Sveučilište u zagrebu

dr. sc. Tihomila Težak Gregl, red. prof.

dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof. u miru

dr. sc. Hrvoje potrebica, doc.
FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena magistarskog rada Branka Lamuta

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu donijelo je na svojoj sjednici održanoj 17. prosinca 2009. odluku o imenovanju stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Branka Lamuta pod naslovom Antropomorfna plastika skupine Ruše.

Povjerenstvo čine dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof. kao predsjednica povjerenstva, dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof. u miru, kao član, te dr. sc. Hrvoje Potrebica, docent, kao član.

Fakultetskom vijeću podnosimo naš skupni

I z v j e š t a j
Magistarski rad Branka Lamuta napisan je na 242 kompjuterske stranice, popraćene brojnim crtežima izabranih grobnih cjelina koje dokumentiraju izlaganja i zaključke. Važni dio rada predstavljaju i planovi groblja s pojedinih lokaliteta, razrađeni stratigrafski. Zasebnih 19 tabli, dodanih tekstu, prikazuju antropomorfnu i zoomorfnu plastiku u njihovom arheološkom kontekstu. Bibliografija sadrži 80 jedinica sinteznih objava, rasprava, monografija i kataloga. Dodan je sažetak na slovenskom, hrvatskom i engleskom jeziku, te kratka magistrandova biografija na hrvatskom i engleskom jeziku.
U tijeku dugotrajne obrade magistarske teme (magistrand je produžavao svoj studij i dodatno upisivao semestre) iskristalizirala se potreba da se detaljnije i dokumentirano obradi kronologija čitavnog arheološkog konteksta plastike, tim više što grupa Ruše sadrži čitav niz velikih i dobro istraženih lokaliteta u slovenskoj Podravini. Tek se tako moglo pristupiti rješavanju disputa oko rečene plastike kakve su se pojavljivale, ali osvrćući se na nju samo usputno, u slovenskoj literaturi. Magistrand je taj dio obrade savjesno obavio i tako obrađivanu plastiku uvrstio u čvrste kulturološke i vremenske okvire. Obradio je, dakle, sva važna nalazišta, pretežno groblja, ali i naselja, iz kasnog brončanog i ranog željeznog doba (Ha B i Ha C1). Sva su ona dala nalaze antropomorfne i zoomorfne plastike ili ritualnih predmeta. U Sloveniji su iza II. svjetskog rata vršena brojna i opsežna arheološka istraživanja, posebno oko Maribora i Ptuja. Važno je tu istaknuti da je magistrand sam sudjelovao ili vodio novija iskopavanja od 1980-tih do danas. Dakle, kada treba donositi zaključke o stratigrafijama pojedinih ključnih podravskih nalazišta iz vremena od 10. do u 7. st. pr. Kr., Branko Lamut tu sigurno raspolaže najneposrednijim saznanjima. Navodim ovdje samo najvažnija od obrađenih nalazišta: Pobrežje i Brinjeva gora kod Maribora, groblja i naselja te čitav niz lokacija na području Ptuja, kao i najbitnije naselje Ormož kod Ptuja.
Magistrand je u uvodnom tekstu te u obradi groblja u Pobrežju naglasio da će dugo prihvaćane Müller-Karpeove faze zadržati po sadržaju, ali da će ih kronološki «podignuti» za nekoliko desetljeća (prema Rychneru i Ch. Pareu). Na taj su način dosljedno vrednovana sva obrađivana nalazišta, a pregled je grafički dan na velikim kronološkim tablicama. Sličan postupak u određivanju srednjoeuropske kronologije susrećemo u novije doba i u drugih autora. Tipološko proučavanje i kronološko vrednovanje svakog pojedinog nalazišta magistrand je na primjeru karakterističnih cjelina obavio akribično i minuciozno: navodim samo razrađene faze Pobrežja u 1a, b i c, te 2 a i b i 3 a i b. Taj rad nije bio larpurlartističan, nego se trudio točno odrediti poziciju obrađivane plastike. Razlažući gradivo iskopano u ranijim kampanjama (iskopavatelja S. Pahiča, B. Perc, M. Tomanič-Jevremov i M. Strmčnik-Gulič u prvom redu), koristeći nalaze i dokumentaciju s iskopavanja, magistrand je unio i više vlastitih zapažanja i komentara, te interpretativnih sugestija, što mu je bilo moguće, jer je u velikom broju istraživanja, kako već rekosmo, sam sudjelovao, a novija i vodio. Svakako, B. Lamut pripada vrhunskim poznavateljima podravskog arheološkog prostora pa su njegove ocjene i sugestije dobro došle i slovenskom i hrvatskom istraživanju prapovijesti.
Ne treba naglašavati da je magistrand posvuda izdvajao arheološke cjeline (kuće, ognjište, otpadne jame ili karakteristične stratigrafske jedinice). Na korist ovom radu plastika je često nalažena u dobro dokumentiranom kontekstu. Takve su cjeline, naravno, bile ključno važne za njezino konačno određivanje. Autor je dabome primijenio i komparativnu metodu za postizavanje zaključaka koristići se svojim dobrim poznavanjem literature na širokom području između istočnih Alpa i srednjeg Podunavlja. Upravo u vrijeme prvih stoljeća posljednjeg milenija stare ere veze su bile mnogostruke i vrlo intenzivne i na vrlo udaljena područja, što je sve pogodovalo poželjnoj «cross dating» metodi. Magistrand je, dakle, ranije postavke svojih kolega donekle izmijenio, što je i objašnjivo naglim napredovanjem europskih kronoloških istraživanja, oslonjenih na prirodnoznanstvene analize, naročito u posljednje dvije dekade. Takve Lamutove kronološke intervencije zapažamo na primjeru određivanja pojave pseudovrpčaskog ornamentiranja. Treba podvući da je gradivo kojim se služio omogućilo finu podjelu faze Ha B 3. Njene početke određuje visoko 9. st. st. ere, a podijelio ju je u 2 podfaze. Jasno je da takva zaključivanja značajno doprinose prosuđivanju pitanja prijelaza kasnog brončanog u starije željezno doba, prvenstveno u slovenskoj Podravini, ali i šire. Svoje zaključke Lamut provjerava na više važnih lokaliteta – na Brinjevoj gori, Ormožu i Pošteli. Nalazi mu omogućavaju da posegne i za grobljima u tumulima u sjeveroistočnoj Štajerskoj, na pr. za dobro predstavljenim nekropolama u Legenu kod Slovenjgradeca i u austrijskom Klein-Gleinu. Na temelju svog vrlo podrobnog studija keramičkih oblika magistrand predlaže ispravak teze B. Teržanove o suvremenosti ukopa u ravnim žarnim grobovima s onima u grobnim humcima (tumulima).
Kako je upravo u tijeku Ha B faze došlo do redovnog uvođenja željeza u upotrebu, jasno je da su se stvorili i novi uvjeti za formiranje nove ideologije koja je u jednom segmentu odražena upravo u izradi i upotrebi antropomorfne i zoomorfne plastike. Promjena svjetonazora u to vrijeme može se pratiti tako u većem dijelu srednje Europe i Podunavlja.
Iscrtavajući planove groblja i pedantno kronološki grupirajući grobove, Lamut je ustanovio i značajnu pojavu skupina obiteljskih pokopa – to je osobito vidljivo u svim fazama trajanja pokopavanja na groblju u Pobrežju. Vidljivo je to u očitom i čestom povezivanju po jednog muškog s jednim ženskim grobom. Tako je magistrandu prvi puta u nas uspjelo zapaziti i dosljedno dokumentirati postojanje kvadratnih grobnih parcela na kojima se uzastopno pokopavalo 7 generacija (Ha B 2 – B 3 - Ha C 1, tj. tijekom cca 210 godina). Prateći pažljivo raster groblja Lamut zaključuje da su te parcele morale biti određene već na početku polaganja groblja. Nije potrebno razjašnjavati što takva zapažanja znače za uočavanje kontinuiteta življenja u pripadajućim naseljima.
Lamutovo kartiranje grobova u Pobrežju ujedno je značajan doprinos poznavanju pogrebnih običaja u prvim stoljećima zadnjeg prapovijesnog tisućljeća. I tim se putem polako prodire u ideološki temelj življenja tih podravskih zajednica. Takva zapažanja pripadaju ujedno sferi interpretacije plastike.
U slovenskoj Podravini u okviru grupe Ruše, kako ju je definirao još Müller-Karpe, razlikujemo groblja koja su trajala tijekom čitavog Ha B vremena (na pr. Pobrežje), pa ona koja počinju na kraju Ha B2 i traju u Ha B 3 vremenu (na pr. Ormož – ravna nekropola). Zanimljivo je da se u grobovima nisu nalazili prilozi antropomorfne i zoomorfne plastike. Svi nalazi (vjerojatno i onaj jedinstveni iz Ruša) potječu iz naselja u kojima su, na svu sreću, dobro kontekstualno poparaćeni. Lamutov magistarski rad uvrštava izradu i upotrebu tih idola – simbola u vrijeme Ha B3 s eventualnim daljnjim trajanjem i u ranom željeznom dobu Ha C1 (9. do 8. st. st. ere).
Lamutov magistarski rad važan je doprinos i hrvatskoj arheologiji za razdoblje kasnog brončanog i ranog željeznog doba. Mnoge su tu uočene sličnosti i dodirne točke. Tako će taj opsežni slovenski repertoar nalaza, sređen akribično i pregledno predočen, biti korisno uporište za proučavanje istovremenih nalaza iz sjeverozapadne Hrvatske, pa čak i dalje na istok – do u hrvatsko Podunavlje.
Stručno povjerenstvo smatra da je magistarski rad Branka Lamuta Antropomorfna plastika skupine Ruše zadovoljila metodološkim pristupom te stručnim i znanstvenim vrednovanjem kulturološkog kompleksa na prijelazu iz kasnog brončanog u starije željezno doba u slovenskoj Podravini. Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskoga rada Branka Lamuta i magistranda uputi u daljnji postupak za stjecanje magisterija znanosti.

Dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, red. prof.,

predsjednica Povjerenstva
Dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof. u m.

članica Povjerenstva

Dr. sc. Hrvoje Potrebica, doc., član Povjerenstva

Dr. sc. Tihana Petrović Leš, doc.

Dr. sc. Jadranka Grbić, znan. savjetnik (Institut za etno. i folkloristiku, Zagreb)

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savj. (Institut za etno. i folkloristiku, Zagreb)

Zagreb, 28. kolovoza 2009.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 30. lipnja 2009., imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Janje Juzbašić pod naslovom Etnografski rad Ivana Filakovca, te podnosimo Vijeću slijedeći

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad Janje Juzbašić sadrži 90 kontinuirano paginiranih stranica teksta. Popis korištene literature obuhvaća 31 bibliografskih jedinica i sedam arhivskih izvora. Rad sadrži devet poglavlja: Uvod (str. 2-5), Životopis Ivana Filakovca (str. 6-21), O početcima etnografskoga istraživanja u Slavoniji i šire (str. 21-24), Osvrt na Filakovčev etnografski rad (25-30), Metodologija Filakovčeva sakupljanja građe (31- 34), Struktura Filakovčeva rukopisa (35-68), Način bilježenja lokalnog govora u Filakovčevom rukopisu (68-74), Filakovčeva etnografska građa u svjetlu postmodernističkih strujanja (75-78), Zaključak (str. 79-80), te priloge: Sažetak i Abstract, Filakovčeva bibliografija, Literatura i autoričin životopis.
U Uvodu pristupnica navodi osnovnu tematiku i problematiku rada čiju okosnicu čine transkripcija, analiza i valorizacija neobjavljene (rukopisne) etnografske građe slavonskog učitelja i etnografa Ivana Filakovca (sačuvana u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Odbor za narodni život i običaje) te rekonstrukcija Filakovčeva života i etnografske djelatnosti. Pristupničina je polazna pretpostavka da je riječ o potencijalno vrijednom djelu toga u hrvatskoj etnologiji zanemarenoga autora.

Prvo poglavlje donosi rekonstrukciju Filakovčeva životopisa na temelju dosad objavljenih i neobjavljenih, pristupničinim arhivskim i bibliografskim istraživanjima prikupljenih podataka. Prilikom popunjavanja praznina u dosad poznatoj faktografiji o Filakovčevu životu pristupnica se poslužila autorovom prepiskom s Akademijom, izvješćima pedagoških glasila, nekim autorovim radovima te matičnim knjigama i statusima duša župe Retkovci. Spretno povezavši sve podatke pružila je do sada najpotpuniji životopis toga svestranoga slavonskoga pregaoca i prosvjetitelja druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Pritom je autorovo učiteljsko djelovanje i životne prilike stavila u kontekst onodobnih školskih prilika te ukazala na Filakovčevu društvenu angažiranost na popravljanju učiteljskog statusa. Pažljiva analiza objavljenih i neobjavljenih podataka o Filakovcu omogućila je i sačinjavanje autorove bibliografije priložene na kraju rada.

Poglavlje O početcima etnografskoga istraživanja u Slavoniji i šire smješta Filakovčev etnografski rad unutar plejade slavonskih etnografa i etnologa 19. i 20. stoljeća, a sljedeće analizira kvantitativan odnos autorove objavljene i neobjavljene građe. Utvrđuje se kako su urednici Zbornika za narodni život i običaje objavili samo 8% od etnografske građe što ju je Filakovac prikupio u župi Retkovci početkom 20. stoljeća. Ta je činjenica, prema pristupničinom mišljenju, utjecala na relativno zanemarivanje Filakovčeva etnografskog djela u hrvatskoj etnologiji.

U poglavlju o metodologiji kojom je Filakovac prikupljao građu, J. Juzbašić donosi zanimljivu i inventivnu usporedbu Filakovčeva metodološkog postupka i postupaka koje su primjenjivali njegovi prethodnici, osobito Mijat Stojanović, polovicom 19. stoljeća. Pristupnica zaključuje kako je riječ o bitno različitoj metodologiji: s jedne strane o usputnim, anegdotalnim bilješkama o konkretnim ljudima i događajima iz pučkoga života općenito u Slavoniji, s druge strane o planski rađenim zapisima, u lokalnome govoru, s ciljem općenite (re)/prezentacije pučke kulture i života određenoga užega kraja u Slavoniji (župa Retkovci). Iz toga slijedi zaključak o različitoj metodologiji rada ključnih etnografa u Slavoniji prije i nakon objavljivanja Radićeve Osnove za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897).

Poglavlje Struktura Filakovčeva rukopisa središnje je analitičko poglavlje magistarskog rada. U njemu pristupnica pomno analizira strukturu i organizaciju prikupljene građe u odnosu na predložak, Radićevu Osnovu, uz pomoć koje je autor radio na prikupljanju podataka. Pristupnica višekratno ističe i dugim citatima iz vlastitih transkripcija rukopisne građe potkrepljuje «zadivljujuću preciznost» kojom se Filakovac oslanjao na Osnovu, uređujući svoje zapise prema Radićevim uputama. Ujedno je postigao i iznimnu «iscrpnost, potpunost i opsežnost» prikupljene građe, pa i u onim dijelovima u kojima je riječ o vrlo zamršenim i složenim opisima nekih aspekata pučke kulture. Pristupnica zaključuje kako je riječ o kvantitativno opsežnom te kvalitativno vrijednom etnografskom zapisu. Na kraju ovoga poglavlja analiziraju se i neki formalni aspekti Filakovčeva rada, osobito na temelju etnomuzikološke građe.

Poglavlje Način bilježenja lokalnog govora u Filakovčevom rukopisu sadrži vrlo uspješnu analizu govora kojim je zapisana etnografska građa (hrvatski ekavski govori, podskupina istočnoposavske skupine govora, s karakterističnim hiperekavizmima i nekim drugim obilježjima). Pristupnica zaključuje o visokoj vrijednosti Filakovčeve neobjavljene etnografske građe za proučavanje lokalnoga govora sela Retkovaca, a time i općenitije proučavanje slavonskih dijalekata.

Pretposljednje poglavlje predstavlja pokušaj analize Filakovčeve etnografske građe u svjetlu suvremenih zahtjeva i polazišta kulturno-antropološke analize, osobito glede procjene reprezentativnosti prikupljene građe, uloge etnografa-zapisivača u prezentiranoj građi, mjesta koje je autor u tekstu rezervirao za svoje sugovornike - seljake - u izlaganju građe, te procjene njezinih pozitivističkih i subjektivističkih aspekata. Temeljem činjenice da se Filakovac doslovno pridržavao Radićevih uputa, pristupnici se nadaje zaključak kako je prikupljena građa po nekim svojim elementima izrazito postmoderna (polifoničnost teksta), no, istodobno ona zadržava pozitivistička obilježja kojima je stremio autor Osnove (u smislu da daje iscrpna, objektivna znanja o istraživanoj kulturi i društvu).

Zaključak sažimlje do sada iznesene uvide u Filakovčev život i etnografski rad.

Zaključak i prijedlog
Magistarski rad Janje Juzbašić, posvećen etnografu Ivanu Filakovcu, po prvi put sustavno analizira i valorizira etnografski rad toga autora koristeći se do sada najvećim dijelom neobjavljenom i stoga malo poznatom etnografskom građom što ju je autor prikupio početkom 20. stoljeća u selu Retkovci. Pristupnica je ne samo transkribirala autorovu neobjavljenu rukopisnu građu, nego ju je formalno i sadržajno analizirala, usporedila s etnografskom produkcijom prethodnoga razdoblja, te re/valorizirala Filakovčev rad s obzirom na neka suvremena etnološka i kulturno-antropološka stremljenja. Riječ je o vrijednom prinosu poznavanju povijesti hrvatske, specifičnije slavonske, etnografije i etnologije.
Na temelju svega iznesenog smatramo ovaj rad važnim doprinosom poznavanju i razvoju etnologije u Hrvatskoj. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovaj izvještaj i pristupnicu uputi na daljnji postupak.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Tihana Petrović Leš, doc.

Dr. sc. Jadranka Grbić, red. prof.

