Tajni zivot doktora Dulitla

DOKTOR DULITL I JEZIK ŠKOLJKAŠA

Što ćemo danas raditi?

Bio je to početak bilješke na svitku koji sam pronašao u kaminu. Datum bilješke poklapao se s danom domaćinova nestanka. Podigao sam telefonsku slušalicu i odahnuo kad sam začuo signal. Nikome nije bilo sumnjivo da u kući koja bi trebala biti prazna netko još uvijek koristi telefon. Nije bilo nikoga da plati račune i znao sam da će jednom kad podignem slušalicu u njoj biti savršena tišina. Koga uopće mogu zvati?

Što raditi? Okrenuo sam Marijin broj da doznam odgovor na to pitanje. Telefon je zazvonio petnaestak puta, ali nitko se nije javio. Nazvao sam još jednom, nadajući se da sam prvi put pogrešno okrenuo broj. Marija nije bila kod kuće. Što da se radi? Morao sam nešto smisliti. Kad čovjek nema što raditi, on recimo može otići u kazalište. Ja ću najprije pročitati posljednji svitak papira, spaliti ga i onda vidjeti što ću dalje. Nije me iznenadilo to što je na svitku bila priča o kazalištu.

Gic-Gic, prasac iz družine doktora Dolittlea, silno je volio kazalište. Jednom, prolazeći prema šatoru u kojem je svoju točku izvodio čovjek izvanredne snage, Gic-Gic ugleda kazalište lutaka u kojem se upravo davala predstava. U komadu se baš prikazivalo kako je pas Tobby ugrizao svoga gospodara. Gic-Gic bijaše ushićen i jedva su ga mogli odvući s tog mjesta. I naravno, za sve vrijeme što je družina boravila u cirkusu, bila je to najmilija Gic-Gicova zabava i zadovoljstvo. Nije izostao ni s jedne predstave, i premda je komad uvijek bio isti, a svinja već sve naučila napamet, ipak joj nikad nije bilo dosta gledanja te predstave marionetskog kazališta.

Još uvijek nisam gotov i ne mogu izaći iz kuće, pa kino i kazalište otpadaju. Televizor nemam, a knjige su mi se u posljednje vrijeme smučile, što nije nimalo čudno. Stoga se moram zabaviti sam. Ili možda ipak ne sam.

Morao sam pronaći Terryja i Julie i dovesti ih u ovu kuću. Nakon toga, trebao sam ih natjerati da me saslušaju do kraja. Potom moraju napraviti sve što im kažem. Znao sam da će to biti teško, ali imao sam ideju.

Na policama, ispod metalne pločice na kojoj je pisalo «Ostalo», nalazila se knjiga o vudu magiji. U predgovoru je pisalo da vudu lutke kao takve ne postoje. One su bile ostatak poganstva kršćanske Europe. Lutkama su se služile vještice, uglavnom za bacanje ljubavnih čini, a ne za ubijanje ljudi. Vještice su, dakle, bile nepravedno spaljene. U knjizi nije bilo više ničega korisnog. Srećom, iz filmova sam se sjećao kako se to otprilike radi.

Napravio sam lutku koja je predstavljala Julie. Nisam imao njene kose niti išta što joj pripada, pa sam uzeo malo pepela iz kamina. Negdje u njemu bili su i ostaci papira na kojem ju je moj prethodnik prvi put spomenuo. Lutka je bila nezgrapna, ali bilo je važno samo to da posluži svrsi. Sastavio sam je od svijeća, komada mesa iz hladnjaka, odjeće i izdubljene bundeve koju sam pronašao na regalu u trpezariji. Nožem sam razrezao rupu na gornjem dijelu bundeve i položio prste na njen mozak. Zatvorio sam oči i nekoliko trenutaka uživao u potpunoj moći koju sam imao nad njenim umom. Vidio sam ono što je ona vidjela, a ona se kretala onako kako sam je vodio sa svoja dva prsta. Povukla je Terryja za ruku. On je, naravno, išao za njom. Kako bih kontrolirao njega, upravljao sam njom, i trivijalnost tog rješenja bila je smiješna.

Dok sam čekao njih dvoje, vratio sam se čitanju posljednjeg svitka.

