doc. dr Filip Kovačević
50
može doći, po Lakanu, pod uticajem psihoanalize. Kao što ćete vidjeti, diskurs
psihoanalitičara je taj koji strukturalno može da transformiše diskurs univerziteta
u diskurs neposlušnosti.
Opsesivac-stručnjak se može psihoanalizirati, a gospodar nikad, zbog toga
je transformacija u diskurs univerziteta neophodna. Izgleda da stvari prvo treba
da postanu gore da bi postale bolje.
Treći diskurs neposlušnosti - diskurs analitičara
Dakle, diskurs analitičara predstavlju rotaciju za još devedeset stepeni.
a –> $
S2 S1
Psihoanalitičar je neko kome je znanje (S2) u poziciji istine. To je onaj koji
po strukturi diskursa posjeduje objekt-uzrok želje (a) i kome na analizu dolazi
drugi kao podijeljeni subjekt ($), odnosno neko ko već vidi koliko je njegova
pozicija u svijetu ambivalenta i problematična i kome se čini da psihoanalitičar
posjeduje tražene odgovore. Kako dolazi do promjena kod onoga koji je u
analizi? Što motiviše ove promjene? Subjekt u analizi misli da je pronašao nekog
ko može da mu pomogne da ne bude više podijeljen već da ostvari potpuno
zadovoljstvo. Ali, pogledajmo, što se dešava u poziciji proizvoda kod ovog
diskursa? Drugim riječima, što jedna psihoanaliza proizvodi? Ona proizvodi,
kao što se vidi u samoj strukturi, nove glavne označitelje (S1), dakle, nove
odrednice identiteta. Kroz psihoanalizu, subjekt postaje neko ko ima mogućnost
da stvori nove označitelje i time promijeni one označitelje koji su do tada njime
dominirali tj. određivali njegov/njen identitet.
Zbog toga što struktura analize stavlja analitičara u poziciju da se čini da
posjeduje objekt dragocijen za subjekta, može se reći da je analiza rad ljubavi.
Analiza je i borba između dvije ljubavi. Ljubavi prema analitičaru i ljubavi prema
simptomu koji, takođe, daje zadovoljstvo. Još je Frojd tvrdio da subjekt neuroze
uživa u njegovim ili njenim simptomima, pa stoga ljubav prema analitičaru
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
51
treba da bude jača od postojećeg simptomatskog uživanja. Jedino tako postaje
moguće da subjekt formira neke nove glavne označitelje. Rad ljubavi razbija
ljubav prema simptomima, prema odrednicama uspostavljenim u ranom
djetinjstvu. Stoga, diskurs analitičara i jeste diskurs neposlušnosti.
Uporedimo samo ovaj diskurs sa diskursom univerziteta. Za diskurs
univerziteta, znanje funkcioniše kao moć, ali ne funkcioniše kao istina.
Pogledajte još jednom strukturu. Sa druge strane, u diskursu analitičara znanje
je u poziciji istine što podrazumijeva da je to ono znanje koje je subjektu
potrebno za autentičnu konstrukciju svog ponašanja i pogleda na život. Može
se reći da znanje koje subjekti stiču na univerzitetima, oni mogu upotrijebiti
kao moć, ali teško da im može koristiti u sopstvenim psihološkim dilemama
i traganjima. Lakan je bio svjestan ovoga i nije želio da njegovi seminari budu
u diskursu univerziteta, ali zbog forme i prezentacije oni podjednako nijesu
mogli biti ni u diskursu analitičara, jer je to, prije svega, diskurs dvije osobe. S
obzirom na to, Lakan se morao opredijeliti za neku kompromisnu mješavinu i
to je razlog što su njegovi seminari često enigmatični, slični poeziji, dosta toga
ostaje nedorečeno ili se samo naslućuje. On je želio, koliko je to moguće, da
javno predstavi diskurs analitičara. Mnogi koji čitaju njegove seminare nalaze
da su kompleksni i teški za razumijevanje, ali to je i njihova poenta - zaobiđen
je diskurs univerziteta i sve posljedice koje iz njega proizilaze.
No, tu nije kraj. U analizi se ne ostaje cijelog života, a Lakan bi namjerno
počeo da naplaćuje duplo nekome za koga je vidio da su mu psihoanalitičke
sesije postale navika. Dakle, pitanje koje se otvara je koji je rezultat okončane
analize i u kojem diskursu govori osoba koja se najviše približila slobodi i
samospoznaji?
doc. dr Filip Kovačević
52
Četvrti diskurs neposlušnosti - diskurs histerika
Ovaj diskurs predstavlja novu rotaciju od devedeset stepeni i najautentičniji
diskurs neposlušnosti.
