Sveučilište u zagrebu

b) Kvalitativni dio istraživanja

U kvalitativnom dijelu istraživanja mr.sc. Lauri Korajlija željela je provjeriti dobivene kvantitativne nalaze, odnosno ispitati povezuju li i na koji način osobe koje imaju simptome anksioznosti, perfekcionizam i anksioznu osjetljivosti s pojavom i održavanjem anksioznih smetnji. Provođenjem dubinskih intervjua s osobama koje se javljaju za pomoć zbog anksioznih smetnji pokušala je objasniti povezanost simptoma anksioznosti s perfekcionizmom i anksioznom osjetljivošću te rodne razlike u ulozi ovih činitelja rizika u pojavi anksioznih smetnji.

U kvalitativnom istraživanju postavljeni su sljedeći problemi:

1. 
   Kakva je uloga anksiozne osjetljivosti i njenih dimenzija u pojavi i održavanju anksioznih smetnji?
   
2. 
   Kakva je uloga pozitivnih i negativnih aspekata perfekcionizma u pojavi i održavanju anksioznih smetnji?
   
3. 
   Kakva je uloga potrebe za organizacijom i redom u pojavi i održavanju anksioznih smetnji?
   

Kvalitativno istraživanje provedeno je na namjernom uzorku osoba koje se javljaju za pomoć ili su tražile pomoć zbog anksioznih smetnji. Sudionici su odabrani prema dva kriterija: osnovni kriterij bila je procjena stručnjaka u području anksioznosti da je riječ o osobama koje bi valjalo uključiti u istraživanje s obzirom na njegovu svrhu. Dodatni kriterij bili su rezultati na mjerama anksioznosti, anksiozne osjetljivosti i perfekcionizma i to tako da su birane osobe koje na mjerama tih triju varijabli postižu rezultat od najmanje 0,5 SD iznad prosječne vrijednosti. U istraživanju su sudjelovali: 1) četiri žene (22 do 35 god.; tri sudionice sa srednjom stručnom spremom, a jedna s višom), 2) tri muškarca (25 do 35 godina; dva sudionika sa završenim fakultetom, a jedan sa srednjom stručnom spremom) te 3) dvije djevojčice i dva dječaka (4. i 8. razred OŠ).

Sudionici su regrutirani u jednoj zagrebačkoj udruzi u koju su se javili zbog anksioznih smetnji. Sa svakim od njih dogovoren je istraživački dubinski intervju koji je provodila autorica disertacije. Intervju s djecom dogovaran je uz dozvolu roditelja te uz zainteresiranost i pristanak djece na sudjelovanje u istraživanju. Intervjui su vođeni u opuštenoj i smirenoj atmosferi te nesmetano u prostoriji pogodnoj za vođenje povjerljivog razgovora. Prosječno trajanje intervjua bilo je 45 minuta za odrasle sudionike i 30 minuta za djecu. Radi detaljne analize sadržaja intervjua, svi su intervjui, uz pristanak sudionika, snimani.

Temeljem audio-snimki razgovora načinjeni su transkripti koji su bili materijal za analizu dobivenih rezultata. Učinjena je analiza između slučajeva koja omogućuje da se za svakog pojedinog sudionika utvrdi njegov osobni uzročni obrazac, a onda se, temeljem usporedbe manjeg broja sličnih osoba, traže i analiziraju općenitije zakonitosti.

