Tajni zivot doktora Dulitla

DOKTOR DULITL I DVOGLAVE ŽIVOTINJE

Pročitao sam posljednju stranicu rukopisa, protegnuo se i osvrnuo po sobi. Namještaj je bio jednostavan i masivan. Knjige na policama bile su poredane po područjima. Metalne pločice s natpisima izgledale su poput onih iz knjižnice. Unutar svakog područja knjige su bile složene abecednim redom i u tom redu nisam mogao pronaći nijednu grešku. Zavjesa navučena na prozor pokraj radnog stola potpuno je zaklanjala pogled, izvana i iznutra, propuštajući ipak dovoljno svjetlosti za ugodno čitanje. Skinuo sam cipele i prošetao po sobi. Tepih je bio debeo, njegov dodir milovao moja je stopala. Mamio me je da legnem na njega i zaspim. Bilo je vrijeme da nešto pojedem, ali prije toga htio sam pronaći nastavak rukopisa, budući da je bilo jasno kako je ovo što sam pročitao tek početak. Otvarao sam ladicu po ladicu stola i u njima pronalazio potpuni nered. Najniža ladica bila je zaključana. Hrpa papira, bilježnica i rokovnika, od kojih su neki bili jedva čitljivi, a na nekima su tekstovi bili ispisani jedan preko drugog, obeshrabrila me i otišao sam u kuhinju.

Otvorio sam hladnjak i otkrio da je pun mesa. Izvadio sam komad suhog mesa i zagrizao ga. Bio je preslan i pomalo krvav. Pronašao sam kutiju s dvopekom i popravio okus. Nakon nekoliko zalogaja, meso mi se počelo sviđati. Bilo je pomalo neobična okusa. Točnije rečeno, okus sam po sebi teško može biti neobičan jer postoje samo četiri osnovna okusa, a doživljaj upotpunjuju miris i osjećaj koji hrana ostavlja na jeziku i nepcu. U svakom slučaju, ono što sam okusio dotad mi je bilo nepoznato. I dobro je išlo s dvopekom. U vratima hladnjaka nalazilo se nekoliko boca crnoga vina bez etikete. Vjerojatno je to bilo neko domaće vino. Otpio sam veliki gutljaj iz boce. Vino je bilo izvanredno. Popio sam još nekoliko gutljaja i malo mi se zavrtjelo u glavi. Dok sam se saginjao da vratim polupraznu bocu, ugledao sam nekoliko listova papira duboko gurnutih na gornju policu hladnjaka. Uzeo sam ih i zatvorio hladnjak koji je počeo glasno zujati.

Vratio sam se u sobu. Pod se počeo ljuljati i ja sam se spustio na tepih. Ležao sam na leđima zatvorenih očiju dok se soba okretala oko mene. Vino je bilo jače nego što sam očekivao. Prevarila me njegova pitkost. Zatvorio sam oči i prepustio se kretanju sobe. To nije bio loš osjećaj. Kad se soba smirila, uzeo sam dvije debele knjige s kožnim uvezom i podmetnuo ih po glavu. Bile su gotovo meke. Ležeći na leđima, pregledavao sam papire pronađene u hladnjaku.

Na prvom listu pisalo je:

ŠTO JE DOKTOR DOLITTLE REKAO SVOJEM AUTORU ZA VRIJEME ŠETNJE NEGDJE U FLANDERSU
Znači, trebat ću vježbati igru skrivača. Nastavci priče mogli su se nalaziti bilo gdje u kući. Počelo se mračiti i čitanje sam morao ostaviti za sutra. Nije bio pametno paliti svjetlo, budući da je kuća smatrana napuštenom. Nije mi preostalo više ništa što bih mogao učiniti, pa sam spustio glavu na gusto tkanje tepiha i u istom trenutku zaspao. Spavao sam bez snova i noć je prošla brzinom treptaja. Otvorio sam oči i bilo je jutro. Moje buđenje dočekao je sljedeći tekst:
Dolittle je svojem dekoncentriranom slušatelju rekao otprilike ovo:

- Ne znam jeste li čitali gospodina Karla Marxa. Vrlo zanimljivo štivo, premda pomalo preopširno napisano. Taj gospodin nepobitno je uzrokovao mnogo nevolja, no njegova je filozofija vrlo zanimljiva. U krajnjem slučaju, valjalo bi ga proučiti kao poštovanja dostojna protivnika. Njegovu glavnu tezu, onu o sukobu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa trebalo bi ozbiljno i temeljito razmotriti. Ja bih se čak usudio malo je proširiti i izokrenuti:

Razmislimo o sukobu između ljudske svijesti i nadsvijesti - okoliša. Mislim ponajviše na onaj dio okoliša koji stvara sam čovjek. Pri tome, najprije se postavlja pitanje koji je i koliki dio čovjekove svijesti uopće imanentan i nepromjenjiv, a koliki dio podliježe promjenama - evoluciji? (Dolittle je tu riječ posebno naglasio.) Pokušaj odgovora na to pitanje zahtijevao bi previše vremena, pa ću ga sada preskočiti. Uostalom, siguran sam da ovo neće biti naša posljednja šetnja, dragi gospodine Lofting.

- Dakle, moj je osnovni dojam da se ravnoteža mijenja i, umjesto da, kao što je to nekad bio slučaj, čovjek upravlja okolinom, događa se obrnuto i novostvorena okolina diktira uvjete čovjekovog postojanja. Ona se otrgnula kontroli i mi jednostavno više ne možemo pratiti što se događa, gospodine Lofting. Čovjek više nije, ako je to uopće ikad i mogao, shvatiti posljedice onoga što čini. Došlo je do specijalizacije znanja i sve manje ljudi ima uvid u širi opseg poslovanja, umjetnosti, znanosti, filozofije, života. Svatko poznaje samo svoju malu oblast znanja i ograničen je u malom djeliću prostora i vremena. Češki gospodin Čapek, pisac s kojim sam se nedavno imao čast upoznati, naumio je napisati knjigu o umjetnim bićima koje je nazvao robotima. Oni obavljaju poslove umjesto ljudi. To su automatska bića, bića bez svijesti. Bit će to zanimljiva knjiga, siguran sam. Pročitajte je kad bude napisana. Utopija o robotima koji rade za ljude ostvaruje se, bojim se, tako što se ljudi pretvaraju u te robote. Čini se da bi naši zapovjednici bili najsretniji kad bi umjesto naših Iraca imali nešto poput robota. Inače, držim da su ti Irci dobri ljudi. Malo su preglasni i previše piju za moj ukus, ali to su ljudi dostojni povjerenja. Naša Kruna nije prema njima uvijek pravedna. Ne bi me čudilo da ih zamijeni nekakvim mehaničkim stvorenjima ako to jednom bude u stanju. U najmanju ruku, uštedjelo bi se na pivu. Vi o mehanici, dakako, znate mnogo više nego ja, tako da mi možda možete reći hoće li, sa stajališta tehničke znanosti, ikada biti moguće izvesti nešto takvo.

