Željko Kaluđerović
Yüklə 207,16 Kb. Pdf görüntüsü
|
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 84 propadanju (322b13–19), gdje kaže da je Apolonjanin u pravu kada smatra da nema ni tvorenja ni trpljenja ako sve ne bi potjecalo iz jednog zato što se toplina i hladnoća, na primjer, ne mijenjaju jedna u drugu već se to deša- va njihovom podležećem ( ὑποκείμενον). Zaključak je da sve ono kod čega postoji tvorenje i trpljenje nužno ima jednu podležeću prirodu ( ὑποκειμένην φ ύσιν), 46 a ona je u Diogenovu slučaju aer. 47 Kada u narednom 3. fragmentu (DK64B3) Diogen govori o uređenosti sve- ga, koju proizvodi umnost (νο ήσιος), on je do izvjesne mjere na tragu He- raklitovih uvida iz njegovih »vatrenih« fragmenata (DK22B30, DK22B31, DK22B90), ili spominjanja identičnih opreka poput zima–ljeto i noć–dan, koje se pojavljuju u Efežaninovu 57. i 67. fragmentu (DK22B57, DK22B67). Ova teleologičnost odnosno poredak i svrsishodna konstitucija ukazuju na svojevrsni metafizički optimizam Diogena, po kome je kozmos uređen na najbolji (»najljepši« – κ άλλιστα) mogući način. 48 Superlativnost kozmosa ontološki je fundirana na tezi o arche-ologičnosti aer-a jer je trajnost ili stalnost u svojoj vlastitoj prirodi, dok se podvrgava promjenama, karakteristika zraka koja se naglašava u Diogenovu 2. fragmen- tu (DK64B2). 49 Može se reći, slijedeći Aristotela, da Apolonjaninovo krajnje načelo ostaje nepromijenjeno u bivstvu, podvrgavajući se istovremeno nebro- jenim modifikacijama (DK64B4): Osim toga još su i ova važna znamenja. Ljudi, naime, i ostala živa bića koja dišu žive pomo- ću zraka. A on im je i duša i um, kao što će biti jasno pokazano u ovoj raspravi, i ako se to ukloni, oni umiru i um ih ostavlja. 50 ἔτι δὲ πρὸς τούτοις καὶ τὰδε μεγάλα σημεῖα. ἄνθρωποι γὰρ καὶ τὰ ἄλλα ζῶια ἀναπνέοντα ζ ώει τῶι ἀέρι. καὶ τοῦτο αὐτοῖς καὶ ψυχή ἐστι καὶ νόησις, ὡς δεδηλώσεται ἐν τῆιδε τ ῆι συγγραφῆι ἐμφανῶς, καὶ ἐὰν τοῦτο ἀπαλ- λαχθ ῆι, ἀποθνήισκει καὶ ἡ νόησις ἐπιλείπει. Moguće je da je Simplicije nešto izostavio u navođenju Diogenova 3. i 4. fragmenta (DK64B3, DK64B4), te otud odlomak između njih koji treba po- kazati da ljudi i druga živa bića žive i imaju dušu i um iz ovog načela, koje je zrak. Veza zrak–duša–um(nost), tj. identitet ἀήρ–ψυχή–νόησις, pokazuje i dokazuje načelnost zraka, što se potom osnažuje fenomenom disanja. Da sva živa bića žive udišući zrak, koji je duša ili život, eksplicirao je Anaksi- men (DK13B2) stoljeće ranije, dok je um(nost) zasigurno anaksagorovskog porijekla (DK59B1, DK59B3, DK59B7, DK59B11, DK59B12, DK59B13, DK59B14). Zrak, zatim, ima epitet božanskog, 51 što je vidljivo iz dva Apolonjaninova fragmenta, 7. i 8. (DK64B7, DK64B8). U njima se pojavljuje stara oprečnost između bogova i ljudi ili bogova i kozmosa. Ono božansko, kao i kozmos, prema Simplicijevoj interpretaciji Diogena, stvoreni su od istog, drugačije rečeno od zraka, načela koje je vječno ( ἀίδιον), besmrtno (ἀθάνατον), veliko (μ έγα), jako (ἰσχυρὸν) i pritom mnogo zna (πολλὰ εἰδὸς ἐστι). 52 Filodem, štoviše, navodi (DK64A8) da Diogen hvali Homera zato što zrak smatra Zeu- som, naime govori da Zeus sve zna, dok Aetije bilježi (DK64A8) da Diogen, uz Kleanta i Enopida, za dušu kozmosa (κ όσμου ψυχήν) tvrdi da je bog. Ci- ceron, dalje, piše da Apolonjanin za zrak dokazuje da je bog ili da se njime služi kao bogom. 53 Kod Augustina stoji (DK64A8) ne samo da je zrak ono iz čega sve nastaje, već i da on posjeduje božanski razum (compotem divinae rationis), bez kojeg ništa iz njega ne može nastati. Za ovu tendenciju para- digmatičan je, ipak, 5. Diogenov fragment (DK64B5), čije početne rečenice glase:
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 85 I čini mi se da je ono što ima um od ljudi na- zvano zrak, i da on svime i upravlja i svime vlada. Jer čini mi se da on sam jest bog i da sve doseže, sve uređuje i jest u svemu. 54 κα ί μοι δοκεῖ τὸ τὴν νόησις ἔχον εἶναι ὁ ἀὴρ καλο