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, red. prof.

dr. sc. Tvrtko Vuković, doc.

dr. sc. Krešimir Bagić, red. prof.

dr. sc. Bernarda Katušić (Sveučilište u Beču)

Zagreb, 7. siječnja 2010.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
PREDMET: Ocjena magistarskog rada Morane ZIBAR Dekonstrukcija smisla zvukom (Poetičke i stilske odlike pjesničkoga pisma Josipa Severa)
Odlukom Vijeća od 20. studenog 2009 g., klasa 643-02/09-02/54, ur. br. 3804-240-09-2, izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Morane ZIBAR Dekonstrukcija smisla zvukom (Poetičke i stilske odlike pjesničkoga pisma Josipa Severa), te podnosimo sljedeći

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad Morane ZIBAR Dekonstrukcija smisla zvukom (Poetičke i stilske odlike pjesničkoga pisma Josipa Severa), izrađen pod mentorstvom prof. dr. Krešimira Bagića, broji 115 stranica i formalno je podijeljen u 7 cjelina: Uvod (5-9), Lirska pjesma i jezik (10-15), Sever – poetički kontekst i opis pisma (16-47), Zvuk (48-70), Smisao (71-85), Severov utjecaj (86-100) i Zaključak (101-102). Slijede akribijski dodaci: Literatura (103-106, Sažetak (107), Summary (108), Kazalo imena i pojmova (109-114) i Životopis (115).

U Uvodu magistrandica najavljuje temu rada, postavlja hipotezu, te naznačuje cilj istraživanja i metodološke postupke na kojima će se temeljiti njezina analiza. Tema je iskorištavanje tvarnosti jezika, upravo upotreba i funkcija zvuka u pjesništvu Josipa Severa koje je bilo i ostalo poticajno pristašama različitih poetičkih orijentacija – semantičkim konkretistima i tekstualistima, neoavangardistima i postmodernistima. Polazišna teza je da je Sever prvi hrvatski pjesnik koji je „sustavno i svjesno proveo postupak detronizacije smisla u korist zvuka“ (8). Cilj istraživanja je ponuditi novu interpretaciju opusa tog pjesnika koji čine svega dvije za života tiskane zbirke (Diktator, 1969; Anarhokor, 1977), poetički opisati njegovo mjesto na zemljovidu suvremenoga hrvatskog pjesništva i propitati polje njegova utjecaja. Magistrandica je uvodno naglasila da će se njezin rad temeljiti na stilistici (napose fonostilistici), semiotici (napose Riffaterreovoj semiotici pjesništva), lingvističkoj i književnoj teoriji teksta.

U poglavlju Lirska pjesma i jezik magistrandica nudi priručna određenja pjesme i njezina jezika. Pritom se usredotočuje na posebnosti tzv. postmodernističke pjesme, na promjene u poetskoj komunikaciji koje su dovele do poetičkog koncepta kakav je Severov. Oslanjajući se na Friedrichov pojam disonancije, ona podsjeća na posvemašnju razgradnju konvencija lirske pjesme u drugoj polovici 20. stoljeća, te naglašava da je pjesma prešla put „od harmonične preslike stvarnosti do disonantnog i subverzivnog jezičnog proizvoda“ (12), odnosno do „autonomne konstrukcije disonantnih elemenata koja se uopće ne mora pozivati na smisao, osim unutar sebe same“ (12). Napomena o jeziku oslanja se na teoriju govornih činova, odnosno na pojmove konstativa i performativa. Magistrandica ističe da je u samoj srži pisanja klizan odnos, dapače sukob između konstativa (tj. referencijalne funkcije teksta) i performativa (tj. događajnosti teksta kao autonomnog govornog čina). Na koncu upozorava na razliku u shvaćanju performativnog čina između J. L. Austina i J. Butler. Za Austina performativni je čin jedinstven i neponovljiv, a za Butler on postaje činom upravo po svojoj ponovljivosti kojom se priziva određeni kôd, konvencija, norma (makar i kao uvod u destrukciju).

Treće poglavlje Sever – poetički kontekst i opis pisma rekapitulira postojeće hermeneutičke paradigme, odnosno mjesto Severova lirskog koncepta u njima, te (također na tragu postojećih analiza) izdvaja i opisuje temeljna obilježja njegova pjesništva. Magistrandica primjećuje da pjesništvo Josipa Severa – unatoč činjenici da prvu zbirku objavljuje potkraj šezdesetih – i poetički i recepcijski i svjetonazorno pripada književnosti sedamdesetih godina, tj. „razdoblju kad se postupno počinje formirati postmodernistička svijest i praksa pisanja“ (17). Iako među analitičarima ne postoji suglasje o tome javlja li se postmodernizam u hrvatskoj književnosti sedamdesetih ili osamdesetih, kolegica Zibar prihvaća stajalište C. Milanje koji tzv. pitanjašku poeziju naziva postmodernističkom matricom koja da se ogleda u demontaži tradicije, dekonstrukciji književnosti, slabljenju subjekta, diseminaciji diskurza i svijesti o trošivosti. U razdiobama hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća Severov se koncept obično tumači kao prijelomni događaj koji afirmira iskustvo jezika (Mrkonjić), tekstualizam (Čegec), semiotičku matricu (Milanja), semantički konkretizam (Maleš) i sl. Budući da sedamdesetih godina jezik postaje 'glavni lik' hrvatskoga pjesništva, pojedini su interpretatori lučili više 'iskustava jezika'. Dok je Z. Mrkonjić čitavo desetljeće okarakterizirao severovsko-šalamunovskim, G. Rem razlikuje pavlovićevski, slamnigovski i severovsko-stojevićesko-maleševski model. B. Katušić, pak, razlikuje četiri načina ponašanja pjesme: sudaranje glasovnih skupina, sudaranje književnih konvencija, sudaranje oblika mišljenja i sudaranje stvarnosnih krhotina (Severova bi praksa pripadala prvom konceptu). U svakom slučaju, naglašava autorica, Severovo je mjesto u pjesništvu sedamdestih jedan od iskustvenih i katalogizacijskih orijentira. Izvore Severova lirskog iskustva moguće je prepoznavati u domaćoj tradiciji poigravanja jezikom i njegova tematiziranja te u tradiciji ruske avangarde. Kada je riječ o domaćoj tradiciji, nju se – napominje magistrandica (pozivajući se na A. Flakera) – može pratiti od Šimićeva iskorištavanja prostora stranice, Ujevićeve bogate rime i jezičnih igara preko pisanja D. Ivaniševića, K. Quiena i R. Ivšića do pjesničkih praksi B. Pavlovića, I. Slamniga i J. Stošića. Kada je, pak, riječ o ruskim avangardistima, Severu je bliska njihova ideja zaumnog jezika te montažni postupak kao uporište gradnje pjesme. Međutim, koristeći se avangardističkim stilskim instrumentarijem, Sever odustaje od 'književne revolucije', njegova praksa ne smjera prevratu niti je ideologizirana, te on zapravo avangardu dekonstruira s pozicije postmodernističkog ironizatora.

Određujući bitna obilježja Severova stila, magistrandica najprije upozorava na postojeće studije o toj temi (Bošnjak, Oraić Tolić, Bagić) da bi potom usustavila mogući opis Severova pisma. Za zbirku Diktator tvrdi da je više orijentirana na ispisivanje prakse naznačene krilaticom zvuk diktira smisao, dok je za zbirku Anarhokor karakteristično razaranje, niveliranje i amalgamiranje motiva koji pripadaju raznorodnim područjima, vremenima i civilizacijskim krugovima. Vrijedne su zamjedbe da se u Diktatoru – unatoč usmjerenosti na zvuk – stvara dojam motivske koherencije teksta (i to ili ponavljanjem ključnog motiva ili korištenjem motivā koji pripadaju istom semantičkom polju), te da se u Anarhokoru događa desemantizacija ideologema, mitologema, općenito vlastitih imena koja asociraju različita područja zbilje čime se stvara „podivljala bujica degradiranih označitelja“ koju „na okupu drži šamanska moć jezika, a ne jedinstvo smisla“ (31). Kao važna obilježja Severove pjesničke sintakse magistrandica izdvaja anaforičke strukture i sintaktičke paralelizme, a kao bitnu odliku leksika neologizme (refrenija, nekrostih, muzičiti). Karakteristike njegova stila su i aloglotizmi (koji su temelj uvođenja, gdjekad i parodiranja stranih izraza) i oksimoroskke sintagme. Na tekstualnoj razini, Severov stil obilježavaju izrazita intertekstualnost i autoreferencijalnost. Referiranje na različite tekstove i diskurze sastavni je dio njegova projekta 'civilizacijskog nomadizma' (Oraić Tolić), a tematizacija samog čina pisanja kadšto je čin demistifikacije a kadšto čin ironizacije kôda, žanra, pozicije iz koje subjekt govori (pjesnik često rabi jezikoslovne i književne termine, ali i metatekstualne napomene u naslovima ili podnaslovima pjesama). Kolegica Zibar na kraju poglavlja izdvaja beskonačnu igru označitelja kao osnovno obilježje Severova lirskog diskurza. Pritom poseže za oprekom između pjesme i zbilje: „Prva i najveća razlika koju čitatelj otkriva u Severovim tekstovima u odnosu na strukturiranost svijeta jest njihova fragmentariziranost, neodredivost, pomanjkanje kauzalnosti i logike uobičajene jezične komunikacije. (...) Pokušavajući svesti Severov tekst na poznatu logiku, čitatelj je osuđen na neuspjeh. Preostaje mu prihvatiti igru, odnosno stalno se kretati i balansirati između različitih razina razlika u tekstu.“ (44) Iako je opis Severova stila mogao uključiti još poneko obilježje, posebice kada je riječ o figurativnosti ili sintaksi, magistrandica je pregledno i logično opisala njegova ključna obilježja i tako stvorila prijeko potreban kontekst usmjerenoj interpretaciji tog pjesničkog opusa.

