212
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci:
»Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja«
1
). U po
gledu tog cilja, Um je »smjer destruiranja onog što nas okru
žuje«, što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi, 2) da
se živi dobro, 3) da se živi bolje«
2
).
Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma,
kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da
Um još uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad
povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa čak i uništi
potrebu da se živi, da se živi dobro i da se živi bolje — odno
sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za
ispunjenje te potrebe.
Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci
je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Um je u svo
joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno
sti, dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj
mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog, teh
nološkog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio
Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet
nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Ο od
vajanju je opravdano govoriti utoliko
što je znanost od po
četka sadržavala estetski Um, slobodnu igru i čak ludorije
imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo
gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. No, ova slobodna
igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je
bila rođena i od koje je apstrahirala. Mogućnosti s kojima
se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja —
mogućnosti jedne više istine.
Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i
bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest
ο diskrepanciji
između realnog i mogućeg, pojavne i auten
tične istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci
ja. Razlika između bogova i ljudi, konačnosti i beskonačno
sti, mijene i stalnosti
3
) bila je jedna od prvih formi u kojoj je
došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Nešto od te
1
) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n ,
Boston,
Beacon Press, 1959, str. 5.
2
) Ibidem, str. 8.
3
) Pogledaj poglavlje V.
ŠANSE ALTERNATIVA
213
mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je
u znanstvenom mišljenju; i to je bilo stalno usmjeravano
prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je
matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove
metafizičke ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao
znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika?
Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz
mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode
i dokazale svoju istinitost dok
filozofske apstrakcije nisu — i
nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se
unutar zakona i poretka
života, koji je filozofija transcendira-
la subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i
poretka. Taj drugi poredak, što je pretpostavljao visoki stu
panj slobode od teška rada, ignorancije i bijede, bio je
nerea
lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra
zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na
sve moćniju i univerzalniju
stvarnost. Posljednja filozofska
pitanja su odista ostala metafizička; ona nisu bila, a
i nisu
mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta
rasuđivanja i djelovanja.
Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naročito pi
tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno
pitanje. To će reći da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki
određuju povijesni, a ne čisto epistemološki uslovi. Poput svih
stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizičke postavke
se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta
mogućeg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos
tojećim, već se proteže u granicama onog svijeta koji može
s
;
biti sačinjen transformiranjem postojećeg, a pomoću sred
stava koje ovaj pruža ili sadržava. U tom smislu skala
onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Tako
spekulacije ο Dobrom Životu, Dobrom Društvu, Permanent
nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu; na tehnolo
škim osnovama metafizičko može postati fizičko.
Osim toga, ako je istinitost metafizičkih postavki deter
minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. ukoliko odre
đuju povijesne mogućnosti), tad je odnos između metafizike
i znanosti striktno povijestan. U našoj vlastitoj kulturi je pri
hvaćen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava