Razvoj hrvatskog sustava osobnih imena u istočnoj hercegovini

smola (T. MARETIĆ, „O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba“, Rad JAZU, br. 81., Zagreb 1885., 100.).

44 Usp. bilješku 31.

45 Mate ŠIMUNDIĆ, „Nepoznata imena dijela istočne Hercegovine u popisu 1475.–1477.“, Folia onomastica Croatica, br. 4, Zagreb 1995., 143.

46 Usp. Ahmed S. ALIČIĆ, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine, Sarajevo 1985.

47 N. KAPETANIĆ, N. VEKARIĆ, Konavoski rodovi H–Pe, 295.

48 O. IVANOVA, Makedonski antroponomastikon, 278.-279.

49 Dalmatski je autohtoni romanski jezik kojim je govorilo romansko i romanizirano stanovništvo na jadranskoj obali. Imao je više narječja, od kojih je jedno raguzejsko, kojim se u Dubrovniku govorilo do XV. stoljeća.

50 SKOK, sv. 3., 72.

51 N. KAPETANIĆ, N. VEKARIĆ, Konavoski rodovi A–G, 21.

52 Naselja na obalama rijeka kadšto su nazivana po slavenskome bogu Triglavu koji se na južnoslavenskim prostorima zvao i Trojanom. Kršćanstvo je štovanje Trojanovo prilagodila štovanju Svetoga Trojstva. (Usp. S. PUJIĆ, „Iz trebinjske toponimije – porijeklo ojkonima“, 158.-159.) Tako su u Vidonjama, selu u dalmatinskome dijelu Zažablja, koje se do početka XVIII. stoljeća nalazilo pod nadležnošću trebinjskih biskupa, zaselak Troja(no)vina uz rječicu Mislinu pojedini župnici nazivali Troilo.

53 Petar Vrsaljić spominje se 1702. kao posjednik u dobranjskom zaseoku Sankovići (Milan GLIBOTA, Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, Zadar 2006., 156.), a u Srijetežu, istočnohercegovačkome selu koje pripada Župi Donje Hrasno, a koje je nekoć bilo dijelom Župe Dobranje, postoji zdenac Vrsaljkuša. Po predaji su se Vrsaljke odselili u Ravne kotare.

54 M. SIVRIĆ, „Srednjovjekovna humska župa Luka“, 95.

55 Popravoslavljivanje nekoć katoličkoga istočnohercegovačkog puka počelo je još u XII. st., a snažnije je zahvatilo tzv. Gornju Hercegovinu. Iz povijesnih vrela saznajemo da se katoličanstvo i u tim krajevima održalo još nekoliko stoljeća. Tako kapucin fra Bernardin Pomazanić 1530. svjedoči o tome kako je u nekome selu između Bileće i Gacka susretao negdašnje „latine“ te kako su ga žene u samome Gacku molile da im blagoslovi vjerske predmete (Bazilije PANDŽIĆ, De diocesi Tribuniensi et Mercanensi, Rim 1959., 31.). U Popovu je pak popravoslavljivanje bilo snažno i u XVII. stoljeću. Biskup Dominik Andrijašević 1627. izvještava kako je 360 obitelji iz Popova prešlo na pravoslavlje, a kako vjernici iz Dubrava i Podveležja (250 obitelji) nisu već 10-12 godina vidjeli katoličkoga svećenika. U Dračevu i Dubljanima na pravoslavlje je prešlo čak 60, a u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke 15 obitelji 1645. godine (Krunoslav DRAGANOVIĆ, Massenuebertritte von Katholiken zur „Orthodoxie“ im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Tuerkenherrschaft, Rim 1937., 27.-28.). O razlozima prelaska na pravoslavlje katoličkoga puka u istočnoj Hercegovini postoji opširna literatura, pa u radu ističem samo osnovne činjenice jer su i one utjecale na razvoj hrvatskoga sustava osobnih imena u obrađenome području.

56 Ante KOMADINA, „Interkonfesionalni odnosi na području Trebinjske biskupije“, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988., 131.

57 N. VEKARIĆ, Pelješki rodovi (A–K), Dubrovnik 1995., 10.

58 Važno je spomenuti da jedan dio pravoslavnih rodova u istočnoj Heregovini (npr. Glavani i Jakšići u Dubljanima) slavi Malu Gospojinu kao krsnu slavu i da je štovanje Bogorodice u tom kraju mnogo izraženije nego u većini drugih pravoslavnih krajeva, što također upućuje na negdašnje vjersko jedinstvo u ovim krajevima.

59 Navedeno se stanje duša sastoji od dva dijela: prvo koje je nastalo u prvoj polovici XVIII. st. (vidimo to po upisu Nikole Jaraka koji se, sudeći po upisima iz matica, prije 1727. s Trebimlje preselio u Gradac), te drugo koje je nastalo nakon 1803., nakon smrti don Mate Bogoja.

60 Autor ovoga rada transliterirao je upise iz matičnih knjiga krštenih, vjenčanih i umrlih za čitavo XVIII. stoljeće.

61 Kapetanić i Vekarić bilježe sličnu pojavu u Konavlima (N. KAPETANIĆ, N. VEKARIĆ, Konavoski rodovi A–G, 10.), u kojima se potomcima nositelja narodnoga imena Vuko nadijevalo kršćansko ime Luka, te na Pelješcu (N. VEKARIĆ, Pelješki rodovi /A–K/, 10.)

