178
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Ostalo je optuženo — i
odobreno — kao fikcija ili mitologija.
No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime,
mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije
obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa), no on mo
že, također, vratiti racionalnu misao na mitološki status. U
tom slučaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije
sne mogućnosti treba da postanu iracionalne, naime one pop
rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos
tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja.
Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit
ο dolasku Mesije pod udarom sve
veće racionalizacije. Nemo
gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i
imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom
stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe
nja ono što je primarno bilo mit — one su, naime, otkrile
u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. Tad
je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realistič
ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju
sa stvarnim uslovima. Stvarnost radničke klase u razvijenom
industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi
tološki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara
Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivu-
iječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko
ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom.'Neznanstveni,
spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog
karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio
nalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitolo
ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni
ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti.
Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva
i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno
sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je
reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz
vodnje, a isto tako da, u ovom društvu, racionalno, više no
iracionalno, postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Faši
zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve
veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide
ologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 179
lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi ο zajednici nasuprot
društvu, krv i tlo, itd.). Ovi režimi su opovrgli spomenute
i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom
organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate
rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi
cirajući silu nad društvom. Posredstvom nje su pojedinci
postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga
iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su
platili za njega.
Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta
vani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Oda
vanje magiji, čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnev-
ici doma, dućana, ureda, a racionalno kompletiranje prikri
va iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uz-
nemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema
tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja, mje
renja širenja, i ne tako potpunog širenja, radioaktivnih pa-
davina, eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija
ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po
našanje koje prihvaća ludost. Ono se tako suprotstavlja istin
ski racionalnom ponašanju, — naime naporima da se dokraj
če uslovi koji proizvode ludost.
Treba razlučiti novu mistifikaciju, koja preokreće ra
cionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno,
a razlika između egzaktnog utvrđivanja, te analize fakata i
nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije.
Nevolja je u tome što statistika, mjerenja i polje istraživanja
sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni
mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog
konteksta iz koga proizlaze činjenice, konteksta koji determi
nira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od
onog istraživanih poduzeća i institucija, razmatranih grado
va i velegradova, područja i grupa kojih je javno mnjenje re
gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred
met kalkulacije. Kontekst ο kome je riječ je, također, zbilj-
skiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane, kal-
kulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Taj zbiljski kon
tekst, u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj
istinski značaj, odredljiv je jedino unutar teorije društva. Jer
180
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja, mjerenja
i preslušavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da
pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva
i koja determinira njihov međusobni odnos.
Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst
znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hi-
postaziranje se dešava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga
može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje
gov doseg i njegove uzroke. Društvo je odista cjelina koja
provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama, pa je to dru
štvo neuhvatljiva »sablast«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro
je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi
među ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mje
renja, ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji
koja se ne
očituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacija
ma, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih.
Ona zadržavaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj misti-
fikatorska.
. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina
koji označavaju transcendentno, neodređenih pojmova, me
tafizičkih općenitosti i tome slično, lingvistička analiza
mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav
lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu
đivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se
bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do
izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i
drugih zastarjelih mitova. Lingvistička analiza ustvrđuje da
Joe Doe i Richard Roe, kad govore ο onom što im je na pa
meti, naprosto ukazuju na određene, pripadne im percepcije,
pojmove i raspoloženja; svijest je verbalizirano priviđanje. Is
to tako, volja nije realna sposobnost duše, već naprosto odre
đen mod određenih raspoloženja, sklonosti i aspiracije. Slično
je sa »sviješću«, »vlastitošću«, »sloboda«, — one se daju
eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode
usmjerenja i ponašanja. Vratiti ću se kasnije na tretiranje
univerzalnih pojmova.
Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira
nja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan
na odgovornost, što mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
181
li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi
drugi, poput čovjeka s ulice, već kao stranac koji ne spada
ovdje. Moramo vam podsjeći krila, razotkriti vaše trikove,
očistiti vas. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako
da bude jasno, da »pokažete svoje karte«. Dakako, mi se ne
namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora; možete misliti
što god hoćete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje
misli — na našem jeziku ili na vašem. Zacijelo možete go
voriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv
i bit će preveden. Možete govoriti poeziju — to je u redu.
Mi volimo poeziju. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju,
a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole, metafore
i slike terminima svakodnevnog jezika.
Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego
va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše),
no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva
kodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam učinio. On ',
će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1
šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona- :.
sanja u koji je vi želite prevesti. Moj jezik se može naučiti po- }«
put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, također, vaš via- a
štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli, metafore itd. •>.
nisu simboli, metafore itd., već da znače upravo to što kažu. .;
Varljiva je vaša tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni >
kutak značenja i značaja, pružate mi azil za nenormalne i ne
razumne, no, po mom shvaćanju, ludnica je negdje drugdje.
Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost
lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional
nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Nji
hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«, »čudan«, »apsurdan«,
»zbunjujući«, »suvišan«, »blebetav«, »brbljalo«. Neprimjerene
i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do
minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi
ti iznad ljudi; sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum
ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu
đivanja.
No, kritička analiza se mora disocirati od onog što te
ži razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter
mina, filozofija mora upotrebljavati drugačije
19
). Jer posto-
Dostları ilə paylaş: |