Hugh Lofting nikome nije spomenuo razgovor što ga je vodio s trudnom francuskom konobaricom nakon što joj je donio novac. Bio je nervozan, htio joj je dati taj novac i otići što prije. Nakon što je malu ponosnu Francuskinju nagovorio da primi njegov poklon, pomilovao ju je po obrazu i upitao koliko ima godina. Za dva tjedna imat ću šesnaest, rekla je. Lofting joj je suha grla rekao da izgleda kao da ima dvadeset i pet. Neugodno ti je. Ne brini. Čuvaj se i vrati svojoj ženi i djeci. Imaš ženu i djecu, nije li tako? Vidi ti se. Neka te ne peče savjest. Prvi s kojim sam bila rekao mi je da izgledam kao da imam sedamnaest, rekla sam mu da imam petnaest, a bilo je to u ovo doba godine, malo prije mog dvanaestog rođendana. Lofting je izašao bez riječi, ostavivši još nekoliko novčanica u džepu njenog kaputa obješenog pored ulaznih vrata.

Sve što je imao i sve što je bio, Tommy Stubbins dugovao je doktoru. Dolittle mu je zamijenio oca i majku, od kojih je Stubbins odvojen za mladih dana. Doktoru je, iako je stalno bio okružen životinjama, odgovaralo društvo ljudskog bića. Njegova sestra Sara pobjegla je iz njihove neobične kuće. Dolittle se nikada nije ženio. Ni u jednoj od Loftingovih knjiga nije zabilježen nikakav dodir sa ženama koji bi slutio na bilo kakvu emocionalnu ili seksualnu vezu.

- Pogledaj samo tu radnu sobu – rekao je Matthew Mugg Tommyju Stubbinsu - stol, tintarnica, knjige, mikroskop – ti si jedan sretan dječak.

Mugg je sjeo na dječakovu stolicu i podigao noge na stol.

– Sviđa mi se ovaj jastuk na stolici. Mekan je i miluje moju stražnjicu, dečko. Nemaš pojma na kakvim sam tvrdim i hladnim podovima sjedio i ovo je pravi melem.

John Dolittle bio je čovjek nesklon nasilju. Jedna od rijetkih prilika u kojoj je upotrijebio silu dogodila se kad je, bježeći nakon što je oslobodio ptice iz prljavog i zapuštenog dućana za životinje u kojima ih je držao pokvareni trgovac, nokautirao policajca koji mu je prepriječio put. Prema životinjama, djeci, i uopće svima onima koji su to zaslužili, bio je savršeno nježan.

Stubbins se rado prisjećao svojih doživljaja s doktorom i ponekad ih je zapisivao za svoju dušu, bez namjere da ih objavi. O doktoru je pisao sjedeći za stolom koji je bio jednak onome za kojim ga je mnogo godina ranije zatekao Matthew Mugg. Jedino je novi jastuk bio deblji i na sredini je imao rupu.

Doktor je imao najtopliji pogled na svijetu. Mislio sam da uvijek na isti način gleda sve ljude i životinje, sve dok nisam shvatio da mene gleda toplije nego bilo koje drugo živo biće. Sjetio sam se kako mu je, nakon jednog brodoloma, kad smo svi bili mokri i odjeća se lijepila uz naša tijela, pogled neprestano bježao prema meni. Tada sam mislio da je to stoga što je brinuo jesam li u onoj zbrci pretrpio neku ozljedu. - Dobro sam, doktore - rekao sam mu, a on je odsutno odgovorio - Hm… da, slažem se, Tommy.

Htio sam nekako uzvratiti čovjeku koji me toliko volio i toliko učinio za mene. Jedne noći pokucao sam na njegova vrata, rekao mu kako sam sanjao strašan san i zamolio ga za dozvolu da prespavam u njegovu krevetu. - Kad sam uz Vas - rekao sam mu - ničega se ne bojim.

Smjestio sam se uz njega, zaželjeli smo jedan drugome laku noć i on je ugasio svjetiljku. Nisam mogao zaspati, a nije ni on, iako se pravio da spava. Tobože u snu, posegnuo sam rukom ispod njegove noćne košulje. Vidio sam...

