doc. dr Filip Kovačević
34
budućnosti. Kako sam Markuze kaže, “recherche du temps perdu postaje
sredstvo budućeg oslobođenja.” O ulozi sjećanja i fantazije u osmišljavanju
drugačije civilizacije Markuze detaljnije govori u drugom dijelu knjige, pa ću
se i ja opširnije baviti tom temom kada budem analizirao taj dio knjige.
Nakon opšteg uvoda u problematiku represivne civilizacije, Markuze se
u poglavlju broj 2 bavi konkretnim procesima koji dovode do formiranja
psihološke strukture represivnog pojedinca. On svoju diskusiju započinje
osvrćući se na ono što vidi kao suštinski dualizam frojdovske teorije nagona.
Naime, taj dualizam prati sve inkarnacije Frojdove misli, od dualizma između
ego-nagona (nagona samoodržanja) i seksualnih nagona u ranoj formulaciji
psihoanalitičke teorije iz prve decenije XX vijeka do dualizma između Erosa
i Tanatosa iz perioda pred Frojdovu smrt. U isto vrijeme, Frojd tvrdi i to
da nagoni, koliko god bili suprostavljeni u svojim manifestacijama, imaju
zajedničku konzervativnu ili „zaštitnu“ funkciji. Njihova svrha je oslobođenje
od nemira, talasanja, uzbuđenja i traženje neke vrste ravnoteže (da li je to
ona aristotelovska „zlatna sredina“?). Prema Markuzeovom mišljenju,
upravo neslobodni društveni odnosi onemogućavaju uspostavljanje takve
ravnoteže. To nije međutim i Frojdov stav koji u nagonima, za razliku od
Markuzea, ne uočava eksplicitnu istorijsku dimenziju. Zbog toga se čini kao
da Frojd ovjekovječava tenziju između nagona, ne sagledavajući mogućnost
uspostavljanja harmoničnog funkcionisanja.
Frojdov model psihe – podjela na id, ego i super-ego – takođe odražava
njegovu teoriju vječnog konflikta između ovih instanci psihe. Iako nastaju
iz ida, ego i super-ego su mu suprostavljeni u tome što teže prilagođavanju
postojećim spoljašnjim uslovima dok id insistira na neposrednom i
permanentnom zadovoljstvu. Ego i super-ego konstituišu takozvani princip
realnosti koji Frojd vidi kao neophodan za postojanje bilo kakve društvene
zajednice.
Markuze ne osporava neophodnost postojanja principa realnosti koji će
ograničavati idovske zahjeve za zadovoljstvom, ali, pod uticajem Marksovog
istorijskog materijalizma, tvrdi da različite istorijske epohe imaju različite
principe realnosti, a samim tim i različite odnose između ida, ega i super-
ega. Markuze inovira psihoanalitičku društvenu teoriju uvodeći novi termin
– višak potiskivanja (surplus repression) – da bi omogućio jasnije razlikovanje
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
35
između biološko-fizioloških i istorijskih uticaja na razvoj psihe. Naime,
bazično potiskivanje je ono što je neophodno da bi se konstituisala psiha, a sve
preko toga je nametnuto od strane snaga statusa quo tj. onih koje postojeća
civilizacija privileguje. Upravo višak potiskivanja održava i osigurava postojeće
monopole moći.
Ne predstavlja samo višak potiskivanja istorijsku varijabilu, nego je i
sam princip realnosti podložan istorijski promjenama. Markuze tvrdi da
kapitalistički društveni sistem kreira osoben princip realnosti koji on naziva
princip izvršenja dužnosti (performance principle, u prevodu Tomislava
Ladana princip izvedbe). Ovakav princip realnosti temelji se na uvjerenju
da treba zaraditi život (to earn a living), da potrebe treba zadovoljiti samo
onima koji su voljni da izvršavaju obaveze nametnute od strane kapitalističkog
sistema. Markuze slijedi ranog Marksa u uvjerenju da je radno vrijeme
u kapitalizmu „vrijeme patnje,“ zbog sveprisutnog procesa otuđenja i to
otuđenja od proizvoda svoga rada, od radnog procesa, od drugih radnika i
od samog sebe. Dakle, kapitalistički radni proces je proces eksploatacije,
rutinizacije, zaglupljivanja radnika-proletera gdje je podređenost profitu
(stvaranju viška vrijednosti) za kapitalistu jedini zakon. Čak je u savremenoj
civilizaciji i slobodno vrijeme i dokolica podređeno motivu stvaranja profita i
okupirano od strane „industrije zabave“. Pojedincu nije dopušteno da ostane
sam sa sobom i da autonomno izabrano zadovoljstvo postavi kao primarni
cilj. U skladu sa sveobuhvatnom kontrolom radnog procesa, Eros je sveden
na minimum kroz de-erotizaciju tijela, a seksualnost se usmjerava samo ka
prokreativnoj reproduktivnoj funkciji. Kapitalizam negativno djeluje na Eros
i zbog toga i postoji toliko nezadovoljstva u savremenom društvu što je uvidio
i Frojd dajući jednom od svojih najpoznatijih knjiga naslov Nezadovoljstvo
u kulturi. U isto vrijeme, po Markuzeu, uticaj kapitalizma na Tanatos nije
tako snažan i represivan kao na Eros. Zbog toga i dolazi do društvene pojave
koju je Markuze nazvao „dijalektika civilizacije“: što je veći napredak, to je
veća potencijalna destrukcija. Uporedo sa tehnološkim progresom i porastom
obilja u kapitalističkom sistemu, povećava se rasprostranjenost nasilja, kao i
broj i surovost ratova.
U poglavlju broj 3 Markuze se bavi porijeklom savremene represivne
civilizacije. On navodi Frojdov mit iz knjige Totem i tabu koji tumači postanak
civilizacije kao rezultat pobune sinova protiv monopola oca-despota. Sinovi