Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
27
koji utemeljuje diskurs. Ili, kako to kaže Lakan „Nema Drugog od Drugog.“
Postojanje Drugog nije ničim zagarantovano, osim svojim postojanjem tj.
performativnim aktivnostima.
Kao što to objašnjava holandski profesor Filip van Ote (Phillippe van
Haute), Lakan po ovom pitanju uspostavlja jasnu razliku između životinja i
čovjeka. Lovljena životinja može da zavara lovca time što će se vratiti svojim
tragovima i izabrati drugi smjer bjekstva, da bi lovac mislio da je pobjegla u
onom prvobitnom smjeru. Ali, životinja ne može prevariti lovca time što će mu
predstaviti same tragove kao lažne, da bi upravo njih iskoristila da pobjegne.
Naime, životinje mogu da se pretvaraju (to dozvoljava struktura znaka), ali ne
mogu da se pretvaraju da se pretvaraju (to može samo označiteljska struktura).
Ova ideja se može slikovito prikazati vicem koji navodi Frojd. Dva Jevreja
se sreću na željezničkoj stanici u Galiciji. «Gdje ideš?», pita jedan od njih. «U
Krakov», odgovara drugi. «A, kakav si ti lažov!», viče prvi. «Time što kažeš
da ideš u Krakov, hoćeš da ja povjerujem da ideš u Lavov. Ali, ja znam da ti
stvarno ideš u Krakov. Pa zašto me onda lažeš?» Drugim riječima, suštinsko
pitanje je koji se uslovi moraju zadovoljiti da bi nešto bilo uopšte smatrano
za istinu? Jer, da bi upalila laž, mora se vjerovati u istinu. Prevara je moguća
samo u slučaju da je neko smatra istinom. Zbog toga govor, prije svega, mora
u svojoj suštini da bude povezan sa nekom vrstom istine tj. Drugi mora da igra
ulogu osiguravajućeg svjedoka, ali sa jasnim uvjerenjem da ne postoji ništa što je
fiksirano zauvijek. Fiksirana značenja, po Lakanu, postoje samo kod paranoje,
jer paranoična osoba prihvata svaki označitelj kao da je znak, za njega ili nju
je ciklus od „riznice“ do „tapacirovog šava“ zacimentiran i onda svemu što se
dešava oko nje ta osoba daje značenje. Tako, na primjer, kako navodi profesor
van Ote, iz svoje psihoanalitičke prakse, postoje paranoičari koji u svakom slovu
abecede vide neko značenje. Lakan tvrdi da se može se reći i da savremene
prirodne nauke, takođe, posjeduje paranoičnu strukturu.
doc. dr Filip Kovačević
28
Imaginarni poredak: pitanje ega
Konceptualizaciju i analizu Imaginarnog poretka je moguće pronaći u
najranijim Lakanovim tekstovima još iz tridesetih godina prošlog vijeka,
a posebno u njegovoj teoriji o „stadijumu ogledala“ tj. o formiranju ega u
strukturi ličnosti. Po Lakanu, ego se formira identifikacijom sa svojom slikom
tj. odrazom u ogledalu. Naime, dijete od oko šest mjeseci počinje da biva
zainteresovano za svoj odraz u ogledalu (što nije slučaj sa malim šimpanzom,
npr.). Beba je nemoćna i ne može da se kreće pouzdano, a slika u ogledalu joj
anticipira buduću koordinaciju pokreta tj. kontrolu nad sopstvenim tijelom. Ovo
iskustvo dovodi do trijumfalne radosti kod bebe, ali ono što je problematično
je da ova identifikacija sa slikom, kao samim sobom, predstavlja otuđenje koje
nije moguće kasnije prevazići. Jer, ego koji se ovim putem formira je uvijek ta
idealna slika u ogledalu, baš kao što je napisao Rembo (Rimbaud) koga Lakan
citira – „ja je drugi.“ Međutim, i pored identifikacije, bebi ubrzo postaje jasno
da ta slika nije sve i ona počinje da uviđa razliku između „imaginarnog tijela“
(slike u ogledalu) i „stvarnog tijela“ (koje i tada, ali i tokom cijelog života ostaje
jedna vrsta misterije, i ustvari jedna vrsta prijetnje tj. opasnosti za subjekta).
