Sveučilište u zagrebu

1. dr. sc. Vjeran Katunarić, red.prof.

predsjednik povjerenstva

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

član povjerenstva

3. dr. sc. Tena Martinić, red. prof. u miru

član povjerenstva

.

Odsjek za sociologiju

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Ul. Ivana Lučića 3
Predmet: Ocjena doktorskog rada magistra znanosti Ivora Altarasa Pende

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 20. srpnja 2009. imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Ivora Altarasa Pende pod naslovom Europski integracijski procesi i socijalna država – integracijski potencijali socijalne države. Podnosimo Vijeći sljedeći

IZVJEŠTAJ
Doktorski rad Europski integracijski procesi i socijalna država – integracijski potencijali socijalne države sadrži 321 stranicu teksta koje uključuju 50 slikovnih i tabelarnih priloga i popis korištene literature (329 bibliografskih jedinica na hrvatskom i engleskom jeziku). Rad se sastoji od pet poglavlja, Uvoda i Zaključka. Pristupnik uvodno formulira postavku da Europska unija i socijalna država, kao dvije bitno povezane teme, danas tvore jedan od velikih, kako teorijskih tako i empirijskih izazova društvenih znanosti. To je, naravno, osnovno polazište ovoga rada koji pokušava odgovoriti na pitanje kako se faktički zbiva europska integracija i što u tom integracijskom procesu znači socijalna država, to jest kakav je njezin integracijski potencijal. Polazeći od tog uvodnog stajališta pristupnik u poglavlju Znanstvena hipoteza formulira osnovnu hiptezu svoga rada u kojoj se kaže da će konceptualizacije i operacionalizacije ideje socijalne države biti ključni faktor uspješnosti europskih integracijskih procesa te da time socijalna država može imati izrazito visok stupanj integracijskog potencijala za ujedinjenu Europu. Obrazlažući tu hipotezu pristupnik dodaje da je još od nastanka Europske zajednice, sredinom prošlog stoljeća, pa sve do naših dana potpuno jasno iskazana, barem deklarativna želja i namjera da se europski geopolitički prostor objedini u zajedničku cjelinu sigurnosti, prosperiteta i suradnje te da bi socijalna država, na tom putu, mogla postati temeljni i nezaobilazni dio mozaika onakve Europe kakvu se želi izgraditi. Pristupnik očigledno zastupa stajalište da je socijalna država, imajući na umu sve njezine različite modalitete u europskom kontekstu, ipak najodrživiji faktor integracijskih nastojanja. Socijalna je država, drugim riječima, organizirani izraz socijalnog smisla ekonomskih i političkih dimenzija integracije.