Rezultati kvalitativnog istraživanja u velikoj mjeri potvrđuju kvantitativne nalaze, npr. potvrđena je značajna uloga perfekcionizma i anksiozne osjetljivosti u razvoju i održavanju anksioznih smetnji, potvrđena je hipoteza da anksioznost i perfekcionizam povezuje potreba za kontrolom te da je potreba za organizacijom i kontrolom pokušaj kontrole anksioznosti odnosno da je spomenuta potreba pozitivan aspekt perfekcionizma i to kod djece i kod odraslih. Međutim, dobiveni kvalitativni rezultati u određenoj su mjeri i specifični. Npr., na subjektivnoj razini sudionici anksioznu osjetljivost prepoznaju kao dio doživljaja anksioznosti, a ne kao odvojen ili zasebni konstrukt. Osim toga, kvalitativni nalazi govore i da sudionici podcjenjuju vlastitu razinu perfekcionizma te da ga smatraju nečim poželjnim i nepovezanim s anksioznošću.
U završnoj raspravi disertacije, mr.sc. Anita Lauri Korajlija potanko tumači rezultate svog istraživanja vješto ih povezujući s nalazima domaćih i inozemnih autora u tom području. Prema dobivenim rezultatima, autorica, između ostalog, zaključuje da je perfekcionizam puno složeniji konstrukt od onog mjerenog i operacionaliziranog u uobičajeno korištenim ljestvicama perfekcionizma. Te su ljestvice situacijski definirane, odnosno čestice opisuju doživljaj uspjeha ili neuspjeha u izvršavanju određenog zadatka. Međutim, rezultati ovog istraživanja ukazuju na potrebu drukčijeg i dubljeg definiranja perfekcionizma budući da se on, za razliku od anksiozne osjetljivosti, doživljava kao dio ličnosti pojedinca, odnosno kao dio slike o sebi. Autorica disertacije izražava mišljenje da je pažnju potrebno usmjeriti na još dublje procese, odnosno na ono što se nalazi u podlozi želje za postizanjem uspjeha odnosno izbjegavanja neuspjeha. Konačno, mr.sc. Lauri Korajlija zaključuje da, rezultati provedenog istraživanja potvrđuju anksioznu osjetljivost i perfekcionizam kao značajne činitelje ranjivosti unutar Integrativnog hijerarhijskog modela anksioznosti.

Sveukupno ocjenjujući doktorsku disertaciju mr.sc. Anite lauri Korajlija može se reći da je riječ o radu u kojem autorica jasno i strukturirano iznosi najnovije spoznaje o trima važnim varijablama koje su povezane s pojavom i održavanjem psihičkih smetnji: anksioznosti kao osobini, anksioznoj osjetljivosti perfekcionizmu. Temeljito napisanim uvodom i mnoštvom prikazanih istraživanja i empirijskih nalaza, autorica je pokazala da jako dobro poznaje ispitivanu problematiku. Što se metodologije provedenog istraživanja tiče, smatramo da ona u potpunosti odgovara postavljenom cilju i problemima, ispitivane varijable dobro su odabrane i procjenjivane prikladnim mjernim instrumentima, a provedeni statistički postupci obrade rezultata omogućuju davanje odgovora na postavljene probleme istraživanja. Osobita vrijednost disertacije očituje se u nekoliko činjenica: 1) istraživanje je provedeno na jako velikim uzorcima sudionika što dobivenim rezultatima daje veliku snagu, 2) podaci su prikupljani na odraslima i djeci što omogućuje usporedbu rezultata na ispitivanim varijablama iz veoma važne razvojne perspektive i 3) provedeno istraživanje ima kvantitativan i kvalitativni dio, a takvom mješovitom metodom dobivene je rezultate moguće detaljnije analizirati i pojasniti .

. Valja istaknuti da je ovo prvo istraživanje koje istodobno provjerava doprinos perfekcionizma i anksiozne osjetljivosti u izraženosti anksioznosti kao osobine i to još mješovitim nacrtom istraživanja, što smatramo iznimno vrijednim postignućem. I konačno, mišljenja smo da je mr.sc. Anita Lauri Korajlija u raspravi dobivenih rezultata i u općoj raspravi pokazala veliku profesionalnu i znanstvenu zrelost pri obrazlaganju mnoštva dobivenih rezultata i u njihovu povezivanju s već postojećima. Zrelost autorice disertacije očituje se i u kritičkom osvrtu na metodološke nedostatke provedenog istraživanja te u iznošenju kvalitetno obrazloženih prijedloga o tome koje bi sve pretpostavke valjalo ubuduće provjeravati (a koje su pretpostavke proizašle iz njezina istraživanja).