Zbog toga je, po Lakanu, ego uvijek stjecište iluzija ili obmana jer ego misli da
je ono upravo to što vidi. Ego se prepoznaje u svom odrazu, zaboravljajući da
je to ipak odraz, a ne ono samo. Stoga Lakan ne zove ego instancom psihe kao
što to radi Frojd (sjetite se – id, ego, super-ego), već ga smatra imaginarnom
tvorevinom čije je postojanje problematično, posmatrano iz perspektive onoga
što zbilja pokreće osobu tj. iz perspektive nesvjesnog.
No, važno je imati na umu da Imaginarni poredak ne uključuje samo ono
što je iluzorno, ono što je obmana, nego i sve ono u psihi što je formirano kroz
proces identifikacije. Imaginarni odnosi su zbog toga uvijek prožeti tenzijama,
zavišću, ljubomorom, agresijom. Uvijek se kroz njih postavlja pitanje „jesam li
ja bolji ili gori, jesam li superioran ili inferioran?“ To čini imaginarne odnose
velikom preprekom u radu psihoanalize, pa je Lakan u svojim prvim seminarima
insistirao na važnosti tzv. „čišćenja“ imaginarnih odnosa i uspostavljanja odnosa
koji bi bili bazirani na govoru, na diskursu, na pojavljivanju Drugog tj. pravila,
pakta, regulacija, zakona, a ne samo kroz rivalvstvo sa drugim kao alternativnim
Lakan u Podgorici / ciklus predavanja
29
egom. Takvo stanje podsjeća na ono hobsovsko „prirodno stanje“ koje je
haotično i gdje je svako svakom neprijatelj. Ono otvara i sukob po pitanju
sopstvenog identiteta – jesam li ja zbilja svoj ili sam ja drugi? Iz ovakvog stanja
se po Hobsu (i po Lakanu) izlazi samo društvenim ugovorom ili paktom koje
zastupa neki novostvoreni autoritet koji je nad svima jednako natkriljen.
Drugi psihoanalitički termin vezan za odraz drugog sa kojim se ego
identifikuje je „idealni ego“ (engleski the ideal ego, označen kao i(a) na grafiku
želje). Idealni ego predstavlja idealnu cjelokupnost i savršenost kojoj ego teži.
Na primjer - majka drži malu Hanu ispred ogledala i kaže „Pogledaj, to je
Hana! Zar ona nije velika djevojčica?!“ Znači, sama instrukcija za identifikaciju
sa idealnim ego dolazi od Drugog. Hana se identifikuje ne samo sa slikom u
ogledalu, nego i sa izrečenim označiteljem „velika djevojčica.“ Drugi, dakle,
određuje mjesto za novog subjekta u postojećem Simboličkom poretku. Svi
označitelji sa kojima se novi subjekt identifikuje dolaze od Drugog. Drugim
rječima, nije da Hana treba da misli o sebi kao velikoj djevojčici, ona je već
označena od strane Drugog kao takva, i ona to jeste. Ili, što bi rekao Lakan, „ja
ću postati ono što sam već za Drugog bio.“
Uz ovakvu imaginarnu identifikaciju, postoji i simbolička identifikacija
koja predstavlja identifikaciju sa nekom specifičnom crtom (osobinom) Drugog.
Dakle, Drugi nije reduciran na malog drugog (francuski autre) tj. drugog kao
potencijalno jednakog, kao subjekta rivalstva, već se identifikacija vrši samo sa
komponentom Drugog koji, sam po sebi, predstavlja poredak koji prevazilazi
subjekta. Ova vrsta identifikacije, na primjer, objašnjava važnost vojnih medalja
ili zastava, jer one bi bile samo bezvrijedan metal ili krpe da ne predstavljaju
nešto više od samog subjekta (domovinu, čovječanstvo, itd). Psihoanalitički
termin za skup specifičnih osobina Drugog sa kojima se subjekt identifikuje je
„ego-ideal“ (na grafiku želje označen kao I(A)).
Kao što se može vidjeti na ovom grafiku, simbolička putanja subjekta
($ prema I(A)), koju psihoanaliza kroz svoje djelovanje nastoji da oslobodi
prepreka, nailazi na putanju imaginarnih odnosa (i(a) prema m) koji
Dostları ilə paylaş: |