stvaranje izotopa vodonika, većinski koncentrisanog oblika energije u
kosmosu. Zatim je raspad meduzvezdanih oblaka od gasova izazvao druge
nuklearne reakcije
;
proizvodeći helijum iz hidrogena i, mnogo kasnije,
nakon sledećih milion godina, „neutralni" hidrogen.
Raspadanjem oblaka prašine radaju se zvezde. Sa rađanjem svake od
njih, njen unutrašnji pritisak i temperatura raste. Kod 10 miliona stepeni
Celzijusovih, visoke temperature izazivaju nuklearne eksplozije, pretvarajući
vodonik u helijum. Druge čestice, neutroni, pozitroni, elektroni i fotoni
(zvezdana svetlost) nastaju sudaranjem nukleusa atoma vodonika.
Potom nastaju planete koje kruže oko zvezda. Stvaranje „hladne"
hipoteze navodi na to da se čestice prašine iz međuzvezdanih oblaka gasova
sjedinjuju pod uticajem gravitacije, nagomilavajući se s vremenorn da bi
stvorili veće telo koje će na kraju postati planeta. Alternativna „topla"
hipoteza navodi na to da planete mogu da nastanu akumulacijom toplih
čestica, kao velike gasovite protoplanete koje se raspadaju pod uticajem
gravitacije.
U svakom slučaju, planete su pre ili kasnije nastale, i evolucija je (kao
što je bilo reči u Cetvrtom poglavlju) preuzela vođstvo nad inteligentnim
životom na Zemlji. Zatim su ovi paketi električno vođene inteligencije
(u sadašnjoj epohi „čovečanstva") privukli duhovnu energiju, kao što je
objašnjeno u Opštoj teoriji postojanja, u Cetvrtom poglavlju.
Naše Sunčevo magnetno polje traje 3740 godine (1.366.040 dana)
do promene pravca. Period izmedu kraja jednog gvozdenog doba i početka
sledećeg, u 5000-godišnjem ciklusu, takođe iznosi 3750 godina (slika
91). Brahma Kumaris, duhovna grupa Krišnine škole, veruje da se duše
reinkarniraju do 16 puta u periodu svakog gvozdenog doba, odnosno do
14 puta u periodu od 1250 godina, naravno, u „voltaži" duše (o čemu je
bilo reči u Petom poglavlju). U međuvremenu, duše „pate" za svoja dela, u
Čistilištu, 3000 godina, tvrde katolici, i u „podzemnom svetu" 3740 godina,
savetuje Neverovatni Poklopac Palenke, (vidi Superbogovi; scena Boginje
srca, i Neverovatni Poklopac Palenke: scena Četiri prethodna doba).
Da li su ova dva virtuelno identična vremenska perioda - 3750 i 3740
godina - samo slučajna, ili bi mogla da nagoveste mehanizam u zagrobnom
životu koji podešava pojam Cistilišta? Da li duša nižeg preminulog putuje
do našeg Sunca da podnosi „vatru pakla" u narednih 3740 godina dok se
Sunčevo magnetno polje opet ne promeni 3740 godina kasnije, lansirajud
je još jednom ka Zemlji? Tada bi duša ponovo živela i umrla, još 16 puta
tokom sledećeg gvozdenog doba, pokušavajući ponovo da uspori proces
čišćenja kroz patnju. To daje smisao frazi izvelike Poimandre: „... pogledajte
veliku tajnu zvezda, gde je Mlečni put plodno tlo duša, jer sa njega one
padaju u materijalni svet..." (vidi Peto poglavlje).
Najhladnije duše, one sa najmanjim naponom, očigledno najviše pate
u takvoj šemi. Duše sa ekstremno visokim naponom, kao Tutankamon,
201
transformišu se u zvezde kraljeva, rađajući nove galaksije. Ove zvezde,
kroz „hladne" ili „tople" hipoteze, zauzvrat stvaraju sopstvene planetarne
sisteme. Život evoluira na ovim planetama, duše silaze, penju se i opet
silaze, usvajajući paradigmu objašnjenu u Opštoj teoriji postojanja, u skladu
sa teorijom božanskog pomirenja. Bog (univerzum i sve u njemu) uzrasta.
Dakle, kraj postaje početak.
Pretvaranje duše u zvezdu sada se može posmatrati kao još jedan
korak u točku postojanja. Znajući to, zagonetni proces pretvaranja postaje
puka akademska radoznalost. Još uvek ne znamo kako se ono odigrava u
trenutku smrti. Međutim, sigurni smo u to da je moguće. Kao što nas život
nosi od rođenja do smrti, sama smrt nas dalje nosi u život. Mi smo po
prirodi duhovna bića, zarobljena na određeni vremenski period u telu, u
paklu iz kog nema bežanja, osim za one koji znaju tajnu Egipćana, Maja i
masona.
202
DODACI
Uvod
„Ako ste, kao i ja, gledali u zvezde i pokušali da pronadete smisao
onoga što vidite, i vi ste počeli da se pitate zašto svemir postoji. Pitanja
su jasna i naizgled jednostavna, ali odgovori su nekako uvek bili van našeg.
poimanja stvari..."
Ovo su bile uvodne reči Stivena Hokinga, fizičara. i kozmologa,
profesora matematike na univerzitetu Kembridž u Engleskoj, kojima je
pozdravio i pozvao svoju publiku da mu se pridruži u Svemiru Stivena
Hokinga, 1997. godine.
Nakon nekoliko sati programa, Hoking je zaključio: „... otkrivanje
načina na koji svemir funkcioniše bilo bi izvanredno dostignuće, možda i
konačni uspeh nauke... ali to ne bi objasnilo zašto svemir postoji. Odgovor
na to pitanje samo Bog zna."
U istom ciklusu, dr Nejl Spuner sa univerziteta Šefild, vođa projekta
„Tajanstvena stvar", rekao je: „... mi ne znamo od čega je načinjeno 99
posto svemira..."
Veoma cenjeni britanski biolog, profesor Luis Volpert, održao je
tribinu u Britanskom udruženju za napredovanje naučnih predavanja, u
Plirnotu, 1991. godine, i objavio da „biolozi ne razumeju kako hemikalije
u tek formiranoj ljudskoj ćeliji dobiju informaciju koja ih dalje vodi ka
stvaranju različitih materijala kao što su kosa, koža ili kost..."
Britanski biolog sa univerziteta Oksford, dr Ričard Dokins, putuje
širom zemlje ubeđujući narod u to da se čovek razvio od majmuna i da
nije niš'ta više od skupa hemijskih elemenata slučajno sklepanih kroz
vreme, što je teorija koju je razvio naučnik iz devetnaestog veka, Carls
Darvin. Dokins ne može da objasni zašto onda nisu svi majmuni evoluirali
u čoveka, odnosno zašto su neki majmuni ostali do današnjeg dana, ni zašto
se čovečanstvo diferenciralo na različite rase - crnu, smeđu, belu i žutu;
203