(ovdje nedostaje nekoliko istrgnutih listova)
Iskrao sam se iz sobe prije nego što se probudio. Nakon te noći doktor me izbjegavao. Napokon me pozvao u svoju sobu i rekao da bih se trebao vratiti roditeljima. On će mi pošteno platiti službu, ali vrijeme je za rastanak.

Rasplakao sam se. On me zagrlio kako bi me utješio, a ja sam cjelivao njegov dobri dlan. Doktor me je odgurnuo od sebe. - Doktore, to je u redu – rekoh -

(ovdje nedostaje jedan list)
...pretpostavljam da je mnogo toga naučio iz razgovora sa životinjama.

Tako je o svome mentoru i prijatelju pisao Tommy Stubbins.
Terry i Judy su stigli. Otvorio sam im vrata prije nego što su stigli pozvoniti. Poželio sam da se skinu i oni su to učinili bez da sam im išta trebao reći. Julie je bila divno građena. – Slušajte sad - rekao sam i nastavio čitati.
Posljednji put kad se vratio s putovanja, doktor Dolittle rekao mi je da je pronašao indijansko pleme u Tihom oceanu – muževi na jednom, a žene na drugom otoku. Ti su Indijanci bili mudri ljudi. Sastajali bi se jednom godišnje, kad bi muževi došli posjetiti žene u doba velikih svečanosti, vjerojatno u vrijeme Božića. Taj otok veoma se svidio doktoru…
(nedostaje nekoliko listova)
Doktor Dolittle najviše je volio putovati.

Doktor Dolittle kojega je Hugh Lofting sreo u Flandersu najviše je, ako je vjerovati onome što je rekao autoru knjiga o njegovom imenjaku, volio razgovarati s ljenjivcima. Doktor Dolittle iz knjiga pomalo se razumio i u jezik morskih pasa i narječje pliskavica.

- Pa vidiš – rekao mi je - neke su školjke najstarije životinjske vrste na svijetu, koliko ja znam. Nalazimo ih u stijenama, okamenjene, stare su i po nekoliko tisuća godina. Stoga sam poprilično siguran kako bih uspio saznati mnogo o tome kako je svijet izgledao vjekovima prije, kad bih samo mogao naučiti govoriti njihovim jezikom. Upravo sam slušao što mi Pif-Paf govori. Ali razočarao me, strašno me razočarao. Oh, da. Ima on svoj jezik, ali tako siromašan, tek nekoliko riječi kao što su da i ne, vruće i hladno. Možda je to tako zbog načina na koji živi. Znaš, ti su pif-pafovi danas vrlo, vrlo rijetki i neobično usamljeni. Plivaju u najdubljim dijelovima oceana isključivo sami, uvijek sami. Zbog toga, zaključujem, i ne vole mnogo pričati. Iako se snalazim s jezicima, ljudskim i životinjskim, svjestan sam kako je jezik labirint putova. Dođeš s jedne strane na neko mjesto i snalaziš se; dođeš s neke druge na isto mjesto i više se ne snalaziš.

To je isto kao i s vama, pogledao sam Terryja i Julie. Bili su goli i zagrljeni. Lako ste došli ovdje, ali teško ćete otići. Ne biste mogli naći put. Začulo se zvono. Bio je to dječak koji je posljednji vidio nestalog čovjeka. Uveo sam ga u kuću, odveo do sobe i posjeo pored Terryja i Julie. Nastavio sam s čitanjem.

Doktor je bio vrlo zabrinut:

- Oh, ne sumnjam da ima školjkaša koji su odlične pričalice, u to ni najmanje ne sumnjam. Ali velike je školjkaše, one najveće, tako teško uloviti. Neobično sam obeshrabren, Stubbinse, doista. Pokušao sam s dagnjama i čančicama, s ostrigama i morskim puževima, sa školjkama po imenu vaganj i jakovska kapica, sa sedam različitih vrsta rakova te cjelokupnom obitelji jastoga. Mislim da ću se zasad ostaviti tog posla pa poslije pokušati još jednom.