Lofting nije odgovorio. Dolittle je ušmrkao burmut i protrljao nos. Ponudio je burmut sugovorniku, ali Lofting je ponovno odmahnuo rukom. Doktor je uzeo još jednu dozu i oči su mu zasuzile. Pročistio je grlo.

- Dragi Hugh, došlo je do velikog nesklada između napretka tehnologije i osmišljavanja novog okoliša - tehnološki napredak umakao je razvoju onog što bismo mogli nazvati humanističkom sviješću. Nadam se da nisam u pravu, gospodine inženjeru, ali bojim se da je moja dijagnoza bolno ispravna. Šteta što nećete probati moj burmut. To je jedna vrlo posebna mješavina. Obećao sam da nikome neću reći kako sam je nabavio, iako je to jedna vrlo zanimljiva priča. To je nešto posebno. Čovjek bolje čuje, vidi i misli.

(Podcrtani su dijelovi kojih se Lofting uspio sjetiti.)
Priča je ponovno stala, ni blizu završetka, a ja sam bio gladan. U hladnjaku, osim hrane i vina, više nisam pronašao ništa zanimljiva. Procijenio sam da će zalihe hrane biti više nego dovoljne da izdrže do kraja mojega istraživanja. Ispekao sam jaja i otopio komad mesa koji se nalazio u dubokom smrzavanju. Meso je bilo vrlo ukusno i podsjećalo me na suho meso koje sam jeo protekle večeri, ali nisam mogao odrediti kojoj životinji pripada. Najviše je podsjećalo na svinjetinu, s malim dodatkom pikantnosti poput one koju ima janjetina. Oprao sam suđe i potražio krpe kako bih ga obrisao i sve pospremio, tako da u svakom trenutku mogu napustiti kuću ne ostavljajući tragove. Među kuhinjskim krpama bila su skrivena dva arka trgovačkog papira. Sjeo sam za stol u radnoj sobi i skinuo čarape. Stolica je bila pretvrda. Na kauču u dnevnoj sobi nije bilo jastučića, pa sam uzeo jastuk s kreveta u spavaćoj sobi. Sjedio sam na jastuku kojega je moj domaćin držao pod glavom. Bilo je vrlo udobno. Na taj način mogao sam čitati bez prestanka. Kružio sam bosim nogama po mekanom tepihu i čitao:
Dok je pisao prvu priču o doktoru Dolittleu, Hugh Lofting bio je vrlo uzbuđen. Priča je počela ovako:

Na doktorovom imanju živjelo je mnogo različitih životinja. Sve su se one navečer okupljale u njegovoj ugodnoj kuhinji u kojoj je sve bilo nadohvat ruke. Životinje bi se skupljale oko velikog kamina i same dodavale cjepanice u vatru, budući da je doktor bio vrlo rastresen i najčešće bi jednostavno zaboravio da mu je hladno.

Bili su tamo papiga, pas, svinja, miševi, guska, jedan stari konj koji je nosio naočale i još mnogo manje-više običnih životinja. Bila je tamo i jedna vrlo neobična životinja. Zvala se Gurnime-Povuciga.

Gurnime-Povuciga mitsko je biće. Jedina je životinja koje ima dvije glave. Životinje se ponekad rađaju s dvjema glavama, ponekad i s više njih. To se događa i ljudima. Takve slučajeve smatramo pogreškama prirode, odvajamo ih od zdrave većine i oni obično ne požive dugo. Poznato je da je životinjska vrsta Gurnime-Povuciga davno izumrla. Što znači da više ne postoji. Ali u ono davno doba, kad je živio doktor Dolittle, još ih je bilo nešto preostalo u najdubljim džunglama Afrike: no čak i tada te su životinje bile vrlo, vrlo rijetke. Nisu imale repa, nego sa svakog kraja po jednu glavu i na svakoj glavi oštre rogove. Bile su vrlo plahe i strašno ih je teško bilo uloviti. Crnci većinu svojih životinja love tako da im se prikradu s leđa dok one ne gledaju. Ali tako nešto ne uspijeva kod Gurnime-Povuciga, jer ta vas životinja, bez obzira na to s koje joj se strane prikradate, uvijek gleda u lice. Osim toga, uvijek spava samo jedna polovica, dok je druga budna… i oštro vas motri. Upravo zbog toga nikad je nisu uhvatili i nikada je nitko nije vidio u nekom zoološkom vrtu. Usprkos tomu što su mnogi od najvještijih lovaca i najlukavijih vlasnika menadžerija utrošili dobar dio svog života tražeći ih po džungli, po svakom vremenu i na svakakvim mjestima, nikada nije uhvaćen ni jedna jedina.

Gurnime-Povuciga stigla je u doktorovu družinu tako što su, nakon bezuspješne potjere, majmuni odlučili pomoći doktoru. Napravili su veliki krug držeći se za ruke i sužavali ga sve dok životinja nije imala kamo pobjeći. Shvativši da daljnji pokušaj bijega nema smisla, Gurnime-Povuciga sjela je u središte kruga i mirno pričekala da vidi što ti majmuni žele. Nakon što je upoznala doktora, nikad joj više nije palo na pamet pobjeći od njega.

Gurnime-Povuciga svjesna je svoje posebnosti. Jako je stidljiva i krije se od pogleda znatiželjnika. Svoju stidljivost prevladala je jedino kad je trebala pomoći dr. Dolittleu.

Dovoljan broj radoznalih koji će platiti šest penija da bi se čudili neobičnom stvorenju, izvanbračnom potomku jednog od posljednjih jednoroga i činjenici da se stvorenje ne nalazi u kavezu i slobodno može otići u bilo kojem trenutku, a to ne čini, trpeći poglede koji joj užasno smetaju, poglede koji je svrbe i žare, pomoći će Dolittleu da plati sve svoje dugove, a pomorcu čiji je brod doktorova družina potopila spašavajući afričke majmune od tajanstvene smrtonosne bolesti kupi dva nova broda i gumenu lutku za njegovo dijete, te da se vrati kući i zadrži sve životinje koje su došle živjeti s jedinim čovjekom koji je razumio njihov jezik i nikada ni jednu nije mogao odbiti.