Razrađujući i argumentirajući središnju hipotezu pristupnik se prije svega bavi definicijom i eksplikacijom osnovnih pojmova, to jest socijalne države i integracije. Pri definiciji i eksplikaciji tih pojmova, osobito kad je riječ o socijalnoj državi, poziva se na široki krug autora (G. Esping-Anderson, R. Titmus, S. Leibfried, V. Puljiz, J. Lewis itd.) koji su se, u okviru sociološkog mišljenja i istraživanja, najviše bavili ovom tematikom. Prihvaća definiciju prema kojoj socijalna država označava takvu državu koja na sebe preuzima odgovornost za osiguranje osnovnih egzistencijalnih potreba svojih građana (Puljiz). Ističe i stajalište G. Esping-Andersona prema kojemu postoje tri ključna elementa socijalne države: minimalni dohodak, smanjenje nesigurnosti pred rizicima i set funkcionalnih javnih usluga. Preuzima i Andersonovu, donekle već klasičnu i općeprihvaćenu tipologiju prema kojoj je razložito govoriti o tri glavna tipa socijalne države: liberalnoj socijalnoj državi (s niskim i vremenski ograničenim socijalnim transferima koje nadzire država te snažna prisutnost tržišta u socijalnom sektoru – SAD); socijaldemokratskoj socijalnoj državi (univerzalno pružanje razvijenih socijalnih usluga od strane države te razgranata vertikalna i horizontalna distribucija dohotka – Švedska); konzervativno-korporativnoj socijalnoj državi (supsidijarnost u socijalnoj pomoći te oslanjanje na visoki stupanj zaposlenosti i zaštite građana kroz fondove osiguranja – Njemačka). Tematizira i Andersonovu tipologiju socijalnih država unutar Europske unije: skandinavski tip socijalne države (Danska, Finska, Island, Norveška, Švedska – demokratski model socijalne države); kontinentalni tip socijalne države (Njemačka i zemlje srednje Europe – konzervativno-kapitalistički tip); južnoeuropski tip socijalne države (Portugal, Španjolska, Italija, Grčka – rudimentarni tip socijalne države); socijalna država u Velikoj Britaniji (kojoj se pripisuje zaseban status u Europskoj uniji – liberalna socijalna država). Prema Titmusovoj klasifikaciji postoje tri tipa socijalne države: rezidualni tip (pomoć najsiromašnijima samo privremeno i palijativno kroz snažno izraženi princip supsidijarnosti); industrijski tip (nastao u vremenima snažne industrijalizacije i zasnovan na konceptima zaposlenosti i socijalnog osiguranja); institucionalni tip (zasnovan na redistribuciji dohotka koju provodi država a na temelju općeprihvaćenog koncepta socijalne pravde). U radu se upozorava na distinkciju između pojma socijalne države i države blagostanja, definiraju se pojmovi socijalne politike, socijalne sigurnosti, socijalne kohezije. Za mjerenje razine socijalne kohezije navode se četiri indikatora do kojih su došli socijalni istraživači Vijeća Europe: ekonomski indikatori (siromaštvo, nejednakost, duga nezaposlenost); socijalni indikatori (broj ubojstava, prezaduženost kućanstava, kvaliteta stanovanja); indikatori pristupa javnim uslugama (dostupnost medicinske zaštite, pokrivenost socijalnom zaštitom, pristup siromašne djece visokom obrazovanju); indikatori pristupa ljudskim pravima (sudjelovanje na izborima, rasna i spolna diskriminacija, pristup sudovima i pravdi).

Baveći se pojmom integracije pristupnik prije svega tematizira opći sociološki pojam integracije i pritom se oslanja na relevantne sociološke autore (Parsons, Haralambos, Willis itd.), a potom, u poglavlju Europska unija i glavne karakteristike europskih integracijskih procesa, razmatra integracijsko pitanje u europskom kontekstu. Riječ je naime o utvrđivanju osnovnih elemenata koji su pogodovali stvaranju Europske unije kakvu danas poznajemo. U tom se skopu daje pregled europskih integracija. Oslanjajući se na uvide brojnih istraživača pristupnik konstatira da je Europska unija, koja je nastala na temelju Europske zajednice, a čiji je cilj bio pobuditi i osigurati suradnju među europskim nacijama, također proizašla iz hladnoratovskog političkog miljea, s cjelokupnim pripadnim političkim i ideološkim nabojem. Taj je pregled potkrijepljen i kronologijom važnijih događaja iz povijesti Europske unije (od 1949. godine, to jest osnutka Vijeća Europe, do 2009. godine, to jest do ratifikacije Lisabonskog ugovora od strane država članica. Toj je kronologiji dodana i kronologija odnosa Republike Hrvatske i Europske unije (od svibnja 1999. godine, kada Europska komisija pokreće Proces stabilizacije i pridruživanja do kraja 2009. godine, odnosno očekivanja da će biti zatvorena većina od 35 pregovaračkih poglavlja te da će time biti otvoren put Republici Hrvatskoj za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Pristupnik drži da su u analizi osnovnih karakteristika europskih integracijskih procesa mogući razni pristupi, ali dva su po njegovu mišljenju tipična: funkcionalistički pristu i pristup koji zagovaraju promicatelji kritičke teorije društva. On prakticira svojevrsnu kombinaciju tih dvaju pristupa i dolazi do zaključka o „hijerarhiji“ ili postupnosti integracijskih procesa – od sustava nacionalnih država povezanih tržištem, preko preferencijalnih trgovinskih sporazuma, slobodne trgovinske zone, carinske unije, zajedničkog tržišta i monetarne unije do političke unije (zajedničkih političkih institucija, parlamenta, vlade, sudova). Izlučuje i nekoliko temeljnih činjenica na kojima se baziraju europski integracijski procesi: postoji svijest o potrebi europskog udruživanja u mnogim sferama društvenog života; još se uvijek pokušava definirati koji to elementi Europljane spajaju u jedinstvenu cjelinu; moguće je izvesti jasan spisak tema oko kojih ne postoji suglasnost o jedinstvu na europskoj razini; o uspješnosti realizacije europskih integracijskih procesa postoje oprečni stavovi.

