene i zgusnuto prikazuje njen karakter.
Manje očigledno, balet i muzičke sekvence, sasvim uopšteno, često
se organizuju oko takvih jednostavno oblikovanih vrhunaca, koji
sažimaju stanje radnje u izvesnim trenucima i služe kao belezi za
usmeravanje gledaoca ili slušaoca na njegovom putu kroz delo koje
se pred njim izvodi.
U slikarstvu i vajarstvu, bezvremenski lik često je apstrakcija
nekog kretanja ili radnje. Takav statičan lik kristalizuje prirodu
složenijeg zbivanja u jednu konačnu formu; ali, on isto tako potis
kuje radnju i svodi raznolikost faza i izgleda na jedan jedini koji
će ih sve predstavljati. Ranije sam pokazao kako perspektivne pro
jekcije nekog predmeta u opažanju izgledaju kao deformacije »pred
meta kao takvog«. Kada se takva proforma ne shvata kao izdvojena
od svojih pojedinačnih pojava, nego kao središte oko koga se one
okupljaju, onda se dobij a dinamičan pojam.
Ovo poimanje suštine apstrakcije može da se izrazi jezikom geš-
taltne psihologije tako što će se reći da se mnogi fenomeni iskustva
grupišu kao varijacije oko Pràgnanzstufen, tj. oko faza jasne preg-
nantne strukture. Verthajmer je ukazao na to da se ugao od 93°
ne sagledava kao samostalan entitet, nego kao »loš« pravi ugao.
Kada strune neke violine nisu podešene, one proizvode nečiste ili ne-
tačne svinte, koje se čuju kao suviše »visoke« ili suviše »niske«, a ne
kao »drukčiji interval« sa sopstvenim karakterom. Jasno određene faze
jednog tonskog niza spontano služe kao osnovna merila od kojih
međuvrednosti odstupaju ili ka kojima vode, kao »vodeći tonovi u
dijatonskoj lestvici. Psiholog Edvin Rauš (Edwin Rausch), u jednom
sistematskom razmatranju ove pojave analizuje kvalitativne promene
koje nastaju kada se neki ugao povećava od 0° do 180° (slika 151).
Najpre se prava upravna linija čepa na nultoj tački u jedan strelasti
šiljak, koji se još razlikuje od tipičnog oštrog ugla; između obeju jasno
određenih formi leži jedna od četiri strukturalno »nižih« međuformi,
koje su neodređene, nekarakteristične i dvosmislene. Druga jedna tak-
151
va međuzona leži između oblasti tipičnog oštrog ugla i oreola oko pra
vog ugla. Slična organizacija nalazi se u drugom kvadrantu, kojim
preovladava oblast tipičnog tupog ugla. U neposrednoj blizini 180°
mi više ne vidimo »istinski ugao«, nego pre neku povijenu
pravu liniju. Razume se da nagla podela između zona na Raušovom
crtežu odgovara postepenim prelazima, a da vrednosti u okviru svake
zone nisu stalne nego se postepeno menjaju.
Ponekad, varijacije toliko odstupaju od Pràgnanzstufen da se
više i ne prihvata lako da njima pripadaju. U opažajnom smislu, je
dan pravougaonik nije prosto rod svih četvorougaonih geometrijskih
slika sa pravim uglovima, nego se odnosi na tipičnu strukturu tog
oblika. Stoga će neko ko vrlo dobro zna šta je pravougaonik da se
začudi kada dođe na pomisao da nešto što je dugačko jedan metar
a široko jedan centimetar ima pravo da se zove pravougaonikom.
Vizuelno, ono je štap ili traka. Za izvesne potrebe, opažajne, umetnič-
ke ili naučne, nužna je sposobnost da se pojmovi rastegnu i preko ono
ga na šta ukazuje prvo viđenje. U jednoj ranijoj glavi, pomenuo sam
normativni lik ljudske figure i teškoće u raspoznavanju koje nastaju
u vizuelnom opažanju i u umetnosti kada likovna predstava suviše
radikalno odstupa od norme.
Dinamični pojmovi ne zahtevaju stvaran fizički kontinuitet fe
nomena na koji se odnose. Ljudski um je sposoban da organizuje ta
kav jedan kontinuum od odvojenih, široko rasprostranjenih celina
ako one dovoljno liče jedna na drugu. U prirodoslovnom muzeju u
Vašingtonu ima jedna grupa punjenih pasa, vukova, lisica i dr., koji
su tako poredani da različite nijanse pojma pas sjedinjuju u jednu
koherentnu sliku. Drugi jedan, lep primer, možemo da uzmemo od
Sopenhauera:
»Tako, na primer, da bi se potpuno shvatile ideje koje se izražavaju
u vodi, nije dovoljno da se ona vidi u mirnom jezercetu ili u ujednačenom
potoku; nego, te ideje se potpuno otkrivaju tek kada se voda pojavi u
svim okolnostima i sa svim preprekama. Usled njihovog dejstva na nju.
ona potpuno ispoljava sve svoje osobine. Stoga smatramo da je ona lepa
kada se obrušava, urla ili penuša, skače uvis, ili kada se raspršava u
padu, ili konačno, kada veštački prisiljena, buja kao mlaz. Tako, izlažući
se različito u različitim okolnostima, ona uvek vem o potvrđuje svoj ka
rakter; za nju je isto tako prirodno da šiklja nagore kao i da miruje na
lik na ogledalo; ona je podjednako spremna i za jedno i za drugo, čim
nastupe okolnosti.«
Slično tome, i u umetnosti jedna grupa figura ili predmeta često
predstavlja razne vidove jedne te iste teme. Građani Kalea od Ogista
Rođena (Auguste Rodin) prikazuju šest varijacija reagovanja na mučni
zadatak predaje neprijatelju.
U nekim slučajevima, varijacije jedne pojmovne teme organizuju
se oko jednog jedinog vrhunca, dovoljno snažnog da ujedini drugo
razredne pojmove pod zajedničkom apstrakcijom. U drugim, pak,
slučajevima ima više takvih vrhunaca slične snage. Oni mogu da
se toliko međusobno razlikuju da samo jedno zrelo razumevanje može
da ih sagleda kao pripadnike jedne porodice fenomena. Za neis
kusnog posmatrača, oni izgledaju toliko različito koliko su drevnim
narodima bile različite zvezde zornjača od večernjače. U geometriji,
152
Dostları ilə paylaş: |