Tajni zivot doktora Dulitla

- Ovo je to što tražim - rekao je – Dođi – i pas je ušao za čovjekom. Čovjek je zastao na ulazu, izvadio plakat iz stražnjeg džepa i raširio ga. Pas je sjeo, bokom dodirujući čovjekovu nogu. Čovjek je izravnao plakat na staklenim vratima i potom skinuo oglas o iznajmljivanju stana, pažljivo kako bi sačuvao ljepljivu traku koju je iskoristio da na mjestu oglasa zalijepi požutjeli plakat na kojem je pisalo:
PIPINELLA:

KANARINKINA OPERA
u kojoj će se Madam Pipinella

jedinstvena kanarinka – koloraturna altistica

predstaviti Londonu po prvi put,

uz pratnju

slavne Dolittleove kompanije

ptica pjevica
u kazalištu Regent

u ulici Strand

nakon čega slijedi izvanredna
PUDDLEBYSKA PANTOMIMA
Naglas je pročitao tekst plakata i namignuo psu:

- Kako ti se čini?

Pas nije odgovorio.

- Ovaj grad treba jednu dobru predstavu. I dobit će je. Dođi!

Pokrenuli su se u istom trenutku i počeli penjati stepenicama - pas je, idući mu uz nogu, savršeno uhvatio čovjekov ritam koraka. Penjali su se sedam katova. Na posljednjem, čovjek je stao da se ispuše i onda spustio ljestve koje su vodile na krov. Popeo se dopola i otvorio vratašca. Uzeo je psa u naručje i podigao ga na krov. Potom se popeo i sam, zatvorivši vratašca. Na krovu nije bilo nijedne sjenke. Čovjek je stavio ruku preko lica dok su mu se oči privikavale na svjetlo. Šetali su uz nisku ogradu. Čovjek je promatrao grad, a pas je gledao čovjeka.

- Nešto ću ti ispričati. Nemam to ispričati nikome drugome, pa zašto ne bih sve rekao tebi… zanima li te?

Pas nije odgovorio. Nastavili su šetnju u krug.

- Postojao je jedan čovjek koji se zvao Hugh Lofting. Taj je čovjek bio u velikom ratu i u njemu je vidio mnogo mrtvih ljudi. Neobično je to što je njega više pogađala smrt životinja jer one, kao što je običavao reći, nikome nisu bile ništa krive. Zato je napisao knjigu o liječniku koji je razgovarao sa životinjama i spašavao ih nevolja koje su im, najčešće, stvarali ljudi. Nikome nikad nije rekao da je upoznao čovjeka koji mu je pokazao da doista može govoriti sa životinjama. Možda je, negdje na nekom papiriću ili margini knjige, ostavio neku malu bilješku o tom čovjeku. Ne znam kako se taj čovjek zvao, Lofting nikada nije spomenuo njegovo ime, pa ću ga zvati dr. John Dolittle. Lofting do kraja života nije bio siguran je li taj čovjek varalica. Taj doktor, točnije veterinar, vrlo je brzo nestao iz njegova života i Lofting nikada nije imao priliku provjeriti ima li u cijeloj priči imalo istine. Zaključio je da to ipak nije važno i počeo pisati svoje knjige. Svejedno, susret s liječnikom za životinje mučio ga je do kraja života. Pokušao ga je zaboraviti, budući da mu se činilo da takva pitanja duševno zdrav čovjek nikada sebi ne postavlja, i prepustio se pisanju knjiga, koje su mu pomagale da zaboravi na nezdrava pitanja. Usput je postao slavan i zaradio dosta novaca. Mnogo je pisao, dugo vremena uspijevao je napisati jednu knjigu godišnje i povjerovao je kako se to podrazumijeva samo po sebi. Bio je u krivu.

- Kako ti se čini ova priča?

Pas ga je gledao u oči. Čovjek je sjeo na rubnik i okrenuo se prema ulici tako da su mu noge visjele nad ponorom.