$ -> S1
a S2
Lakan tvrdi da je svrha psihoanalize da histerizuje diskurs kojim ljudi
opšte jedni s drugima (dakle, to je cijela tajna). Dolazi do promjene diskursa
univerziteta kroz diskurs analitičara u diskurs histerika. To je jedan od
glavnih argumenata u mom pristupu lakanovskim studijama, jer mnogi drugi
komentatori stavljaju diskurs analitičara, a ne diskurs histerika, na kraju. Na
primjer, takav raspored ćete naći i u Lakanovom Seminaru broj 20. Međutim,
tvrdim da se diskurs analitičara ne može smatrati zadnjim po redu, jer onda
ne može doći do svih transformacija rotacijom za devedeset stepeni, a Lakan
insistira upravo na tome. Samo ako je diskurs histerika na kraju, diskursi se na
ovaj način transformišu jedni u druge.
Dakle, što imamo u ovom zadnjem diskursu koji dobijamo kao rezultat, ali
i svrhu, psihoanalize? Prije svega, imamo jedno stanje kritike i radoznalosti koje
postaje izvor zadovoljstva, jer se objekt-uzrok želje (a) nalazi u poziciji istine.
Podijeljeni subjekt ($) je u poziciji onoga koji govori i zbog toga je ovo prvi i
jedini diskurs u kojem dolazi do ekvivalencije subjekta i agenta. Taj subjekt koji
govori, zbog toga što govori, je oslobođeni subjekt i on se svjesno i direktno
suprostavlja glavnom označitelju (S1) koji je u poziciji drugog. Ovdje, dakle,
imamo jednu strukturu ne samo neposlušnosti nego i otvorene i svjesne pobune.
Imamo subjekta koji je kritičan prema postojećim glavnim označiteljima,
a u isto vrijeme u poziciji proizvoda imamo pojavu znanja (S2). To je ono
znanje koje objašnjava procese koji dovode do formiranja glavnih označitelja i
mitologija koje oni svojim postojanjem podupiru. Histerik je taj koji izgrađuje
znanje kroz svoje činove. Na primjer, vraćajući se primjeru američke zastave od
ranije, histerik je onaj koji spaljuje američku zastavu, a kroz sam taj čin počinje
da razumije kako je ta zastava postala glavni označitelj. Ovdje prepoznajemo
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
53
subjekta koji vidi kroz velove i iluzije, imamo predstavnika nečega što bih nazvao
kreativni skepticizam kojem je istina glavni cilj, jer se tamo nalazi ono što ga
motiviše – objekt-uzrok želje. Histeriku, čak i kad to ne zna svjesno, istina je
najveća želja. Histerik ne kalkuliše kad se radi o neposlušnosti, jednostavno,
on ili ona ne mogu da se zaustave protiv neistine i laži, to je dio njihovog
svakodnevnog svjesnog i nesvjesnog ponašanja.
U Lakanovom diskursu histerika pronalazimo strukturu kojoj su težili
marksistički revolucionari i teoretičari, poput Herberta Markuzea. To je
struktura nekoga ko ne može da toleriše nepravdu. Uspješna analiza dovodi
do formiranja ovakve strukture. Po mom mišljenju, stvaranje društvene
neposlušnosti proizilazi iz Lakanovih teza, a mnogi i dalje pišu i vjeruju da je
Lakan konzervativni mislilac. Mislim da sam pokazao da nije tako. Lakan je
htio da pomogne ljudima da počnu da kritikuju i mijenjaju glavne označitelje
koji ih dominiraju, a histerik je neko ko to radi nesvjesno (bez razmišljanja) zato
što mu je objekt želje u poziciji istine. Zadovoljstvo i znanje tako postaju jedno,
a istina glavni životni cilj.
Spekulisaću da je primjer ovakvog načina života definisan od strane Marksa
i Engelsa u njihovom djelu Njemačka ideologija – „raditi jednu stvar danas,
a drugu sjutra – biti lovac ujutro, ribar u podne, čuvati stoku uveče, a onda
poslije večere biti filozof i kritičar.“ Iz književnosti, tu su primjeri Pasternakovog
doktora Živaga, Kazantzakisovog Zorbe, Keruakovog Sala Paradajza i tako dalje.