U sljedeća dva poglavlja magistrandica pristupa fonostilističkoj i semiotičkoj raščlambi i interpretaciji Severova pjesništva, pojedinih pjesama i pojedinih postupaka. U četvrtom poglavlju, Zvuk, tematizira zvukovnu motiviranost označiteljā, dapače njihovu prevlast nad označenim i njihovo osamostaljivanje u tom pjesništvu. Pritom poseže za deskripcijskim instrumentarijem fonostilistike, navlastito za fonetikom pjesme (na način na koji je shvaća B. Vuletić). Između triju razina na kojima se očituje fonetika pjesme (metričke, glasovne i govorne), u Severovu slučaju – prema magistrandici – dominira glasovna razina. Prije eksplikacije te postavke na konkretnim primjerima, autorica skicira kratku povijest nadređivanja zvuka smislu u hrvatskome pjesništvu 20. st. – od Matoševa glasovnog simbolizma, Ujevićeve hipertrofirane rime i inih ikoničkih znakova do Stošićevih i Pavlovićevih jezičnih eksperimenata. U Severovoj praksi izdvaja i interpretira primjere onomatopeje, asonance, aliteracije, homofonije, anagrama, rime, ponavljanja riječi, skupina riječi ili sintaktičkih struktura (refrena). Nerijetko posegne za istančanim razlikovanjem različitih realizacija u osnovi istog postupka. Tako, primjerice, luči četiri pojavna lika onomatopeje: a) izravnu onomatopeju (interjekciju), b) jezičnu onomatopeju (glasovno sugeriranje prirodnog zvuka neinterjekcijskom riječju), c) glasovno podudaranje/kombiniranje onomatopejskog i neonomatopejskog izraza (npr. u stihu „Kišo zagrmi me, zagrni me“) i d) glasovno ponavljanje u riječima neonomatopejskog porijekla, ali s onomatopejskom funkcijom. Za homofoniju (potpunu, uokvirujuću i nepotpunu) ističe da je čest generator teksta i žarište Severove dekonstrukcije smisla zvukom. Itd. Nakon provedene fonostilističke retoričke analize magistrandica ustvrđuje da mreža glasovnih postupaka pretvara pjesmu u čvrstu i ritmičnu cjelinu, da se Severovo pjevanje temelji na zrcalnoj strukturi iskaza koji nerijetko u cijelosti funkcionira kao glasovna metafora.

Peto poglavlje, Smisao, polazi od jednostavne tvrdnje da svaki tekst (pa i najhermetičniji) ima vlastiti smisao. Kolegica Zibar – citirajući A. Compagnona – najprije podsjeća na klasičnu opreku između značenja i smisla: „Značenje je jedinstveno; smisao, koji značenje dovodi u vezu sa situacijom, promjenjiv je, mnoštven, otvoren i možda beskonačan. Značenje je predmet tumačenja teksta; smisao je predmet primjene teksta na kontekst njegove recepcije“ (72). Problematizaciju smisla u Severovu pjesništvu, smisla koji je velikim dijelom posljedica različitih jezičnih igara i glasovnih postupaka, magistrandica izvodi preko modela semiotike pjesništva M. Riffaterrea. Osobito su joj bliske Riffaterreove tvrdnje da se do smisla pjesme dolazi posredno nedoslovnim interpretacijskim činom, da se svaka pjesma dade sažeti na matricu (riječ, sintagmu ili stih) te da sama pjesma na tri načina sugerira čitatelju kako zaobići mimezu i doprijeti do smisla – dislokacijom, distorzijom i stvaranjem. Kolegica Zibar Riffaterove postavke umješno primjenjuje u analizi dviju Severovih pjesama – Klišej kiše i Znakovi rata. Prva joj je pjesma umjetna onomatopeja koja 'razrađuje' naslov, koja bez eksplicitne intertekstualnosti priziva pjesničku tradiciju posvećenu temi kiše, tradiciju od koje Sever odstupa jer se odmiče od referencijalnosti i tradicionalne poetske komunikacije, jer „sabotira očekivano, originalnošću izvedbe izaziva efekt očuđenja i novi pogled na staru temu“ (81). Analizom druge pjesme magistrandica otkriva slabo mjesto Riffaterreove teorijske sheme. Naime, pjesma Znakovi rata tiskana je u zbirci Anarhokor koju odlikuje radikalnija tekstualnost i 'tamnija' semioza. Nakon izdvajanja pojedinih dikcijskih postupaka (ponavljanje, homofonija, rima, asonanca, aliteracija), magistrandica ustvrđuje da je riječ o pjesmi koja osporava ideju da je svaki tekst svediv na matricu. Svoju lucidnu analizu okončava tvrdnjom: „U pjesmama iz Anarhokora nemoguće je za polazište interpretacije uzimati traganje za matricom teksta. Odnosno, ako baš moramo uputiti na nešto, možemo smatrati da je drska atrakcija teksta, simptomatična sintagma na kraju pjesme Znakovi rata, prešućena latentna matrica svih Severovih tekstova.“ (84)

Poglavlje Polje utjecaja prati kreativne reflekse Severove pjesničke prakse u pjesništvu sedamdesetih i osamdesetih godina. Magistrandica konstatira dvoje: 1. da je Sever utjecao na poetički različite pjesnike – pitanjaše, offovce, semantičke konkretiste i druge tekstualiste, te 2. da su pritom jedni slijedili njegovu zvukovnu organizaciju teksta, drugi neoavangardističku montažu, treći naglašenu metatekstualnost pjesme... Iako bi se manje ili više diskretni tragovi Severova načina mogli pripisati rukopisima brojnih pjesnika, kolegica Zibar se usredotočila na četiri autorska stila koji reprezentiraju lirske paradigme sedamdesetih (Jendričko, Stojević) i osamdesetih (Maleš, Čegec). U Jendričkovu pisanju uočava mobilizaciju fonijske dimenzije označitelja homofonsko-etimološkim igrama i eufonijskim ponavljanjima; Stojevićev joj je tekstualizam blizak Severovu zbog važnosti montaže koja supostavlja sintagme sastavljene od semantički dislociranih leksema; u Maleševoj praksi severovski su dezintegracija lirskog subjekta, preuzimanje motiva iz svekolike civilizacijske riznice, sintaktička i semantička fragmentacija, autoreferencijalnost i zvukovne motivacije; Čegec je, pak, u prvim zbirkama blizak Severu jer inzistira na akustičkoj koheziji teksta, u prvi plan izbacuje samu proizvodnost pjesničkoga diskurza i jer „mozaik golih označitelja kombinira s metatekstualnim materijalom“ (99).

U Zaključku magistrandica podcrtava najvažnije spoznajne uvide do kojih ju je dovela provedena analiza. Ključne su joj postavke da pjesništvo Josipa Severa stoji na razmeđi razvojnih linija hrvatskog pjesništva iskustva jezika, na razmeđi modernizma i postmodernizma, da njegova praksa avangardnu poetiku 'presvlači' u postmodernističko ruho, te da Sever intuitivno provodi dekonstrukciju 'reprezentacijske paradigme', i to „negiranjem susatava opreka, razbijanjem predodređene dualne međuovisnosti označitelja i označenog, odnosno plana izraza i plana sadržaja“ (101).

Magistrandica Morana Zibar odabranu je temu – Severovu dekonstrukciju smisla zvukom – obradila obuhvatno, zauzevši prikladnu analitičku perspektivu i rabeći primjerene analitičke metode i postupke. Njezin je rad bitno pridonio razumijevanju poetskog opusa Josipa Severa i njegove uloge u razvoju suvremenog hrvatskog pjesništva. On je ponudio novi hermeneutički ključ koji otvara i drukčije vidike. Buduće konceptualizacije Severova pjesništva, uopće pjesništva iskustva jezika, nedvojbeno će naći plodotvornih poticaja u ovoj monografskoj studiji. Teze kolegice Zibar dobro su odabrane, interpretacijski opisi korektni, a zaključci jasni i temeljeni na provedenoj analizi i uvidu u predmetnu literaturu. K tome, autorica se umješno koristila stilističkim, književnoteorijskim, književnopovijesnim i lingvističkim pojmovljem. O njezinoj akribičnosti svjedoče i brojne reference na literaturu i raspravljačke bilješke (161), indeks imena i pojmova. Ukratko, akademski diskurz Morane Zibar karakterizira uzorna pismenost, neproturječnost iznesenih stavova, distanciranost od predmeta govora, sposobnost višeslojne interpretacije podatka, ali i nesvakodnevna vještina uopćavanja.

Na temelju rečenoga, predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovaj pozitivan izvještaj magistarskoga rada Morane Zibar Dekonstrukcija smisla zvukom (Poetičke i stilske odlike pjesničkoga pisma Josipa Severa), a pristupnici odobri nastavak postupka za stjecanje magisterija iz područja humanističkih znanosti, polje filologija, grana kroatistika.
Stručno povjerenstvo

_______________________

dr. sc. Tvrtko Vuković, doc.

predsjednik povjerenstva

__________________________

dr. sc. Krešimir Bagić, red. prof.

