182
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim mo-
dima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su
podvrgnuti članovi društva. U svom životu ljudi ovise ο šefo
vima i političarima, službama i susjedima koji ih navode da
govore i misle isto što i oni; društvenom nužnošću su ljudi
prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti
tu ličnost, svijest, osjećanje) sa njezinim funkcijama. Kako
to znamo? Gledamo televiziju, slušamo radio, čitamo novine
i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima.
Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu
uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako
kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me
đusobna odnosa. Govoreći svojim vlastitim jezikom, ljudi go
vore, također, jezikom svojih gospodara, dobročinitelja, oglaši
vača. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe, svoje vlastito
znanje, osjećanja i aspiracije, već također nešto drugo nego
što su sami. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju, bi
lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo
»oni« uključuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo)
opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije —
a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle, i vide i osje
ćaju.
Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što
mrzimo, naše sentimente i resentimane, moramo upotrijebi
ti izraze naših oglasa, filmova, političara i bestselera. Mo
ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile,
hranu i pokućstvo, kolege i suparnike — i mi se savršeno ra
zumijemo. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri
vatno i vlastito, već je privatno i vlastito posredovano raspo
loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal.
Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da
bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u
analitičkoj filozofiji. »Ono što ljudi misle kad kažu . . . « jest
u relaciji s onim što ne kažu. Ili, ono što ljudi misle ne
1 9
) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu
nužnost kao problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed,
str. 184.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO J83
može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi
lažu, već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive
totalitet manipuliranih kontradikcija.
Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz
java poput »svrbi me«, ili »on jede mak«, ili »to mi sada iz
gleda crveno«, no, one mogu postati vitalno relevantne kad
ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«, »on
nema srca«, »to nije fer«, »što mogu učiniti s tim u vezi«?).
One su vitalne i za lingvističku analizu etike, politike itd. Kad
ih lingvistička analiza ne uzima u obzir, ona ne može postići
empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira
u postojećem, niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte
na — to jest, lingvistička analiza ostaje unutar granica misti
ficiranog i varljivog rasuđivanja.
Tamo gdje se čini da ga nadilazi, kao u logičkom čistu
nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa
blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija
više negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih
proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum.
Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi
hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele
akademskog rada. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim
insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize
da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Ako takvo
razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih
značenja u mogućim kontekstima, ostavljajući svakome širo
ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa
mo ne skroman zadatak. Razjašnjenje bi uključivalo analizi
ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ
jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to
najmanje pričinja, razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo
normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistička analiza zado
bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru
štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi
vanje.
Tu nastaje problem »metajezika«; termini kojima se
analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji, raz-
lučivi od analiziranih. Oni moraju biti nešto više i drugo od
pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred-
184
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno
probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja,
u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika,
mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su
determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Prema tome, to ne
može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom
na semantičku ili logičku jasnost. Želi se postići to da iz po
stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno; ono što tre
ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra
suđivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me
tajezik.
To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao
kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja, interpunk
cije, čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni,
odnosno politički sistem. Ovo preispitivanje se još uvijek kre
će unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba arti-
ficijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo
preispitivani jezik. Riječ, te sintaktička forma čitane su u kon
tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje
u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po
sredstvom pera određenih lica. Leksički i sintaktički kontekst
se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj
ska, već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen
ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega,
stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima, monar
hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi
i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne
očituje u »neposredovanom« čitanju. Ogresenja ο jezik koja
se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po
litičkom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo
ralni i politički čini. Kontekst može biti i estetski ili filozof
ski: književna kritika, obraćanje učenom skupu ili slično.
Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati
(neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s
onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans
formirao.
U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu
du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri čemu
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
185
svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza
nih, djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Na primjer,
ono pripada:
a) individualnom projektu, tj. određenoj komunikaciji
(novinski članak, govor), sačinjenoj u određenom
slučaju za određenu svrhu;
b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja, vri
jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici
pira individualni projekt;
c) određenom društvu koje integrira različite, i čak su
protne individualne i supraindividualne projekte.
Da ilustriramo: neki govor, novinski članak, ili čak
privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto
riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke,
intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre
đenom društvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek
tivne okolnosti, norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze —
afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju
uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Tako in
dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni
sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli
čitu od individualnog saopćavan ja, a ipak isprepletenu s
njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsežne, svepri
sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve
ni sistem unutar koga, i od strane koga, teče komunikacija^
Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari
ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom
stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno određe
ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od
nose i instrumente svakodnevnog života. Danas društveni si
stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična
područja. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju, s jedne
strane, s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih
društava, a s druge, s komunističkim društvima u razvoju.
Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja
nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer
zumu rasuđivanja, djeluje on također, na mnogo prikriveniji,
nesvjestan, emocionalan način, u svakodnevnom rasuđivanju.
Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te
Dostları ilə paylaş: |