Ukratko, ono što definiše ovakav način života je neprihvatanje podređenosti
bilo kojoj društvenoj funkciji tj. bilo kojem glavnom označitelju. Fluidnost
identiteta je, dakle, suština diskursa histerika, a ujedno i suština društvene
neposlušnosti.
doc. dr Filip Kovačević
54
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
55
Strukture roda
Da li Žena postoji?
„Da bi došli do Lakanovog odgovora na pitanje „da li Žena postoji?“,
potrebno je sagledati kako Lakan osmišljava poziciju muškarca i žene, kao
i njihove međusobne odnose. On ih detaljno razmatra u Seminaru broj 20,
u kojem prezentira tzv. grafik seksuacije. Zbog nedostatka vremena, u ovom
predavanju ću samo sumirati najvažnije teze ovog grafika, bez predstavljanja
samog grafika.
Dakle, prvo, Lakan odbija biološku određenost i definiciju roda, pa
umjesto o ženi i muškarcu, govori o poziciji muškog i poziciji ženskog. To znači
da se muškarac može naći u poziciji ženskog, kao što se i žena može naći u
poziciji muškog. Lakan zasniva poziciju muškog i poziciju ženskog na odnosu
koji svaka od te dvije pozicije ima prema Drugom, tj. Simboličkom sistemu u
okviru kojeg se nalazi. Jasno je, ipak, da je većina muškaraca u poziciji muškog,
a većina žena u poziciji ženskog.
Što se tiče pozicije muškog, Lakan pronalazi najbolju analogiju za tu
poziciju u Frojdovom mitu o postanku društva tj. mitu primarne horde. Naime,
Frojd tvrdi da je prvobitna društvena zajednica nastala tako što su oca – vođu
prahorde – koji je monopolisao, odnosno držao samo za sebe odnose sa svim
ženama ubili sinovi. Oni su, zatim, u kajanju i osjećanju krivice nametnuli sami
sebi pravila po kojima su morali da žive. Otac je tako, iako mrtav, nastavio da
živi u nametnutim pravila koja su dovela do stvaranja prve političko-društvene
zajednice. Po Lakanu, pozicija muškog je označena tim da uvijek ima neko ko
je, kao pra-otac, izvan datog sistema (izvan Drugog) i koji ograničava ono što se
zbiva u okviru samog sistema. Ona je zasnovana na vjerovanju da i Drugi ima
Drugog, da, dakle, postoji jedan zatvoren sistem, u kojem su odnosi riješeni,
„prirodni” i ne mogu se mijenjati. Pozicija muškog je pozicija statusa quo. Ono
kako jeste je ono kako treba da bude, ona je vezana za ideju da nesvjesno ne
postoji, i stoga je, kao što sam naveo na ranijem predavanju, najčešća neuroza
kod muškaraca opsesivna ili prisilna neuroza. Isto tako, globalno gledano, svaka
doc. dr Filip Kovačević
56
monoteistička religija proizilazi iz lakanovski definisane pozicije muškog. Pa
zato se, na primjer, i kaže „Bog otac,” a monoteizam se zasniva na odnosu oca i
sina, itd. Na kulturološkom nivou, primjetno je koliko je svijet organizovan iz
pozicije muškog. Hijerarhija postoji na svakom koraku, tu su vojske, uniforme,
vrhovni lideri, bezgrešni ideolozi, itd.
Što se tiče pozicije ženskog, ona je od samog početka oslobođena od iluzije
da taj Jedan, taj Vrhovni Autoritet, postoji. Ako govorimo o psihološkom
razvoju jedinke, onda se može reći da žena, kako bi izbjegla psihozu, mora da
se identifikuje i sa majkom i sa ocem, dok je kod muškarca proces identifikacije
manje složen i svodi se na imitaciju ili pobunu protiv oca. Dakle, žena zna
da jedan nije dovoljan, da uvijek postoje najmanje dva čiji su interesi manje
ili više suprostavljeni, dok muškarac misli da jedan postoji i da je dovoljan.
Zbog toga su muškarci i pol koji je podložan fanatizmu mnogo više nego žene.