član povjerenstva (mentor)

________________________

dr. sc. Bernarda Katušić, doc.

članica povjerenstva

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Zlatko Matijević, znan. savj. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Predmet: ocjena magistarskog rada Vlatka Čakširana „Ruski emigranti u gradu Sisku između dvaju svjetskih ratova “

Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 27. listopada 2009. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Vlatka Čakširana pod naslovom „Ruski emigranti u gradu Sisku između dvaju svjetskih ratova“. O predloženom magistarskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću skupno

izvješće

Magistarski rad Vlatka Čakširana pod naslovom „Ruski emigranti u gradu Sisku između dvaju svjetskih ratova“ ima ukupno 181 stranicu kompjutorski ispisanog teksta sa 522 bilješke ispod crte. Rad se sastoji od deset poglavlja koja su podijeljena u nekoliko manjih cjelina: Uvod (3-9), Kretanje broja ruskih emigranata (10-21), Formiranje emigrantske skupine (22-57), Djelatnost ruskih emigranata u društvenom životu grada Siska (58-64), Ruske organizacije i podskupine (65-71), Demografska i socijalna slika ruskih emigranata (72-80), Ruski emigranti i njihov pravni položaj (81-90), Odlazak emigranata (91-96), Okviri svakodnevnog života (96-142), Ruski emigranti kao profesori na sisačkoj gimnaziji (143-168), Ruski emigranti – nacionalna manjina? (169-172). Na kraju rada nalazi se zaključak, bibliografija, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te životopis autora.

Tema ovog rada zasniva se na analizi djelovanja ruskih emigranata na prostoru grada Siska i njegove okolice u razdoblju velikih političkih, gospodarskih i društvenih promjena između 1918. i 1941. godine. Iako kronološki pokriva razdoblje između dvaju svjetskih ratova, autor radi preciznijeg objašnjenja pojave i razvoja ruske emigracije obuhvaća manjim dijelom i razdoblje Prvog i Drugog svjetskog rata. Prostorno se ograničio na istraživanje područja grada Siska, ali i većih mjesta u njegovoj neposrednoj okolici – Petrinje, Gline, Hrvatske Kostajnice, Sunje i Topuskog. Način prikazivanja povijesti ruskih emigranata temeljio je na usporedbi života emigranata u naznačenim mjestima i utvrđivanju identičnih obrazaca ponašanja, pri čemu je naglasio važnost i ulogu Siska kao najvećeg i najznačajnijeg središta regije. Ističe kako je Sisak kao gospodarski centar Banovine privlačio brojno stanovništvo iz okolice, imao najbolju prometnu infrastrukturu, najveće mogućnosti zapošljavanja, a bio je i u blizini grada Zagreba koji je predstavljao središnje mjesto ruske emigracije u Hrvatskoj.

U uvodnom dijelu autor se osvrće na literaturu i izvore o ruskim emigrantima u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, te daje uvid u metodologiju i terminologiju kojom se koristio prilikom pisanja rada. Pritom ističe deficitarnost istraživanja ruske emigracije na području Banovine i manjih lokalnih sredina u Hrvatskoj te upućuje na izvornu građu koju je koristio, a koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu grada Siska. U rekonstruiranju naslovljene teme autor se također služio velikim brojem izvještaja, almanaha, spomenica, statističkih izvještaja i onodobnih novina.

Govoreći o problematici istraživanja ruske emigracije Čakširan otvara nekoliko vrlo važnih pitanja. Jedno od njih svakako je pitanje može li se za sve pripadnike ove emigrantske skupine reći da su Rusi. Smatra kako pod taj pojam ne ulaze samo etnički Rusi, već i svi pripadnici države koja se nekad nazivala Rusko Carstvo, dakle podanici ruskog cara. Kao najbolji primjer za tu tvrdnju spominje upravo grad Sisak gdje je dobar dio emigranata bio rođen na prostoru današnje Ukrajine, no gotovo su se svi izjašnjavali kao ruski emigranti. S druge strane autor upozorava kako je upitan i sam termin emigranati, budući da se u prvoj fazi njihovog dolaska na prostor Kraljevine SHS radi o izbjegličkim skupinama, koje su bježeći pred boljševičkim vlastima stigle na područje drugih zemalja u kojima su našli utočište. Autor se u svom magistarskom radu odlučio za korištenje oba termina – «izbjeglice» u vrijeme njihova doseljavanja i privikavanja na okolinu (1920-e godine), a «emigranti» u kasnijoj fazi njihova boravka u zemlji (1930-e godine).

U drugom poglavlju – Kretanje broja ruskih emigranata – autor na temelju popisa stanovništva 1921. i 1931. godine donosi usporedne brojčane podatke o kretanju ruskih emigranata na području čitave ondašnje države te grada Siska i okolnih mjesta. Ističe kako su dolaskom na teritorij Kraljevine SHS ruske izbjeglice stigle na «prijateljsko» tlo budući da ih je vladarska dinastija Karađorđevića prihvatila kao svoje saveznike te im u početku pružila svu potrebnu pomoć. Brojčani podaci za područje grada Siska i Banovine pokazuju kako je grad Sisak tijekom 1920-ih i 1930-ih godina uspio zadržati svoj središnji položaj među ruskim emigrantima te je čak s vremenom uspio i povećati njihov broj. S druge strane sve ostale sredine zabilježile su pad, iako nisu u potpunosti izgubile «svoje» emigrante. Oni su se na tim prostorima uspjeli zadržati sve do razdoblja nakon 1945. godine. No, zaključuje autor, njihov će broj bitno opasti nakon 1948. godine i sukoba Jugoslavije s Informbiroom.

U poglavlju Formiranje emigrantske skupine autor govori o svim poteškoćama koje su ruske izbjeglice zadesile prilikom njihova dolaska na sisačko područje, kao i o različitim oblicima i manifestacijama njihova organiziranja u novoj sredini. Ruske izbjeglice su nakon dolaska u Kraljevinu SHS bile raspoređene diljem države po gradovima, manjim mjestima i selima. Na tim su područjima počeli formirati svoje zajednice koje su se nazivale kolonije, a čiji je glavni cilj bio da sve izbjeglice obuhvate jedinstvenom organizacijom koja će o njima voditi evidenciji i održavati vezu s vlastima. Organiziranje u kolonijama imalo je, smatra Čakširan, još jednu ulogu – olakšavanje kontrole policijskim vlastima nad njihovim kretanjem i djelatnošću. Analizirajući pisanje lokalnih novina o radu tih kolonija, autor nam daje detaljan prikaz svakodnevnog života ruskih emigranata, njihovih zamašnih kulturnih i humanitarnih djelatnosti, kao i svih problema koji su proizlazili iz nesređenih egzistencijalnih uvjeta pojedinaca i njihovih obitelji. Pritom ne analizira sam rad ruskih izbjeglica u gradu Sisku, već i u okolnim sredinama kao što su Petrinja, Sunja, Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica.

U četvrtom i petom poglavlju – Djelatnost ruskih emigranata u društvenom životu grada Siska i Ruske organizacije i podskupine - autor piše o prilagodbi ruskih emigranata na život u gradu Sisku. Ističe kako se njihov doprinos u životu grada manifestirao putem održavanja brojnih koncerata i cabaret-a, ali i kroz razgranatu djelatnost u sklopu raznih građanskih društava (kulturnih, humanitarnih, sportskih itd.). Zanimljivo je, ističe autor, da unatoč zadobivenom povjerenju od strane sisačkog građanstva, niti jedan ruski emigrant nije obavljao neke visoke funkcije u tim građanskim društvima ili u samom gradu. Nitko nije postao predsjednik, potpredsjednik ili tajnik nekog društva, već se tu radilo samo o nižim funkcijama. Zbog toga je bilo vidljivo kako se za vrijeme svoga boravka u gradu nisu uspjeli izdići na društvenoj ljestvici u onoj mjeri u kojoj bi se očekivalo s obzirom na njihovu naobrazbu i sposobnost. U društvenom životu ipak je dominiralo lokalno stanovništvo, većinom iz starih sisačkih obitelji trgovaca, obrtnika i industrijalaca. U nastavku autor piše o nekoliko organizacija koje su na državnoj razini nastojale okupljati Ruse u svrhu održavanja svijesti o nacionalnoj pripadnosti i ideje o povratku, kao što je npr. bio «Ruski Sokol», koji je postojao i na sisačkom području. Autor posebno naglašava ulogu kozaka koji su u javnosti bili tretirani kao pripadnici Wrangelovih trupa, pa se odnos prema njima mijenjao ovisno o političkoj situaciji. Kozaci su se nalazili i u široj sisačkoj okolici, a jedna je kozačka stanica bila smještana u Topuskom pod zapovjedništvom admirala A. Aleksejeviča Kononova koja je obuhvaćala kozake u kotarevima Karlovac, Glina, Petrinja i Dubica. U Sisku i Petrinji organizirali su prigodne koncerte i konjaničke parade.