Teorijsko-spoznajna implikacija istraživanja je sustavna provjera činitelja ranjivosti i zaštitnih činitelja za razvoj psihičkih smetnji unutar Integrativnog hijerarhijskog modela anksioznosti. Na temelju te provjere može se zaključiti da je perfekcionizam općenitiji, a anksiozna osjetljivost nešto specifičniji činitelj ranjivosti za razvoj anksioznih poremećaja. Osim toga, provedeno istraživanje nudi diskretne, ali značajne dokaze adaptivnosti pozitivnih aspekata perfekcionizma i neadaptivnosti negativnih. Značajan doprinos istraživanja očituje se i u rasvjetljavanje prirode dimenzije perfekcionizma "organizacija i red" kao adaptivnog činitelja te na utvrđivanje njezine povezanosti s anksioznim smetnjama. Teorijsko-spoznajni doprinos vidljiv je i u hipotezi koja proizlazi iz dobivenih rezultata, a govori o tome da se neadaptivan perfekcionizam razvija kao obrambeni mehanizam, kao posredujuće vjerovanje ili kognitivna strategija nošenja s negativnim temeljnim vjerovanjem koje netko ima o sebi i o vlastitoj vrijednosti. Takvo shvaćanje perfekcionizma objašnjava njegovu povezanost s velikim brojem psihičkih smetnji. S druge strane, adaptivan perfekcionizam, odnosno perfekcionističke težnje motivirane željom za uspjehom, bez straha od neuspjeha, vjerojatno se razvijaju kod osoba koje imaju pozitivnu sliku o sebi.
Praktične implikacije istraživanja odnose se na tretman anksioznosti i anksioznih smetnji odnosno poremećaja. Prilikom njegova planiranja, a prije početka provedbe, nužno je procijeniti razinu perfekcionizma, posebno negativnog koji je klinički indikativan. U tretmanu je potrebno odabrati intervencije prikladne za oba čimbenika ranjivosti. Pri tome je anksiozna osjetljivost dostupnija terapijskim intervencijama i vjerojatno dovodi do brzih, kratkotrajnih terapijskih učinaka. Za dugotrajnu efikasnost terapije potrebno je raditi i na perfekcionizmu, odnosno na jačanju njegovih pozitivnih aspekata, uz istodobno smanjivanje straha od pogrešaka i neuspjeha te promjenu temeljnih vjerovanja. Takav pristup smanjuje ranjivost i podložnost osobe razvoju i ponovnoj pojavi anksioznih smetnji. Rezultati kvalitativnog dijela istraživanja osobito pokazuju da je situacija s perfekcionizmom veoma složena i upućuju na zaključak da je perfekcionizam kao činitelj ranjivosti za pojavu i održavanje anksioznih smetnji lako previdjeti i zanemariti ukoliko se u obzir uzima samo subjektivna procjena pojedinca. Naime, sklonost nekih ljudi prema veličanju perfekcionizma i podcjenjivanju njegove razine čini ga razmjerno nedostupnim za terapijske intervencije, što vjerojatno smanjuje uspješnost tretmana anksioznosti i anksioznih poremećaja.

Nedostaci provedenog istraživanja očituju se u razmjerno malom broju sudionika u kvalitativnom dijelu istraživanja, što, unatoč dubinskom i ekstenzivnom intervju, ponešto umanjuje snagu prikupljenih podataka, te u odabiru samo srednje strukovne škole u Zagrebu. Mišljenja smo da bi bilo bolje da su u istraživanju sudjelovali i gimnazijalci jer bi se tako dobio reprezentativniji uzorak mladih.

Budući da, prema našoj prosudbi, doktorska disertacija mr.sc. Anite Lauri Korajlija pod naslovom "Perfekcionizam i anksiozna osjetljivost kao rizični faktori za pojavu anksioznih smetnji: kvantitativna i kvalitativna studija", predstavlja veoma vrijedan i originalan znanstveni rad, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da joj odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti iz psihologije.