- Hugh Lofting umro je 26. rujna 1947. u Topangi. Ne znam zašto sam zapamtio taj datum, inače sam prilično zaboravan. Tebi to ništa ne znači, ali eto, ja sam ga zapamtio, tko zna zašto. Nedugo prije toga dovršio je svoju posljednju knjigu, započetu dvanaest godina ranije. Nekoliko trenutaka prije nego što je umro, Hugh Lofting vidio je dva vrapca na prozoru. Bili su to muški i ženski vrabac. Zatvorio je oči i slušao njihovo živkanje. Znao je da umire. Cijela obitelj znala je da umire, ali, u njihovoj kući, o takvim stvarima nikada se nije govorilo. Djeca su mu odrasla, dovršio je svoju posljednju knjigu i s te strane bio je potpuno spokojan. Jedino pitanje koje mu je preostalo bilo je ono o pravom doktoru Dolittleu. Lofting nije bio siguran je li liječnik s kojim je proveo dva dana doista razgovarao s konjima ili je sve bio neki dobro smišljen i uvježban trik. Nije više bio siguran ni u to da je taj čovjek uopće postojao, on ga je možda budan sanjao, smeten slikama užasa i vinom kojim je te slike pokušavao potisnuti.

- Hugh Lofting je otvorio oči. Nebo je bilo potpuno vedro. Od svoje žene, bila mu je to treća po redu, oženio ju je nakon što su mu umrle prethodne dvije, tih je dana stalno tražio da otvori sve prozore i skine zavjese. Nije hladno, rekao joj je, a hladnoća mi ionako više ne smeta. Ona je rastvorila sve prozore i nije mu ništa odgovorila. O smrti se, kako rekoh, u njihovoj kući nije govorilo. Na prozoru su i dalje bili oni isti vrapci. Lofting je zatvorio oči. Polako je padao u nešto za što mu se činilo da je san. Vrapčje živkanje polako se pretvaralo u razgovor i on ga je mogao jasno razumjeti. Dvoje vrabaca govorilo je o keksima koji su stajali na stoliću pokraj njegova kreveta. Ženski vrabac htio je uletjeti u sobu i ponijeti ih njihovim mladima, a muškoga je, po svemu sudeći, bio strah. Pričekajmo da zaspi, rekao je. Lofting im je htio reći da se slobodno posluže, ali iz njegova grla više neće izaći nikakav glas.

Čovjek je pomilovao psa. Pas je polizao njegovu ruku. Počeo je grickati čovjekove prste, gutajući njegovu šaku, sve dok se mu se sve do zapešća nije našla u gubici. Pseća slina slijevala se niz čovjekovu ruku. Pas je nježno strugao zubima po ljudskoj koži, pazeći da je ne ozlijedi.

- Sad me imaš i ne mogu ti pobjeći. Pojest ćeš me, znam.

Pas ga je gledao i slinio, ne puštajući mu ruku.

- Djeluješ kao pametan pas. Sviđaš mi se. Čini mi se da me razumiješ. Zapravo, uvjeren sam u to. Podsjećaš me na jednog psa koji je postojao samo u knjigama. Možda je postojao i zapravo, nisam siguran. Mislim da je, neovisno o tome, on bio jedan od najstvarnijih pasa koji su ikad postojali. Taj pas jednom je rekao: - Svijet postoji već tisućama godina, nije li tako? A jedino što su ljudi naučili od životinjskog jezika to je da kad pas mahne repom hoće reći “lijepo mi je”. Vidiš, čini mi se da ti mene razumiješ mnogo bolje nego ja tebe. Volio bih kad bi mi to, bar tu i tamo, dao do znanja, ali čini se da ipak postoji razlog zašto tako treba biti.

Čovjek je, dok je govorio, mahao nogama i u jednom trenutku s noge mu je pala cipela. Cipela je padala lelujavo i jako sporo, činilo mu se. Napokon je pala vrlo blizu prolaznika koji se trgnuo i podigao glavu. Prasak je bio vrlo tih i čovjek se pitao bi li cipela ubila slučajnu žrtvu. S te visine njen pad nije djelovao nimalo opasno, ali on je ipak skinuo drugu cipelu i bacio je iza sebe na krov. Duboko dolje, prolaznici su zastali. Prema njemu podigli su se deseci pogleda.

