46
odsjaj zemlje u poeziji
FONDEKO SVIJET/34/2011.
Transformacija pjesničkog iskaza tekla je
lagano, ali se već u knjizi “Poezija”, koja se
pojavila u izdanju u “Veselinu Masleši”
1973. godine, nalaze dva ciklusa - “Sastan-
ci i rastanci” i “Duga na trepavicama”, u
kojima je pjesnički iskaz bio složeniji, mi-
sao produbljenija, a metafora usložnjenija.
Mada se ni u njima nije odricao onog inti-
mističkog tonaliteta i ispovijedne mekote.
Za ilustraciju ćemo navesti pjesmu “Taj-
na”:
Ja imam jednu riječ koju u sebi skrivam,
Osjećam kako diše i kako duboko ćuti,
Zbog tuđeg oka strahujem,
u ludom pogledu snivam
- da mir joj ne pomuti:
Ta riječ je tkana od sunca i od kiša,
Mekano gnijezdo za neke nevidljive ptice,
Ona je od želje toplija i od mjesečine tiša,
Ta riječ čiji je jastuk - srce.
U dan se ne zagleda, tamo je tako široko
Gdje će jezici da je rasklope kao školjku,
Tamo će da je popije zlobno i nemilo oko,
I umjesto nje imaću na srcu - boljku.
Zato neka je tiha i za me i za druge,
U spektru svjetla i tame,
riječ od sunca i kiše,
I nek je pronađu u travi -
kameni cvijet tuge -
Kod mene ne bude više.
(Tajna)
Ono što je misao - vodilja u pjesništvu Šukrije
Pandže jeste težnja da se ne povrijedi ni naj-
prikrivenije osjećanje, da čovjeka uvijek stav-
lja u središte zbivanja, sa njegovim tvoračkim
pregnućima i priklonjenosti ka dobru, koji ne
sumnja u smisao svoje opstojnosti u ovom
svijetu. Čovjek u njegovoj pjesmi uvijek ima
pitomo lice i toplu riječ prema stvarima koje
ga okružuju i prema onome što se kondenzu-
je u njegovo biće kao duhovno stanje, njego-
va duhovna energija. Šukrija Pandžo svoj vo-
kabular nalazi u osunčanoj strani čovjekovog
življenja, sunce je jedan od najfrekventnijih
leksema u njegovoj pjesmi. Sunce se useljava
u njegovu misao, u njegovu metaforu i u nje-
govu pjesmu.
Te karakteristike njegovog pjesničkog slo-
ga omogućuju da se priroda useli u njego-
vu pjesme u svoj svojoj raskoši. U prirodi
Šukrija Pandžo nalazi pregrštu motiva koje
može useliti svoju pjesmu, u svoju filozofi-
ju života koja nikada ne odlazi u astralne
prostore otuđenosti. Priroda je prisutna i u
onom dijelu njegova pjesništva u kojem
pokušava, svojom upitanošću, da svoju
pjesničku sondu spusti u egzistencijalne
prostore, ali glavni dio njegova pjesništva
nalazi svoju inspiraciju u motivima koje
pronalazi u raskošnim ambijentima jedino
mogućeg čovjekovog obitavanja. Istovre-
meno, u te se pjesničke motive utkivaju
sjećanja na djetinjstvo sa blagim žalom
zbog njegova nestanka. Evo, kako pjesnik
pretače u pjesmu svoju uzbuđenost svim
onim što susreće u prirodi:
U meni album živ, starinski
Kô odraz šume u dnu vode,
I štimung blizak, topal, lirski,
U oku jedra koja brode...
I ja sam tako čudan spektar
Što grana sunce,
boje plete;
Dok u prikrajku vreba vjetar,
Nad dugom mojom ptice lete...
Sav sam u sebi pejsaž dana,
Gdje tlo se sunča, trava niče,
Kô goblen jutra sav od grana,
Kô motiv neke stare priče.
Al' ako oblak slike skrije,
Pogasi boje, raspe dugu,
Trag će ljepote da me grije
Kroz uzdah blagi i kroz tugu.
(Sunčane bilješke)
Ovo je lirski pastel, islikan najmekšim to-
novima. Teško je dokučiti ono stanje u
kojem se pjesnik nalazio dok je ispisivao
ovu pjesmu. Jer, on sebe više ne doživljava
kao ljudsko biće već kao neko ogledalo u
kojem svoj odraz nalaze svi elementi koji
oblikuju sliku prirode u svoj njenoj ljepo-
ti, ljepoti koja postaje i tajanstvo. Ovo je,
možda, najljepša pjesma u kojoj su se sa-
živjeli u nerazrušivo jedinstvo čovjek i
priroda!
Pjesničko djelo Šukrije Pandže o kojem smo
govorili u ovoj našoj opservaciji, jeste samo
dio ukupnog opusa u koji se smješta njegovo
obilno pjesništvo za djecu, njegova satirična
poezija i njegova proza o kojoj je naš na-
moćniji mislilac književog govora, Midhat
Begić, rekao: “A sve te priče kojima struji
ista stilska, sasvim prepoznatljiva linija la-
gane uzdignutosti iznad sirovog životnog
podatka, andrićevske pročišćenosti izraza
jedinstveno su bogate jezičkim, leksičkim
pronalascima, koji su prava poslastica za
književno - jezičke sladokusce, jedan od
izrazitih primjera bosanskohercegovačkog
književno uobličenog jezika i govora”.
Buduće generacije će se, vjerujem, sa više
poštovanja odnositi prema pjesništvu
Šukrije Pandže od ovih, današnjih, i više ga
uvažavati, upravo, u suglasju sa njegovim
imenom kada se prevede na rodni jezik -
koji je zahvalan!
iZ Životopisa
Šukrija Pandžo (rođen 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika)
je bio bosanskohercegovački književnik. Umro je 30. maja 1984.
godine u Sarajevu. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu a
učiteljsku školu u Mostaru. Književnost i francuski jezik studirao je na
Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. Kao učitelj, potom kao nastavnik,
radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo također je
najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kultur-
noj redakciji Radio - Sarajevo.
Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije “Veselo veče” i
“Udruženja književnika BiH”. Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle poe-
ziju, prozu, dramske tekstove. Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja
književnika BiH; za zbirku pjesama “Razgovori” 1954. i za zbirku priča
“Samo još kosovi zvižduću” 1961. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10.
aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za
dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden
zasluga za narod sa srebrenim zracima.
KosaC
Razmahni snagom nek sunce stane,
Nek svaki dah
Bude mah,
Otkosi legnu ko duge međe,
Stisnu se vjeđe,
Pejsaži svenu,
I nebo pospe plavu sjenu
Nad tobom!
U zvuku brusa zapjeva zemlja
Što ljubi čelik i sprema rez,
Dok negdje uplašen cvrčak muca,
I lastavica nad okom rijeke
Protkiva vez
Zlatom sunca.
Ti kosi travu, ti kosi sumnje,
Poplasti polja,
oblake s neba,
Tamo u krošnji gdje spava sjenka
Njiše se tiho ko kolijevka
Torba s užinom i miris hljeba.
Ako ti sunce u oči sjedne
I od sveg napravi varku, san -
Pa trave iščeznu i ništa ne bude
Tuda kud plovi ljetni dan.
Ti opet kosi -
Možda ćeš sutra u osvit jutra
Naći zvijezde u rosi!?