U poglavlju Demografska i socijalna slika ruskih emigranata autor ističe kako popisi stanovništva pokazuju da je unutar promatrane emigrantske skupine bio veći broj muškara nego žena, velik broj vojnika i visokoobrazovanih pojedinaca, vrlo mala nepismenost, te dominacija muškaraca u dobi između 20 i 45 godina. Takva dobna i obrazovna struktura pokazuje da se među ruskim emigrantima u zemlji nalazilo mlado, obrazovano i radno sposobno stanovništvo. Dobna sturktura s vremenom se izmijenila. Emigrantska populacija postojala je sve starija, a natalitet je smanjen. Zahvaljujući postojećim izvornim podacima, ponajviše onima iz Knjiga stanovništva grada Siska, autor analizira bračnu strukturu ruskih emigranata na sisačkom području te zaključuje kako je većina bila oženjena i imala djecu. Zapravo je većina emigranta bila oženjena prije nego li je došla na prostor Kraljevine SHS, te je samo dio muškaraca bio oženjen domaćim ženama iz Siska. Osim oženjenih pojedinaca bilo je, napominje autor, i onih koji su živjeli sa svojim «priležnicama» u nevjenčanom braku.

U poglavljima Ruski emigranti i njihov pravni položaj i Odlazak emigranata Čakširan uspoređuje dva razdoblja u životu ruskih emigranata. Prvo razdoblje su 1920-e u kojima se emigranti privikavaju na život u novim sredinama, reguliraju svoj pravni položaj i odnos prema državi, osiguravaju zaposlenje itd., dok je drugo razdoblje u 1930-im godinama obilježeno velikom gospodarskom krizom, odlaskom dijela emigranta iz Siska i okolice u druge krajeve Jugoslavije pa i svijeta, ali i asimilacijom.

Upravo o toj novoj situaciji 1930-ih godina autor govori u idućem poglavlju pod naslovom Okviri svakodnevnog života. U njemu je riječ o višestrukim i složenim naporima ruske zajednice na sisačkom širem području za očuvanjem identiteta, ali i o odnosima i stereotipima hrvatskih političkih stranaka prema Rusima i stranom stanovništvu u gradovima.

U poglavlju Ruski emigranti kao profesori na sisačkoj gimanziji autor analizira rad nekoliko istaknuti emigrantskih profesora koji nisu djelovali samo unutar školskih ustanova kao pedagozi, već su se aktivno uključivali u društveni život grada (npr. A. Novicki, K. Reimers-Volinski, Z. Rhode i dr.). Pisali su u novinama, sudjelovali u radu raznih građanskih društava, a neki su od njih bili i politički angažirani. Njihov je odnos s lokalnom zajednicom izlazio iz okvira koji je imala ruska kolonija u gradu, jer su profesori bili državni činovnici, dok je većina članova kolonije svoje zaposlenje nalazila uglavnom u sisačkim tvornicama.

U posljednjem poglavlju pod naslovom Ruski emigranti – nacionalna manjina? autor zaključuje kako su ruski emigranti predstavljali specifičnu nacionalnu manjinu, kako po brojnosti tako i po svome djelovanju. Ona je, objašnjava autor, iz raznih razloga često prelazila postojeće granice djelovanja ostalih manjina, pogotovo onih tradicionalnih, poput npr njemačke i mađarske.

U zaključku možemo reći kako je autor dao sustavan i pregledan uvid u mnogostruku djelatnost ruskih emigranata na području grada Siska i Banovine. Koristeći se velikim brojem izvorne građe i onodobne literature, autor je uspio prikazati svu složenost života ove emigrantske zajednice od njezina dolaska na sisački prostor pa sve do početka Drugog svjetskog rata.

Stručno povjerenstvo na temelju svega gore navedenoga utvrđuje da je Vlatko Čakširan u magistarskom radu „Ruski emigranti u gradu Sisku između dvaju svjetskih ratova“ pokazao sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanja povijesnih činjenica, njihove interpretacije te prezentiranja problematike.

Stoga povjerenstvo

predlaže

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Vlatka Čakširana pod naslovom „Ruski emigranti u gradu Sisku između dvaju svjetskih ratova“ i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 25. 1. 2010.

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Zlatko Matijević, znan. savj. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Nikica Barić, znan. sur. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Predmet: ocjena magistarskog rada Amira Obhođaša „Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941-1943. godine“
Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 20. studenog 2009. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Amira Obhođaša pod naslovom „Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941-1943. godine“. O predloženom magistarskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću skupno

izvješće

Magistarski rad Amira Obhođaša pod naslovom „Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941-1943. godine“ ima ukupno 313 stranica kompjutorski ispisanog teksta s 730 bilježaka ispod crte. Rad se sastoji od tri velika poglavlja koja su podijeljena u nekoliko manjih cjelina: Pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija (7-119), Staljingrad (120-213) i Lako prevozni zdrug hrvatske legije (217-289). Na kraju rada nalazi se zaključak, usporedni popis činova, bibliografija, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te životopis autora.

Tema ovog rada zasniva se na analizi ratnoga puta i sudbine dviju jedinica Hrvatske legije (369. pojačane hrvatske pješačke pukovnije i Lako prevoznog zdruga), koje su se u razdoblju od 1941. do 1943. godine nalazile u ratnim operacijama na Istočnom bojištu. Autor se u analizi koristio izvornom građom nastalom radom Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, koja se nalazi u Zbirci mikrofilmova – gradivo iz inozemnih arhiva Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Također je koristio građu iz drugih fondova istog arhiva, kao i postojeću domaću i inozemnu litaraturu vezanu uz naslovljenu temu. Autor se u izradi magistarskog rada služio i ondašnjim novinama i časopisima. Strukturno se rad sastoji od nekoliko dijelova.

U Uvodnom dijelu autor ističe svu složenost političkog i međunarodnog položaja NDH nakon njemačkog napada na SSSR u lipnju 1941. godine. Ističe kako su vlasti NDH ocijenile da će rat biti kratkotrajan i uspješan po njemačku stranu te da takav razvoj događaja nužno treba pridonijeti i učvršćivanju ukupnog položaja NDH. Iz tog razloga ustaška je vlast smatrala da je potrebno da se i Hrvatska uključi u rat, makar i na simboličkoj razini. Takvav stav, smatra Obhođaš, normirala je i obveza NDH kao jedne od potpisnica Trojnog pakta.

Prvo poglavlje – 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija – sastoji se od nekoliko cjelina u kojima se daje detaljna analiza osnivanja i ustroja pukovnije, preko njezina odlaska u SSSR i prvih ratnih operacija, pa sve do dolaska u Staljingrad koncem 1942. godine. Pišući o počecima organiziranja Hrvatske legije, autor naglašava kako Hrvatske oružane snage u lipnju 1941. godine još nisu bile organizacijske sposobne za slanje vlastitih postrojbi na Istočno bojište pa je stoga u dogovoru s njemačkom stranom odlučeno da je najpogodnije ustrojiti doborovoljačke postrojbe koje bi se borile pod njemačkim zapovjedništvom. Ove jedinice su upravo iz tog razloga nosile zajednički naziv Hrvatska legija, a sačinjavale su je postrojbe iz sastava zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske. Važno je napomenuti kako se Hrvatska legija nije borila kao cjelina, već su njezine komponente ušle u sastav tada odgovorajućih formacija njemačke vojske. Svi časnici, dočasnici i momčad bili su hrvatski državnici, a u obzir su dolazili samo oni dobrovoljci koji su udovoljavali ondašnjim rasnim zakonima

Obhođaš na ovom mjestu ističe kako je uz sve navedeno postojao i prikriveni razlog za ustrojavanje legionarskih postrojbi. Navodi kako je vodstvo NDH htjelo ostvariti jače veze s Njemačkom vjerujući kako će upravo na taj način oslabiti pritisak Italije. Italija je NDH smatrala svojim interesnim područjem te je stoga težila u što većoj mjeri ograničiti njezin suverenitet, a ta su se nastojanja odnosila i na oružane snage. Zato autor smatra kako je Zapovjedništvo Hrvatskog domobranstva slalo časnike i dočasnike na školovanje u Döllersheim i Stockerau kako bi i na taj način barem donekle oslabili talijanski utjecaj i nadzor.

U nastavku poglavlja govori se o velikom odazivu dobrovaljaca na proglas A. Pavelića o novačenju, o ustrojavanju 369. pojačane (hrvatske) pješačke pukovnije te obuci u Döllersheimu. Autor napominje kako se od pripadnika Pukovnije očekivalo da u najboljem svjetlu predstavljaju NDH te da se u tom smislu primaju samo tjelesno najsposobniji i osobe visokih moralnih osobina. Međutim, usprkos ovoj zapovijedi očito je da provjera kod popunidbenih zapovjedništva nije bila provedena odviše rigorozno pa se kao posljedica toga među domobranima našao i stanovit broj osoba kriminalne prošlosti, kao i osoba avanturističkog duha koji su narušavali stegu unutar postrojbe. Kao dokaz tome autor navodi slučajeve sankcioniranja prekršaja i nediscipline kod pojedinih pripadnika Pukovnije. Drugi razlog nedovoljne stege Obhođaš vidi u lošem radu dočasnika i njihovoj nedovoljnoj spremi te ističe kako je ovaj nedostatak bilo znatno teže odstraniti jer se mogla rješavati samo dodatnom obukom na terenu. Iako je manjih problema s disciplinom u Pukovniji bilo i nakon uvođenja ovih mjera, autor zaključuje kako su oni predstavljali uobičajne zapreke za postrojbe sastavljene od dobrovoljaca, ustrojenih u tako kratkom vremenskom periodu. Uostalom, radi toga će se kasnije kao popuna za Pukovniju iz domovine slati novaci i pričuvnici, a ne više dobrovoljci.

