170
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što
se zbiva (i mnije).
U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva
kodnevnog mišljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog
mišljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima
je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument.
Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«, on možda
misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti
metlu ili je ostaviti tamo, da
će biti zadovoljan ili ljut. U
svakom slučaju, rečenica je ispunila svoju funkciju prouzro-
kujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok; cilj
apsorbira sredstva«
11
)·
Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili ras
pravljanju, riječ »supstancija«, »ideja«, »čovjek«, »alijenaci
ja« postaje subjekat stava, ne dešava se takva transformacija
značenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Ri
ječ ostaje kao što je bila, neispunjena — osim u misli gdje
inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar
historijskog kontinuuma, stav može pomoći da se uobliči i vo
di praksa. No, čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su
jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i
njenog objekta. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni
kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . . . kao što je
upotreba riječi ,stol', ,lampa', /vrata'«.
Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po
stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski poj
movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva
na« osvjetljuje atomizirane fraze, ili riječi svakodnevnog ra
suđivanja, pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva
nje svakodnevnog rasuđivanja. Ili, ako sam univerzum sva
kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize, je
zik filozofije je »meta-jezik«
12
). čak kad se kreće u nepre-
tencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja, taj jezik
ostaje antagonističan. On rastvara postojeći iskustveni kon-
1 1 )
Paul Valériy, »Poésie et pensée abstraite, u: O e u v r e s , loc.
cit., str. 1331. Također »Les Droits du poète sur la langue«, u: P i è c e s
s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje.
12
) Pogledaj str. 183, 184.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
171
tekst
značenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od ne
posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost.
S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling
vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. Može li
ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema
pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana
nasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti
kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov
jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te
stiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove anali
ze. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori, i živi,
objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se
formiraju pojmovi i u kome postaju riječi, što je taj uni
verzalni, širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji
daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja
u pozitivističkoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako pri
mjerima tako i samom analizom?
Taj širi kontekst iskustva, realni empirijski svijet, da
nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo
gora, Hirošime i Nagasakija, američkih cadillaca i njemačkih
mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i
kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran
empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,'
ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su
ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus
nečeg sličnog ananasu nešto značajno, u kome su svakodnevni
rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ovaj
drugi, ograničeni empirijski svijet dio je prvoga; moći koje
vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo.
Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš
ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi ο nalaženju metle
ili kušanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa
opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja
političkog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi ο nalaženju
metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas
empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is
kustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se
lingvistička
analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Jedna cijela
grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu, ali
172
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
već metod odsijeca pojmove političke, tj. kritičke analize.
Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter
mine kao što su »sloboda«, »vlada«, »Engleska« s »metlom« i
»ananasom«, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom
drugih.
Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi«
može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku
misao, ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu
prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za
nima Wittgensteina. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad«
u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu
sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu.
Takva analiza otkriva povijest
13
) u svakodnevnom govoru kao
skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim
jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u
kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. Ri
ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič
kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu;
naime, kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj —
uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. Ova po
vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri
mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«.
Doduše, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, ne
doumice, neobičnosti, no, sve su one u istoj domeni jezične
igre i akademskog dosađivanja.
Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra
suđivanja, te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe
njima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno,
ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti
na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom zna
čenja, te njihovim razdvajanjem, ona čisti misao i govor od
kontradikcije, iluzija i prekršaja. Ne radi se ο prekršajima
»čistog uma«. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra
nica mogućeg znanja, već ona otvaraju sferu znanja s onu
stranu zdravog razuma i formalne logike.
Zatvarajući prodor u tu sferu, pozitivistička filozofija
etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za-
') Pogledaj str. 170, 171
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 1 7 3
štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. U od
nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju
matematički, logičkih stavova, ili običaja i upotrebe. Na svaki
način, svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. Preju
dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski
jezik, ili rječnik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput
prihvaćeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo
že transcendirati.
Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi
rijsko jer u njemu govori osakaćeni, »apstraktni« individu
um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato
u doslovnom smislu), koji ima samo činjenice a ne činioce,
čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. Ν τ.
osnovu
faktične represije, svijet iskustva rezultat je ograni
čenog iskustva, a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje
svijest s njim.
U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob
jekt pozitivnog mišljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tuma
čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopoziti-
vizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost
postojećeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra
nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi
tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju
postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj
strukturi — pojmove negativnog mišljeja. Transformiranje
kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terape-
utičkom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevođenje
u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa
sociološkim prevođenjem, ο kome smo prethodno rasprav
ljali.
S emfazom se
naglašava terapeutički karakter filozofske
analize — da liječi od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerješivih
enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pa
cijent? Po svemu sudeći, neka vrsta intelektualca čiji se duh
i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva
nja. Zaista, dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova
fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene
u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera
pijom. Odnosno, bolest pacijenta je u određenom smislu, pre-
Dostları ilə paylaş: |