Tajni zivot doktora Dulitla

PUTOVANJE DOKTORA DULITLA

- Polinezija - rekao je Tommy Stubbins, zabacivši se na stolici i grickajući vršak guščjeg pera - čime bi, po tvojem mišljenju, bilo najzgodnije početi pisanje još jedne knjige memoara doktora Dolittlea?

- Još jedne! - krikne ona - Zar će biti još jedna Dolittleova knjiga?

- Što da ne - reče Stubbins - Uostalom, mi zapisujemo doktorov život i taj posao još nismo dovršili.

- O, shvaćam - reče Polinezija - Samo se pitam tko odlučuje koliko će biti takvih djela.

- Pretpostavljam, čitatelji. A sad reci, kako bi ti počela?

- Mili Stubbinse - reče papiga zatvarajući oči - vrlo je teško odgovoriti na to pitanje. Mnogo je toga zanimljivog u životu Johna Dolittlea, pa je teže odlučiti što izostaviti nego što uključiti u knjigu. Vidim ti sijede, Tommy, a mnogo više vremena potrebno je da se doživljaji ispričaju, nego da se dožive. Ako pokušaš staviti na papir sve što je doktor radio, bit ćeš blizu mojih godina kada završiš.

- Ali, odakle da počnem? Što staviti, što izostaviti?

- Ah - poče Polinezija - Da, u tome je problem. Često sam slušala doktora kako govori te riječi prije pakiranja stvari u njegovu malu crnu torbu prije odlaska na put: Što izostaviti, što spakirati? Vidjela sam ga kako se koleba oko britve – da li je ponijeti ili ostaviti. Govorio je da razbijena boca može obaviti isti posao ako se čovjek njome zna poslužiti. Sjećaš se da nije volio nositi mnogo stvari. Obično bi odlučio otići bez britve. Pat-Pat i ja prestravile smo se kad se jednom porezao staklom razbijene boce, pa bismo mu ubacivale britvu u torbu prije nego što krene na put. On se kasnije ionako ne bi mogao sjetiti što je bio odlučio pri polasku. Čitat ćeš mi što si napisao, i ako mi bude dosadno, lako ćeš to shvatiti po tome što ću zaspati. Imaš li dovoljno papira? Imaš. Je li ti mastionica puna? Da. Onda je sve u redu. Kreni na posao.

Tommy Stubbins uzeo je novo guščje pero, pažljivo ga zašiljio i počeo.

- Kamo je doktor otputovao ovaj put? - pitali su se stanovnici mjesta Puddleby-On-The-Marsh. To nije znao nitko osim njegovih životinja, od kojih, naravno, mještani nisu mogli ništa doznati. Nitko ne zna kamo ide ni kad se vraća. Živi sam, ima samo svoje životinje, taj doktor Dolittle.

I Hugh Lofting, kako kaže njegova biografija, volio je putovati. Biografija dalje kaže da je autor knjige Putovanje doktora Dolittlea rođen 14. siječnja 1886. godine u Maidenheadu, pokrajina Berkshire kao jedno od šestoro djece Johna Briena Loftinga, Engleza, i Irkinje Elisabeth Agnes, rođene Gannon.

Još kao dijete volio je smišljati priče koje je pripovijedao svojoj braći i sestrama. Često je kući donosio primjerke flore i faune, što mali dječaci ponekad čine, a osnovao je i svoj muzej povijesti prirode sa zoološkim vrtom, što dječaci čine nešto rjeđe. Brinuo se za muzej i popunjavao zoološki vrt primjercima sitnih sisavaca i kukaca sve dok ga njegova majka nije pronašla u svojem ormaru za odjeću i cijelu kolekciju bacila u smeće.

Nakon jezuitske škole otišao je u Ameriku i počeo studirati inženjerstvo na MIT-u. Godinu dana kasnije vratio se u Englesku i završio studij na Londonskoj politehničkoj školi. Arhitekturom se bavio kratko vrijeme. Posao u birou brzo mu je dosadio. Tako su počela njegova putovanja.