Naravno, kao što sam pomenuo, ovo važi za većinu, ne za svakog muškarca ili za
svaku ženu. Jedan od Lakanovih učenika Mustafa Safuan (Moustafa Safouan),
koji potencira biološku dimenziju više nego Lakan, navodi da je odmah poslije
rođenja između ženskog i muškog djeteta moguće napraviti razliku samo po
pitanju prisustva ili odsustva jednog organa – penisa. Ko ga ima, muško je, ko
ga nema, žensko je. Tako da društvo od samog početka stavlja nad ženskom
djecom znak manjka ili nedostatka. Za Lakana to znači da su žene od rođenja
bliže istini o suštini života – koji je kratak i prepun muka – nego muškarci koji
se uljuljkuju lažnim privilegijama i falsifikatima o takozvanoj moći. Muškarci
misle da imaju nešto, a u stvari su najčešće žrtve vjerovanja u svoju grandioznost.
Na osnovu toga je ograničen i sužen odnos između muškarca i žene iz pozicije
muškog. Naime, po Lakanu, muškarac u ženi vidi objekt-uzrok svoje želje (a),
a ne ženu kao ličnost po sebi. Koincidencija tog objekta želje koji je temelj
narcističke fantazije i određene žene su ono što privlači muškarca. Može se,
stoga, i reći da je žena za muškarca simptom. Moja profesorica Eli Ragland
je običavala kazati da ako je žena za muškarca simptom, za ženu je muškarac
problem. To je zato što on iz svoje pozicije teško može da je voli onako kako bi
ona to željela.
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
57
Odnos muškarca i žene iz pozicije ženskog je znatno drugačiji. Naime, ono
što žena cijeni kod muškarca nije posjedovanje osobina nekog objekta želje, već
posjedovanje vještina koje su temelj određenog Simboličkog sistema. Međutim,
iz pozicije ženskog se vrlo dobro vidi da nijedan muškarac ne može da zadovolji
to što žena iz pozicije ženskog od njega traži. Stoga, na primjer, Lakanov student
Serž Andre (Serge Andre), koji je napisao knjigu na temu Što žena želi?, smatra
da bi za ženu idealan partner bio sam Bog. Ali, pošto Bog ne postoji tj. ne
postoji instanca izvan samog simboličkog sistema koja taj sistem stvara iz vani,
koja je spolja datom sistemu (na primjer nema ništa izvan jezika što ima smisao
ili, drugim riječima, postojanje jezika daje stvarima smisao), žena uvijek ostaje
sa nezadovoljenom željom. Stoga je najčešća neuroza kod žena histerija.
No, sama ta vezanost za nešto čega nema i ne može biti oslikava suštinu
tj. istinu ljudskog postojanja. Po Lakanu, od samog početka života mi tražimo
harmoniju ili jedinstvo koje nam se čini da smo nekad imali, ali nikad ga ne
možemo suštinski pronaći. Osim naravno u iluzijama, prividima i ideološkim
fantazijama tj. podvalama. Stoga se etički stav u psihoanalizi temelji na
razumijevanju da se život živi u fragmentima i da se ljubav sastoji ne od održavanja
nečije fantazije ili iluzije već od podrške uvjerenju da se bez te fantazije može
živjeti. Samo autentična ljubav koju Lakan vidi kao etički stav ili odluku da onaj
koji je voljen zavoli onoga koji ga voli (dakle, da voli onaj koji nema razlog da
voli osim ljubavi koju prema njemu osjeća drugi) može prevazići strukturalnu
nesimetričnost između pozicije muškog i pozicije ženskog. Tako je i to što Žena
ne postoji pozitivan znak za razvoj ljudskog društva jer ono što ne postoji uvijek
može da se stvara ili da se njemu teži, pa se tako i promjene i novine uvijek crpe
iz pozicije ženskog, a ne iz pozicije muškog. Ili, kako je tvrdio Gete, upravo je
„vječno žensko” to što nas motiviše da iz alternativnih mogućnosti koje nudi
stvarnost stvaramo nove i bolje svijetove.
doc. dr Filip Kovačević
58
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
59
Bibliografija
Andre, Serge. What Does a Woman Want?
Trans. Susan Fairfield, New York: Other Press, 1999.
Feldstein, Richard et al. Reading Seminars I and II: Lacan’s Return to Freud,
New York: SUNY Press, 1996.
Reading Seminar XI: Lacan’s Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis
,
New York: SUNY Press, 1995.
Fink, Bruce. A Clinical Introduction to Lacanian Psychoanalysis: Theory and
Technique
, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997.
Lacan to the Letter: Reading Ecrits Closely
.
Minneapolis: University of Minnesota Press, 2004.
Freud, Sigmund. The Standard Edition of the Psychological Works of Sigmund
Freud
. Trans. James Strachey, ed., 24 vols, London: Hogarth Press, 1966-1974.
