~ 44 ~
Kod drevnih Kelta, bilo je poznato čuveno božansko oružje pod nazivom Oko Balora kod koga je bilo potrebno
četvoro ljudi da bi ga stavili u dejstvo. U kineskim izvorima govorilo se i o „strašnoj buci što ju je stvaralo čudesno
oružje”. U baltičkim sagama, tačnije u „Epu o prosidbi Emere” govori se o oružju koje je nauci nepoznato. U
„Mahabharati“ ekvivalent tog oružja jeste oružje pod imenom Vajavja, čije dejstvo jeste tipično radiološko oružje:
„...Travka će se održati, ali plod u ženama ono će ubiti.“
U persijskoj mazdinskoj mitologiji, pominje se oružje pod imenom Vazišta i Speništa. S tim oružjem „...oni su
ubijali i dvaput rođene...“ Osim ove uvrnute prošlosti čoveka, tu su prisutna i fruga, fonična (zvučna) oružja što se
sreću već u indijskim izvorima: „...četiri zvuka, nazvana, zvuci što užas izazivaju, kao da se planine survavaju! U
japanskoj tradiciji kada je reč u božanskim oružjima postoji izraz: „Soko No Kuni“ ili doslovno: zabranjena zemlja -
što predstavlja radioaktivnost i kontaminaciju tla. Slično oružje na principu urana opisuje i keltska tradicija, i to pod
imenom Lamfade.
Kod skandinavskih naroda, pominje se koplje Gungni, koje je po legendi automatski pogađalo ciljeve. U indijskoj
mitologiji, srećemo Pak Los Vapit ili natprirodnu moć vetra, čija energija neodoljivo podseća na fusiju atoma.
Šakuna Vimana
Primere ovih zagonetno spaljenih gradova nauka do danas nije objasnila, jer joj se činilo „nemogućim” da oni
upravo bivaju uništeni nekom višom energijom. Mnoga od tih oružja se ne mogu identifikovati, bez obzira na
opsežan opis. Takav primer imamo u zapisima iz Indije: Mohanastra - oružje koje šalje u besvesno stanje čitave
armije, Taštra - oružje koje izaziva svojevrsnu maglu i uništava sve pred sobom.
Mnoga od ovih oružja imaju i svoju hijerarhiju, a tako tvrde i indijski izvori, rečima da postoje takozvana prva i
poslednja oružja. Prvo se oružje verovatno podrazumeva pod vrstama konvencionalnog oružja, dok je poslednje
oružje sredstvo nepojmljive moći, čiji opis koji ćemo navesti to i potvrdjuje: „...Oružje se vinulo visoko u vazduh i
plamen koji je sevnuo iz njega, bio je sličan ognju koji je pogodio Zemlju na kraju geološke epohe. Krhotine su padale
sa neba, a zemlja je sva podrhtavala...” (Aunšani parva) „...Iz te mase, iznenada je izletelo mnoštvo plamenih strela,
praćenih bukom koja je prevazilazila svu poznatu tutnjavu na zemlji...Pri padu na površinu zemlje, te gromovite
strele su eksplodirale.Njištanje ranjenih konja, urlanje umirućih slonova i vapaj ljudi, stvarali su užas među
preživelima...” (Mahabharata)
Legende svetskih naroda govore o vremenu takozvanih božanskih ratova, poput Sumerskih, Egipatskih i
pomenutih, koji su bili vidjeni i na nebu i na zemlji. Ratovi koji su se u mnogome razlikovali od konvencionalnih
ratova, kao i od geoloških presija prirode kakvi su vulkani, erupcije, poplave i uragani. Reč je o opisima „božanskih
oružja” koja su koristila neka nama nepoznata bića, a čija tehnika i dejstvo na zemlji jesu u dlaku isti sa današnjim