Prvo je otišao u Kanadu, a potom krenuo dalje i radio na izgradnji željeznice u Lagosu i Havani. Uskoro mu je dosadio i posao inženjera, oženio je djevojku imena Flora Small i s njom se preselio u New York. Tamo je počeo s ozbiljnijim pisanjem. Objavljivao je kratke priče za odrasle, s umjerenim uspjehom. Kad je počeo rat, radio je u New Yorku za britansko ministarstvo informiranja sve dok s činom poručnika nije dodijeljen irskim jedinicama i poslan u Flanders.

Doktor Dolittle, mali debeljuškasti prirodnjak i liječnik, rodio se negdje u Flandersu. Točno mjesto rođenja nije poznato. U trenutku rođenja imao je između trideset i četrdeset godina. Postojao je još jedan dr. John Dolittle, visoki mršavi veterinar zadužen za brigu o konjima irske regimente, čovjek koji je u njihove velike uši šaptao nešto što ih je smirivalo i davao im kocke šećere nabavljene na tajanstven način. Ili im, kad pomoći više nije bilo, jednostavno skraćivao muke. O njegovom mjestu i vremenu rođenja nema pouzdanih podataka. Postoje razlozi za pretpostavku da se rodio u mjestu Puddleby-On-The-Marsh nešto više od stotinu godina prije nego što je sreo Hugha Loftinga. Izvjesno je jedino da se u jesen 1917. našao u Flandersu kako bi Hughu Loftingu pomogao pri porođaju svoga imenjaka. O njegovim putovanjima malo se toga zna.

Dakle, kako je dr. Dolittle krenuo na put?

Doktor je imao prijatelja koji je bio Indijanac i zvao se Duga Strijela. Indijanac je živio daleko i doktor ga je rijetko viđao, ali njih su dvojica često jedan drugom slali poruke po pticama selicama. Dvojicu najvećih prirodnjaka toga doba upoznala je papiga Polinezija. Dijeli nas cijeli svijet, a povezuje jedna ptica, rekao je doktor. Vidite da je jedna ptica dovoljna.

Jednom je njegov prijatelj nestao i doktor se među životinjama raspitivao znaju li gdje se nalazi Duga Strijela. Nijedna nije ništa znala, čak ga ni ptice koje su prelazile oceane nisu vidjele mjesecima. Miranda, rajska ptica purpurne boje, napokon je rekla doktoru da je Duga Strijela na otoku Spidermonkey. Nevolja je bila u tome što nitko nije znao gdje se taj otok nalazi.

Suočen s nerješivim problemom, Doktor Dolittle odlučio se za putovanje naslijepo. Nasumice je otvorio atlas i bez gledanja zabio iglu šestara u kartu. Pogodio je posred plave boje, negdje u sredini Atlantskog oceana. Razočarano je proučavao kartu sve dok nije uočio da se na mjestu koje je odabrao nalazi maleni otok. Pored otoka bila je napisana čudna oznaka. Bio je to otok koji je plovio oceanom i zbog toga ga je bilo jako teško pronaći.

Doktor Dolittle krenuo je na put naoružan jedino dobrom voljom. Slučaj mu je, kao i uvijek, izašao u susret i on je pronašao otok Spidermonkey. Njegov prijatelj bio je zatočen u spilji na plutajućem otoku. Doktor je oslobodio staroga Indijanca i usput pomirio dva zavađena plemena, a upoznao je i golema vodenog puža koji ih je vratio kući u svojoj prozirnoj kućici, hodajući po dnu oceana. Stari puž bio je doktoru od velike pomoći pri proučavanju jezika školjkaša.