U nastavku rada autor analizira djelovanja Pukovnije nakon ulaska u SSSR pa sve do dolaska u Staljingrad. Opisuje i prve borbe koje je Pukovnija imala tijekom zauzimanja Harkova u listopadu 1941. godine, odakle je prebačena na rijeku Mius, gdje je trebalo uspostaviti novu crtu bojišnice nakon što su njemačke snage izgubile grad Rostov. Ističe kako je kriza za snage Osovine uskoro nastupila i na drugim dijelovima bojišnice pa je početkom 1942. godine Pukovnija upućena na zaustavljanje prodora koje su snage Crvene Armije izvršile na području gradova Barvenkovo i Lozovaja. Koristeći se u velikoj mjeri izvještajima časnika odnosno sačuvanim i objavljenim ratnim dnevnikom 369. pješačke pukovnije, Obhođaš s različitih aspekata analizira niz kaotičnih borbi koje su se vodile u teškim zimskim uvjetima i u kojima niti jedna strana nije uspjela osigurati prednost. Ističe kako su uz sve teškoće i znatne gubitke u ljudstvu jedinice Pukovnije ispunile postavljene im zapovijedi, iako se u navedenim borbama i dalje nisu borili kao cjelina. Nakon popune u travnju 1942. godine Pukovnija je vršila pripreme za ofenzivu koja je trebala otpučetii naredni mjesec. No, snage Crvene Armije napale su prve i izvršile prodor u smjeru Harkova. U njemačkom protunapadu sudjelovala je i Pukovnija koja se tada prvi puta po dolasku u SSSR borila kao cjelina. Autor naglašava kako su ove borbe predstavljale vrhunac njezinog borbenog djelovanja te da je na ovom bojištu Pukovnija zabilježila svoje najveće uspjehe. Jednako tako valja reći kako tijekom napredovanja duž rijeke Don Pukovnija bilježe i sve veće gubitke, a posebno teške gubitke zabilježila je tijekom dvodnevne i iscrpljujuće borbe kod kolhoza Proljet kultura.

U drugom poglavlju – Staljingrad – autor se bavi posebnom i ujedno posljednjom epizodom u ratnom djelovanju Pukovnije. Naime, kada je Pukovnija koncem 1942. godine upućena u Staljingrad, borbe su u tom gradu već bile u punom jeku. O kakvim se borbama radilo najbolje govori autorov podatak prema kojem je nakon iscrpljujućih gradskih borbi pješački dio Pukovnije postupno smanjen na razinu bojne, zatim satnije, da bi već sredinom siječnja 1943. godine ovi posljednji ostaci bili u potpunosti uništeni. Borbeno je naime nastavio djelovati jedino topnički odjel čije je zapovjednik podpukovnik Mesić ujedno postao i poljednji zapovjednik Pukovnije. Ovi posljednji ostaci Pukovnije predali su se sovjetskim snagama 30. siječnja 1943. godine. U opisivanju ovih intenzivnih i izrazito dramatičnih dana autor se koristio brojnom stranom literaturom vezanom uz vojni i geostrateški aspekt borbe oko i unutar Staljingrada, uspoređujući opće podatke s ratnim dnevnikom Pukovnije. Na taj je način dao bolji uvid u postojeću situaciju i položaj hrvatskih jedinica u gradu.

U trećem poglavlju – Lako prevozni zdrug – autor govori o drugoj jedinici oružanih snaga NDH koja se tijekom Drugog svjetskog rata borila na Istočnom bojištu. Pritom ističe razlike u namjerama i ciljevima osnivanja Lako prevoznog zdruga, jasno prikazujući svu simboliku odnosa Italije i NDH kroz djelovanje Zdruga. Do njegova osnivanja došlo je upravo na zahtjev talijanskog vodstva. Obhođaš naglašava kako je Italija NDH smatrala svojim interesnim područjem te stoga nije odobravajuće gledala na osnivanje dobrovoljačkih postrojbi NDH pod njemačkim zapovjedništvom. Iz tog je razloga postavila zahtjev vladi NDH za osnivanjem slične postrojbe koja bi se na Istočnom bojištu borila pod zapovjedništvom talijanskih oružanih snaga. Na djelovanje Zdruga od velike je važnosti bila pobuna srpskog stanovništva na području Banije, Korduna, Like i Zapadne Bosne. Naime, kako objašnjava Obhođaš, zbog nje je ustrojavanje Zdruga bilo prekinuto, a sam je Lako prevozni zdrug bio upućen na područje središnjeg toka rijeke Une sa zadaćom gušenja ustanka i nadzora željezničkih prometnica. Na tom je području boravio sve do pred kraj studnenog 1941. godine kada je vraćen u Varaždin, odnosno upućen na daljnju obuku u Italiju. U nastavku rada autor opisuje odlazak Zdruga na Istočno bojište, kao i njegovo sudjelovanje u ratnim operacijama u kojima je Zdrug sudjelovao u sastavu talijanskih postojbi. Tijekom operacije Mali Saturn sredinom prosinca 1942. godine Zdrug je došao u okruženje sovjetskih snaga te je prilikom pokušaja proboja u potpunosti bio uništen.

Posebna zanimljivost ovog poglavalja jest u autorovu problematiziranju ukupnog položaja ove hrvatske postojbe u političkom vrhu i javnosti NDH. U ondašnjem tisku, navodi Obhođaš, o Zdrugu se pisalo vrlo malo i nije ga se, kao npr. 369. pukovniju, koristilo u propagandne svrhe. Darovi i pomoć iz domovine stizali su Zdrugu u znatno manjoj mjeri nego ostalim jedinicama Hrvatske legije, a tijekom posjeta Ante Pavelića Istočnom bojištu Zdrug je bio jedina jedinica koju nije posjetio. Razlog ovakvom postupku autor vidi u specifičnom odnosu Italije prema NDH, koja je zapravo nastojali ostvariti što veću dominaciju nad ovim područjem, kako u političkom tako i u vojnom smislu. Ovaj je odnos nadalje opterećivao vladu NDH, a domaća je javnost Italiju doživaljavala kao okupatorsku silu. Zato u takvim okolnostima nije bilo poželjno pisati o djelovanju hrvatskih postrojbi pod talijanskim zapovjedništvom jer bi, smatra autor, ono predstavljalo podsjećanje na podložni odnos koji je NDH imala prema Italiji.

U posljednjem dijelu ovog poglavlja autor govori o sudbini pripadnika 369. pukovnije i Lako prevoznog zdruga nakon njihovog sloma koncem 1942. i početkom 1943. godine. U sovjetskom zarobljeništvu od preživjelih pripadnika Hrvatske legije ustrojena je Prva jugoslavenska brigada. U spomenutoj su se Brigadi nalazili i pripadnici ostalih narodnosti s područja Jugoslavije, ali su okosnicu ipak sačinjavali pripadnici nekadašnje Hrvatske legije. Tako je prvi zapovjednik Brigade bio podpukovnik Marko Mesić, posljednji zapovjednik Pukovnije. Krajem 1944. godine ova je Brigada prešla u sastav NOVJ-a i u borbama na području Jugoslavije teško stradala.

U završnom dijelu magistarskog rada autor zaključuje kako je svojim sudjelovanjem u borbi protiv SSSR-a 369. pukovnija trebala pridonijeti jačanju političkih i vojnih veza između Zagreba i Berlina, vezivanju ustroja Hrvatskog domobranstva u što većoj mjeri na njemačke oružane snage i slabljenju talijanskog utjecaja na ukupni razvoj oružanih snaga NDH. Iz navedenih su razloga propagandna sredstava NDH davale znatno više prostora 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji nego Lakom prevoznom zdrugu. Sudjelovanjem Hrvatske legije na Istočnom bojištu NDH je, osim pružanja savezničke pomoći u slamanju sovjetskog otpora, nastojala postići dvostruki cilj: slaviti vrline vlastitih oružanih snaga i tako djelovati na moral vojnika i domaćeg stanovništva, a svjedočanstvima legionara o bijednom položaju radnika i seljaka u SSSR-u ukazivati na opasnosti od komunizma. Međutim, veliki ljudski i materijalni gubici koje su pretrpjeli u borbama u SSSR-u, ubrzo će umanjiti učinkovitost cjelokupne propagande. Kao dokaz katastrofi koju se pripadnici ovih postrojbi doživljeli na Istočnom bojištu, Obhođaš navodi brojčane podatke stradalih i zarobljenih pripadnika Pukovnije i Zdruga.