sličnim oružjem. Čuveni primer za to ponovo nalazimo u „Srimad-Bhagavatam.” U desetom pevanju se opisuje
metalni, vanzemaljski leteći objekat, koji potiče sa planete Talatala. Čuveni inženjer sa te planete po imenu Maja
Danava je konstruisao taj leteći objekat za svog saveznika sa Zemlje, kralja Šalvu, žednog moći i Šalva je krenuo u
bitku protiv Kršninog grada Dvaraka. Opis glasi ovako:
„Šalva je želeo leteću mašinu (Jana), koju ne mogu da razore ni polubogovi, ni Ašuri (prema vedskoj terminologiji
negativno polarizovana bića.), ljudi, Gandharvas, Uragas, niti Rakšasas. Ona je trebalo da bude kama-gam (sposobna
da leti zahvaljujući volji pilota) i trebalo je da učini da Vrsnis obamru od straha. „Neka bude tako“, reče Šiva i dade
nalog Maja Danavi. Ovaj je stvorio Sauba-letelicu od metala i predao je Šalvi…. Letelica, kojom je Šalva izveo svoje
napade, je bila toliko misteriozna, da su ljudi ponekad mislili da nebom leti više identičnih letelica, a ponekad da
nema nijedne. Ponekad je bila vidljiva, a ponekad nevidljiva. Tako Šalvini protivnici nisu nikada tačno znali, gde je
on. Stajao bi na tlu, u sledećem trenutku leteo nebom, onda bi opet na kratko stajao na vrhu nekog brda, a onda
~ 45 ~
odjednom izronio iz vode. Napadnuti grad Dvaraka je ležao na moru. Kao uskovitlani vatreni štap nikada nije ostajao
na jednom mestu.“ (Šrimad-Bhagavatam 10.76.6–7, 21–22)
Ništa manje nije zagonetan Sumer, sa svojim drevnim ratovima. Zeharija Sičin je, između ostalog, sakupljao
tablice i tekstove koji su opisivali ratove bogova, sa takođe strašnim naoružanjima i velikim razaranjima. Po
tvrdnjama Sičina, u njegovoj knjizi „Ratovi bogova i ljudi” među vladarima pridošlim sa Planete Raskršća – Nibiru, ili
12 planete je došlo do rivaliteta oko teritorija i gradova u Mesopotamiji i Egiptu. Takođe i Hesiodova „Teogonija”
obiluje bitkama bogova, opisanim na način koji nikako ne ide uz antička vremena koja poznajemo. Čitajući te
tekstove, od Teogonije do sumerskog „Mita o Eri” ne možemo a da ne stvorimo u glavi scene iz filmova na temu
bitaka iz II svetskog rata. Egipćani su verovali da je Ra na zemlju došao sa Planete million godina, nebeskom lađom,
čiji je konusni gornji deo, zvan Ben-Ben, kasnije čuvan u specijalno podignutom svetilištu u svetom gradu
Heliopolisu, Taj Ben- Ben je i danas kamen koji je odvojeni vrh piramide a označava i pticu Benu – Feniksa, a hrišćani
znaju da simbol Feniksa ima okultnu pozadinu. Egipatski bogovi su ratovali za vlast, kao i Sumerski, a pošto su svi
panteoni, od egipatskog do grčkog nastali od sumerskih bogova, onda se samo preslikava i prepričava slika tih
bitaka. Kod Hetita su takođe bogovi ratovali, Kumarbi protiv Tešuba, i pominje se oružje „Olujni gromovnik” i kola
koja lete. U nekoliko Hurijsko – Hetitskih tekstova, koje naučnici nazivaju „Kumarbijevi ciklusi” između ostalih u
„Kraljevstvu na nebesima” se opisuju vazdušne bitke i vozilo, nebeska kola koja su Akađani zvali Tiarita (leteća kola).
U Sumerskom mitu o Zuu, bogu uzurpatoru koji je bio ukrao „tablice sudbine” u vlasništvu glavnih bogova, se opisuje
bitka, u kojoj Ninurta pokušava da pobedi Zua i vrati tablice sudbine. „Zu i Ninurta suočiše se pored obronaka
planine, kada ga Zu vide, razjari se, svojim Bleskom učini da planina sine kao po belom danu, razjaren on pusti
zrak…” Zu je pobeđen tek iz drugog pokušaja, kada se Ninurta bolje naoružao, sa više „vihor ptica” i oružjima
„Opakih vetrova” „Zemlja se tresla, nebesa se zacrneše..” Nijedna poznata oluja, tornado, ili orkan nije u stanju da
potresa zemlju. Ako je ovo plod mašte, mora da je mašta bila veoma bujna. Sumerski ep „Atra Hazis”, koji su naučnici
nazvali „Zemaljske hronike” koji i govori o stvaranju ljudi, donosi opis pobune bogova koji su kopali rudu, još u
vreme kada su samo oni živeli na zemlji, čemu će prethoditi stvaranje čoveka Lulu Amelua („primitivnog radnika”)
Slikovit opis razaranja u Sumeru je ostavljen i u „Epu o Eri” (Nergalu): „…zemlje ću uništiti, u hrpu prašine pretvoriću
ih, gradove ću zatrti, učiniću da životinje u njima nestanu, učiniću da se ljudima duše pretvore u paru…Išum (Ninurta)
se uputi ka Najuzvišenijoj gori, strašnih „sedam oružja bez premca” išlo je njegovim tragom, do Najuzvišenije gore
heroj stiže, podiže ruku, gora beše raznesena, ravnicu pored najuzvišenije gore, On potom zbrisa, u šumama njenim
nijedno drvo ne osta da stoji…” „..ko ognjem sprži životinje, useve pretvori u prah.” Opis katastrofe u Tunguskoj ili
Hirošime.
Kada ovi pisci i istraživači opisuju ove drevne ratove, tu naravno uvršćuju i neobjašnjive događaje iz Starog
zaveta, kao uništenje Sodome i Gomore ili propast Asirske vojske u vreme cara Jezekije, ali ne pominju da je, za
razliku od Anunakija ili Indijskih bogova, Bog Jahve bio lišen pretenzija na vlast i grešnog ponašanja, strasti i pohlepe
paganskih bogova. Njegova osnovna zabrinutost je bila grešnost ljudi koje je stvorio i njihova, a ne njegova večna
propast. Bogovi Indije, Sumera i Egipta se opisuju kao nasilni, skloni silovanju, krađi, ubistvima, intrigama, vrlo su
pokvareni, čast malobrojnim izuzecima, imaju strahove a od njih je moguće sakriti, prevariti ih i namagarčiti slavne
bogove antike. Njih ljudi ne interesuju, ljudi su ili robovi, ili topovsko meso, ili jednostavno podanici, dok je Jahve
taj koji je spreman da dođe među ljude u ličnosti Isusa Hrista, i da sa njima provodi dane, leči, podučava i ode na
krst za njihovo spasenje. Od njega nije moguće ništa sakriti, od njega se ne može pobeći, njemu je nemoguće zatajiti
bilo šta. On je taj koji ratuje bez oružja, koje Biblija ne pominje, on koristi oni što ima u prirodi. On je darodavac
života koji brine i o životinjama i On je socijalni Bog, koji u Starom zavetu ima pouke kako se postupa sa siromašnima,
siročićima, bolesnima. Paganski bogovi, Anunakiji, egipatski ili indijski panteon se mogu uporediti sa današnjim
vladarima sveta okupljenim u tajna društva, ljudima koji se igraju Boga, stvaraju krize, izrabljuju, pljačkaju, prave
ratove, izgladnjuju, da bi zgrtali pare i vladali, političari, biznismeni. Vladari lokalni i globalni, kojima nikada nije
dosta vlasti, para i izrabljivanja drugih, pa i sam đavo crveni zbog svojih učenika. Neki autori, poput Dejvida Ajka,
tvrde da su ovi današnji vladari, članovi drevnih porodica i tajnih okultnih društava, potomci tih bogova Anunakija,
koji su, kao reptili, vanzemaljci u ljudskoj koži, imali potomstvo sa ljudskim ženama. A ko su Anunakiji, drevni
„bogovi”? Radimo na tome. Pa hajde da ih razotkrijemo.
Drevna astronomija i astrologija
Pomenuli smo neke podatke koje su znali antički narodi, i koji su interesantni zbog toga jer su „ponovo otkriveni”
u doba industrijske revolucije, a mnogi i u naše doba. Interesantno je i pitanje: šta je to njima trebalo? Koja je svrha
svega toga, „lupanja glave“ oko matematičkih i astronomskih problema i pojava, u civilizaciji koja se jedva odlepila
od kamenog doba. Koja je svrha bila neverovatno tačnih kalendara i predviđanja pojava na nebu? Sumerski žreci i
astronomi su znali za sve planete, pa i koje su boje, planete su bili vrhovni bogovi, sa Suncem i Mesecom ih je bilo