204
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom;
čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). No, materija
je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se
objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je
promjenljiv.
2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se
odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednička svima sub
jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod
nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim načinom is
korištavanja društvenog bogatstva, istim nasljeđem prošlosti,
istom skalom mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa,
pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira.
Objekti mišljenja i percepcije, onako kako se pružaju
pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije, ima
ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na
spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu
ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek
tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub
jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes
ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od
drugog; povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno
eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj.
Pokušao sam pokazati da, na primjer, u tehnološkoj
stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is
kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnološki kontekst unap
rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Naučenjaku
se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen
ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika
san matematsko-logički sistem; zdravom razumu se nadaju
kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob
jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i
nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi
zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski
i praktični pothvat.
Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što
mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi
jesne prakse. Ona rezultira iz određenog izbora, posezanja za
jednim između različitih načina razumijevanja, organiziranja
ŠANSE ALTERNATIVA
205
i transformiranja realiteta. Primaran izbor određuje opseg
mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne
mogućnosti inkompatibilne s njim.
Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost
kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Ti kriteriji
moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali
zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti, već one ko
je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija
se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos
tojeće društvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira pre-
judiciranju racionalnosti mogućih projekata, teži da ih drži
unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo
konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz
ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci
onalni okvir. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed
nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga
niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom; ono re
producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi
jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike,
tuđince—neprijatelje, i drugih žrtava sistema). Protiv tog
projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a među
njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. S obzirom na
takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati
kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji:
1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real
nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju
materijalne i intelektualne kulture.
2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet, transcen
dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog ra-
cionaliteta u trostrukom smislu. Da
a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk
tivnih ostvarenja civilizacije;
b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj
strukturi, bazičnim tendencijama i odnosima;
c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi
kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da
ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i
sposobnosti.
206
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo
u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na
ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma
izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina
od vrednote uma.
»Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo
sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao
raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti,
te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe
za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno
sti.
Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove
za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira
li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti
na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti
aktualnog, istina
transcendirajućeg projekta ο istini projekta
što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna
na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva
lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih
realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ
ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu
strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje
iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova
unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu
tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real
nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real
nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti
postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju.
Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li
struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni
slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt«
varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad,
stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi
represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti
primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija
(uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela
spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako
olakšava tu kontinuiranost.
ŠANSE ALTERNATIVA
207
Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost,
predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima
stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim
uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje
se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci
je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna
i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom
sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil
ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim
alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih
sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po
treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom.
Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo
že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon
trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero
vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no,
samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon
trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira
način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom
slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te
nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo
bode,
već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno
šljivu, a nepotrebnu patnju.
Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje
svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti.
Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana
potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod
na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po
staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi
protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje
nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema
Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao
revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva
kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa
koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo
stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za
povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja
Dostları ilə paylaş: |