218
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Erosu« itd. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa
tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Tehnika
kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes
pomoćnost čovjeka. Na sadašnjem stupnju je on možda ne-
moćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad
ranije.
Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke
omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni
plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu
imanentno
tehnološki, što više društvenu produkciju deter
minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatator-
skih obilježja, to će on više postati ovisan ο političkom usmje
renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano
egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu
sami sebi postaviti.
»Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje
moći, već obratno. Mir i moć, sloboda i moć, Eros i moć go
tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon
strukcija materijalne baze društva, s obzirom na pacifikaciju,
treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu
reduk
ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk
cije potaknute samoodređenjem. Poimanje ovog preokreta je
značajan motiv u dijalektičkoj teoriji.
Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi
jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta,
prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko
ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto
je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Ovo
posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti.
Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna
men neimaštine, trpljenja i lišenosti. To su svojstva slijepe
materije, sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi
egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi
jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud
skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro
cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto·
ŠANSE ALTERNATIVA
219
liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana —
ukoliko je očitovanje slobode
7
).
Povijest je negacija prirode. Ono što je samo prirodno
prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Metafizički
pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na
nesavladane granice uma. On ih ustvrđuje kao povijesne
granice — kao zadatak koji treba dovršiti, ili bolje, koji treba
tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman ob-
jekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao
moći već i uma kao slobode; ne samo dominacije već, tako
đer, oslobađanja. S pojavom čovjeka kao
animal rationale —
bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti
duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subra-
cionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju
Um treba da pojmi i organizira.
Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim
standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje
kao lišenost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna
zadaća. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri
rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomoćnog i
bezosjećajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subraciona-
lan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne
pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru
ge vrste.
»Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi
njama obratilo papi za podršku, on ih je odbio s argumenta
cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja
i da loše postupanje s životinjama nije grešno. To zbog toga
što životinje nemaju dušu.«
8
)
Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše, mate
rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase-
7
) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege
lovoj terminologiji: samosvijest). Prema tome, »realizacija« prirode ni
je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi
negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes
no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, oslobođenje
prirode. Ili, Hegelovim riječima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna
— »duh«.
8
) Citirano u: Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , New-
York, Simon and Schuster, 1950, str. 76.