Životinje mogu osjetiti ljudske poglede. Orangutani u njujorškom zoološkom vrtu skrivaju se od posjetitelja, bježe u kut kaveza i pokrivaju krpama koje dijele kako bi se zajedno zaštitili, što je mnogo više od onog što bi mnogi ljudi učinili za druge, zapisao je Lofting, ali taj dio priče, kao ni onaj o djeci koja se rađaju s dvije glave, nije poslao svojoj djeci. Očekivao je da će se njegove nove priče svidjeti djeci, ona su voljela sve njegove priče, ali oduševljenje o kojem će mu Flora pisati u sljedećem pismu potpuno će ga iznenaditi.

Sljedećeg dana Dolittle je premješten. Od prvoga trenutka nedostajao je Loftingu. Zanimalo ga je što mu je to liječnik htio reći za vrijeme šetnje, osjećao je da je, ometen glavoboljom i pričama koje su ga počele opsjedati, propustio nešto jako važno i imao je namjeru ponovno pokrenuti tu temu, trijezan i spreman. Nažalost, tu priliku više neće imati.

Večer nakon Dolittleovog odlaska toliko se napio da je legao odjeven. Odjednom se smračilo i Lofting se začudio - sve da su sva svjetla u okolici bila ugašena, te je večeri Mjesec bio gotovo pun, nasmiješio mu se kad ga je teturajući zapitao zna li doista onaj doktor jezik životinja i zašto on, Hugh Lofting, muž i otac dvoje djece, vojnik i pisac, počinje u to vjerovati.

Odjednom je začuo grmljavinu. Znači, to je bilo zamračenje, pomislio je. Nekoliko je trenutaka napeto osluškivao, ali nije čuo povike i metež. Zaključio je da je ta grmljavina najvjerojatnije postojala jedino u njegovoj pijanoj glavi, kao halucinacija koja najavljuje ozbiljnije posljedice njegovih čestih pijanstava, te se okrenuo na bok i pokušao zaspati. Prenuo ga je iznenadni strah da je od lošeg vina oslijepio. Opet je začuo buku, buku su zamijenile pjesme, mnoštvo pjesama koje su istovremeno svirale u njegovoj glavi, u potpunom mraku, i on je pomislio da je poludio. Onda su se sve pjesme stopile u jednu - The Trees They Do Grow High, koja se ponavljala i ponavljala, sve dok Lofting to više nije mogao podnijeti.

Netko je pjevao. Iskrivljeni glasovi ponavljali su jednu te istu pjesmu i Lofting je pomislio da gubi razum. Osluškivao je u panici, potpuno slijep. Odjednom je shvatio tko to pjeva u njegovoj glavi i odahnuo jer je shvatio da nije poludio. Bile su to životinje s dvije glave koje su dvoglavo pjevale gubeći se u ritmu. Molio ih je da prestanu, lijepo ih je molio, a zatim je vikao, ali nisu ga slušale. Pjevao je na sav glas, vikao, ali one su pjevale još glasnije, pokrio je uši i cvilio, ali one su nadglasavale sve.

Umuknuo je i pažljivo slušao. Shvatio je gdje se nalaze. Bile su unutar njegove lubanje. Osluškivao je dio po dio unutrašnjosti svoje glave i napokon ih uspio čuti kako se miču. Okretao je glavu, tresao je, ali one se nisu dale. Duboko je udahnuo i onda ih pokušao izdahnuti, pa se nakon novog neuspjeha napokon predao.

Zapao je u polusvjesno stanje i činilo mu se kako mu se tama koja ga je okruživala približava, sve dok se nije uobličila u tijesni i hladni mrtvački kovčeg koji se i dalje sužavao, braneći mu svaki pokret. Shvatio je da je situacija ozbiljna i da bi doista mogao poludjeti. Dvoglave životinje i dalje su pjevale pjesmu koju nije mogao podnijeti, pjesmu koju je najviše mrzio.

Uhvatila ga je panika. Mahao je rukama, bezuspješno pokušavajući razgrnuti tamu koja mu se približavala i nekako doći do zraka. Potom je lubanju pokušao otvoriti prstima, da ih uhvati, zgnječi i pobaca van. Izvadio je svoje lijevo oko i češao unutrašnjost glave nadraženu njihovim igličastim koracima. Bilo mu je malo lakše.

Nije ih mogao uhvatiti i u očajanju je probušio bubnjiće. Nadmudrile su ga. Pjevale su kostima njegova srednjeg uha koje su plesale i u ritmu pjesme udarale u njegove vijuge. Udarao se po glavi, nadajući se da će životinje, čija je pjesma prelazila u kakofoniju, ispasti kroz očnu duplju ili uši, ali one su bile spretne i čvrsto su se držale za unutrašnjost njegove lubanje. Lice mu je prekrila krv i kad se upalilo svjetlo nije mogao vidjeti tko ga je uhvatio za ruke, noge i glavu i odnio u bolnicu.

Preostalim okom koje je bilo prekriveno sasušenom krvlju uspio je vidjeti samo čvrsti list konobarice iz krčme odjevene u bijelu medicinsku odoru. Shvatio je da ne smije pokazivati znakove ludila i mora biti miran. Pjesma u njegovoj glavi zvučala je pravilnije. Uhvatio je sebe kako je pjevuši zajedno s dvoglavim životinjama. Zapjevao je punim glasom i pjevao sve dok se nije sjetio rješenja.

Duboko je udahnuo, začepio nos i puhao kroz uši. Nakon dva-tri pokušaja uspio ih je izbaciti sve do jedne. Nadao se kako će ih to obeshrabriti na neko vrijeme i da će uspjeti uhvatiti bar nekoliko sati sna.

Srećom, uspio se probuditi prije nego što su se male dvoglave životinje uspjele vratiti u njegovu glavu i konačno ga otjerati u ludilo. Svitala je zora, a on je bio u svom krevetu, u uniformi i cipelama, zgužvan i znojan, s oba oka u glavi i netaknutim bubnjićima. Prvo čega se sjetio bilo je to da je večer prije s Ircima nekoliko puta za redom otpjevao tu prokletu pjesmu. Irci će mu poslije reći da su prije spavanja zastali pred njegovim prozorom i tamo zalegli, pjevajući je do zore. Jednostavno, ideja im se učinila zabavnom.