Stručno povjerenstvo:

Dr.sc. Lidija Arambašić, red.prof..

predsjednica povjerenstva

Dr.sc. Nataša Jokić-Begić, izv.prof.

članica povjerenstva (mentorica)
Dr.sc. Ivanka Živčić-Bećirević, izv.prof.

Filozofski fakultet, Rijeka

članica povjerenstva
FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb
Predmet: Skupni izvještaj za ocjenu doktorskog rada Jakova Sabljića pod naslovom Najnoviji hrvatski i crnogorski roman (tvorbe zbilje, granice i identiteta)
Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Najnoviji hrvatski i crnogorski roman (tvorbe zbilje, granice i identiteta) pristupnika Jakova Sabljića, prof. u sastavu: dr. sc. Milorad Nikčević, red. prof. (mentor), dr. sc. Dušan Marinković, red. prof. (predsjednik), dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof. (član), koje je odredilo Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na sjednici od 27. listopada 2009. godine podnosi sljedeći

I Z V J E Š T A J

Jakov Sabljić rođen je u Osijeku 1980. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku diplomirao je hrvatski jezik i književnost 2004. godine. Dobitnik je dviju nagrada: Rektorove nagrade 2001. za najbolji seminarski rad te nagrade Lions kluba za najboljega studenta na Filozofskom (bivšem Pedagoškom) fakultetu u Osijeku za 2002. godinu. Uređivao je studentski časopis za književnost – Aleph – čiji je bio višegodišnji suradnik. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku radi kao asistent - znanstveni novak na projektu prof. dr. sc. Milorada Nikčevića Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti. Održava i seminarsku nastavu u sklopu kolegijâ: Metodika nastave književnosti I. – teorija školske recepcije književnosti, Metodika nastave književnosti II., Metodologija znanstvenoga rad te Istraživanje interkulturalnih i međuknjiževnih uzajamnosti. Autor je sedam izvornih znanstvenih, pet stručnih i triju preglednih radova. Sudjelovao je u radu više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Prikaze, članke i književne ocjene objavio je u: Vijencu, Arsu, Jeziku, Metodici, Napretku, Književnoj smotri, Lučindanu, Lingui Montenegrini i Novoj Istri. Višegodišnje pripreme za rad na temi disertacije proveo je pristupnik oblikovanjem knjige Najnoviji glasovi crnogorske proze. Književnoteorijski i izborni pregled, monografiji koju je sačinio s mentorom prof. dr. sc. Milorad Nikčevićem (objelodanjena je u Osijeku 2007. godine, 384 stranica) i u antologijskom izboru Junaci pera (suvremena crnogorska književnost) što ga je samostalno sačinio (Književna revija, br. 1, god. XLVII, Ogranak Matice Hrvatske, Osijek, 2007).

Prikaz sadržaja doktorske disertacije

Doktorska disertacija Jakova Sabljića napisana je na 389 stranica teksta i sastoji se iz pet centralnih poglavlja: Uvodno o najnovijem romanu (1996-2006): pitanja poetike i ideologije, Historiografska fikcija, Žanrovski hibridi, Analitički i autobiografski romani, Hrvatski i crnogorski roman u metodičkom obzoru. Literatura je podijeljena u tri cjeline: „Analizirana djela“ (25 jedinica) – bibliografija romana o kojima se raspravlja u radnji, „Sekundarna literatura“ (24 jedinice) i „Tercijarna literatura“ (218 jedinica) – ukupnost referentnih tekstova korištenih u radnji. Radnja se zatvara cjelinom “Sažetak” (str. 378-379) i prijevodom toga sažetka na engleski „Summary„ (str. 380-381), “Ključne riječi” s prijevodom na engleski jezik. Na samom kraju nalazi se “Životopis” (str. 384) i “Bibliografija” autora disertacije (str. 385-387) te „Sadržaj“ (str. 388-389).