U poglavlju Kratka povijest i temeljne odrednice socijalne države pristupnik utvrđuje i oslikava momente nastanka i uspona ideje i prakse socijalne države, od druge polovine 19. stoljeća (Otto von Bismarck) do aktualnih ideja i praktičkih tretmana socijalnog pitanja i socijalne države. No u tom su kontekstu svakako najzanimljivija dva aspekta problema: aspekt države i aspekt prava. Polazeći od nalaza i koncepata S. Rokkana, pristupnik konstatira da se u razdoblju modernosti može govoriti o četiri tipa države: fiskalnoj i vojnoj državi (stvaranje centralizirane državne organizacije s jasno određenim teritorijem i elitama kojima su sunarodnjaci podređeni); izgradnja države-nacije (uspostava komunikacijskih kanala između elita i širokih slojeva, koji se temelje na zajedničkim ciljevima i zajedničkoj kulturi – zajedničkom jeziku, povijesti, religiji); participativna država (institucionalizacija građanskih i političkih prava, jednakost pred zakonom, parlamentarna demokracija); socijalna država (redistribucija dohotka, socijalno građanstvo, jamstvo minimalnih egzistencijalnih prava). Što se pak tiče aspekta prava pristupnik se, navodeći nekoliko relevantnih pristupa tom problemu, ipak u najvećoj mjeri oslanja na paradigmatske uvide Thomasa Marshalla prema kojemu uspon prava kreće od građanskih prava u 18. stoljeću (prava-slobode, jednakost svih ljudi pred zakonom, zaštita osobe i vlasništva) preko političkih prava u 19. stoljeću (prava političke participacije, prava udruživanja i sudjelovanja u javnim poslovima, izbori, sudstvo itd.) do socijalnih prava u 20. stoljeću (prava potraživanja – svi građani imaju pravo na zadovoljavajuće egzistencijalne uvjete). U ovom se sklopu dodiruju u vrijednosna izvorišta socijalne države. Naglašava se da relevantna sociološka literatura utvrđuje nekoliko vrijednosnih postulata na kojima počiva djelovanje socijalne države, a to su: pravda, socijalna sigurnost, ravnopravnost (jednakost), sloboda i supsidijarnost. Pristupnik se s tim u vezi osvrće i na socijalni nauk Crkve odnosno na njezine najvažnije socijalne enciklike, koje su socijalno pitanje stavile u središte svojih teoloških i teorijskih razmatranja. Osvrće se i na glavne teze velikana političke filozofije Johna Rawlsa, sadržane u njegovu djelu A Theory of Justice. Posebno ističe Rawlsovu ideju o načelu jednakosti šansi te načelu diferencijacije. Svraća pozornost i na ideje Johna Kennetha Galbraitha, sadržane u djelu Dobro društvo. Humani plan, u kojemu se između ostalog iznosi stav da je socijalna država preuzela zadatak da prevlada ili svede na najmanju mjeru neravnopravnu stranu društvene stratifikacije i pripadajuću stigmatizaciju koja nastaje na njezinim temeljima. Ukratko, pristupnik se opširno i uz vrlo širok referencijalni okvir, pozivanjem na veliki broj značajnih autora, bavi vrijednosnim temeljima socijalne države i formulira svoja stajališta o utjecaju tih vrijednosti na suvremeni svijet. U tom sklopu vrednuje i činjenicu da je Republika Hrvatska ustavno definirana kao socijalna država.

