Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 181
kao nešto suprotstavljeno bivstvovanju, ili nešto što mu
pripada, Hajdeger, suprotno tome, smatra da noein dospeva
u obzorje pre razdvajanja mišljenja i bivstvovanja. Zato
Hajdeger noein prevodi sa razabiranje (vernehmen) i to kao
ono što se prima (hinnehmen) i kao ono što se primećuje
(vernehmen). Tako, noein bi značilo pojavljivanje koje
dospeva u postojanje (Zu-stande-kommen Erscheinende), pa
se može zaključiti kako noein pripada bivstvujućem koje se
pojavljuje. Da li je ovde reč o nekom padu u subjektivizam,
da li se tu radi samo o jednom subjektivističkom tumačenju
jednog od ključnih problema metafizike? Ako bi se čovek i
bivstvujuće posmatrali kao subjekt i objekt, kao dve
suprotstavljene stvarnosti, tada bi takva interpretacija bila
moguća. Međutim, Hajdeger je već prethodno upozorio kako
je odnos einai - noein pre svakog odnosa subjekta i objekta;
ovde razabiranje i bivstvovanje tvore izvorno jedinstvo koje
je pretpostavka svakog subjekt-objekt odnošenja. To znači
da ovo tumačenje nije subjektivističko, već pre
"transcendentalno", budući da zalazi u pre-subjektivnu i
pre-objektivnu ontološku oblast transcendencije tj. u temelj
mogućnosti temeljnog dešavanja istine bivstvovanja
(Lichtung des Seins).
Moglo bi se zaključiti: za Grke bivstvovanje mišljeno
kao bivstvujuće (to on) je physis, nastajuće-trajuće vladanje,
nastajanje kao pojavljivanje, stajanje u svetlu, stupanje iz
skrivenosti u neskrivenost. Vladavini tako shvaćenog
"bivstvovanja" pripada razabiranje. Bivstvovanje vlada kao
pojavljivanje i zato što vlada i ukoliko vlada, pojavljuje se, a
sa pojavljivanjem nužno se zbiva i razabiranje. To znači da
su bivstvovanje i mišljenje (einai i noein) jedno i da
pripadaju jedno drugom.
6.3.
Od vremena Platona i Aristotela pitanje bića, ili
bivstvujućeg kao takvog čini se centralnim u filozofskom
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 182
mišljenju Zapada. Upitni karakter ovog pitanja koje se kod
Hajdegera pretvara u pitanje o bivstvovanju može se
razumeti samo u dimenziji pitanja o odluci, jer ovo potonje
pitanje o bivstvovanju nije neka od slobodnih mogućnosti
čoveka, već je ono postavljeno čoveku; to je pitanje koje pred
sobom čovek nužno zatiče (Rombach, 1952; 233).
Ovo pitanje nakon Platona i Aristotela nije više
tematski postavljano: pitanje o bivstvujućem kao takvom,
pitanje o bivstvu je stoga palo u zaborav, iako naše vreme
ponovo govori o metafizici, ali svako smatra da je oslobođen
jedne gigantomachia peri tes ousias koju valja ponovo
razgoreti.
Postoje tri predrasude koje imaju za posledicu da se
ne postavlja pitanje o biću i njihov koren je u samoj antičkoj
ontologiji; u tradiciji se bivstvujuće kao takvo, određuje kao
najopštiji, nedefinljiv i samorazumljiv pojam o kojem se više
ne može ništa pitati.
Ali, ako je bivstvo (a) najopštiji pojam, onda je ono
najapstraktniji i istovremeno najprazniji pojam i mogao bi
se ispuniti postavljanjem pitanja o njegovom poreklu, tj.
izvoru; (b) nedefinljivost je jedno čisto negativno određenje
(i ono sledi iz opštosti pojma bivstvujućeg) i ukazuje na to
da pojam bivstva ne može biti određen tako što će mu biti
dodeljeno postojanje (bivstvovanje), tj. bivstvo ne može biti
shvaćeno kao bivstvujuće i pokazuje se da na bivstvo ne
mogu biti primenjivani neki od načina određivanja
bivstvujućeg (kao što je to definicija u tradicionalnoj logici
koja se i sama temelji na antičkoj ontologiji) jer se definicija
ne može primeniti na bivstvo. Nemogućnost definisanja
bivstva, na način tradicionalne logike, ima za posledicu da
se ne može postaviti i pitanje o smislu bivstvovanja.
Konačno, (c) samorazumljivost bivstva mora kod filozofa
podstaći tvrdnju da se tu radi o nečem važnom za filozofiju
jer se ona bavi upravo istraživanjem onog što svima izgleda
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 183
obično i razumljivo po sebi
155
. Zadatak Hajdegerovog
glavnog dela je "konkretna obrada pitanja o smislu
bivstvovanja" budući da nismo sigurni više, kao već i Platon
šta zapravo mislimo pod pojmom bivstvujuće. Potrebno je,
smatra Hajdeger, da se ponovo pobudi razumevanje za
smisao ovog pitanja. Šta je tu važno? Nije u pitanju
razumevanje samog bivstvovanja, već se prvo mora postati
svestan smisla pitanja o bivstvovanju (kasnije Hajdeger će
govoriti ne o smislu, već o istini bivstvovanja, i čini se da je
pitanje bivstvovanja ostalo neobrađeno).
Hajdeger na kraju prvog paragrafa svog spisa
Bivstvovanje i vreme kaže da "ne nedostaje samo odgovor na
pitanje o bivstvovanju, nego da je i samo pitanje tamno i
neusmereno, te da otuda ponoviti pitanje o bivstvovanju
znači: prvo jednom dobro obraditi postavljanje pitanja"
156
.
Već od prvih rečenica svog spisa Hajdeger ima pred sobom
jasan cilj a to je "interpretacija vremena kao mogućeg
horizonta svakog razumevanja bivstvovanja uopšte"
prethodni cilj ove konkretne obrade pitanja o smislu
bivstvovanja
157
.
Treba upozoriti da Hajdeger ne pita ovde nejasno i
neodređeno o bivstvovanju, već pita za smisao bivstvovanja,
tj. pita za ono šta mi pod bivstvovanjem zapravo mislimo,
pita za ono šta mislimo kad kažemo bivstvovanje ili jeste
(ist); to ima jedan sasvim konkretan karakter, jer zapravo
znači: šta ljudi misle, o čemu oni govore kad govore o
bivstvovanju koje prožima sav govor i svo mišljenje. Pitanje
nije: Šta je bivstvovanje, pitanje je uvek šta mi uvek mislimo
pod rečju bivstvovanje?
Tako se pitanje o bivstvovanju pokazuje kao jedno
fenomenološko pitanje. Fenomenologija pita o čulnom
155
Heidegger, M.: Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen 1984, S. 3-4.
156
Op. cit., S. 4.
157
Op. cit., S. 1.
Dostları ilə paylaş: |