Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
33
nije ništa drugo do obuhvatno obrazovanje. U jedinstvu
kritičkog i metafizičkog utemeljenja lepog, mišljenje je
zapravo učenje po kome se estetsko saznanje predstavlja
kao poznavanje sveta koje "estetičara, estetskog
poznavaoca, izdiže na nivo sveopšte obrazovanog čoveka pa
ima razloga da se kaže kako je Baumgartenova Estetika
zapravo logika, umeće istraživanja, ars inveniendi. Tu
usmerenost estetike prema praksi razviće oslanjajući se na
Kanta tek Šiler; ako u racionalističkoj filozofiji
Baumgartenovog vremena još ne postoji bliže određenje
odnosa između estetske sposobnosti prosuđivanja i prakse a
što ovom misliocu omogućuje razvijanje teorije o saznajnoj
medijalnoj ulozi estetske predstave, kod Šilera se estetika,
ranije shvatana kao teorija saznanja, preobražava tako u
deo praktične filozofije.
***
Iz metafizičkog utemeljenja racionalističke estetike
sledi dalje određenje principa podražavanja. Lajbnicova
tvrdnja da je postojeći svet kao božja tvorevina najbolji od
svih mogućih svetova, vodi tome da se zadatak estetike vidi
u usaglašavanju sveta umetnosti sa tim najboljim od svih
mogućih svetova a ne sa faktičkim, čulima pristupačnim
svetom; ako je umetnost zbrkano, a ne razgovetno
saznanje, ona bi mogla još uvek da važi kao pravo saznanje
u slučaju da kroz lepotu savršenog sveta, koji je stvorio bog,
odslikava prirodu. U tom slučaju ona ne proizvodi čulni
privid već metafizičku osnovu istine pokazuje kao privid.
Tako se, po mišljenju Baumgartena, u umetnosti ne radi o
opisivanju sveta, pri čemu bi to opisivanje bilo nalik opisu
kakav srećemo u naukama, već o pojavljivanju prirode koje
je identično s božijim mišljenjem sveta. Podražavanje
prirode nije stoga podražavanje prirode u njenom faktičkom
pojavljivanju, već podražavanje jedne određene predstave
prirode: predstave prirode kao savršenoga sveta. Ovo
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
34
odgovara božanskoj predstavi i postoji pre svih konačnih
predstava kao beskrajna mogućnost, kao sposobnost
predstavljanja sveta. Nadovezivanje na takvo tumačenje
sveta iz perspektive saznanja boga ima u vidu posebnost
umetničkog saznanja sveta/prirode: reč je o saznanju koje je
nacrt sveta, kao određenja lepe stvari i to saznanje je
strukturno nalik saznanju boga, stvaranju u aktu i kroz akt
saznanja.
Pomenuta koncepcija saznanja postavlja temelje
određenju genija. Na temelju metafizičkog utvrđivanja
estetike kao učenja o saznanju imamo dva određenja
estetike koja će uticati na dalji razvoj ove discipline: (1)
svrha umetnosti leži u podražavanju prirode; prirodno lepo
ima prvenstvo, ono prethodi i ono je naspram umetnički
lepog. Obe vrste lepog se dovode u vezu ukoliko je priroda
kao božje delo nadređena svim ljudskim proizvodima i ta
teza ne počiva na filozofskim pretpostavkama o stvaranju,
već teološkim. (2) saznanje koje se manifestuje u umetnosti
koncipirano je analogno stvaralačkom saznanju boga, i
umetniku pripada sposobnost saznanja koja nije
svakodnevna - on je genije.
Dokazujući nemogućnost metafizičkog utemeljenja
estetike, Kant određuje sud ukusa kao prosuđivanje
prirodno lepoga a prosuđivanje umetnički lepoga usmerava
se na lepotu veštački proizvedenih stvari. Kako te veštački
/umetnički/ proizvedene stvari igraju podređenu ulogu,
Kant razlikuje ručni rad, umetničke/veštačke tvorevine
(štap za šetnju, tapete) i umetnost; sve tri pomenute vrste
proizvođenja uzor traže u oblasti lepog koja se ravna prema
prirodno lepom.
Kantovo određenje umetnosti kao simbola
običajnosti izlazi izvan analitike lepoga. Smenjivanje
estetike konstruisane kao način saznanja, estetikom koja se
formira unutar teorije delovanja, po prvi put imamo kritiku
Milan Uzelac
Estetika
www.uzelac.eu
35
teorije podražavanja i prvenstva prirodno lepoga kao i s tim
povezane koncepcije umetničkoga dela i genija. Takvu
poziciju će udaljavajući se od Kanta formulisati kasnije
Hegel.
Mora se još jednom istaći, da je na samom početku
već uočena, neadekvatnost izraza estetika kao i sama
činjenica da ova disciplina od vremena svog nastanka ima
sudbinu da neprestano mora da se dokazuje i opravdava.
Braneći estetiku i njen predmet od mogućih prigovora
Hegel je na početku svojih čuvenih predavanja iz estetike
koja je držao u Berlinu rekao: "Ono što umetnička dela
izazivaju u nama danas, to nije samo neposredno uživanje,
već u isto vreme i naše suđenje, pošto mi našem misaonom
posmatranju podvrgavamo sadržinu umetničkog dela,
sredstva njegovog predstavljanja i prikladnost, odnosno,
neprikladnost tih dvaju činilaca. Zbog toga nauka o
umetnosti predstavlja u naše doba potrebu u većoj meri
nego u onim danima kad je umetnost za sebe, kao
umetnost, pričinjavala puno zadovoljenje. Umetnost nas
poziva na misaono posmatranje, i to ne u cilju da bismo
ponovo probudili umetnost, već da bismo naučno uvideli šta
umetnost jeste" (Hegel, 1970, 12-13). Hegel jasno ističe da,
iako umetnost u pogledu svoje najviše namene jeste i ostaje
nešto što pripada prošlosti, iako sadašnjost nije povoljna za
umetnost, u vreme kad vladaju misao i refleksija, umetnost
se pokazuje nečim od odlučujućeg značaja, jer u doba
dominacije refleksije, poziva na misaono posmatranje. U
ovom pozivu treba videti razlog zašto krajnja odluka o
Hegelovom negativnom stavu o umetnosti do danas nije
doneta, a na šta ukazuje Martin Hajdeger u pogovoru svog
spisa o izvoru umetničkog dela jer, kako ovaj mislilac kaže,
"iza tog stava stoji zapadno mišljenje nakon Grka što
odgovara jednoj istini bića koja se već zbila" (Hajdeger,
1972, 487).
Dostları ilə paylaş: |