Među temeljnim odrednicama socijalne države osobita je analitička pozornost usredotočena na glavne izazove s kojima se ona suočava. Pristupnik konstatira da je „zlatno doba“ socijalne države, koje je bilo uvjetovano snažnim ekonomskim rastom u Europi (iznad 5% godišnje) karakteriziralo razdoblje 1945 – 1975. godine. Nakon toga postojanje i funkcioniranje socijalne države uvjetovano je nizom novih procesa, frnomena i ideoloških orijentacija (globalizacija, globalna tržišta, mijene u kapitalističkom sustavu, uspon neoliberalizma, liberalizacija, individualizam, sekularizacija, slobodna trgovina, deregulacija, stvaranje nadnacionalnih zajednica, demografske promjene, informatizacija i kompjuterizacija proizvodnog procesa). Unutar tog problemskog sklopa posebno se analiziraju četiri pitanja: demografsko pitanje i problem obitelji, struktura rada i nezaposlenost, umirovljeničko pitanje te novi svjetski poredak i globalizacija. U analizi navedenih pitanja pristupnik se služi brojnim kvantitativnim pokazateljima i tabelarnim prikazima. Obrazlaže smisao teze o radikalnoj promjeni strukture obitelji, teze o „dezinstitucionalizaciji“ braka itd. Ukazuje na migracijske trendove u Europi i nastojanje europskih socijalnih država da osiguraju takve socijalne uvjete koji će omogućiti da europsko stanovništvo samostalno „producira“ dovoljan broj novih generacija ljudi kako bi ekonomski razvoj bio podržan vlastitim ljudskim potencijalom. Pri analizi strukture rada i nezaposlenosti pristupnik se vraća na klasične sociološke autore koji su se bavili pojmom rada (Marx, Weber), ali mu je, naravno, više stalo do suvremenog stanja činjenice rada i suvremenih socioloških analiza. Nastoji pokazati kako su metamorfoze rada u nerazlučivoj vezi s metamorfozama socijalnog pitanja, a to odmah znači i pitanjem zaposlenosti. Smatra da je, u tom pogledu, najprimjerenije stajalištre R. Castela koji razlikuje tri faze razvoja ljudskog rada: proletersku fazu (19. stoljeće i početak 20. stoljeća), fazu salarijata (preobrazba radnog procesa u ugovorni odnos između poslodavaca i posloprimaca) i masovno potrošačko društvo (masovna proizvodnja i potrošnja, slabljenje strukture socijalne sigurnosti uz povećanje radne nesigurnosti, tzv. fleksigurnost, slabljenje uloge sindikata te tzv. prekarizacija, kojom se opisuje sindrom ili skup simptoma koji se javljaju u ljudi nesigurnih za svoje radno mjesto. Navode se podaci OECD-a (Perspektive zaposlenosti) prema kojima se između 1985. i 1995. godine vidno povećala psihološka nesigurnost radnika. Primjerice, stav radnika da imaju „siguran“ posao opao je za 12%; najmanje u Švedskoj (3%), a najviše u V. Britaniji (22%). Nije se smanjila samo sigurnost „plavih ovratnika“ nego i činovnika, „bijelih ovratnika“. Što se pak tiče umirovljeničkog pitanja ono je toliko važno da mirovinski sustavi zauzimaju središnje mjesto u nastojanju i djelovanju socijalne države. Stoga nije čudno da se intenzivno traga za najadekvatnijim modelima mirovinskog osiguranja. Pristupnik konstatira da se modeli mirovinskog osiguranja mogu podijeliti na više načina, ovisno o kriterijima prema kojima se radi podjela, a najpoznatije se podjele vrše na temelju sljedećih dihotomija: mirovina osiguranja - univerzalna mirovina; tekuća raspodjela - kapitalizacija; diferencirana davanja - diferencirani doprinosi; javno upravljanje - privatno upravljanje; obvezno sudjelovanje - dobrovoljno sudjelovanje. Treba reći da je ovo modelsko razmatranje popraćeno ilustrativnim činjeničnim pokazateljima o kretanjima umirovljeničkog problema i o stanju mirovinskih fondova u pojedinim zemljama. Fiskalni se sustavi u radu obrađuju s obzirom na koncept redistribucije i koncept socijalne pravde. U tom se pogledu posebna pažnja posvećuje pitanju poreznog sustava jer su implikacije tog sustava vrlo važne za strukturu prihoda kako fizičkih tako i pravnih osoba. U radu se pobliže prikazuju tri različita profiala raspodjele prihoda koji trenutno postoje u zemljama članicama Europske unije. Među njima su očigledne goleme razlike i zato se konstatira da je integracija ovih sustava na zajednički europski nazivnik veliki izazov za Europsku uniju. Razumije se da „novi svjetski poredak“ i globalizacija spadaju u one faktore koji bitno utječu na stanje i djelovanje socijalne države već samim tim što utječu i na logiku europskih integracija. Kad je riječ o tom sklopu pitanja, osobito globalizaciji, rad se najviše bavi pitanjem nacionalne države. Čini se, kako to svjedoče podaci, da nacionalne države gube utrku s velikim svjetskim ekonomskim gigantima. Očito je da se uloge države sve više mijenjaju, i to uglavnom u pravcu smanjivanja njihovih ovlasti ili utjecaja na pojedine sektore kao što su zaštita siromašnih, obrazovanje, poticanje tržišta, civilno društvo, održavanje javnog reda, pa čak i obrana. U radu se citira stav glasovitog ekonomskog mislioca P. Samuelsona koji smatra da se uloga države mora ograničiti na četiri osnovne društvene funkcije: efikasnost, jednakost, rast i stabilnost.