ύμενος ὑπὸ τῶν ἀνθρώπων, καὶ ὑπὸ το ύτου πάντας καὶ κυβερνᾶσθαι καὶ πάντων κρατε ῖν· αὐτὸ γάρ μοι τοῦτο θεὸς δοκεῖ εἶναι κα ὶ ἐπὶ πᾶν ἀφῖχθαι καὶ πάντα διατιθέναι καὶ ἐν παντὶ ἐνεῖναι. Iz iskaza koji se pronalaze u 4. i 5. Diogenovu fragmentu (DK64B4, DK64B5) evidentno je da postoji bliskost i srodnost između božanskog i ljudskog uma, koju je dodatno potkrijepio Teofrast (DK64A19), navodeći da je Apolonjanin nes, Early Greek Philosophy, Penguin Put- nam, New York 2001., str. 254. 43 Prev. Ž. Kaluđerović. Hermann Diels, Pred- sokratovci. Fragmenti II, Naprijed, Zagreb 1983., str. 56, A5. Njem. izd. Hermann Diels, Walther Kranz, Die Fragmente der Vorsokra-
Ako je Diogen većinu djela napisao slijedeći Anaksagoru i Leukipa, kako smatra Teofrast, onda je jednako opravdano pridodati ovom spisku filozofa koji su utjecali na jednog od posljednjih predsokratovaca fizičarske pro- venijencije, i Anaksimena i Heraklita. Hans Diller čak smatra da je Heraklitov utjecaj na Diogena značajniji nego Anaksimenov. Vidi Hans Diller, »Die philosophiegeschichtliche Stellung des Diogenes von Apollonia«, Her-
44 G. S. Kirk, J. E. Raven, The Presocratic Phi- losophers, str. 432. 45 Prev. Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokratovci. Fragmenti II, str. 64, B2. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorsokratiker II, str. 60, B2. Sam Stagiranin piše (Met.983b8–11): »Jer ono od čega su sva bića, prvo od čega na- staju i posljednje u što propadaju, čemu bivstvo ostaje ali se mijenja u svojstvima, to je, kažu oni, element i načelo bića« ( ἐξ οὗ γὰρ ἔστιν ἅπαντα τὰ ὄντα, καὶ ἐξ οὗ γίγνεται πρώτου κα ὶ εἰς ὃ φθείρεται τελευταῖον, τῆς μὲν οὐσίας ὑπομενούσης, τοῖς δὲ πάθεσι μεταβαλλούσης, το ῦτο στοιχεῖον καὶ ταύτην ἀρχήν φασιν εἶναι τ ῶν ὄντων). Prev. Ž. Kaluđerović. Aristotel, Metafizika, str. 10, 983b8–11. 46 Govoreći o jednosti i neograničenosti Anaksi- menovu zraka, istu sintagmu »podležeća pri- roda« (
ὑποκειμένην φύσιν) upotrijebio je i Aristotelov prijatelj Teofrast (DK13A5). 47 U svojoj monografiji o problemu jednog u Aristotelovoj metafizici, Slobodan Žunjić piše: »Aristotel, naime, odobrava Diogenov stav ukoliko je ovaj inspiriran potrebom za- štite aksioma o nenastajanju iz ničeg«. Slobo- dan Žunjić, Aristotel i henologija, Prosveta, Beograd 1988., str. 27. 48 Barnes smatra da se u ovom kratkom i jez- grovitom fragmentu (DK64B3) može prona- ći prvo postojeće izlaganje tzv. teleološkog dokaza za božju egzistenciju. On dodaje da se elaboracija ovog dokaza može uočiti i u Ksenofontovim Uspomenama o Sokratu. Vidi Ksenofont, Uspomene o Sokratu, BIGZ, Beo- grad 1980., I,4 i IV,3. Jonathan Barnes, The
Kegan Paul, London, Henley, Boston 1979., str. 275. Inače, Immanuel Kant je podrob- no pisao o sva tri dokaza božje egzistencije, uspješno ih pobijajući u svojoj Kritici čistog
BIGZ, Beograd 1990., str. 365–385. 49 Spekulativno rečeno, radi se o tome da ono što stupa u razliku sa sobom izvorno ostaje jednako sebi. 50 Prev. Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokra- tovci. Fragmenti II, str. 64, B4. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorso- kratiker II, str. 60–61, B4. 51 Diogenovi stavovi bili su dobro poznati Euri- pidu i Aristofanu. Aristofan je vjerojatno bio inspiriran Diogenom kada je pisao svoju ko- mediju Oblaci. Naslov Oblaci, ovog čuvenog komediografa, asocira na Anaksimenovu tezu o zraku kao arche-u svega, odnosno bogu ili načelu iz kojega nastaju bogovi i božanske stvari jer su i Oblaci u Aristofanovoj komedi- ji božanstva. Vidi Aristofan, Oblaci, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005. 52 Da predikati Diogenova boga slijede obrazac ranijih predsokratovaca detaljno je u svojoj knjizi obrazložio Jaeger. W. Jaeger, The The- ology of the Early Greek Philosophers, str. 203–206.
53 Marko Tulije Ciceron, O prirodi bogova, Sv. Sim. Mirot., Vrnjačka Banja 1989., str. 27. 54 Prev. Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokra- tovci. Fragmenti II, str. 64, B5. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmente der Vorso- Yüklə 207,16 Kb. Dostları ilə paylaş:
|