U zaključku možemo reći kako je autor dao jasan i pregledan uvid u cjelokupno djelovanje Kopnenih postrojbi NDH na Istočnom bojištu od 1941. do 1943. godine. Pritom je njihov ratni put analizirao ne samo kroz prizmu vojne i geopolitičke situacije u svijetu tih godina, nego i kroz aspekt političkih odnosa unutar NDH, kao i specifičnih i složenih odnosa Zagreba s Berlinom i Rimom. Autor je rad temeljio na velikom broju izvornog gradiva, kao i čitavom nizu znanstvenih i publicističkih radova objavljenih na ovu temu. Rad se odlikuje detaljnim i studioznim opisom vojnih operacija u kojima su sudjelovale hrvatske postrojbe, analizom izvještaja ratnih zapovjednika, kao i opisima borbe u Staljingradu, koji svi zajedno ovaj tekst čine dodatno zanimljivim i čitljivijim.

Stručno povjerenstvo na temelju svega gore navedenoga utvrđuje da je Amir Obhođaš u magistarskom radu „Kopnene postrojbe NDH na istočnom bojištu 1941-1943. godine“ pokazao sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanja povijesnih činjenica, njihove interpretacije te prezentiranja problematike.

Stoga povjerenstvo

predlaže

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Amira Obhođaša pod naslovom „Kopnene postrojbe NDH na istočnom bojištu 1941-1943. godine“ i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 27. 1. 2010.

dr. sc. Ivica Šute, docent

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Nikica Barić, znan. sur. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Dr. sc. Tihana Petrović Leš, doc.

Dr. sc. Jadranka Grbić, znan. savjetnik (Institut za etno. i folkloristiku, Zagreb)

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savj. (Institut za etno. i folkloristiku, Zagreb)

Zagreb, 28. kolovoza 2009.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 30. lipnja 2009., imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Janje Juzbašić pod naslovom Etnografski rad Ivana Filakovca, te podnosimo Vijeću slijedeći

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad Janje Juzbašić sadrži 90 kontinuirano paginiranih stranica teksta. Popis korištene literature obuhvaća 31 bibliografskih jedinica i sedam arhivskih izvora. Rad sadrži devet poglavlja: Uvod (str. 2-5), Životopis Ivana Filakovca (str. 6-21), O početcima etnografskoga istraživanja u Slavoniji i šire (str. 21-24), Osvrt na Filakovčev etnografski rad (25-30), Metodologija Filakovčeva sakupljanja građe (31- 34), Struktura Filakovčeva rukopisa (35-68), Način bilježenja lokalnog govora u Filakovčevom rukopisu (68-74), Filakovčeva etnografska građa u svjetlu postmodernističkih strujanja (75-78), Zaključak (str. 79-80), te priloge: Sažetak i Abstract, Filakovčeva bibliografija, Literatura i autoričin životopis.
U Uvodu pristupnica navodi osnovnu tematiku i problematiku rada čiju okosnicu čine transkripcija, analiza i valorizacija neobjavljene (rukopisne) etnografske građe slavonskog učitelja i etnografa Ivana Filakovca (sačuvana u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Odbor za narodni život i običaje) te rekonstrukcija Filakovčeva života i etnografske djelatnosti. Pristupničina je polazna pretpostavka da je riječ o potencijalno vrijednom djelu toga u hrvatskoj etnologiji zanemarenoga autora.

Prvo poglavlje donosi rekonstrukciju Filakovčeva životopisa na temelju dosad objavljenih i neobjavljenih, pristupničinim arhivskim i bibliografskim istraživanjima prikupljenih podataka. Prilikom popunjavanja praznina u dosad poznatoj faktografiji o Filakovčevu životu pristupnica se poslužila autorovom prepiskom s Akademijom, izvješćima pedagoških glasila, nekim autorovim radovima te matičnim knjigama i statusima duša župe Retkovci. Spretno povezavši sve podatke pružila je do sada najpotpuniji životopis toga svestranoga slavonskoga pregaoca i prosvjetitelja druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Pritom je autorovo učiteljsko djelovanje i životne prilike stavila u kontekst onodobnih školskih prilika te ukazala na Filakovčevu društvenu angažiranost na popravljanju učiteljskog statusa. Pažljiva analiza objavljenih i neobjavljenih podataka o Filakovcu omogućila je i sačinjavanje autorove bibliografije priložene na kraju rada.

Poglavlje O početcima etnografskoga istraživanja u Slavoniji i šire smješta Filakovčev etnografski rad unutar plejade slavonskih etnografa i etnologa 19. i 20. stoljeća, a sljedeće analizira kvantitativan odnos autorove objavljene i neobjavljene građe. Utvrđuje se kako su urednici Zbornika za narodni život i običaje objavili samo 8% od etnografske građe što ju je Filakovac prikupio u župi Retkovci početkom 20. stoljeća. Ta je činjenica, prema pristupničinom mišljenju, utjecala na relativno zanemarivanje Filakovčeva etnografskog djela u hrvatskoj etnologiji.

U poglavlju o metodologiji kojom je Filakovac prikupljao građu, J. Juzbašić donosi zanimljivu i inventivnu usporedbu Filakovčeva metodološkog postupka i postupaka koje su primjenjivali njegovi prethodnici, osobito Mijat Stojanović, polovicom 19. stoljeća. Pristupnica zaključuje kako je riječ o bitno različitoj metodologiji: s jedne strane o usputnim, anegdotalnim bilješkama o konkretnim ljudima i događajima iz pučkoga života općenito u Slavoniji, s druge strane o planski rađenim zapisima, u lokalnome govoru, s ciljem općenite (re)/prezentacije pučke kulture i života određenoga užega kraja u Slavoniji (župa Retkovci). Iz toga slijedi zaključak o različitoj metodologiji rada ključnih etnografa u Slavoniji prije i nakon objavljivanja Radićeve Osnove za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897).

Poglavlje Struktura Filakovčeva rukopisa središnje je analitičko poglavlje magistarskog rada. U njemu pristupnica pomno analizira strukturu i organizaciju prikupljene građe u odnosu na predložak, Radićevu Osnovu, uz pomoć koje je autor radio na prikupljanju podataka. Pristupnica višekratno ističe i dugim citatima iz vlastitih transkripcija rukopisne građe potkrepljuje «zadivljujuću preciznost» kojom se Filakovac oslanjao na Osnovu, uređujući svoje zapise prema Radićevim uputama. Ujedno je postigao i iznimnu «iscrpnost, potpunost i opsežnost» prikupljene građe, pa i u onim dijelovima u kojima je riječ o vrlo zamršenim i složenim opisima nekih aspekata pučke kulture. Pristupnica zaključuje kako je riječ o kvantitativno opsežnom te kvalitativno vrijednom etnografskom zapisu. Na kraju ovoga poglavlja analiziraju se i neki formalni aspekti Filakovčeva rada, osobito na temelju etnomuzikološke građe.

Poglavlje Način bilježenja lokalnog govora u Filakovčevom rukopisu sadrži vrlo uspješnu analizu govora kojim je zapisana etnografska građa (hrvatski ekavski govori, podskupina istočnoposavske skupine govora, s karakterističnim hiperekavizmima i nekim drugim obilježjima). Pristupnica zaključuje o visokoj vrijednosti Filakovčeve neobjavljene etnografske građe za proučavanje lokalnoga govora sela Retkovaca, a time i općenitije proučavanje slavonskih dijalekata.

Pretposljednje poglavlje predstavlja pokušaj analize Filakovčeve etnografske građe u svjetlu suvremenih zahtjeva i polazišta kulturno-antropološke analize, osobito glede procjene reprezentativnosti prikupljene građe, uloge etnografa-zapisivača u prezentiranoj građi, mjesta koje je autor u tekstu rezervirao za svoje sugovornike - seljake - u izlaganju građe, te procjene njezinih pozitivističkih i subjektivističkih aspekata. Temeljem činjenice da se Filakovac doslovno pridržavao Radićevih uputa, pristupnici se nadaje zaključak kako je prikupljena građa po nekim svojim elementima izrazito postmoderna (polifoničnost teksta), no, istodobno ona zadržava pozitivistička obilježja kojima je stremio autor Osnove (u smislu da daje iscrpna, objektivna znanja o istraživanoj kulturi i društvu).

Zaključak sažimlje do sada iznesene uvide u Filakovčev život i etnografski rad.

Zaključak i prijedlog
Magistarski rad Janje Juzbašić, posvećen etnografu Ivanu Filakovcu, po prvi put sustavno analizira i valorizira etnografski rad toga autora koristeći se do sada najvećim dijelom neobjavljenom i stoga malo poznatom etnografskom građom što ju je autor prikupio početkom 20. stoljeća u selu Retkovci. Pristupnica je ne samo transkribirala autorovu neobjavljenu rukopisnu građu, nego ju je formalno i sadržajno analizirala, usporedila s etnografskom produkcijom prethodnoga razdoblja, te re/valorizirala Filakovčev rad s obzirom na neka suvremena etnološka i kulturno-antropološka stremljenja. Riječ je o vrijednom prinosu poznavanju povijesti hrvatske, specifičnije slavonske, etnografije i etnologije.
Na temelju svega iznesenog smatramo ovaj rad važnim doprinosom poznavanju i razvoju etnologije u Hrvatskoj. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovaj izvještaj i pristupnicu uputi na daljnji postupak.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Tihana Petrović Leš, doc.

Dr. sc. Jadranka Grbić, red. prof.

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, red. prof.

Filozofski fakultet Zagreb Zagreb, 16.01.2010.