U prvom poglavlju doktorske disertacije Uvodno o najnovijem romanu (1996-2006): pitanja poetike i ideologije (str. 1-41) nabrojeni su hrvatski i crnogorski pisci te njihovi romani koji će se analizirati u sljedećim poglavljima, prezentirani su kriteriji kojima se izvršio izbor djelā (pogodnost za analizu teme disertacije, njihova recepcija od trenutka objavljivanja do trenutka završetka rada, njihova reprezentativnost i nagrađivanost te njihovo antologiziranje), uspostavljen je kratak književnopovijesni kontekst na planu svake od književnosti, razmotrene su terminološke i žanrovske nedoumice u vezi s interpretiranom građom, obrazloženi su predmet, zadaci i ciljevi istraživanja, metodologija znanstvenoga rada i postupci analize. Drugo, treće i četvrto poglavlje čine središnji dio disertacije. U njima se uzimanjem u obzir triju naznačenih kategorija, nove proizvodnje zbilje, granice i identiteta, analiziraju odabrani primjeri pojedinog tipa romana u objema književnostima. U drugom poglavlju (str. 42-122) naslovljenom Historiografska fikcija analizirani su romaneskni tekstovi realizirani u okviru najproduktivnijeg žanrovskog modela - povijesnog romana, a žanrovski miješana djela u trećem poglavlju Žanrovski hibridi (str. 123-202). Četvrtim dijelom Analitički i autobiografski romani (str. 203-309) obuhvaćeni su primjeri svake pojedine vrste romana iz spomenutog naslova poglavlja, pa se najprije načelno a potom posebno na nivou analiziranih romana raspravlja o strategijama integriranja postupka filmskog mimetizma u suvremenom romanu i nastoji odgovoriti na pitanje o razlozima korištenja tog postupka. Napokon, zadnji je dio rada Hrvatski i crnogorski roman u metodičkom obzoru (str. 310-361), tematska cjelina koja stoji gotovo samostalno u odnosu na centralnu problematiku rada pa se može promatrati kao metodički inspiriran dodatak kojim se demonstrira kompetencija visokoškolske metodike u interpretaciji suvremenih romanesknih tekstova, odnosno daje značajan prilog poboljšanju visokoškolske interpretacije književnosti. Međutim, Sabljić se u tom poglavlju ne zadržava isključivo na metodičkoj obradi interpretacije romanesknih tekstova iz korpusa kojim se bavi u radnji, jer se problemski koncept istraživanja ostvaruje na brojnim tekstovima iz evropske književne tradicije u cjelini.
Svako poglavlje disertacije započinje kraćim uvodom, nakon čega slijede pojedinačne analize i komparacije. Poglavlja završavaju zaključcima u kojima se sumiraju rezultati raščlambe i usporedbe romanâ.
Analizirani korpus čine isključivo djela objavljena između 1996. i 2006. godine, a napisali ih izabrani autori rođeni između 1960. i 1970. godine, što pokazuje da je doktorand izvršio svojevrstan rez kojim bira iz cjeline romansijerskog iskustva i jedne i druge književnosti u tom periodu upravo one tekstove i one autore kojima će lakše i preglednije dokazivati zacrtanu problematiku pa se konstituira gotovo svojevrsna generacijska podjela ili formira generacijski model kojemu je u osnovi slično kulturno-historijsko iskustvo. Doktorand se opredijelio za ove crnogorske autore i njihova djela: Balša Brković (Privatna galerija, 2002), Igor Đonović (Ogledalo, 1996), Andrej Nikolaidis (Zašto Mira Furlan, 1996; Oni!, 2001; Mimesis, 2003), Dragan Radulović (Auschwitz Café, 2003), Predrag Sekulić (Made in Yugoslavia, 2002; Harem, 2004), Ognjen Spahić (Hansenova djeca, 2004), Momčilo Zeković (Zaliveni fikus, 2003). Iz cjelokupne pak romaneskne produkcije u Hrvatskoj izvršen je ciljani izbor sljedećih autora i djelā: Stanko Andrić (Simurg, 2005), Vlado Bulić (Putovanje u srce hrvatskog sna, 2006), Boris Dežulović (Christkind, 2003), Miljenko Jergović (Dvori od oraha, 2003), Miroslav Kirin (Album, 2001), Marinko Koščec (Otok pod morem, 1999), Boris Perić (Vampir, 2006), Igor Štiks (Dvorac u Romagni, 2000; Elijahova stolica, 2006), Tomislav Zajec (Soba za razbijanje, 1998; Ulaz u Crnu kutiju, 2001; Ljudožderi, 2005).
