~ 508 ~
ugarskog kralja Andrije po kojoj je Bosna pripadala hercegu Kolomanu. Između 1235. i 1237. Ugarska je izvršila
krstaški pohod na Bosnu i pri tom zauzela područje Humske zemlje. Rat je trajao skoro pet godina, krstaši su
preplavili Bosnu, a stanovništvo je pružalo žilav otpor. Novi biskup Johan je tražio od pape da ga razreši dužnosti, a
papa mu je odgovorio: „Ako te teškoće ratne pritišću, ljubav prema Bogu, prema tvojoj duši i poverenoj ti crkvi traže
od tebe, da do smrti ne bežiš od tvoje teške službe. Stoga te savetujemo, da odustaneš od molbe za ostavku i ne
ostaviš upravu tvoje crkve, nego da na jeretike i ostale protivnike katoličke vere muški i jakom rukom udariš.“ U
1440-im godinama katoličenje je bilo u punom zamahu. Poslednji vladari Bosne su bili saveznici katoličke crkve i
progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za odbranu od nadirućeg Osmanskog
carstva. Početkom 1453 godine djed bosanske crkve (verovatno Miloje 1430-1450 ili Ratko II 1450-1465) napušta
teritoriju Bosne i traži utočište u Hercegovini kod hercega Stjepana Vukčića, gde mnoge bosanske hrišćane
preobraćaju u pravoslavlje. Tako se 1453. godine u poslanici carigradskog patrijarha Genadija II Sholarija sinajskim
kaluđerima kaže da je pravoslavni vladika u zemlji Hercega Stjepana obratio mnoge u pravoslavnu veru, uključujući
i bosanskog djeda. Godine 1459 za vladavine kralja Stijepana Tomaša (1444 — 1461) započinje zvaničan progon
bosanskih hrišćana, koji su morali da dođu pod okrilje Rimske crkve ili da budu prognani. Bosanska crkva nakon
propasti bosanske države i sama prestaje postojati, a bosanski hrišćani se vremenom stapaju sa postojećim
religijama u Bosni. Postoji teza, koju uglavnom zastupaju bošnjački naučnici, po kojoj bosanski hrišćani, odnosno
bogumili, progonjeni kako od pravoslavne tako i od katoličke crkve, dolaskom Osmanlija masovno prelaze u islam,
u čemu ima istine, a oni koji su lično i individualno odani svome verovanju odlaze dalje na Zapad, iako Turci nisu
progonili ove ljude nazvane i „Narod knjige” po učenju Muhamedovom, jer se nisu klanjali idolima. Ovu tezu mnogi
naučnici osporavaju, a prema stranim autorima (Fine, Malkolm) broj krstjana uoči osmanlijskog osvajanja, i u prvim
decenijama turske vlasti, je iznosio nekoliko stotina ljudi, što opet ne mora biti istina, jer su mnogi bosanski hrišćani
primili pravoslavlje ili katoličanstvo iz straha, pa su u islamu, religiji bez idolopoklonstva videli spas od Rima i
pravoslavaca. Turci su prema njima bili iskreniji od papista i crnorizaca.
U otomanskim katastarskim knjigama za Bosnu od druge polovine 15. do kraja 16. veka, u kojima su ljudi
razvrstani po verskoj pripadnosti, uporedo sa pravoslavnima i katolicima, za koje se upotrebljavaju nazivi „gebr” ili
„kafir” (što znači nevernik), navodi se još i naziv kristian, a njih su Turci tretirali po učenju „Kurana” kao Narod knjige
i nisu ih progonili. Milorad Janković je u romanu „Omiške strele” na komičan način dočarao život ljudi koji su želeli
da budu slobodni između „krstonosaca” i „crnorizaca” (papista i pravoslavaca) koji su ih progonili. Zvanična istorija
nas danas uči da je Omiš bio središte gusara koji su pljačkali Jadran i da je vođeno više ratova protiv njih, ali je tej
1444 pošlo za ruku veneciji da se obračuna sa slobodnim Omišem. Navodi se da je papa poveo čak i jedan krstaški
rat protiv „Omiških gusara.” Do tada niedan krstaški rat nije vođen protiv gusara, nego protiv druge ili drugačije
vere, tako da priča o gusarima nije na mestu. Kao što danas istorija u Vatikanu, Beogradu i Zagrebu o Bogumilima
piše da su bili pagani, dualisti, pripisujući im verovanja slična persijskim ili indijskim. Bogumila, Katara, Albigenza,
Hugenota i ostalih nema da se brane. Na internet stranici o Omišu se pojavljuje sledeća rečenica: „omiški gusari su
bili poznati po svojim karipskim rođacima.” Dakle pljačkaši, ubice, pijanice i trgovci robljem. Neistina. Nostradamus
je bio okultista i savetnik – astrolog jedne kraljice. Nije progonjen od strane Inkvizicije. A bio je astrolog.
Peti krstaški rat 1217.-1222. vođen je protiv egipatskog sultana koji je vladao Palestinom. Zbog unutrašnjih
razdora, krstaška vojska je morala da napusti Egipat, iako je zauzela Damijetu. Vodio ga je mađarski kralj Andrija II
Arpad.
U Šestom krstaškom ratu 1228.-1229., Fridrh II Hoenštaufovac osvaja Jerusalim.Francuski kralj Luj IX preduzeo
je sedmi (1248.-1254.) i osmi (1270.) kstaški rat, ali bez većih uspeha.
Ukrajina i Rusija:
Na Rusiju se vekovima vrši nasrtaj da se ruska crkva pokori rimu. U pograničnim delovima Rusije i u Ukrajini su
pravoslavni trpeli teror gori nego od strane Mongola. Bilo je poznato da su Mongoli pošteđivali gradove koji bi se
predali bez borbe i da su bili verski snošljivi, ali Rim je bio daleko od toga. Poseban primer u Ukrajini je izvesni
sveštenik Josafat ili Jozafat Kuncevič, poznat po zlu, koji je na kraju proglašen svecem, kao što je to i Alojzije Stepinac,
hrvatski kardinal iz vremena NDH. Godine 1596, grupa pravoslavnih episkopa iz Ukrajine, želeći da sačuva bogatstvo
i privilegije, ali i da ima politički uticaj u Kraljevini Poljskoj, pod čijom se vlašću nalazila njihova zemlja, primila je
uniju sa Rimom – zadržali su vizantijski obred, ali su priznali vrhovnu vlast rimskog pape i počeli da ga pominju na
liturgiji. Narod je odlučno odbio da im se pridruži i poveo je skoro stogodišnju borbu za očuvanje verskog i
nacionalnog identiteta: ljudi su ilegalno išli na službe pravoslavnog sveštenstva, ilegalno se krštavali, venčavali,
sahranjivali. Jozafat Kuncevič je, pak, bio revnosni sledbenik unije s Rimom i kao unijatski vladika, uz pomoć državne
sile i prinude, krenuo je da se obračunava sa onima koji ne priznaju papsku vlast. Otkrivao je tajna liturgijska
sabranja pravoslavnih i rasturao ih, naređivao hapšenja onih koji ne pristaju da se pounijate, bacao neposlušne na
sud, denuncirao ugledne pravoslavce kao neprijatelje poljske države. Da bi ludilo bilo još veće, iskopavao je leševe