Zaključio je kako mu je vrijeme da se vrati kući. Lofting je ipak ostao još nekoliko mjeseci, zaradio šrapnel u bedru i nakon oporavka u Engleskoj zajedno se s obitelji i onim što će postati njegova prva knjiga o doktoru Dolittleu vratio u Ameriku. Dolittle je nestao preko noći. Sljedeće dane, koji su bili mirni, Lofting je uglavnom proveo šećući onom istom stazom kojom je šetao s njim. Te šetnje nisu mu pomogle da iz nekoliko djelića liječnikova izlaganja koje je uspio dozvati u pamćenje rekonstruira cijelu priču. Večeri je isprva i dalje provodio s Ircima koji su se napokon uspjeli naviknuti na francusko vino. Jedne je večeri mrtav pijan završio s konobaricom u stražnjoj sobi krčme. Nikada prije, a ni poslije, nije bio nevjeran svojoj Flori. Sljedeći je dan mladoj ženi galantno donio nekoliko poklona u koje je diskretno stavio i nešto novca, za dijete, rekao je, kad ga je djevojka pronašla i htjela vratiti, i nakon toga odlučio zaboraviti cijeli događaj. Otad više ni nije odlazio u krčmu. Izbjegavao je Irce koji su mu namigivali i njegovo ime vjerojatno stavljali na listu potencijalnih očeva ratnoga djeteta. Večeri je provodio pišući priče svojoj djeci, priče o doktoru Dolittleu koje su napokon počele dobivati oblik kakav je želio. Sve se, činilo mu se, počelo slagati samo od sebe. Raspitivao se o svojem prijatelju, ali nitko nije ništa znao. Doktor John Dolittle nije se više pojavio u sjevernoj Francuskoj. Lofting se još nadao da će ponovno vidjeti doktora, ali to se više neće dogoditi. Često će se sjetiti svoga dvodnevnoga prijatelja, žaliti za onom šetnjom i ni samome sebi nikada neće moći objasniti zašto je visokog i vitkog veterinara u svojim pričama pretvorio u dobroćudnoga maloga debeljka.
Složio sam tek pročitane listove zajedno s prethodnim i označio brojeve stranica. Nikada nisam vidio onoga tko ih je napisao, čini se da ga je malo tko vidio. Možda je bio nevidljiv, ali mogao sam ga zamisliti kao uredna čovjeka, srednjeg stasa i vitkog. Mogao je biti blijed, tanke kože, vjerojatno proćelav. Njegovu sklonost za pospremanjem stvari na čudna mjesta nisam mogao shvatiti. Nije mi bilo jasno od koga bi ih htio kriti, osim od samoga sebe.

Još sam jednom pregledao papire i onda ih stavio u gornju ladicu pisaćeg stola. Ostatak dana proveo sam u traženju sljedećeg nastavka. Ne znam zašto sam bio uvjeren da ću dijelove priče pronalaziti redom kojim su bili napisani, ali to će se uglavnom pokazati točnim. Do mraka nisam pronašao ništa.

Preostala mi je njegova knjižnica. U njoj je bilo mnogo zanimljivih knjiga. Upalio sam stolnu lampu. Njena svjetlost bila je prejaka da ne bi bila primijećena po noći. Nije mi odgovaralo čitanje po danu, budući da sam noćni tip. Negdje u kući morale su se nalaziti svijeće, bio sam uvjeren. Prije potrage za svijećama nazvao sam Mariju. Telefonska linija, srećom, još je bila živa, iako je njen vlasnik najvjerojatnije bio mrtav.

- Ja sam.

- Gdje si?

- Na sigurnom, brzo se vraćam. Gdje si ti?

- Na sigurnom, nikamo ne idem – čuo sam Marijin osmijeh. Onda se uozbiljila.

- Jesi li ti normalan? Znam da imaš te svoje poslove, ali nisi mi se javio cijeli dan.

- Čekaj. Osjećaš li što?

- Još se ne miče.

- Čeka mene.

- Da, možda. Što je s tobom? – osjetio sam viši stupanj prijekora.

- Neće me biti koji dan. Ne brini, sve ću ti objasniti kad se vratim. Oprostit ćeš mi kad čuješ cijelu priču. Poljubac.

- Poljubac.

Pronašao sam nekoliko debelih svijeća od pravoga voska. Bio sam zadovoljan. Prošlo je godina i godina otkako sam posljednji put imao priliku zapaliti svijeću. Odabrao sam najveću. Uzeo sam duboki tanjur, zapalio je, nakapao vosak i zalijepio je. Ritual sam izveo polako i s uživanjem. Stavio sam svijeću nasred poda u radnoj sobi, izvadio priču iz ladice i bacio je na pod da je prije spavanja pročitam još jednom. U tom trenutku začuo sam zvono. Brzo sam navlažio prst i ugasio svijeću, sklonio je ispod stola i na prstima dotrčao do prozora. Na vratima je bio Roko. Nije bilo nikakva razloga da zvoni, budući da je morao misliti kako u kući nema nikoga. Ili je znao da sam unutra i htio se najaviti. Vratio sam se u radnu sobu i sakrio iza vrata. Čuo sam škripu i zadržao dah. On je bio unutra. Napregao sam uši dok je Roko krstario kućom. Slušao sam njegove korake dok je polako obilazio sobe. Radnu sobu ostavio je za kraj. Nije ušao, ostao je stajati na vratima, nekoliko centimetara udaljen od mene. Još uvijek nisam disao. Na podu su bila dva sveska enciklopedije i razbacani papiri, u zraku se još morao osjećati miris voska i nije bilo moguće da nije shvatio da je netko bio u kući. Papiri ga nisu zanimali. Stajao je na vratima i nije se micao, kao ni ja. Zavrtjelo mi se u glavi od nedostatka zraka i da napokon nije otišao, vjerojatno bih pao u nesvijest. Pogledao sam na sat i shvatio da je Roko u kući proveo najmanje petnaest minuta. To je značilo da sam oborio svjetski rekord u zadržavanju daha, ali nije bilo nikakva smisla ikome to spominjati, budući da takvim pričama ljudi u pravilu ne vjeruju.

Marija bi možda povjerovala. Još uvijek hvatajući dah, podigao sam slušalicu i otipkao prve tri znamenke našeg telefonskog broja. Tada sam se sjetio da je kasno i da ona sigurno spava. Morao sam biti pažljiv, čuvala je trudnoću i nisam je smio uznemirivati. Osim toga, moglo bi se dogoditi da joj moram objašnjavati previše toga što ni meni samom nije bilo jasno. Zaklopio sam slušalicu. Bilo je vrijeme za spavanje.

3. 
   DRUŽINA DOKTORA DULITLA
   

Tommy Stubbins, biograf dr. Johna Dolittlea i jedan od četvorice ljudi na svijetu koji su znali jezik životinja, zapisao je:

O svemu što sam dosad napisao o doktoru Dolittleu ispripovijedali su mi, dugo vremena nakon tih zbivanja, ljudi koji su ga poznavali, a dosta se toga dogodilo i prije moga rođenja. No, sada sam odlučio zapisati sve o onom dijelu njegova života u kojemu sam i sam imao udjela. Prije mnogo godina Doktor mi je dao dopuštenje da to učinim. Ali tada smo obojica bili zauzeti putovanjem oko svijeta, upuštali smo se u pustolovine i ispisivali cijele bilježnice o prirodoslovlju, i tako nikad nisam imao vremena sjesti i zapisati štogod o našim pothvatima.

Dakako, sad kad sam već čovjek u godinama, pamćenje me više ne služi tako dobro. No kad god nisam siguran u nešto pa zapnem oklijevajući i pokušavajući se prisjetiti nečega, uvijek zamolim za pomoć papigu Polineziju.

Dok pišem ovu knjigu, ta predivna ptica (sad joj je gotovo dvije stotine i pedeset godina) sjedi na mome stolu i ponajčešće tiho pjevuši mornarske pjesme. A kao što zna svatko tko ju je upoznao, Polinezijino je pamćenje najčudesnije na svijetu.

- Nikako ne mogu biti posve sigurna koliko imam godina – rekla mi je Polinezija dok sam još bio dječak - Moglo bi mi biti sto osamdeset i tri ili sto osamdeset i dvije. Ali znam da se kralj Charles, kad sam došla iz Afrike, još skrivao u hrastu… jer sam ga vidjela. Bio je nasmrt preplašen.

A dan kad se kralj Charles spasio krijući se u hrastu kasnije je proglašen praznikom i nazvan Danom kraljevskog hrasta.

Nisam znao što učiniti s papirićem koji je ispao iz trećeg sveska opće enciklopedije koji mi je poslužio kao jastuk. Tada se još nije uklapao u priču. Nikakve koristi od njega. Ostavio sam ga na stolu u nadi da će doći vrijeme kada će se pokazati korisnim. Mogao je, na primjer, sadržavati kod kojim ću dešifrirati neku od tajni koje su me još uvijek čekale, brižljivo skrivene u ovoj kući. Na poleđini papirića napisao sam pitanje:

Kako živ čovjek može ispariti?

To me nije približilo odgovoru. Nazvao sam Mariju. Odolio sam želji da joj prepričam priču o doktoru Dolittleu, ali nisam joj odolio spomenuti priču o njenom autoru koju je vjerojatno već pročitala u novinama. Izostavio sam to da moj nagli odlazak ima veze s tim slučajem. Postavio sam joj pitanje bez nade da ću dobiti odgovor. Ona je bila dovoljno pametna da zna kako je sve povezano i nasluti da moje pitanje, postavljeno naizgled slučajno, usput, ima veze s tim što nisam pored nje. Dakle, kako živ čovjek može ispariti, Mare?

Marija nije znala odgovor i nije joj bilo jasno kako mi takva pitanja padaju na pamet. Znao sam da će, čim spusti slušalicu, početi naslućivati što se događa sa mnom. Obično bi joj trebalo malo vremena za zagrijavanje prije nego što bi mi počela čitati misli. Marija je bila strpljiva i pažljiva, savršena čitateljica.

Ispričao sam joj što sam sanjao prethodne noći. San je počeo zvukom, ravnomjernim zvukom, a onda sam ugledao sebe kako ležim u bolničkoj sobi. Bio sam priključen na aparate. Gledao sam odozgor, sa stropa, i vidio svaki detalj: pločice na podu sobe, aparate na koje sam bio priključen, cjevčicu u nosu i igle u venama mojih ruku. Onda sam se vratio u svoje tijelo, sve se zacrnilo i opet se čuo samo jednolični zvuk – bip, bip. Što je mogao značiti taj san, Marija? Nije znala. Poslao sam joj poljubac i zaklopio slušalicu.

Polako sam se navikavao na njegovu radnu sobu, zapamtio sam položaj namještaja i raspored najvažnijih knjiga. Potpuno sam siguran da je donja ladica radnog stola bila zaključana kad sam došao u kuću. Sjećam se kako sam najprije tražio ključeve, a potom silom pokušao otvoriti bravu, bez uspjeha. To nikako ne bih zaboravio. Međutim, kad sam nakon razgovora s Marijom sjeo za stol, ladica je bila otvorena. Netko ju je izvukao, samo centimetar ili dva. Ili se otvorila sama? Ključa u bravici nije bilo. Otvorio sam ladicu do kraja i na dnu hrpe čistog papira pronašao policijski izvještaj otipkan pisaćim strojem na kojem se nalazio vlastoručni potpis moga prijatelja. Osjetio sam nadu. Dakle, kako živ čovjek može ispariti?
T.D. (22):

Nisam ništa vidio. To jest, sjećam se da je neki čovjek izašao iz kuće. Da, to je ova kuća, ova sa žutom vrpcom. Kretao se u našem smjeru. Nisam ga dobro vidio, bio je u sjeni. Onda smo se J. i ja poljubili i ja sam zatvorio oči. Znate da ljudi zatvaraju oči dok se ljube. Nakon toga, nisam ga više vidio, ali nisam ni obraćao pažnju. Ne znam što bih Vam više mogao reći. Šešir? Ne sjećam se šešira.
J.V. (20):

Da, vidjela sam ga. Čini mi se da je mahnuo i doviknuo nešto nekome tko je bio ispred njega. Ne znam tko je bio taj netko jer se nalazio iza nas. A tog koga tražite nisam prije vidjela, a nisam ga dobro vidjela ni tada. Ne bih ga mogla prepoznati, sigurna sam. U jednom trenutku, T. me zagrlio i poljubio. Ne znam, kad malo bolje razmislim, ne znam gdje je mogao nestati taj čovjek. Poljubac je trajao nekoliko sekundi i čini mi se da za to vrijeme nije mogao stići do sljedećeg ulaza ni zaći za ugao. Kada malo razmislim, vrlo čudno.
N.N. (71):