Opći cilj pristupnikova istraživanja jest ispitati kako se u odabranim romanima konstruira status zbilje, granice i identiteta, jer su izabrani tekstovi drugačije pozicionirani u odnosu na realizacije generacije neposredno prije njihove pojave – svojim pismom koji ide za tim da razgradnjom i propitivanjem, rekonstituiranjem i rekontekstualiziranjem otkrivaju novi horizont i koncept, koncept koji uobličava svoje iskustvo jezikom, književnošću i kulturom u cjelini. Takva analitička optika rezultirala je pregledom i ocjenom tipoloških oznaka suvremenoga hrvatskoga i crnogorskoga romana te njihovih semantičkih modela u oblikovanju instancija zbilje (problem mimeze, simulakralizacija), granice (kulturne, civilizacijske, nacionalne, tjelesne) i identiteta (nacionalnog, individualnog, medijski posredovanog).
Nekoliko je analitičkih usmjerenja poslužilo pristupniku u metodološkoj organizaciji rada. Ponajprije, posrijedi je dekonstrukcija na temelju koje se u samim djelima raščlanjuju pojedine binarne opozicije među kojima postoji hijerarhija pa je dekonstrukcija sredstvo njihova narativnog prokazivanja, ali istodobno i upozorenja na pojedine kontradiktornosti budući da se tekstom jednako tako konstruiraju iste ili drugačije misaone opreke. Nadalje, u skladu s političkom ili ideološkom analizom pristupnik polazi od teze da književni tekstovi sadrže tvrdnje koje su ideologične, jer izražavaju niz socijalnih i političkih odnosa moći i vrijednosti važnih za konkretno društveno okruženje njihova nastanka. Pristupnik također polazi od pretpostavke da svaka kultura raspolaže oblicima govorenja i konceptualiziranja iskustva, načinima cenzuriranja određenih sadržaja te protokolima nadzora i organizacije govora. Diskurs je tako pokazatelj načina na koji određena zajednica vidi svijet, posebice u odnosu na raspodjelu i primjenu društvene moći. Različiti diskursi u diskursima suvremenog romana analiziraju se osobito s obzirom na njihovu tematizaciju u okvirima ideološkog, institucionalnog i medijskog konstruiranja kulturne imaginacije. Na tom je tragu još jedna analitička orijentacija koja je u skladu s komparativnom imagologijom. Takvim teorijskim postavom u radu se provokativno aktualizira problematika kulturnih stereotipa, odnosno (ne)poželjnih slika pridruženih pojedinim natuknicama hrvatskog i crnogorskog kulturnog kompleksa. U skladu s tim analiziraju se domaće i strane predodžbe o Hrvatskoj i Crnoj Gori te se osvjetljuje problem sociokulturne konstrukcije i reprezentacije Balkana. Osim toga, pristupnik istražuje do kojih kulturnih imena, željenih diskursa za pohranjivanje znanja i svijesti o identitetu, dovodi književnost kao simbolički preobražaj stvarnog, osobito u kontekstu usložnjene situacije u kojoj je “stvarno” zapravo već medijski ili kako drugačije prerađeno, tj. narativno ili figurativno prethodno kodirano.