Baveći se pobliže europskim kontekstom socijalne države (poglavlje Socijalna država i europski kontekst) pristupnik tematizira četiri problemska sklopa: kakvu Europu želimo i kakvu Europu stvaramo, socijalna država i Europska unija u nastajanju, sigurnost vs. sloboda i pitanje poduzetnosti odnosno preuzimanja rizika. U razradi navedenih problemskih sklopova nudi se usporedba između „američkog sna“ i „europskog sna“. „Američki san“ karakterizira individualizam, sters, važnost imanja („važno je imati“), unilateralizam, spartanski stil života, kult tijela, peacemakeri, dok „europski san“ karakterizira upućenost na zajednicu, ležernost, važno je biti, multilateralizam, atenski stil života, kult duha, peacekeeperi. Ono što najrječitije goovori o priželjkivanoj Europi koja je istodobno Europa socijalnih država ili „socijalna Europa“ jesu načela Europske socijalne povelje, koja se u radu ekstenzivno citira, kao i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja, između ostalog, propisuje sljedeća prava: pravo na život, zabrana torture, zabrana prisilnog i robovskog rada, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pošteno suđenje, pravo na nekažnjavanje bez odluke suda, pravo na poštivanje privatnosti i obitelsjkog života, pravo na slobodno izražavanje konfesionalne pripadnosti, pravo na udruživanje, pravo na brak, zabrana diskriminacije. Navode se i europski socijalni dokumenti koji dijagnosticiraju otpore stvaranju društvene kohezije i provođenju strategije socijalne zaštite. Pristupnik se dosta zadržava na pitanju socijalne isključenosti koja je u novije vrijeme postala vrlo značajnim pojmom sociologije. Socijalna je isključenost znatno složeniji pojam nego tradicionalni pojam eksploatacije; pojam isključenosti naime govori ne samo o materijalnom izrabljivanju nego i o svojevrsnom potiranju socijalnog i ljudskog identiteta. Ili, kao što stoji u tekst radnje, u sociološkom diskursu pod pojmom socijalne isključenosti podrazumijevamo takve životne okolnosti u kojima pojedinci ili cijele zajednice pate od kombinacije povezanih problema poput nezaposlenosti, neadekvatne obrazovanosti, niskog prihoda, loših stambenih uvjeta, okoliša s visokim stupnjem kriminaliteta, lošeg zdravlja i raspada obitelji. Prevladavanje svih oblika isključenosti, osobito one elementarno socijalne, osnovna je povijesno-društvena zadaća socijalne države. Ta zadaća, prema autoru ovoga rada, teži postizanju i usklađivanju sigurnosti i slobode a ne njihovom protuslovlju. Iako je jasno da u pitanju dosezanja sigurnosti i slobode ne postoji jedinstveni stav već je na djelu višedimenzionalna slika ove problematike, to ni na koji način ne znači da se sloboda i sigurnost ne mogu doseći. Poduzetnost i preuzimanje riziku glavni su modaliteti djelovanja o kojima ovisi ne idealno-tipsko nego realno moguće, ostvarivo postizanje sigurnosti i slobode. Autor ovoga rada sklon je zapravo tezi da će socijalna država imati to izvjesniju budućnost što se njezini akteri, protagonisti i zagovornici djelotvornije postave prema pitanjima sigurnosti i slobode. To je bilsko onim sociološkim stajalištima, primjerice Giddensovim, koja umjesto tzv. pasivnog blagostanja sve više naglašavaju tzv. aktivno blagostanje.

