200
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan
opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi
načno iskustvo, no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišlje-
vine mašte niti kao logičnije mogućnosti, već kao »građa« iz
koje je sačinjen naš svijet. Nijedan snijeg nije čisto bijel,
nijedna okrutna zvijer, ili čovjek, nije sva okrutnost koju
čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po
vijesti i imaginaciji.
Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći
filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od
nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat, gdje
apstraktno opće, čini se, označava mogućnosti u konkretnom
povijesnom smislu. Ma kako da su definirani »čovjek«, »pri
roda«, »pravednost«, »ljepota« ili »sloboda«, oni sintetiziraju
sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi
načne realizacije kao nešto što treba nadići, prevladavati.
Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu;
pojam slobode svu još ne postignutu slobodu.
Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam »čovjek«
smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje
gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogućnosti
uslova u kojima čovjek stvarno živi. Pojam artikulira svoj
stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Ova maglovita fra
za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim
definicijama — naime, one sabiru svojstva pripadna svima
ljudima za razliku od drugih živih bića, a istovremeno su
zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov
jeka
9
).
9
) Ovu interpretaciju, koja naglašava n o r m a t i v n i karakter
univerzalnih pojmova, možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer
zalnog u grčkoj filozofiji — naime, s pojmom najopćijeg kao najvišeg,
prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . . . općost nije
subjekt već predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj
eminentnosti ostvarenja. Općost, to će reći opće upravo zbog toga, i
samo utoliko, što je ,popuf prvosti. Tad ono nije opće na način logički
univerzalnog ili pojma vrste, već kao norma koja uspijeva da objedini
mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je važno
da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički
ŠANSE ALTERNATIVA
201
Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov
ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u
svjetlosti njihovih mogućnosti. One su povijesne i nadpovije-
sne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku
stva, i to u svjetlosti njegovih mogućnosti, u svjetlosti nje
gove stvarne ograničenosti, prigušenosti i prikraćenosti.· Ni
iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se
formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom
kontinuumu; oni su izrađeni s individualne pozicije unutar
određenog društva. Tako je materijal misli povijesni materi
jal — ma kako apstraktan, općenit i čist može postati u filo
zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov
remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli
uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem
Worlds).
»Vječni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni.
Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt
po samom sebi — to će reći, njegova esencija je shvatljiva bez
pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Biti apstraktan znači
transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. No,
transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s
njim. Naprotiv, smatram da svaki vječni objekt ima svoju
vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što
označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. »Tako je
metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke
aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj
određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.«
(cjelina = suma njezinih dijelova), već imanentno teleološki (cjelina
= različito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj imanentno tele
ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj
svojoj relevatnosti za fenomen života, nije primarno »organizmička«
kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj
funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno
štvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' j e r su eminentnost i
jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Ha-
rold A . T . Reiche, » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a -
t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Insti-
tute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no.
52, str. 105. i dalje.
10) New York, Macmillan, 1962. g„ str. 228. i dalje.
202
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti
cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi
poteze, a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Mogućnosti
variraju samo u stupnju nerealističnosti, a sve su nerealistič
ne zato jer prelaze okvire postojećeg; u interesu tačnosti i
egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Zacijelo, u filozof
skoj analizi —
»malo stvarnog napretka . . . se može očekivati od pro
širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih
entiteta«,
11
)
— ali, sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova
britva, to
će reći koje mogućnosti treba odrezati. Mogućnost
posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje
dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek
sa zelenim šeširom, a to da ih se tretira istom logikom služi
diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Kritizirajući uvođenje
mogućih entiteta, Quine piše da je takav —
— »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. On
vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen
krajolik, no, to još nije najgore. (Takva) bijeda mogućeg je
plodno tlo za elemente koji unose nered«
1 2
).
Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentič-
niju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci
je.
Lingvistički sindrom »zgodnost«, »smisao za estetsko« i
»osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi
sli presijecajući zakon i poredak, dok »plodno tlo za elemen
te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za
istraživanje i informacije. Ono što se s logičkog stanovišta
javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno
uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan eleme-
nat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni naj-
rafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski
pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne
sklad ulaze u najčistije objekte misli. Oni su takođe odvojeni
od društvene osnove, pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji.
1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
loc. cit., str. 4.
12) Ibidem. ,
S ANSE ALTERNATIVA
203
Tako nastaje čudovište »historicizma«. Ako misao polazi
od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji
li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti
projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup
rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše, ο tom pita
nju se ne
može raspravljati samo s obzirom na različite filo
zofske projekte
1 3
). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt
ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven
je određenom stupnju i razini društvenog razvoja; kritički fi
lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna
tivne mogućnosti tog razvoja.
Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih
projekata vodi, tako, pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz
ličitih povijesnih projekata i alternativa, različitih aktualnih
i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro
de. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da
imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da
ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre
đuje osnovu za njihovo objektivno važenje.
' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre
đene pozicije u svom društvu, i to s materijalom koji to dru
štvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj način on govori
i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Pu
tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem
različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz
nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije, perzistira
interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta
i konstituira objektivno važenje univerzalija. Ono je objek
tivno:
1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su
bjektu koji zamjećuje i shvaća. Formiranje pojmova ostaje
determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti
u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logič-
ka). Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni
mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom
objektu (na primjer, individuum ne može biti određen kao
1 3
) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod, str. 16.
Dostları ilə paylaş: |