Izašao je. Nosio je duboko natučen šešir i ogrtač, tako da nisam mogla vidjeti kako izgleda. Onda je nestao. Jednostavno nestao. Samo je njegov šešir polako pao na zemlju. Skoro sam se oduzela. Taj je živio u kući preko puta mojeg prozora. Često je gledao kroz prozor. Imao je i nekakve sprave, dalekozore. Nikada ga nisam dobro vidjela. Zavjese su mu uvijek bile gusto navučene, samo bi ih malo odmaknuo kad bi s tim svojim spravama špijunirao naokolo. Znate, odmah mi je bio sumnjiv. Razmišljala sam o tome da ga prijavim policiji. Možda sam i trebala. Zvala sam novinare, ali nisu se pojavili. U jutrošnjim novinama nema ništa o tome. Kažete da se to prekasno desilo, da će vjerojatno biti u večernjim? Čudno, možda je u pitanju neka zavjera. Kako toliko znam? Koliko vremena provodim gledajući okolo? Kakvo je to pitanje? Hajde, pojedite još jedan kolač.
N.N (7):

To je bio nevidljivi čovjek. Bio je zamotan u zavoje. Onda je eksplodirao i nestao. Ali mislim da je živ. Tamo je, vidio sam ga! Hoda, vidite kako se pomiču papirići po cesti! Morate prosuti neku tintu na njega, onda ćete vidjeti njegov trag i odmah ćete ga uhvatiti. Ali, možda je on dobar. Mislim da je dobar. Pustite ga da pobjegne.
Izvještaj je bio nepotpun. Neke su stranice nedostajale. Predzadnje nije bilo, a na zadnjoj su bili samo žig, potpis i nekoliko rečenica:

… je pronaći mladića i djevojku koje je nestali u svojim bilješkama nazvao Terry i Julie. Moguće je da se razjašnjenje nestanka ili zločina krije kod tih, zasad nepoznatih osoba. Početne indicije da se radi o J.V. i T.D. odbačene su zbog nepostojanja bilo kakve veze između njih i nestalog, što je utvrđeno unakrsnim ispitivanjem spomenutih. Sve preslike bilježaka nestalog koje bi mogle poslužiti kao dokazni materijal pohranjene su. Dogodio se incident i originali su izgubljeni. Taj događaj još se uvijek istražuje i zasad nema nikakvih tragova, ni indicija.

Viši policijski inspektor…
Pokušao sam se prisjetiti prethodne večeri. Bio sam potpuno siguran da Roko nije ušao u sobu. Mogao je ući dok sam spavao, otvoriti ladicu i staviti izvještaj, točnije, dijelove izvještaja u stol. Ali to bi bilo glupo. Osim toga, to što sam pročitao nije djelovalo nimalo uvjerljivo. Nisam dotad vidio nijedan policijski izvještaj, ali taj papir s kružnim mrljama, najvjerojatnije od šalice kave, teško bi mogao proći i kod nekog naivnijeg od mene. Kad doznam što se dogodilo s čovjekom kojeg nema, razmijenit ću to s Rokom za nekoliko odgovora. Kad malo razmislim, on je i u školi bio pomalo čudan. Nisam siguran da nemam posla s luđakom. On je, budući da je od početka imao pristup, mogao skrivati bilješke po kući, ali tu mogućnost odmah sam odbacio. On nije imao mašte za takvo nešto.

Iako je izvještaj sigurno bio lažan, vjerovao sam osjećaju da četiri osobe koje su vidjele čovjeka kojeg sam tražio ipak postoje. Razgovarat ću s njima nakon što vidim gdje će me priča odvesti. Sve što sam dosad pronašao mogao sam iskoristiti za svoju priču. Još na samom početku palo mi je na pamet da bi se ona mogla dobro prodati, ali najveći moj motiv za istraživanje bila je znatiželja. I nejasni strah od moga školskog kolega i još nečeg što nisam mogao definirati, strah kojeg sam postao svjestan tek nakon što sam pročitao izvještaj. Čudno je bilo i to što ga je Roko potpisao, a rekao mi je da ne radi za policiju. Ili je promijenio posao malo prije nego što smo se sreli? Pitao sam se je li išta od onoga što mi je rekao bila istina.

Objašnjenje se možda krilo i na polici s knjigama pod slovom «L». Pri dnu police bilo je složeno dvanaest knjiga o doktoru Dolittleu. Nasumice sam uzeo jednu i protresao je. Ništa nije ispalo. Otvorio sam je.
Pas Kling bio je sjajan detektiv. Najdraži hobi bio mu je grickanje čizmi. Majka mu je stalno govorila kako je to znak da je genij, a otac mu je govorio da to znači da je prava pravcata budala i da će uvijek ostati dijete. Nakon što je izgrizao doktorovu čizmu, doktor Dolittle odveo ga je u prodavaonicu obuće kako bi izabrao čizme za grickanje i njegove ostavio na miru. Kling je najviše volio čizme s gumbima umjesto vezica. Odgrizanje gumbi smatrao je vrlo umirujućim.
To mi nije previše pomoglo u potrazi za isparjelim čovjekom. Bacio sam knjigu na pod i uzeo drugu. Protresao sam i nju, bez rezultata. Nasumice sam odabrao odlomak iz knjige.
- Ja ne držim mnogo do tih orlova – reče Džip. – Jednostavno su umišljeni. Imaju izvrstan vid i sve to, ali kad ih zamoliš da nekoga pronađu, jednostavno su nemoćni… a imaju još i obraza da se vrate i kažu kako to nitko drugi ne može. Jednostavno su umišljeni… kao onaj škotski ovčar u Puddlebyju. A ne držim mnogo ni do onih klepetavih starih dupina. Sve što su nam mogli reći bilo je to da čovjek nije u moru. A nas ne zanima gdje on nije, nego gdje jest. Ljude je najlakše pronaći po mirisu. Svaki čovjek ima različit miris. Sve ima svoj miris. Vruća voda miriše drugačije od hladne. Zapravo jedino mlaka voda… ili led… imaju teško raspoznatljiv miris. Ja sam tako jednom prilikom slijedio jednog čovjeka deset milja u mrkloj noći samo po mirisu tople vode, jer ubogi vrag nije imao sapuna.

Ni od toga nije bilo previše koristi. Žvačući komadić sušena mesa, nastavio sam s nasumičnim čitanjem.

Doktor Dolittle nije imao predrasuda o životinjskim vrstama. Jednom mu je jedan od štakora koji su plovili njegovim brodom objasnio zašto oni uvijek napuštaju brod koji tone.