Kako bi dopro do školjkaša, Doktor Dolittle razgovarao je i s ribama. One su mu rekle da nemaju ništa sa školjkašima. Smatrale su ih nižom rasom. A te ribe, stalno su pokušavale pobjeći iz akvarija. Sve one koje nisu bile rođene među staklenim zidovima nespretno su se pokušavale probiti kroz njih, tako da su ih nosovi boljeli od udaranja u staklo punom brzinom.
Ali vi nećete bježati, je li tako? Terry i Julie gledali su me bez riječi.

Tada sam u jednom trenutku shvatio dvije stvari.

Prvo je bilo to da je na dnu lista koji sam čitao sitnim slovima pisalo: Slike su u velikoj enciklopediji. Uzeo sam knjigu s police. Bila je šuplja i u njoj se nalazilo mnoštvo fotografija. Bile su to fotografije velikog formata na kojima su se nalazili Terry i Julie, Mjesec, zvjezdano nebo i ulice. Na njima su bile ucrtane raznobojne linije, kružići i križići. To su bile prave fotografije, sve one koje sam prije pronašao bile su ostaci, otpad. U kutiji je bio i list papira. Na njemu je pisalo:

Bliži se trenutak kad ću pronaći atraktor koji usmjerava ljude koji se kreću oko moje kuće. Zasad sam pronašao nekoliko atraktora i čini se kao da nemaju veze jedan s drugim. Znam da sam na pragu otkrića jednog jedinog koji sadržava sve krivulje koje sam dosad otkrio i koji je stoga savršeno jednostavan.

Ispod toga pisalo je:

Kako napisati knjigu o zvijezdama?

Pitanje je bilo mnogo puta podcrtano, prekriženo i prebojeno s nekoliko podcrtavača.

Kako napisati roman bez ljudi, bez ijedna živog bića? Knjigu u kojoj tvar ne dobiva osobine ljudi i živih bića. Knjigu u kojem je stijena jednostavno stijena i ništa drugo. Treba krenuti od početka.

Veliki prasak, vrijeme je jednako nula, zatim se poput tepiha odmotavaju prostor i vrijeme, najprije infinitezimalnom sporošću, potom sve brže i brže. Nakon nezamislivo dugog razdoblja počinje stvaranje galaksija, zatim nastaju zvijezde, maglice, počinje formiranje planeta. Onda na jednom ili više njih dolazi do stvaranja složenih molekula. Baza može biti ugljik, može to biti i nešto drugo. Iz tih molekula stvaraju se još složenije, i tako sve dok se ne stvori prva koja reproducira samu sebe, jede i umire. To je kraj knjige i početak kraja svemira.

Svaka čestica sadrži jedan svemir, kao što smo i mi dio neke najmanje čestice većeg svemira. Sve ima smisla jedino ako to ide u krug i najveće negdje postaje najmanje. Još uvijek ne mogu to predočiti ni samome sebi, ali to ne dokazuje kako griješim. Tu ideju nemoguće je dokazat, ali nemoguće i pobiti.

Iz toga slijedi da sam ja sve, ja sam sve stvari i bića, i ona su ja, jedino što u jednom trenutku nisam svjestan cijeloga sebe, osim u malom djeliću koji nazivam svojim bićem. U vječnosti imao bih vremena biti sve i upoznati sve, ali doktorova Kutijica premala je za mene.

Slično je i s vremenom. Nalazim se u svim vremenima, ali prividno sabijen u malom okviru koji se zove ja nisam sposoban to vidjeti. Najviše što mogu učiniti je podići se iznad bolničkog kreveta i vidjeti svoju ljušturu kako leži priključena na uređaje koji trepću, metalne kutije žicama spojene na moja prsa. Vidim još i tlocrt sobe, pod i bljesak koljena medicinske sestre koja se zove Marija.

Ja sam sve, a ovo što mislim da jesam samo je ograničenje, skafander za koji mislim da spašava život, a ništa ne spašava, nego me dijeli od onoga što jesam. Skafander je nepotreban. Potrebni su samo Mjesečevi cvjetovi koji će mi dati kisik i neko stvorenje s velikim krilima da me odnese u nebesa. Kad naučim letjeti, ni to neće biti potrebno.