62 Prema M. GLIBOTA, Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, 127.-140.

63 ARj, sv. 6., 15.

64 P. ŠIMUNOVIĆ, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., 314.

65 Milan NOSIĆ, Prezimena zapadne Hercegovine, Zagreb 1998., 237.

66 Podatci su navedeni prema podatcima iz Matice krštenih 1709.–1845.

67 Matična knjiga krštenih Župe Gradac, Župni ured Uznesenja Blažene Djevice Marije, Gradac, sv. 1., str. 40.

68 Valja ipak napomenuti da na stolačkome području bilježimo i nadimak nastao prema neslužbenome osobnom ime Hanto (< Anto), no osobno ime Frano ili koju od njegovih izvedenica u Župi Gradac kod Neuma ne nalazimo ni u XX. stoljeću! S druge strane kod pravoslavaca u Berkovićima nalazimo prezime Àntunović, a kako je sv. Antun Padovanski živio 1195.–1231. (a teško je povjerovati da je prezime odraz štovanja sv. Antuna Egipatskog jer potvrde kršćanskoga imena Antun u srpskome antroponimijskom sustavu ne nalazimo u Dečanskim hrisovuljama, a u Hrvata prve potvrde nalazimo od 1278.; K. JIREČEK, „Romani u gradovima srednjovjekovne Dalmacije tokom srednjega veka“, Zbornik Konstantina Jirečeka, br. 2, Beograd 1962., 145.), jasno je da je prezime odraz katoličke prisutnosti i u dijelovima istočne Hercegovine u kojima danas nema katolika.

69 Miroslav UJDUROVIĆ, Stanovništvo Makarskog primorja 15.–19. st., Gradac 1999., 34.

70 Jovičić je ujedno i najstarije prezime motivirano nekom inačicom osobnoga imena Jovan te ga u Konavlima nalazimo od 1628. godine (N. KAPETANIĆ, N. VEKARIĆ, Konavoski rodovi H–Pe, 40.).

71 Bogumil HRABAK, „Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih seljaka u Popovu, Zažablju i Trebinju početkom Morejskog rata“, Tribunia, br. 5, Trebinje 1985., 34., 38.

72 Matica vjenčanih Župe Gradac 1720.–1830., 3.

73 Stanje duša Župe Gradac, Župni ured Uznesenja Blažene Djevice Marije, str. 38. Za dataciju usp. bilješku 56. Da su se osobna imena Jovan i Ivan u gradačkoj župi razlikovala potvrđuje činjenica da je u selu Zelenikovac, u kojemu su živjeli i žive Gustini, istodobno živjele i obitelji Ivana Gustina i Jovana Gustina.

74 M. GRKOVIĆ, Imena u dečanskim hrisovuljama, 181.-182.

75 Imamo li na umu da je Srpska pravoslavna crkva usvojila čitav niz latinskih crkvenih naziva (kao što su kum ili oltar) zbog katoličke prisutnosti u Raškoj (o čemu zorno svjedoči podatak da je Stefan Nemanja kršten u Ribnici po latinskome obredu; K. JIREČEK, Jovan RADONIĆ, Istorija Srba, Beograd 1981., 148.), taj nas podatak i ne treba čuditi.

76 Ivan POPOVIĆ, „Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata“, Zbornik radova SANU, br. 59, Beograd 1958., 78.

77 O. IVANOVA, Makedonski antroponomastikon, 193.

78 Usp. D. VIDOVIĆ, „Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskoj antroponimiji“, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, br. 33, 431.-447.

79 I. POPOVIĆ, „Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata“, 77.

80 I. PULJIĆ, S. VUKOREP, „Naša prezimena – korijeni i razvoj“, 32.

81 Romansko *ge, *gy vjerojatno se isprva odrazilo kao dz (bilježimo tako nadimak Dzorko na Trebimlji u Popovu, a istoga je postanja i nadimak Džoro zabilježen u istome selu), a kako se glas dz defonemizirao, zamijenjen je svojim bezvučnim parnjakom – c. Predaja po kojoj su u Veljoj Medi živjela tri brata: jedan bio lijep kao cura pa od njega nastali Curi­ći, drugi bio lak na nogama pa od njega nastali Lakići, a treći bio probisvijet i nakon mnogo lutanja vratio se kući te pričao da je dospio do Bender-grada i po njemu ga prozvali, svjedoči o snazi i dovitljivosti pučke predaje, no pri tumačenju prezimena nije nam od prevelike pomoći. Prezime Curić, kako rekosmo, dovodimo u vezu s kršćanskim imenom Juraj, prezime Lakić s kršćanskim imenom Lazar, a prezime Bender s turcizmom bender 'sluga, rob; sljedbenik'.

82 SKOK, sv. 2., 650.

83 S. VUKOREP, „Neka iščezla dubravska prezimena“, 300 godina Župe Dubrave: Humski zbornik 9, Aladinići 2006, 153.

84 I. PULJIĆ, S. VUKOREP, „Naša prezimena – korijeni i razvoj“, 292.

85 Pripadnici roda Repeša iseljeni u Metković zadržali su staro prezime. Ondje se spominju od 1742. godine (Mile VIDOVIĆ, Don Radovan Jerković – život i djelo, Metković 2000., 266.).

86 T. MARETIĆ, „O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba“, Rad JAZU, br. 81., Zagreb 1885., 100.

87 Na podatcima zahvaljujem Anti Đereku i Ivici Puljiću koji su izrađivali rodoslovna stabla za gradačke rodove na temelju kojih sam crpio podatke za ovaj rad.