- Vidiš, prijatelju, postojao je i čovjek koji se zvao Adolf Hitler. Pričalo se, ako se ne varam, da on jako voli životinje. Imao je brkove, kao što ih imaju psi ili mačke, samo su njegovi bili kratki i uski, bili su mu točno ispod nosa. Za razliku od doktora Dolittlea, on je čistokrvne životinje cijenio znatno više od mješanaca. On ti je bio nešto kao kralj svih živodera. Vidiš, to me podsjeća na priču o grofici od Battlebridgea. Ona je bila prijateljica doktora Dolittlea i stoga je, kao i svi koji su ga poznavali, živjela u uvjerenju da je on veliki čovjek. Grofica je imala čistokrvnu pudlicu Juanitu. Juanita je bila njen ponos, bila je jedna od najljepših pudlica koje su postojale i vjerujem da bi ti se svidjela. Zanima me kakvi bi bili vaši potomci… Dakle, jednog dana Juanita je nestala i grofica se silno zabrinula. Pronašli su je u doktorovoj štali s petero tek okoćene štenadi. Djeca su joj bila najčudniji mješanci koje je doktor ikada vidio. Na glavi su imali ćubu koja je izgledala poput otoka Fuji. Međutim, bili su to najbistriji psići koje je Juanita ikad okotila. Kada ih je vidjela, grofica je gotovo pala u nesvijest. Hugh Lofting nacrtao je te psiće u svojoj knjizi i danas, kada se nove pasmine pojavljuju svaki dan, oni ne izgledaju previše čudno. Doktor je na kraju uvjerio groficu da je to nova pasmina i dao joj ime ćubasti jazavčar. Pasmina je, naravno, doživjela velik uspjeh i za te psiće otimali su se najmoćniji svjetski ljudi.

Čovjek je iz psećih usta polako izvadio ruku vlažnu od sline.

- Veliki živoder bio je osjetljiv čovjek i nije mogao podnijeti pogled na kaveze. Jednom davno dok je kancelar, kako su tada nazivali živodera, tek postajao jednim od najmoćnijih ljudi na svijetu i nije bio ni približno slavan kao što će to postati, Hugh Lofting napisao mu je pismo. Dobio je kratak odgovor koji je sastavio živoderov tajnik. Kancelar je, dakle, poslije postao znatno slavniji. Pokušao je osvojiti cijeli svijet da svugdje napravi živodernice, ali nije u tome uspio, kao ni mnogi prije njega koji su to pokušali, i pritom je pobio mnogo ljudi, kao nitko prije njega, mislim da je tako, iako nisam siguran u točne brojeve. Na kraju je izgubio rat. On i njegovi prijatelji nisu više mogli čekati da pobjednici dođu po njih. Progutali su otrov, zajedno sa svojom djecom. On je pucao u glavu svojoj prijateljici i sebi. Nije imao djece, a da ih je imao, sigurno bi i ona završila jednako. Vojnici koji su ušli u njihov bunker pronašli su leševe, koji su spaljeni da bi se živoderu zatro svaki trag, a na njegovom radnom stolu nalazio se i jedan nagorjeli primjerak knjige Putovanja doktora Dolittlea, otvoren na sto i trinaestoj stranici.

Ispod njih začulo se zavijanje sirena. Ispred zgrade zaustavila su se dva policijska automobila, za njima su stigli hitna pomoć i vatrogasci. Deseci znatiželjnika pretvarali su se u stotine, okupljene u polukrug koji je žutom policijskom vrpcom bio razdvojen od prilaza zgradi. Ispod zgrade bio je travnjak i drveće. Ako bi pao na travnjak ili završio u krošnji, čovjek bi možda mogao i preživjeti pad.

- Postojala je jedna djevojka koja se zvala Irena. Irena je bila moja susjeda. Poznavali smo se, kako to ljudi kažu, od rođenja. Nekoliko sam puta izašao s njom. U biti, nije se zvala Irena, nego Julija. Zvao sam je Jula, ili Julka, ljudi takva imena daju kravama i kozama. Nije se ljutila. Njoj je to bilo smiješno. Sve joj je bilo smiješno. Čini mi se da ništa u životu nije shvaćala ozbiljno. Lijepo smo se družili, sve dok jednoga dana nije stala pred mene, otprilike kao ti sada, i smijući se rekla da odlazi. Očekivala je da i ja budem sretan zbog nje. Otišla je u Švicarsku, to je prilično daleko odavde, i otad je više nisam vidio. Vidiš, prijatelju, mislio sam da će ona ostati zbog mene, ali čini se da me nikada nije ozbiljno shvaćala. To sam mogao zaključiti i ranije…

Do vrha zgrade dopiralo je nerazumljivo krkljanje iz megafona. Vatrogasci su užurbano razapinjali mrežu, čovjek ih je gledao ne prekidajući priču, a pas je gledao čovjeka.