Pristupniku su navedena analitička polazišta bila temelj za panoramski pogled u najnoviju produkciju romana s ciljem uvođenja barem njihove načelne sistematizacije unatoč stilotvornoj šarolikosti te izostanku prevladavajućeg književnog kanona i valorizacijskih principa. Pristupnik utvrđuje da je u hrvatskoj književnosti situacija poetičkih smjena bila nalik na sve druge prethodne budući da je jedan teorijski um, preciznije poetiku kvorumaša, zamijenio jedan drugačiji, posve “praktični” um s dominantnim tematskim usmjerenjem na fenomene svakodnevne zbilje. U crnogorskoj je književnosti ta smjena zamjetna u znantno zaoštrenijem odnosu književnih produkata nastalih prije i poslije 1996. godine. Na općenitoj razini rasprave riječ je o odnosu utemeljenom na svjetonazorskoj opreci između stoljećima dominantne epski kodirane zbilje, granice i identiteta (sinkroničnost, stroga granica prema neprijateljskom “Drugom” i folklorna kultura) te istih tih kategorija izmijenjenih pod utjecajem popularne kulture kao sredstva distanciranja od epskog modela svijeta (simulakralnošću, fluidnošću tjelesnih granica i identitetom definiranim elementima popularne kulture).
Doktorska disertacija dijelom se zasniva i na uočavanju snažne prožetosti suvremenog hrvatskog i crnogorskog romana elementima popularne kulture koji se tumače dvojako. Tako je droga sredstvo bijega, ali i samouništenja; brojne referencije na glazbu, film i potrošačke proizvode redovito čine polje identifikacije likova, ali su i signal fenomenologije otpada, hiperproizvodnje i konzumerističkog mentaliteta. Nadalje, sadržaji televizijskih serijala, filmski mimetizam, reklame, elektronička pošta, stvarnosne emisije, život u kiberprostoru itd., samo su neki vidovi pojedinih romana snažno markiranih procesom simulakralizacije pripovjednih svjetova. Zbog toga se pozornost usmjeruje na shvaćanje relacija socijalnih, kulturnih, ekonomskih procesa, s jedne, te, s druge strane, romanâ koji se interpretiraju na podlozi veza realne egzistencije i estetskih struktura literarnog znaka.
Pristupnik opetovano dokazuje ontološko utemeljivanje svjetova najnovijeg romana na dva iznimno eksploatirana načina: prvo, tako što se imaginarno prikazuje kao realno i, drugo, tako što se realno prikazuje kao imaginarno. U tako zacrtanim koordinatama odabrani korpus predstavljao bi primjere obuhvatnije shvaćene tendencije postmodernoga pozitivizma koja se ostvaruje unutar prepoznatih modela suvremene spisateljske prakse: historiografske fikcije, žanrovskih hibrida, analitičko-psihološkog, analitičko-društvenog i autobiografskog romana.
Posebno se izdvaja peto poglavlje koje je specifično jer ukazuje na teorijske vidove visokoškolske nastave književnosti te otkriva praktične rezultate interpretacijske konkretizacije pojedinih primjera hrvatskih i crnogorskih romana. Primjerice, opisuje se mogućnost povezivanja romana Oni! Andreja Nikolaidisa te romana Ljudožderi Tomislava Zajeca na osnovi teme kanibalizma i pojedinih stilskih značajki. Prema tome, metodički modeli koje pristupnik teorijski razrađuje i provjerava u radu sa studentima povezani su s intertekstualnom interpretacijom demonstriranom povezivanjem djelā iz hrvatske i crnogorske književnosti. Intertekstualna interpretacija kao djelotvorna metoda/sustav uvođenja književnih djela u receptivni svijet studenata u prednosti je zbog: dinamičnosti, raznovrsnosti, otvorenosti, višestruke primjenjivosti u kasnijoj uporabi, korelativnosti s već usvojenim spoznajama i iskustvom te zbog aktiviranja različitih metoda mišljenja: analize, sinteze, komparacije i stvaralačkog mišljenja.