- Ljudi o tome uvijek govore uz podrugljiv osmijeh… kao da se radi o nečemu nečasnom. Ali ne može nam se to zamjeriti, zar ne? Uostalom, tko bi ostao na brodu koji tone, ako može pobjeći s njega?

- Posve prirodno – reče doktor. – Jesi li mi možda još nešto htio reći?

- Jesam – uzvrati štakor. – Došao sam vam reći da mi napuštamo ovaj brod. Samo smo vas htjeli upozoriti prije nego što odemo. Ovaj vaš brod vrlo je loš. Bokovi mu nisu dovoljno čvrsti. Daske su trule. Još sutra, prije no što se smrači, potonut će na dno mora.

- A kako ti to znaš? – upita doktor.

- Mi to uvijek znamo – odvrati štakor – u vršku repa osjetimo nekakve trnce… kao kad vam noga utrne. Jutros u šest sati, dok sam doručkovao, rep mi odjednom poče drhtati i kao da trne. Isprva sam pomislio da mi se vraća reuma. Pa sam otišao svojoj teti i upitao je kako se ona osjeća… sjećate je se… dugačka, šarena štakorica, prilično koštunjava, koja vam je prošlog proljeća došla po savjet zbog žutice. I tako… rekla mi je da i njoj idu trnci po repu… kao ludi. Ovaj brod će potonuti, to je potpuno sigurno.

- Zbogom i hvala što si mi došao to reći. Vrlo obzirno s tvoje strane… vrlo. Pozdravi tetu od mene. Sjećam je se savršeno… Pusti tog štakora na miru, Džipe! Dođi ovamo! Lezi!

Ovaj brod uskoro ću napustiti, iako nije bilo nikakvih nagovještaja da bi mogao potonuti. Kuća će ostati na mjestu, ali ja više neću biti ovdje. Bit ću tamo gdje moram biti. Meso je bilo preslano i gotovo sirovo, kao da ga je netko sušio na brzinu. Ostatke sam bacio u koš i popio dvije čaše vode. Imala je metalan okus. Osjećao sam trnce u leđima i udovima. Protegnuo sam se, mišići su mi bili kruti. Sjedio sam cijeli dan i trebalo mi je malo tjelovježbe. Skinuo sam se, legao i napravio vježbe istezanja. Potom sam krenuo na serije trbušnjaka koje sam izmjenjivao sa serijama sklekova. Zadihao sam se. Godilo mi je vježbanje. Taj tepih bio je savršena strunjača. Kad izađem odavde, kupit ću isti takav.

Osjetio sam miris svog znoja, miris koji se sviđao Mariji dok ne bi postao prejak. Postoje različite vrste znoja – zdravi znoj od tjelesnog napora, znoj od tjeskobe koji je sličan onome od bolesti, oštra i kisela mirisa. Znoj od vođenja ljubavi slatkast je, pokušao sam na osnovi svog mirisa prizvati Marijin, ali miris njenog znoja izvjetrio mi je u tih nekoliko dana. Nisam bio zadovoljan našim posljednjim razgovorom i morao sam je nazvati još jednom.

- Smetam li?

- Da.

- Sjetio sam te se. Umoran sam i ne mogu više raditi.

- Onda se odmori.

- Odmaram se. Dobro sam. Poslije ću još malo misliti na tebe pa ću biti još bolje.

- Što radiš?

- Ne mogu ti još reći. Sve ću ti objasniti kad se vratim. Ne brini.

- Voljela bih da si ovdje.

- I ja bih to volio. Pošalji mi malo svog znoja preko telefona. Sjećaš li se kad smo prvi put spavali? Bilo je divno, a ti si bila gola ispod kaputa…

Kad smo prvi put otišli kod mene…

Tako sam rekao – Idemo do mene. Skinuo sam je, polako, i onda se na brzinu skinuo i sam. Netko od nas dvoje srušio je kriglu piva i ono se prosulo po njenoj odjeći. Nismo to primijetili sve dok je pivo nije potpuno natopilo. Stavio sam odjeću u pećnicu i zagrijao je da se osuši. Marija nije bila uvjerena kako je to dobra ideja. Počeo sam je škakljati i odnio je do kreveta. Zanijeli smo se i zaboravili na pećnicu sve dok nismo osjetili miris paljevine. Nisam imao nikakve odjeće u stanu, tek sam doselio i na odlasku sam joj dao svoj kaput ispod kojeg je, manje-više, bila gola.

- Nije bilo divno. Vani je bilo minus deset.

- Ali pazio sam na tebe. Kao i uvijek.

- Povlačio si mi kaput, namjerno. Htio si me skinuti nasred ulice.

Nisam se toga sjećao, bar ne kao nečega zbog čega bih trebao osjetiti grižnju savjesti. Sjećao sam se samo kako je ta noć bila divna. Čovjek se sjeća samo onoga što mu odgovara. Po tonu glasa, shvatio sam da njoj to nije bilo nimalo zabavno. Nikada mi prije nije prigovorila zbog toga. Očekivala je da shvatim sam, a meni je, kao i uvijek, to prekasno došlo do pameti.

- Ali, oprostila si mi.

- Što bih drugo?

- Nisam te dostojan.

- O tome ću razmišljati prije spavanja.

- Poljubac.

- P.

Nisam bio zadovoljan ni pokušajem popravka razgovora. Zvat ću je sutra, svakoga dana zvat ću je bar deset puta. Legao sam na tepih i pokušao dozvati sliku njenog lica. Osjetio sam malu izbočinu pod leđima, podigao tepih i pronašao presavijen arak trgovačkog papira ispisan poznatim rukopisom. Znači, dok Marija bude razmišljala o tome zaslužujem li je, ja ću čitati. Prepipao sam ostatak tepiha, ispod njega nije više bilo ničega. Skinuo sam se do gola. Nije mi bilo hladno, vježbanje me ugrijalo. Temperatura u kući bila je idealna. Jednog dana prestat će grijati, isključit će telefon i struju, ali to me nije brinulo. Tada ovdje više neće biti nikoga kome bi to bilo potrebno.

Na svjetlosti svijeće mogao sam čitati kao na danjem svjetlu.

