Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 37
svi delovi jednako udaljeni od centra. Dakle, potpuno je
pogrešno Parmenidu pripisivati neku apstraktnu ontologiju.
Svojstva koja on pridaje biću svojstvena su svakom biću ma
kako ga mi zamišljali. Ne treba gubiti iz vida da Parmenid
pripada misliocima koji se često nazivaju i ranim, prvim
kosmolozima, dakle, onim misliocima koji su nastojali da
istraživanjem prirode (kosmos), odnosno, poslednje
realnosti, odgovore na pitanje o suštini tvari (hile, materia)
iz koje se sastoji sve postojeće.
Međutim, nezavisno od toga kako je on mislio biće
(kao počelo), on ga je mislio kao jednostavno biće, kao
bivstvujuće kao takvo a to što on govori o biću, odnosi se i
na svako biće uopšte. Kako je bivstvujuće upravo ono što
ono jeste i ne može postati nešto drugo, jer bi prestalo biti to
što jeste, Parmenid je bio prinuđen da iz bića, odnosno
bivstvujućeg, isključi početak i kraj, diskretnost i
raznovrsnost. Biće je stoga identično samom sebi i
nepromenljivo.
Od samog početka ontologija "onog što jeste" poriče
ma kakvo kretanje budući da kretanje protivreči
samoidentičnosti bića i stoga se ono isključuje kao nešto
nerealno i što se ne može misliti. To ima za neposrednu
posledicu isključivanje celokupnog čulnog sveta iz daljih
razmatranja, isključivanje sveta iz istinskog saznanja te se
postojanje istog svodi na predmet našeg mnenja. U isto
vreme, odbacuje se sve što nastaje i umire, a sve što je
uzrok ili posledica nečeg podložno je nastajanju i
propadanju. Ako se uzme u obzir svakodnevno iskustvo, to
znači da je po Parmenidovom mišljenju biće suprotstavljeno
postojećem, da to što jeste ne postoji, odnosno, da ono što
postoji - nije.
***
Ovde bih želeo da kratko ukažem na još jedan
naizgled mali, ali odlučujući problem u tumačenju
Parmenida. Sve kasnije od Platona do Aristotela nekako je
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 38
logičnije i jasnije. Sedamdesetih godina XX stoleća
objavljeno je nekoliko spisa koje bo trebalo imati u vidu, pre
svega mislim na radove V. Burkerta i A. Kapice
41
. Posebno
je interesantno istraživanje ovog drugog autora koji ne
tumači Parmenidovo putovanje platonovsko-hrišćanskom
simbolikom kao put ka granici sveta u eteru, već kao realni
put koji prolazi kroz Eleju, a što je bilo moguće tek
arheplpškim iskopavanjem drevne Eleje. Po toj
interpretaciju u uvodnom delu poeme uopšte se ne radi o
metafizičkom biću, već o konkretnom realno postojećem
polisu; radi se zapravo o državi i njenim svojstvima: ukoliko
ona jeste, utoliko postoji, a glavni uslov njenog postojanja
jeste jedinstvo, nedeljivos delova, nedozvoljavanje praznine
(Capizza, 48). Drugim rečima, Parmenid, kao zakonodavac
rodnog grada, piše o sasvim konkretnoj stvari: o svom putu
kroz Eleju, on piše o jedinstvu (omoiotes) građana, a ono je
jedno od osnovnih svojstava bića (on); drugim rečima,
Parmemid opisuje socijalnu situaciju, koju kasniji
interpretatori tumače kao apstraktno mišljenje.
Kako stvari stoje, reč je o konkretnom socijalnom
stanju u Eleji u Parmenido vreme koje se kasnmije od
strane nekih drugih savremenika (koji ne behu iz Eleje)
počinje tumačiti kao apstraktno uopštavanje koje ima
ontološki karakter, i protiv kojih ustaje Zenon, a što je
vidno u Platonovom dijalogu.
Ako se ima u vidu da su Grci na prirodu prenosili
društveno-političke predstave, po kojima je idealno političko
uređenje ono u kojem je sva periferija jednako udaljena od
centra, onda i ideja bića loptastog oblika biva jasnija.
***
41
Burkert, W.: Proömiume des Parmenides und die menscliche Welt,
Assen 1964; Capizzi, A.: La porta di Parmenide. Due saggi per una
nuova lettera del poema. Edizioni dell' Ateneo, Roma 1975.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 39
Ne zalazeći u sporove oko presokratovaca, čiji su do
nas došli fragmenti u raznim vremenima različito tumačeni,
budući da su neki u njima videli samo literarna dela, drugi
duboku metafiziku, mi se nalazimo u situaciji koja pre
svega upućuje na oprez. Ono što je najočiglednije, jeste to da
tu imamo posla s interpretacijama koje su do nas došle iz
različitih vremena i različitih izvora.
U isto vreme sve manje je jasno kako uopšte tumačiti
presokratovce kad se svaki od pojmova koji im se pripisuje
dovodi u pitanje. Ako se arché sreće samo kod
Anaksimandra, čiju predstavu o hronosu kao predstavi
beskonačnog vremena neba koje obuhvata sve kosmose u
prostoru i vremenu, ne prihvata već Teofrast koji govori o
«nekoj supstanciji beskonačnog» potiskujući vreme u drugi
plan, ako Pamenid govori o sasvim konkretnim stvarima,
nemajući u vidu neku apstraktnu ili ontološku konotaciju,
ako Heraklitov aion svoje kosmološko značenje dobija tek u
vreme stoika, ako o homeomerijama govori tek Aristotel,
ako tek on tematizuje pojam physis – ne ostaje nam ništa
drugo, sem beskrajnog opreza. I budimo svesni jednog: sve
što govorimo o starim Grcima, sve to je interpretacija, naše
tumačenje, a sa mnogim našim stavovima oni se verovatno
ne bi složili.
Međutim, ti isti stari Grci živi su u naše doba u
našim interpretacijama, i interpretacijama koje su o njima
dospele do nas. Sva ta tumačenja omogućuju im život u
naše vreme, otvaraju nam mogućnost da budemo s njima u
dijalogu, a da smo, možda nesvesno, sve vreme ne s njima u
dijalogu, već u dijalogu sa samima sobom.
I zato, sledeći jednu od mogućih intencija dospevamo
do one koju bi navodno prihvatio i Platon. Iako se njegova
"metafizika" razlikuje od navodne Parmenidove "fizike",
njihova "ontologija" je potčinjena istom principu. Platon
nastoji da odgovori na pitanje šta je to pravo bivstvujuće
(ontos on) ili, kako se potom to na latinski prevodi vere ens
Dostları ilə paylaş: |