Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 25
se taj izraz po prvi put sreće u spisu nama danas malo
poznatog autora, Mikraeliusa (Micraelius, 1597-1658)
Lexicon philosophicum (1653) gde se kaže da je "predmet
metafizike bivstvujuće i to ukoliko bivstvuje, i stoga se
metafizika, od nekih, naziva i ontologija". Istovremeno,
ističe on, metafizika se deli na (a) opštu metafiziku, koja
posmatra bivstvujuće u njegovom najapstraktnijem smislu i
potpunoj indiferentnosti, i na (b) posebnu metafiziku, koja
izučava bivstvujuće s obzirom na načine njegove
supstancije.
Na taj način Mikraelius u znatnoj meri menja
smisao metafizike jer se "prva filozofija" (kao najobuhvatniji
deo metafizike) pokazuje kao nastavak opšte metafizike,
dok se prirodna teologija redukuje na trajni deo posebne
metafizike. Upravo će to omogućiti Hristianu Volfu (Ch.
Wolff, 1676-1754) da, obnavljajući staru školsku filozofiju,
dajući joj istovremeno i novi vid (koji je rezultat duha
vremena u kome ova nastaje), formuliše (kasnije
opšteprihvaćenu) podelu teorijske filozofije na ontologiju,
psihologiju, kosmologiju i prirodnu teologiju, pri čemu
ontologija čini opštu metafiziku (metaphysica generalis) a
kosmologija, psihologija i prirodna teologija posebnu
metafiziku (metaphysica specialis).
Prvenstvo u tome ko prvi uvodi u upotrebu pojam
ontologija neki su davali dekartovcu J. Klaubergu (J.
Clauberg, 1622-1665), no tako nešto se teško može tvrditi
jer je ovaj imao samo 6 godina kad je umro Goklen;
međutim, nesporno je da kod Klauberga termin ontologija
30
dobija jedno drugo značenje (Ontologia seu Ontosophia) no
što ga srećemo kod Pereirusa, Goklena i Mikraeliusa koji se
nastavljaju na Aristotela. Klauberg ontologiji (kao opštoj
metafizici) daje sveobuhvatni i, kao i prirodnoj teologiji,
30
Treba obratiti pažnju na to da je izraz ontologija samo bukvalni prevod
izraza Scientia de ente.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 26
jedan presežući status. U tom obliku ovaj pojam srećemo
kod Lajbnica (G.W. Leibniz, 1646-1716) koji njim određuje
nauku o nečem i ništa, o bivstvujućem i ne-bivstvujućem, o
stvari i načinima postojanja stvari, o supstanciji i
akcidencijama (Lensink, 1990, 615-6).
Polazeći od velikog savršenstva koje filozofija ima u
sebi, a ne od toga kakva ona faktički u tom času jeste, H.
Volf, sledeći dekartovsku tradiciju (a sam se o sholastičkom
filozofskom nasleđu tek posredno obaveštavajući - o Dunsu
Skotu iz Goklenovog Lexicona, a o Tomi iz Carbos
Compendium), početkom XVIII stoleća nastoji da u
filozofska saznanja ubroji ona koja za svoj predmet imaju
osnove (rationes) onog što jeste; to znači da filozofija
postavlja pitanja mogućih stvari kao takvih. Prirodna
teologija je nauka o stvarima koje mogućim čini bog,
psihologija je nauka o stvarima koje mogućim čini ljudska
duša, opšta ili transcendentalna kosmologija bavi se
predikatima bivstvujućeg ukoliko se odnose na svet u celini,
a prva filozofija ili ontologija ima za svoj predmet
bivstvujuće uopšte i njegova opšta svojstva (de ente in
genere et generalibus entium affectionibus)
31
.
Ima i autora koji smatraju da se izraz ontologija po
prvi put sreće kod Volfa, budući da njegovo određenje
ontologije sadrži vezu tradicionalnih i novih momenata.
Volf ne zaboravlja da spomene zasaluge ranijih mislilaca
(Pereirus, Micraelius, Goclenius) i pritom ističe kako se kod
Goklena po prvi put sreće taj pojam
32
; ono što je tu ipak
31
Honnefelder, L.: Scientia transzendens, F. Meiner, Hamburg 1990, S.
313.
32
Maks Wunt prvenstvo daje Amrahamu Kalovu (A. Calov) koji je
predavao u Kenigsbergu, Rostoku, Dancingu da bi od 1650 bio dekan
fakulteta u Vitenbergu; Vunt smatra da se taj pojam jalja po prvi put u
delu ovog autora Metaphysica divina (1636) (opširnije: Wundt, M.: Dei
deutsche Schulmetaphysik des 17. Jahrhunderts, Mohr, Tübingen 1939,
S. 94; 135)
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 27
novo i što je posebna zasluga Volfa, a što i on sam posebno
naglašava, jeste uvođenje "opšte ili transcendentalne
kosmologije" (dotad dela fizike) u metafiziku. Nova je, isto
tako, i upotreba pojma metafizika, kao opšteg naziva kojim
se sistematski povezuju ontologija, opšta kosmologija,
psihologija i prirodna teologija.
Kao predmet ovde istaknute "nauke temelja", tj. prve
filozofije (odnosno: ontologije) Volf, oslanjajući se na
tradiciju školske filozofije, ističe ono što je biće kao biće "ens
qua ens", ili, kako se kasnije govorilo, "ens in genere seu
quatenus ens est"; predmet ontologije je pritom bivstvujuće
ukoliko ono bivstvuje, ali i ono što svakom bivstvujućem
pripada (omni enti communia); predmet ontologije su stoga
i pojmovi: essentia, existentia, attributum, modus,
necessitas, contingentia, locus, tempus, perfectio, ordo,
simplex, compositum, etc.
33
Kod Kanta, koji filozofiju uči iz dela Volfovih učenika
(Knutcen, Baumgarten), nalazimo, kao što je već na samom
početku rečeno, osporavanje ontologije koja treba da ustupi
mesto analitici dok je ono nadčulno viđeno kao krajnji cilj
metafizike; ontologija je tu samo predvorje jedne određene
metafizike, transcendentalne filozofije, koja sadrži uslove i
prve elemente sveg našeg saznanja a priori; ovo je samo
primer kako Kant, na jedan krajnje radikalan način, nastoji
da razori ontološke temelje Aristotelove metafizike (ali ne i
da odbaci samu metafiziku kao metafiziku).
Smatrajući da metafizika obrazuje naučnu
građevinu o svetu koja se samo mišljenjem može izvesti,
Hegel ontologiju, unutar te "građevine", vidi kao učenje o
suštini (Wesenslehre) koje treba da istraži prirodu
bivstvujućeg (ens) uopšte; odnosno: ontologija je "učenje o
apstraktnim određenjima suštine" (Enz., § 33). Na taj način
33
Honnefelder, L.: Scientia transzendens, F. Meiner, Hamburg 1990, S.
315.
Dostları ilə paylaş: |