Pronađena psihoanaliza
. Prevod Boris Buden. Zagreb: Naprijed, 1987.
Budućnost jedne iluzije i drugi spisi
. Preveo Boris Buden. Zagreb: Naprijed, 1986.
Kovacevic, Filip. Liberating Oedipus? Psychoanalysis as Critical Theory. Lanham,
MD: Lexington Books, 2007.
Značaj lijepog u formiranju subjektivnosti
Matica, br. 37-38, godina X, 2009, str. 275- 288.
Lacan, Jacques. The Seminar of Jacques Lacan, Book I, Freud’s Papers on Technique,
1953-1954. Jacques-Alain Miller, ed.,
Trans. with notes John Forrester, New York: Norton, 1988.
doc. dr Filip Kovačević
60
The Seminar of Jacques Lacan, Book II: The Ego in Freud’s Theory and in the
Technique of Psychoanalysis
, 1954-1955, Jacques-Alain Miller, ed.,
Trans. Sylvana Tomaselli, with notes John Forrester, New York: Norton, 1988.
The Seminar of Jacques Lacan, Book III: The Psychoses
, 1955-1956, Jacques - Alain
Miller, ed., Trans. with notes Russell Grigg, New York: Norton, 1993.
The Seminar of Jacques Lacan, Book VII: The Ethics of Psychoanalysis
, 1959-1960,
Jacques-Alain Miller, ed., Trans. with notes Dennis Porter, New York: Norton, 1992.
The Seminar of Jacques Lacan, Book VIII
, Transference, 1960-1961,
Trans. Cormac Gallagher, unpublished draft.
The Seminar of Jacques Lacan
, Book X, Anxiety, 1963-1964,
Trans. Cormac Gallagher, unpublished draft.
The Seminar of Jacques Lacan, Book XI: The Four Fundamental Principles of
Psychoanalysis
, 1964-1965, Jacques-Alain. Miller, ed.,
Trans. Alan Sheridan, New York: Norton, 1978.
The Seminar of Jacques Lacan, Book XVII: The Other Side of Psychoanalysis
,
1968-1969, Jacques-Alain Miller, ed., Trans. Russell Grigg, New York: Norton, 2007.
The Seminar of Jacques Laca, Book XX: Encore, On Feminine Sexuality, The Limits
of Love and Knowledge
, 1972-1973, Jacques-Alain Miller, ed.,
Trans. with notes Bruce Fink, New York: Norton, 1998.
The Seminar of Jacques Lacan, Book XXII: RSI
, 1974-1975,
Trans. Jack W. Stone, unpublished draft.
The Seminar of Jacques Lacan, Book XXIII: Le Sinthome
, 1975-1976,
Trans. Luke Thurston, unpublished draft.
Ecrits: The First Complete Edition in English
,
Trans. Bruce Fink, with Heloise Fink and Russell Grigg, New York: Norton, 2006.
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
61
Spisi
. Preveli Radoman Kordić, Danica Mijović i Filip Filipović.
Beograd: Prosveta, 1983.
Lacan, Sybille. Un Père: Puzzle, Paris: Gallimard, 1994. Marcuse, Herbert. Eros and
Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud. Boston: Beacon Press, 1955.
One-Dimensional Man: Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society.
Boston: Beacon Press, 1964.
Marini, Marcelle. Jacques Lacan: The French Context,
Trans. Anne Tomiche, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 1992.
Nietzsche, Friedrich.Thus Spoke Zarathustra. Trans. W. Kaufmann,
London: Penguin Books, 1978.
Reik, Theodor. Masochism in modern man. Trans. Margaret H. Beigel and Gertrud
M. Kurth, New York: Farrar, Straus and Co., 1941.
Roudinesco, Elisabeth. Jacques Lacan.
Trans. Barbara Bray, New York: Columbia University Press, 1999.
Safouan, Moustafa. Four Lessons of Psychoanalysis. Anne Shane, ed.,
New York: Other Press, 2004.
Van Haute, Phillipe. Against Adaptation: Lacan’s „Subversion” of the Subject,
Trans. Paul Crowe and Miranda Vankerk, New York: Other Press, 2002.
Verhaeghe, Paul. On Being Normal and Other Disorders: A Manual for Clinical
Psychodiagnostics, Trans. Sigi Jottkandt, London: Carnac Books, 2008.
New Studies of Old Villains: A Radical Reconsideration of the Oedipus Complex,
New York: Other Press, 2009.
doc. dr Filip Kovačević
62
Dostları ilə paylaş: |