- … kad bismo se rastajali, a tako je bilo i taj posljednji put kad sam je vidio, uvijek bih se okrenuo za njom, a ona bi samo produžila svojim putem. Ni jednom se nije osvrnula da me još jednom pogleda. Te večeri, dakle, rekla je da odlazi. Možeš me posjećivati, rekla je, a i ja ću dolaziti svaki čas. Pisat ćemo jedno drugom. Htio sam joj reći da ne ide, ali nisam. Pretpostavljao sam da joj je jasno da ne želim da ode. I ja sam se smijao. Švicarska, rekoh. Donijet ćeš mi čokolade… Zapamtio sam Irenu onakvom kakva sam želio da bude i, budući da je otišla, nisam se mogao osloboditi te opsjene, pa još je uvijek pamtim na način koji mi odgovara. Nemam potrebe za društvom drugih djevojaka i pisma koja razmjenjujem s njom jedina su mi veza sa ženama. Zbog toga ljudi misle da sam ja jedan čudan tip. Uskoro će i to prestati, jer njeni odgovori sve više kasne. Ne želi mi to napisati, ali znam da joj se tamo dogodilo ono što se moralo dogoditi. Mogao bih ti o njoj ispričati još mnogo toga, ali sumnjam da bi te to moglo zanimati, pa ću ovdje stati. A sad je vrijeme da krenem na put.

Izobličeni glas iz dubine bio je sve glasniji. Čovjek se popeo na ogradu i protegnuo, polagano, s užitkom. Vatrogasci su pripremali mrežu pogledavajući prema vrhu zgrade. Onda je glas utihnuo i ulica, zatvorena za promet, zašutjela je i netremice gledala prema nebu. Čovjek i pas začuli su udarce nogu po metalnim ljestvama koje su vodile na krov. Za koga navijate vi dolje, upitao je čovjek znatiželjnike, previše tiho da bi ga čuli.

- Da ti još kažem kako gotovo ništa od ovoga što sam ti ispričao nije istina. Točan je datum Loftingove smrti, onaj živoder uistinu je postojao, a većinu sam ostalog izmislio. Ja, naime, užasno lažem. Kao dječak nikada nisam lagao, tako su me odgojili. To mi je postalo dosadno i htio sam natjerati sebe da slažem i vidjeti kako to izgleda. Isprva mi je išlo jako loše. Vježbao sam naporno i postajao sve bolji. Nitko više nije mogao prepoznati kada lažem, a kada govorim istinu. Tada mi je i to postalo dosadno. Postavio sam sebi teži zadatak: uvijek lagati. Kada bih i morao reći istinu, rekao bih je pomoću dviju laži koje bi se međusobno poništile. Kad sam i to uspio, nisam više imao ciljeva i mogao sam se vratiti istini. Ponovno pokušati govoriti jedino istinu. Međutim, toliko sam dugo lagao da više nisam znao što je istina. Ne znam to ni sad. Zato sam pokušao lagati da bih ti ispričao istinu. Razumiješ?

Netko na vrhu ljestava pokušavao je podići vratašca. Čovjek se nagnuo prema ponoru:

- Ovi dobri vatrogasci samo što nisu dovršili posao. Mreža samo što nije spremna. Jedino mi se čini da su je razapeli na pogrešnom mjestu. Ili su upućeni u vjetrove, pa bi oni otpuhali čovjeka ravno u njihovo naručje. Ako bih skočio, možda bih pao na meko, ili bi me ti dobri ljudi ipak uhvatili. Postoji i rizik da slomim nešto, ili ostanem nepokretan. Treba znati dobro pasti. Što ti misliš?

Pas se nije ni pomaknuo. Čovjek je iz džepa izvadio malu kutiju, otvorio je i u nju stavio nekoliko sjemenki jabuke koje je izvadio iz drugoga džepa. Zatvorio je kutiju i spustio je na krov.

- Moram požuriti, imam sastanak s jednom lijepom djevojkom. Reci mi samo – upitao je čovjek psa – ima li sve ovo što sam ti ispričao ikakva smisla?

Koraci koji su se približavali bili su još uvijek predaleko i onaj kome su pripadali nikako nije mogao čuti kako sam ja počeo tiho cviljeti, a pas rekao posve razgovijetnim ljudskim glasom:

- Nema smisla, prijatelju. Nema nikakvog smisla. Skoči!

Pogledao sam psa koji je i dalje govorio.

- Nije visoko, sigurno će te uhvatiti. Skoči! Skoči!

Pseći glas pretvorio se u lavež, a ja sam osjetio kako netko stoji iza mene i hladnim mi prstima dodiruje vrat, nježno me gurajući prema ponoru. Bio je to lagani dodir oštrih noktiju, Marijin dodir.