U svjetlu prethodno navedenih analiza i uvida autor u posljednjem poglavlju nastoji pobliže utvrditi kakve su „perspektive ideje socijalne države i njezin potencijal za europsko jedinstvo“. Njegov odgovor na to pitanje polazi od stava da su sve socijalne države danas suočene s dubokom financijskom krizom i krizom legitimiteta, što dovodi u opasnost i sam koncept socijalne države. Iznosi tvrdnju da će se budućnost Europe, po svemu sudeći, sve više temeljiti ne na socijali nego na konkurenciji, i to konkurenciji svjetskih razmjera. Sfera socijalne sigurnosti sve se više prebacuje na same postojeće ili buduće korisnike socijalnih programa, tako da se sve veći broj politika negdašnje socijalne države prestaje doživljavati kao pitanje socijalnog osiguranja. Privatiziraju se ponude javnih servisa, mirovinski fondovi, zdravstveni sustavi, naplata poreza, tržišta rada, obrazovanje, obveza izgradnje socijalne infrastrukture društva (vrtići, škole, bolnice, sportske dvorane, stanovi itd.), pa čak i segment državne sigurnosti (kroz outsoursing zaštitarskih tvrtki i specifično obučenih zaštitatrskih jedinica). Nadalje, Europska je unija razapeta između dviju osnovnih predodžaba koje su utkane u njezine temelje. Jedna je ona o tržišnom kapitalizmu kao gospodarskom ali i filozofskom svjetonazoru o uređenju života zajednice, dok je druga vezana za koncept ljudske međuovisnosti. Stoga se današnja ekonomska politika Europske unije suočava s tri izazova: kako dimenzionirati ekonsomski rast, to jest kako postići stope rasta koje osiguravaju viši standard građanja; kako u svjetlu globalizacije i suočavanja s preostalim velikim svjetskim ekonomijama sačuvati svoju konkurentnost, što je temeljni cilj Lisabonskog sporazuma; kakva su građanska prava u političkoj strukturi Europske unije, kakve su mogućnosti obrazovanja, zapošljavanja, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite, mirovinskih prava i sve ostale socijalne dimenzije kojima se bavi socijalna država. Zbog svega toga nisu više dovoljna deklarativna načela već se otvara perspektiva nužne reafirmacija smisla socijalne države i redefinicije razloga njezina postojanja. Ona na taj („obnovljeni“) način stječe integracijski potencijal unutar europskog konteksta. Pokazuje se – i to je jedna od osnovih teza ovoga rada – da je koncept socijalne države u korelaciji s europskim integracijskim procesima. To je posve točno jer se ona, po svojim socijalnim i ekonomskim intencijama, nadovezuje na opći pojam integracije, jer ima za cilj da osim prava na slobodu promovira i pravo na pravdu, to jest solidarnost kao preduvjet socijalne integracije. U radu se, bez obzira na teškoće i pokušaje potpune razgradnje socijalne države, zastupa teza da europski integracijski procesi imaju gotovo iste karakteristike kao i koncept europskih socijalnih država. Ono što pogađa europske integracije pogađa i socijalnu državu, i obratno. Njihov je nastanak uglavnom bio motiviran rješavanjem trenutnih izazova pred kojima su se tada našle europske zemlje, a potom su se oko njih pokušali izgraditi moralni svjetonazori koji pozivaju na poštovanje ljudskog života, solidarnost i zajedništvo kao vrijednosti po sebi. Autor zastupa eksplicitno i implicitno stajalište da su ideje integracije i ideje socijalne države izrazito europske ideje te da je to, bez obzira na mijene okolnosti, realna perspektiva unutar koje će se kretati konstrukcija Europe i oblikovanje njezine socijalne dimenzije.