Doktor Dolittle spasio je ženku kanarinca iz trgovine životinjama. Kanarinka se zvala Pipinella. Pipinella je pjevala, što je doktora vrlo začudilo, budući da je sve dotad mislio da pjevaju samo mužjaci. Pipinella je pjevala jako lijepo. Objasnila je doktoru:

- Ženke kanarinaca ne pjevaju, iako nesumnjivo imaju ljepše glasove. Mužjaci ne žele da pjevamo, pa nas kljucaju po glavi čim pustimo glas. Nedavno je osnovan pokret Pjevanje za žene. Nekoliko ženki udružilo se kako bi se borile za svoja prava. No, među ženkama kanarinaca bilo je mnogo staromodnih, koje su i dalje bile uvjerene kako pjevanje nije ženstveno. Govorile su kako je ženkama mjesto u gnijezdu, da je pjevanje samo za muške, i tako je pokret propao.

Doktor je odlučio napraviti operu o Pipinellinom životu. Autor libreta i glazbe bila je sama Pipinella. Sve pjevačke uloge u operi imale su ptice. Pelikani, odjeveni u elegantna mornarska odijela, bili su basovi, a plamenci altovi.

Pipinella nije željela violine i flaute u orkestru. Instrument uz koji kanarinci najviše vole pjevati je šivaći stroj. No bilo kakvi tihi, zujavi, brburavi zvukovi odgovarali su Pipinelli. Orkestar se sastojao od brijačkog remena, šivaćeg stroja, tankoga lanca, postolarskog kalupa i čekića. Jedna od najzapaženijih instrumentalnih dionica bio je duet za brusni remen i britvu.

Osim o onome koji napiše i izvede glazbu, objasnio je doktor izvođačima, doživljaj ovisi i o onome koji je sluša. Jedan dio publike kasnije će uspjeti prepoznati da neobičan orkestar izvodi pravo umjetničko djelo. Onaj koji ima smisla za glazbu, rekao je doktor Dolittle, može je pronaći i na najneobičnijim mjestima. Ljudi odavno prepoznaju muzikalnost životinja, osobito ptica. Međutim, u doživljavanju umjetničkog djela ograničava ih jednostavna psihološka činjenica – oni očekuju kako djelo mora imati autora koji ga je stvorio s nekom namjerom. Slučajno stvorena stvar može stoga priuštiti određeni užitak, ali ne i utisak pravoga umjetničkog djela. Budući da ljudi imaju predrasude prema životinjama, teško im je priznati da one imaju umjetničku svijest i njihove napore doživljavaju kao nešto ugodno, ali nagonsko i nepromišljeno. U nama je problem, zaključio je doktor. Pravi poznavatelj i ljubitelj glazbe pronaći će je i u radu tvorničkih strojeva, u plimi i oseci ili šuštanju lišća.

Skupina je marljivo vježbala. Bližio se veliki dan i po cijelom Londonu osvanuli su plakati s najavom prve opere u kojoj pjevaju ptice. Napokon je došao dan premijere. Sjedala su bila rasprodana. Doktor, koji je sam bio i dirigent opere, održao je govor u kojem je publici objasnio kako je ta produkcija postavljena s vrlo ozbiljnom namjerom, a njeni producenti smatraju je djelom podložnim proučavanju i stavljenim na razmatranje skladateljima i glazbenicima kao prvi pokušaj kombinacije glazbenih zamisli ljudi i životinja. Potom se doktor uz mali naklon okrenuo prema svome orkestru i zalupkao štapićem o stalak, pozivajući glazbenike na pozornost.

Orkestar je sam po sebi svakako proizvodio čudnu i novu vrstu glazbe. Ali unatoč neobičnom karakteru instrumenata, učinak je bez sumnje bio vrlo glazben. Uvod je bio vrlo kratak i u njemu su za nekoliko trenutaka odsvirani svi popratni dijelovi glavnih pjesama u operi. Srebrnasto zvoncanje lanca, ravnomjerno brujanje šivaćeg stroja, zvukovi čekića i postolarskog kalupa tup-tap-tup te brijaćeg remena zip-zap-zip proizvodili su mješavinu zvukova iznenađujuće ugodnu za ljudsko uho.

Dio ljudi izašao je ranije, a većina publike koja je ostala bila je zbunjena, nagradivši ipak izvođače dugim pljeskom na kraju. Drama Pipinellina života zainteresirala je publiku, a kritike, koje su članovi družine osluškivali po hodnicima kazališta, bile su podijeljene. Na premijeri se u publici nalazio i slavni Niccolo Paganini. Paganini je bio visok i suhonjav čovjek uska lica oko kojeg je na sve strane stršila neuredna kosa. Mnoge je ljude podsjećao na samoga vraga. Poželio se upoznati s doktorom.

- Ovo što ste nam predstavili izvanredno je zanimljivo - rekao mu je Paganini – Svirate li koji instrument?

- Flautu. Ali tek za zabavu.

- Hm! A prije ovoga skladali ste mnogo toga?

- Ne – odgovorio je John Dolittle. – I ovo djelo, znate, nije moje vlastito. Skladale su ga same ptice. Ja sam samo načinio aranžmane, orkestraciju, onakva kakva jest – i to prema njihovim uputama.

- Doista? Ali kako ste saznali kakav to aranžman oni žele?

- Oh… ja poznajem životinjski jezik. Ali u pravilu ne govorim o tome.

- Zašto?

- Zato što mi se ljudi uglavnom smiju.

- Kako je to besmisleno – reče Paganini tiho dok mu se u očima nazirao neki neobičan, sanjarski sjaj – samo bi budala mogla poslušati vašu operu a da smjesta ne uvidi da ste zasigurno godinama morali razgovarati s pticama i životinjama kako biste uzmogli tako lijepo izraziti njihove zamisli o glazbi. Nadam se da će se u Londonu naći dovoljno ljudi sa smislom za glazbu koji će znati cijeniti ovo što činite.

Drugi dan novine su donijele najrazličitije kritike predstave – od onih koji su je nazivali glazbenom revolucijom, do onih za koje je to bila najčudovišnija prijevara. Kao rezultat svega toga, predstava je bila sve posjećenija i posjećenija, donoseći doktoru i njegovoj družini sve više novca.
To me podsjetilo da pretražim džepove. Ostalo mi je još nešto malo novca, ali nisam sumnjao da ga ima još negdje u kući. Pronaći ću ga, ili će on pronaći mene ako ga zatrebam, shvatio sam da se stvari tako odvijaju na ovom mjestu. Ionako neću ostati još dugo. Još tri ili četiri dana morala bi biti dovoljna. Svijeća je bila pri kraju. Ostavio sam je da se ugasi sama i zaspao na tepihu, gol.

3.