Vidim svoj proživljeni život, sanjam ga, ali on je za vrijeme sna potpuno stvaran. Na taj način u trenutku mogu ostaviti ovaj jadni privremeni život, koji je također san, i stići do drugog, boljeg. Do blaženstva. To blaženstvo neki nazivaju smrt. Ukratko, to je tako i ne da mi se više pisati. A to što sam vjerojatno lud ne znači da nisam u pravu.
Pročitao sam njegov tekst u sebi, zaboravivši na svoje goste. Zaboravio sam još nešto, dugo mi je trebalo da se toga sjetim. Ali nije više bilo nikakve sumnje.

Njegov rukopis bio je moj rukopis, samo užurbaniji i sitniji. Njegova kuća bila je moja kuća. On je bio ja.

Lagao sam. Shvatio sam da sam lagao. Nije bilo nikakve misterije, nitko nije nestao, nitko nije bio ubijen ni pojeden. Nisam bio ljudožder, iako sam to mogao biti. Što se dogodilo prije, ionako je bilo izvan mojih moći. Mogao sam učiniti bilo što, biti bilo tko i koje bi to imalo veze s onim što sam sad?. Kako je to biti ljudožder? Otišao sam u kuhinju i odsjekao kažiprst svoje lijeve ruke. Pojeo sam ga sirova. Terry, Julie i dječak promatrali su me ne pokazujući zgražanje ili gađenje. Bilo im je svejedno. Okus je bio odvratan, ni nalik onom koji je mogla imati Albertova žena. Ona nije postojala. Nije bilo ni Marije. Osim one Marije koja me čekala u bolničkoj sobi. Doći ću, Marija, ne boj se.

Ali gosti su još bili ovdje. U to nije bilo nikakve sumnje. Skinuo sam se, legao uz njih i zaspao. Kad sam se probudio, oni su još uvijek bili pokraj mene. Tepih je bio pun smeća, natopljen ostacima ribe, trulog povrća i našeg znoja. Smrdio je gore od zbroja pojedinih mirisa. Ponovno je potamnio i skvrčio se, nije mu bilo spasa.

Osjetio sam gađenje i poželio da odu. Nisu me poslušali. Onda sam to rekao glasno. Nisu se ni pomaknuli. Uzeo sam Julienu lutku i cijelu šaku zario u bundevu. Prejako sam pritisnuo i tikva je pukla. Jule se skljokala na tepih. Terry ju je uzeo u naručje i iznio iz kuće. Dječak je otišao za njima i ja sam ostao sam.

Ravnomjerni zvuk stroja koji je pojačavao zvuk kucanja moga srca začuo sam prije nego što sam zaspao. Osim zvuka, u snu nije bilo ničega. Kad sam se probudio, tepih je bio čist. Netko je počistio sobu ili se ništa od ovog što sam napisao nije dogodilo. Ako je to potrebno, priznat ću da lažem, iako nisam siguran da je to istina.

Pogledao sam kroz prozor. Bio je mrak, potpuni mrak. Nije bilo mjeseca. Pogledao sam svoj odraz u prozoru. Glava mi je rasla i pretvarala se u bundevu. Na vratu mi je bilo dugo perje. Dodirnuo sam ga prstima koji su se pretvorili u gusjenice i tada sam pao u nesvijest.

Došao sam sebi i dodirnuo čelo. Na njemu je bio rog. Na licu sam osjetio sluz koja se cijedila s gusjenica mojih prstiju i ponovno pao u nesvijest.

Kad sam ponovno došao sebi, opazio sam da su mi umjesto stopala narasli papci. Potrčao sam prema kupaonici, ni sam ne znajući zašto. S papcima sam bio brz, prebrz. Spotakao sam se i udario glavom o pod. Bundeva se raspukla i nastao je mrak.

Probudio sam se u hodniku. Moji prsti ponovno su bili prsti, a glava je bila glava. Prepipao sam cijelo svoje tijelo. Sve je bilo kako treba. Čak je i odrezani kažiprst bio na mjestu. Bilo je vrijeme da pođem.