U Zaključku rada pristupnik rezimira pretpostavke od kojih je pošao, probleme koje je analizirao i rezultate, uvide i postavke koji su proizašli iz njegovih analiza. Te rezultate formulira u šest zaključnih stavova u kojima se konstatira: da su fenomeni europskih integracijskih procesa i socijalne države nastali na idejama od kojih se njihova kasnija argumentacija značajno odmakla; da se oba skupa fenomena doživljavaju na mnoge, pa i sasvim opreče načine – kao modeli koji potencijalno omogućuju kvalitetniji stil života i kao modeli koji dodatno zarobljavaju te sputavaju ljudsku sobodu; da ni jedan ni drugi tematizirani sklop (europske integracije i socijalna država) nisu imuni na društveno krizne situacije; da i jedan i drugi izazivaju mnoge kontroverze, naročito u doba globalizacijskog povezivanja, takmičenja i borbe za vlastito mjesto u tom poretku; da i europske integracije i socijalna država sadže suprotstavljene koncepte na kojima traže svoju opravdanost, svoju specifičnost i razliku, svoje moduse prevladavanja ili pomirivanja suprotnosti; da su i integracijski procesi i mijene socijalne države zahvaćeni potragom za vlastitim identitom; da i integracijska nastojanja i mijene socijalne države iziskuju značajne reforme (odgovore na ključne i prethodno tematizirane izazove) bez kojih je teško govoriti o integracijskoj i socijalnoj perspektivi Europe.

Zaključak i prijedlog Povjerenstva
Doktorski rad dr. sc. Ivora Altarasa Pende Europski integracijski procesi i socijalna država – integracijski potencijali socijalne države predstavlja kvalitetan doprinos sociološkoj znanosti, posebno sociološkoj analizi suvremenih europskih integracija i mjesta socijalne države u tom kontekstu. Taj se znanstveni prinos poglavito ogleda u:

- nastojanju da se pitanja europskih integracija i socijalne države tematiziraju kao nadasve važan i eminentno sociološki problem;

- nastojanju da se ta vrlo zahtijevna i široka, višedimenzionalna tematika ogranizira na pregledan način i da se istaknu, obrade i objasne njezini ključni aspekti;

- nastojanju da se osnovna hipoteza (korespondencija i protuslovlja europskih integracija i socijalne države) obrazloži i dokaže vrlo širokim dijapazonom referencijalnih argumenata koji se crpe iz postojećih empirijskih izvora i iz najrelevantnijih, za tu temu primjerenih teorijskih razmatranja;

- nastojanju da se glavni koncepti, teoremi, pogledi, institucije, dostignuća i otvorena pitanja europskih integracija i socijalne države promatraju u dinamičkoj, to jest razvojnoj perspektivi i u perspektivi globalnih socijalno-ekonomskih kretanja;

- nastojanju da se što jasnije pokaže ili barem sugerira u čemu se sastoji eurointegracijski potencijal socijalne države a u čemu su teškoće realizacije tog potencijala.

Radu se može uputiti i dređen broj primjedaba. Prije svega, pristupnik nije u dovoljnoj mjeri i dovoljno konzekventno iskoristio impozantnu bibliografsku osnovu iz koje je crpio svoje spoznaje i analitičke izvode (321 bibliografska jedinica). U svom interpretativnom postupku ponekad odviše žuri pa se stoga može steći dojam o mjestimičnoj površnosti njegovih formulacija. To je povezano i s mjestimičnim zapadanjem u publicistički, ponekad i patetični ton ili pak u referencijalna pokrića (iz književnosti i filozofije) koja imaju više ornamentalnu nego znanstvenu svrhu. No, navedene primjedbe ne dovode u pitanje autorovu teorijsku konceptualizaciju, analitičku i empirijsku argumentaciju kao i znanstveni prinos rada. Rad odlikuje tekstalna jasnoća, pregledna strukturiranost misli i visoki stupanj poznavanja tematike. Povjerenstvo drži vrijednim pristupnikovo nastojanje da svoja razmišljanja približi i nesociološkoj publici, tim više što je riječ o temi koja bitno utječe na naš suvremeni društveni život, na stavove, očekivanja, djelovanje i ponašanje raznih aktera u hrvatskom društvu.

Uzimajući u obzir znanstvene kvalitete i znanstveni prinos rada, bez obzira na iznesene kritičke primjedbe, Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj i kandidatu, mr. sc. Ivoru Altarasu Pendi, omogući nastavak procedure za stjecanje doktorata znanosti iz sociologije.

POVJERENSTVO:

1. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

predsjednik povjerenstva

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

član povjerenstva

3. dr. sc. Vlado Puljiz, red. prof. (Pravni fakultet, Zagreb)

član povjerenstva