Markuze u Podgorici ciklus predavanja
Yüklə 366,51 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
doc. dr Filip Kovačević 18 od strane sovjetske armije. Čak ti najnoviji zločini nose i veću težinu jer se rade pri znanju svjetskog javnog mnjenja, dok su, tvrdi, nacistički zločini bili “tajna” za njemački narod. Markuze je vidno uznemiren i ražalošćen u svom odgovoru na Hajdegerovo pismo koje piše 12. maja 1948. godine. On ističe da ne shvata kako je Hajdeger kao filozof mogao da u nacizmu vidi “duhovni oporavak života” kada je još mnogo ranije, usljed progona Jevreja i otvorenog uličnog nasilja, bila očigledna nekrofilična i agresivna orijentacija Hitlera i njegovih sljedbenika. Takođe, Markuze odbija da prihvati Hajdegerovu “relativizaciju” nacističkih zločina i njihovo izjednačavanje sa poslijeratnim zločinima nad Njemcima jer u ovom Hajdegerovom postupku vidi namjeru da izbjegne odgovornost i prikrije saučesništvo. Markuze je povrijeđen time što Hajdeger ne pokazuje ni najmanje znake kajanja i, imajući u vidu da dalja korespondencija ne postoji, najvjerovatnije tada odlučuje i da prekine svaku komunikaciju sa njim. Hajdeger je proživio još trideset godina u svojoj brvnari u bavarskom Švarcvaldu, ali se bivši saradnici više nikada nisu sreli. Što se tiče intelektualnog uticaja Hajdegera na Markuzea (koji i sam Markuze priznaje u svom prvom pismu), on se prvenstveno ogleda u Markuzeovom insistiranju na mogućnostima “autentične” egzistencije koja bi za ljudsko biće značila slobodan razvoj svih potencijala. Poznato je da je jedna od najvažnijih ideja u Hajdegerovoj epohalnoj knjizi Biće i vrijeme upravo mogućnost autentičnosti Dasein-a (Hajdegerov termin za ljudsko biće). Međutim, kao što ću vrlo brzo pokazati, uslovi pojave “autentičnosti” ljudske egzistencije se kod Markuzea i Hajdegera bitno razlikuju jer Markuze potencira promjenu društveno-političkih odnosa dok se Hajdeger prvenstveno bavi individualističkim sučeljavanjem sa konačnošću ljudskog života. Drugim riječima, za Markuzea čovjek ne može biti autentično slobodan u neslobodnom društvu, dok za Hajdegera društveno uređenje nema poseban značaj, jer su i rob i gospodar jednako pritisnuti pitanjem svoje neminovne smrti. Dok je bio Hajdegerov asistent u Frajburgu, Markuze je napisao i odbranio knjigu o Hegelovoj ontologiji (nauci o biću). Ta knjiga je ne tako davno objavljena na engleskom jeziku (a mnogo ranije, 1981.godine u Sarajevu, u prevodu Branke Brujić), ali je zbog njene kompleksnosti neću analizirati u okviru ovih predavanja.
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 19
Kada je napustio Hajdegera i Njemačku, Markuze je počeo da sarađuje sa Institutom za društvena istraživanja koji je krajem dvadesetih godina osnovao Maks Horkhajmer (Max Horkheimer) sa ciljem proučavanja, analize i kritike svih aspekata zapadnog kapitalističkog društva. Horkhajmer i njegovi saradnici, među kojima su najpoznatiji postali Teodor Adorno (Theodor Adorno), Volter Benjamin (Walter Benjamin) i Erih From (Erich Fromm), su pokušavali da konstruišu model moguće transformacije kapitalističkog društva u jedno humanije i tolerantnije socijalističko društvo. Međutim, sudbina im je bila takva da su se sticajem okolnosti zbog kojih su i sami morali da napuste Njemačku našli u situaciji da, umjesto toga, analiziraju urušavanje i raspad liberalno-buržujske egzistencije i stvaranje i ubrzani razvoj fašističkog i nacističkog poretka u Evropi. Jedna od njihovih glavnih teza je bila da je fašizam ustvari očekivani rezultat nerazriješenih tenzija između buržoazije i proletera u jednom kapitalističkom sistemu. Svoju kritiku kapitalitičkog društva prozvali su imenom “kritička teorija društva” da bi izbjegli negativne asocijacije koje je na Zapadu to doba (a i kasnije) izazivalo pominjanje i zastupanje marksizma. Kao što sam na samom početku naglasio, Markuze je još od mladosti gajio simpatije za borbu potlačenih klasa za svoja prava i za univerzalnu pravdu. Tako da se u Institutu koji je prvo bio baziran u Ženevi, zatim u Parizu, a onda u SAD-u, našao u za njega prijatnijem i intelektualno mnogo plodnijem okruženju nego što je bio krug Hajdegerovih asistenata i sljedbenika. Zanimljivo bi bilo pronaći dokumente koji opisuju prve godine Markuzeovog rada sa Horkhajmerom i Adornom jer su ova dvojica bili marksisti i vatreni kritičari Hajdegera, a Markuze jedno vrijeme bio njegov bliski saradnik. Međutim, kasnije, posebno šezdesetih godina, desio se neočekivan obrt: Markuze je ostao blizak radikalnim marksističkih argumentima pobunjenih studenata, dok su Horkhajmer i Adorno postali više-manje konzervativni zastupnici kapitalističkog statusa quo. Postoje indikacije da je Adorno čak zvao policiju da uvede poredak među studentima. Markuze je u Institutu bio jedan od najmarljivijih saradnika, imao je bar po jedan objavljen rad u svakom izdanju godišnjaka Instituta. Najviše se bavio analizom nematerijalne, kulturne baštine društva (umjetnošću, humanističkim doc. dr Filip Kovačević 20 naukama, literaturom) i njenom funkcijom u održavanju i osnaživanju buržujskog društvenog poretka. Njegovi najvažniji radovi su sakupljeni i objavljeni u kolekciji pod nazivom Negations: Essays in Critical Theory od strane bostonskog Beacon Press-a 1968. godine i ponovo prije dvije godine od strane londonskog MayFlyBooks-a što pokazuje njihovu kontinuiranu relevantnost. Na južnoslovenskom prostoru je ovu knjigu sa njemačkog prevela Olga Kostrešević, a objavljena je pod naslovom Kultura i društvo od strane BIGZ-a 1977. godine. Naslovi iz te kolekcije koje bih ovom prilikom pomenuo su članci: “Koncept esencije” (nema ga u BIGZ-ovom izdanju), “O afirmativnom karakteru kulture”, “Filozofija i kritička teorija,” i, posebno važan za tematiku ovih predavanja, članak koji nosi naslov “O kritici hedonizma.” Ovaj članak se može uzeti kao prelimarni korak i priprema za jedno od najznačajnijih Markuzeovih djela Eros i Civilizacija, pa ću ga zbog toga detaljno razmotriti i prezentirati njegove najvažnije aspekte.
Yüklə 366,51 Kb. Dostları ilə paylaş:
|