Obukao sam odijelo, cilindar i rukavice. Pogledao sam se u prozoru i vidio da to nisam ja. Bio je to doktor Dolittle. Skinuo sam cilindar. Nisam bio zadovoljan. Skinuo sam rukavice i odijelo. To još uvijek nije bilo to. I dalje to nisam bio ja. Skinuo sam svoju glavu. Bilo je malo bolje. Zatim sam skinuo ruke, noge, skidao sam svoje dijelove sve dok nije ostalo ništa. Bio sam spreman za izlazak. Osjećao sam veliki umor u svojoj duši. Rastuživao me onaj koji nikada nisam bio i uspomene na njega. Ako odem dovoljno daleko, možda ću im pobjeći.

Nisam znao koliko sam osoba udaljen od samog sebe i u kojem se smjeru trebam vraćati. Pretpostavio sam da se radi o krugu, pa ću doći sebi na koju god stranu krenuo, to bi samo moglo trajati duže ili kraće. Najvažnije je bilo da ne stojim u mjestu, da se krećem ne mijenjajući smjer. Otvorio sam vrata. Svjetlost je bila jaka, ali ugodna. Svejedno sam zažmirio.

Prenuo sam se iz vrlo neobičnoga sna. Bilo je to nešto o Dolittleu. Da sam pri snazi, mogao bih to staviti u novu knjigu i bila bi to jedina knjiga o doktoru Dolittleu koju nitko ne bi htio čitati. Djeca bi se prestrašila, a mene bi zatvorili u ludnicu.

Smetali su mi i svjetlo i zvuk. Zatvorio sam oči. Otvorio sam oči. Prozor je bio otvoren i na njemu su se nalazila dva vrapca. Ako onaj veterinar nije bio varalica, i ja bih sad mogao razgovarati s njima. Pokušao sam im nešto reći, ali nisam se mogao pomaknuti niti ispustiti ništa osim tihog krkljanja. Vrapci su živkali, ali ja nisam ništa razumio. Vrapci su zaostali iz raja. To sam negdje pročitao, bio sam uvjeren u to, ali nisam bio siguran gdje, nisam bio siguran ni je li to uopće još bilo napisano. To mi je dalo neke ideje o vremenu, ali bilo je kasno da ih pokušam iskoristiti. Ili možda ipak nije?

Počelo se mračiti. Vrijeme je da zatvorim oči.
Čitam u polumraku uz svjetlost svijeće. Eva je cijeli dan šetala po sobi, sad je sjela i netremice me gleda, a ja se pravim da to ne primjećujem. Odana mi je, ali vidim kako posljednjih dana u njenom pogledu raste nešto što izgleda kao prijezir. Nemam više vremena, a tek sam na pola knjige. Smiješna knjiga, puna izmišljotina. Ipak, ne bi bilo loše da je bar ponešto od toga stvarno. Bilo je potpuno jasno da se bliži kraj. Moja sudbina bila je odlučena, moj narod podijelit će je sa mnom i to je više od onoga što zaslužuje. Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge. Začuo sam ciku Josefove djece i otišao do njihove sobe. Grčenje im je upravo prestajalo. Eva i ja ostali smo sami u bunkeru. Josef je bio genij, najpametniji čovjek kojeg sam upoznao, ali nikada ga nisam zavolio. Kad malo bolje promislim, nitko ga nije podnosio. Kroz debele zidove bunkera čulo se približavanje tutnjave. Vratio sam se knjizi. Smiješna knjiga. Eva je došla do mene i pružila mi čašu vode. Otići ćemo zajedno, ni ona to nije zaslužila, ali odlučio sam je nagraditi za vjernost. Pištolj je bio otkočen. Zatvorio sam oči. Važno je da mi je savjest čista.

Da mi je savjest čista.

savjest čista
Prvo što sam osjetio kad sam probudio bio je miris čiste posteljine. Otvorio sam oči. Marija je spavala, a vani je padao snijeg. Prozor je bio poluotvoren. I Mariji i meni prijao je planinski zrak, hladan i svjež. Čuo sam tihi zvuk padanja snijega, prekidan zvoncima krava. Rijetki su oni koji mogu čuti padanje snijega. Marija mi je dokazala da to može. Švicarska je bila dobra zemlja za medeni mjesec, sjajno mjesto za nekoga tko ne izlazi iz postelje. Podigao sam pokrivač i od pogleda na Marijino golo tijelo izloženo hladnoći naježio sam se. Prislonio sam se uz nju i preko nas prebacio debeli pokrivač. Bili smo pokriveni preko glave i u mraku se jako osjećao Marijin miris. Neću joj dati da se istušira, pomislio sam, ima divan miris. Promolio sam glavu ispod pokrivača, nježno joj raširio noge, pazeći da je ne probudim, i polako ušao u nju s boka. Povukao sam pokrivač preko glave i zatvorio oči.

