196
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Štaviše, uobičajena restrikcija iskustva prožima nape-
tošću »svijest« i mentalne procese, svjesne akte; čak rezultira
njihovim konfliktima. Kad govorim ο svijesti neke osobe, ne
podrazumijevam time naprosto mentalne procese
očitovane
u njezinu izrazu, govoru, ponašanju itd., ne podrazumijevam
naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene,
odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono
što čovjek ne izražava, na ono za što ne pokazuje sklonost,
a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje
govo ponašanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih
pojmova.
Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline«
koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih
data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal.
Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš
njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka, smisao
njegovih riječi i ponašanja. Smisao za koga? Ne samo za pro
fesionalnog filozofa, čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost
koje je puno svakodnevno rasuđivanje, već za one koji snose
tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea
i Richarda Roea. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz
tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pri-
padnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je
neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih
pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u ne-
konformističkoj, kritičkoj misli.
Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu
stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su
»duh« i »svijest« i na druge apstraktne, a supstancijalne
opće pojmove — ljepota, pravda, sreća i njihovi kontrarni
pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih
pojmova, kao ključnih pojmova misli, odražava nesretnu
svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijent-
no spram onog »što može biti«, i čak ga niječe. Čini se da
je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje
dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu ne-
prevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di
menzija jednog svijeta. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji
ŠANSE ALTERNATIVA
197
mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo
kirane.
Kad govorimo ο lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije
poj slici, zacijelo mislim na
različite stvari. Ono što im je svi
ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni
misteriozna riječ. Naprotiv, možda nema ništa direktnije i
jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek
tima. Zaljubljen mladić i filozof, umjetnik i američki vlasnik
pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine, no
svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki
kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu
s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti
je ljepota doživljena u lijepom — to jest, ona je viđena, slu
šana, mirisana, dotaknuta, osjećana, shvaćena. Doživljena je
gotovo kao šok, što, možda, proizlazi iz kontrastnog karaktera
ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za
trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo
že biti strah)
3
).
Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po
zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem, ali prevođe
nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Ima mnogo, više ili
manje, zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este
tici, no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa
držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija —
ljepota kao »promesse de bonheur«
4
). Ovo određenje ukazuje
na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari, koji
se zbivaju trenutno, iščezavaju i javljaju se u toliko različitih
formi koliko ima ljudi, a iščezavajući manifestiraju ono što
može biti.
Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizičkog ka
raktera takvih općih pojmova, insistiranje na familijarnoj
konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna
nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe
koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi
nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana
i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual-
3
) Rikle, D e v i n s k e E l e g i j e , Prva Elegija.
4
) Stendhal.
198
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
nom tako u nacionalnom budžetu. Neprofiltriranom iskustvu
je, izgleda, bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo
zofija; čini se da se ono smješta u metafizički svijet.
Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito
sti ne kao filozofski pojmovi, već upravo kao svojstva svijeta
s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na
primjer, snijeg, kišu ili vrućinu; ulicu; ured ili šefa; ljubav
ili mržnju. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav
ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao slučajevi
i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija)
od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugačije a da
ne izgube svoj identitet. Pojedinačne stvari i događaji jesu
samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon
kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje, egzistira i pro
lazi. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja,
oblici, gustoća, tvrdoća ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili
mirovanje. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta.
»Možda bismo mogli odrediti ,građu' svijeta kao ono što je
modelirano riječima koje su, kad su pravilno upotrijebljene,
subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu građa
svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta sličnih bjelini, ra
dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. »Tra
dicionalno, kvalitete kao što su bijelo, tvrdo ili slatko sma
trali su univerzalijama, no, ako gornja teorija važi, oni su
sintatički srodniji supstancijama.«
5
)
Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus
tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na način kojim
pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozo
fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu
pojma i riječi; on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti
ne samo
između pojmova i riječi već, također, između poj
mova i glasova (Laute). No, ako je riječ, kao sredstvo pojmo
va, realan »elemenat« jezika, ne saopćava ona gotov pojam
niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. Riječ samo suge
rira pojam, postavlja se u odnos s općim.
0
)
5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t ,
New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170—171.
6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t
d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,
SANSE ALTERNATIVA 199
Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa riječi spram
supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je
zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek
naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung).
U stvarnosti, govor nije sastavljen od riječi koje bi
prethodile, već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline
govora (aus dem Ganzen der Rede).
7
)
»Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri
vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, »Gestalt-a« i
tome slično. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten
ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici.
Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel, tvrd; no tako
đer lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje
lina, tvrdoća, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan ka
rakter ovih posljednjih pokazuje, čini se, ona konkretnija
svojstva kao djelomične realizacije, aspekte, manifestacije,
univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva
u konkretnom
8
).
Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja
kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel,
no nije »bjelina«, djevojka može biti lijepa, čak ljepotica, no
ne ljepota, zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru
gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo
utjelovljenje slobode, štaviše, pojmovi su smisleni samo u
iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim,
lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti pre
vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«, »nelijepo«
u »ružno«.
Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt
nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna
čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. Prevođenje
može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače
nja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira
stvarnu težnju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadr
žano je više nego u svojstvima (»lijep«, »slobodan«) prida-
7) Ibidem, str. 74—75.
8) Pogledaj str. 200, 201.
Dostları ilə paylaş: |