164
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
tva činjenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti
kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres
u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivi-
zam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i
idealizma kao
opskurantističkih i regresivnih načina mišlje
nja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva
ćen i transformiran, u kojoj društvo postaje industrijsko i
tehnološko, pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira
nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra*
kse, istine i činjenica. Filozofska misao se obrće u afirmativ-
nu misao; filozofska kritika kritizira
unutar danog društve
nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula
ciju, sanje ili fantazije
1
).
Svijet rasuđivanja i ponašanja, koji progovara u Sa-
int-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnološke stvarnosti.
U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen
talni svijet. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental
nog svijeta — nepokorena, slijepa priroda — sad se pokazuje
unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. Metafizička
dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje ira
cionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije
um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvreme
nom pozitivizmu, nisu više znanstveni i tehnički progres ono
što motivira odbijanje; sužavanje misli nije manje oštro zato
što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo
zofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu
cira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju
nemoć i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojeći rea
litet nedirnut; ona se grozi prestupa.
1)
Konformistički stav pozitivizma, u odnosu na radikalno ne-
konformistačke načine mišljenja, javlja se, možda, prvi put u optuž
bama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e ,
1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva
kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Citirano u
André Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e et C r i t i q u e d e la
P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str.
792. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i
ο suprotnosti spram »negativan«, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t —
S i m o n , ed. Bougie i Halévy, Paris, Rivière, 1924. str. 181. i dalje.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
165
Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram
opće
upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo
popodne u svojim naslonjačama«, nadalje Wittgensteinovo
uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« —
takve izjave
2
) očituju, po mom mišljenju, akademski sadoma-
zohizam, samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji
rad ne rezultira znanstvenim, tehničkim ili sličnim ostvare
njima. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov
stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma, koja,
kad su shvaćena i prihvaćena, štite čovjeka od beskorisnih
avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira
u onom što ga okružuje. No, kad je Hume detronizirao sup
stancije, on se borio s moćnom ideologijom, dok njegovi da
našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono
što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju
alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi
jetu rasuđivanja.
Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo
zofski biheviorizam. čini se da se on kreće između dva pola
— nepogrešivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijar
nosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če
stoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajućim »ti«
(»du »thou«)
3
); isto tako, u uvodnom poglavlju
The Concept
of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza »Descartesova mita«
kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre
liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«, a ovo evocira
Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο
»prosječnom
plaćaocu takse«.
2
) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d
T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza
d-i
filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxo-
vih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao sa-
mokarakterizacija neopozitivizma, no,
netačna je kao opći sud ο filo
zofskoj misli.
3
) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Mac-
millan, 1960. g.: »I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose
na
riječi . . .« (str. 49.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje
kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. Nego
se upitaj . . .« (str. 61). »Prevedi sebi slijedeći slučaj . . .« (str. 62)
i passim.