Marija je uzdahnula.
Otvorio sam oči. Bio sam gol, ali nije mi bilo hladno. Marije nije bilo i njena strana kreveta bila je potpuno pospremljena. Nedostajao je njen jastuk, miris i trag njenog tijela na drugoj strani kreveta. Vani je padao mrak i kroz prozore se nije moglo vidjeti gotovo ništa. Umio sam se i obukao. Na vješalici pored ulaznih vrata pronašao sam kaput kojeg se nisam mogao sjetiti. Ne bih valjda zaboravio da sam ga kupio? Tada sam se sjetio da je to njegov kaput. Otvorio sam vrata i obukao ga dok sam izlazio. Pristajao mi je kao da je šivan baš za mene. Zavukao sam ruku u džep i u njemu napipao Kutijicu. Dok sam je prevrtao u dlanu, vrata su se zalupila i ja sam shvatio da nisam uzeo ključ. Ništa zato, došao sam sebi i nisam se više imao namjeru vraćati onamo odakle sam pobjegao. Što da se radi? Ništa. Krenuo sam u šetnju.

15. 
    DOKTOR DULITL I PAS KOJI GOVORI
    

Bilo je pet sati ujutro, sunce samo što nije bilo izašlo i grad je bio osvijetljen nježnom crvenkastom svjetlošću. Iz autobusa je izašao samo jedan čovjek i nije stigao daleko. Sjeo je na klupu pored kante za smeće, izvadio novčanik i ispraznio njegov sadržaj u dlan. Ispraznio je sve džepove i počeo prebirati novčanice, kovanice i ceduljice. Odvojio je novac i vratio ga u novčanik. Potom je pažljivo pregledao cedulje. Bilo je tu računa, prijevoznih karata za trajekt, autobus i vlak, brojeva telefona, posjetnica, papirića s porukama. Na kraju je izvadio dva velika presavijena lista ispisana sitnim rukopisom, vjerojatno ženskim.

Pregledao je kartu za trajekt i onda je podrapao napola. Potom je složio ostatke i to pocijepao. Nastavio je dok preostali komadi nisu bili premaleni za cijepanje. Tada ih je pustio da mu između prstiju polako iscure u kantu za smeće. Nekoliko komadića ponio je vjetar i promašili su cilj. Skupio ih je i bacio u kantu. Nastavio je na isti način s ostalim papirićima. Pročitao bi ih i onda uredno drapao napola sve dok ne bi dobio sitne komadiće koji bi između njegovih prstiju polako sipili u smeće.

Izvadio je požutjeli list papira iz stražnjeg džepa, raširio ga i nasmiješio se. Pročitao ga je mičući usnama i onda ga pažljivo presavio i spremio u isti džep.

Pisma je ostavio za kraj. Pročitao ih je polako, jedno po jedno, napravivši između pisama stanku od nekoliko minuta. Onda je i njih pocijepao, okrenute tako da prema njemu bude prazna, bijela strana. Krenuo je polaganim hodom dok je svjetlo jačalo – sunce je bilo izašlo, ali ga on od visokih zgrada još uvijek nije mogao vidjeti.

Približio mu se pas, mješanac. Čovjek je načas skrenuo pogled prema životinji, a potom produžio. Pas ga je pratio nekoliko stotina metara i čovjek je napokon zastao. Nekoliko trenutaka promatrali su jedan drugog i onda krenuli zajedno.

Bilo je šest sati. Ušao je u dućan koji se upravo otvarao. Pas ga je čekao pred vratima sve dok se čovjek nije vratio sa zamotanim komadom kobasice u jednoj i jabukom u drugoj ruci.

Jeli su, a onda krenuli dalje. Čovjek je nekoliko jabukinih sjemenki spremio u džep. Polako su šetali gradskim ulicama na kojima se pojavljivalo sve više ljudi. Čovjek je zastao pred visokom zgradom.