Doktor Dolittle autor je brojnih otkrića, od kojih je većina pripisana drugim istraživačima. Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste i proputovao cijeli svijet. Mnoga otkrića zatajio je iz čiste skromnosti, a kod nekih imao je i važnije razloge. Neke stvari bolje je sakriti nego otkriti. Na primjer, Dolittle je Sjeverni pol otkrio još u travnju 1809. godine, ali to je tajio jer je tako obećao polarnim medvjedima. Znao je da će, kad jednom čovjek tamo stigne, životinje izgubiti svoj mir. Doktor John Dolittle bio je čovjek vrlo širokih interesa. Papiga Polinezija jednom je prilikom Tommyju Stubbinsu rekla:

- Napisao je povijest majmunskog govora, pisao je poeziju na kanarinskom i vesele pjesmice za svrake. To je prava istina. Sada je zauzet učenjem jezika školjki i rakova. Ali kaže da je to vrlo naporno, nekoliko je puta zaradio i tešku prehladu zbog toga što dugo drži glavu pod vodom. Izvanredan čovjek.

Na mjesta na koja je krenuo Doktor Dolittle stizao je na najvjerojatnije načine. Najvažnije je bilo to što nikada nije gubio prisebnost. Ta prisebnost bila je ono što mu je najviše pomagalo da se spasi od pogibelji i uvijek pronađe pravi put. Slučaj je uvijek bio na njegovoj strani. Kad čovjek čita povijesne knjige, čini mu se da je slučaj uvijek na strani onih koji ga zaslužuju.

Da nije bilo sretnog slučaja, Kristofor Kolumbo nikada ne bi otkrio Ameriku. Krenuo je na put vođen zabludom i tražeći jednu stvar, pronašao je drugu. To je općepoznato. No, pomogla mu je još jedna slučajnost, ili, bolje rečeno, providnost koja se ukazala u liku obične ptice. Šojka, daleki potomak ptice koja je pomogla Kolumbu, ispričala je doktoru cijelu priču o tom događaju:

- Jesen 1492. bila je vjetrovita i olujna. Moja čukunbaka bila je dugo vremena predvodnica svoga jata, ali je već ostarila i oslabjela, pa su te godine šojke za vođu izabrali neku mlađu pticu. Ona je pak bila šupljoglava žutokljunka koja je mislila da sve zna.

- Kad su ptice poletjele, ugledale su nekoliko brodova koji su plovili prema zapadu. To je bilo otprilike na polovici puta između Bahama i Bermuda. Brodovi su bili veći od svih koje su ptice dotad vidjele. Prije su viđale samo indijanske čamce. Nova predvodnica odmah se uplašila i zapovjedila jatu da se drži kopna. Moja čukunbaka nije se uplašila, nego je otišla prema brodovima. Vratila se i rekla predvodnici da se na brodovima nalazi jedan znameniti čovjek koji je u velikoj opasnosti. Dolazi iz Europe i traži kopno. Mornari su se, ne znajući da će uskoro ugledati cilj, pobunili protiv svog kapetana. Ona je poznavala tog, kako je rekla, junačkog pomorca. Jednom ju je snažna oluja odvojila od jata i snažan vjetar bacao ju je od nemila do nedraga, sve gotovo do Europe. U času najveće iznemoglosti, ugledala je brod i, više mrtva nego živa, pala na njegovu palubu. Mornari su je htjeli strpati u krletku, ali ju je kapetan – isti pomorac koji je sad bio u opasnosti – nahranio mrvicama i njegovao sve dok nije ozdravila. Kad se vrijeme smirilo, pustio ju je na slobodu. Moja čukunbaka nagovorila je ostale ptice da mu se oduže.

Šojke su spasile život Kristoforu Kolumbu tako što su odletjele do broda, pa su pomorci opazili kopnene ptice i zaključili da su blizu obale, baš u trenutku kad su pod prijetnjom smrti htjeli natjerati svoga kapetana da ih vrati u Španjolsku. Dolittle se sjetio kako je Kolumbo poslije pisao o tom događaju, spomenuvši kopnene ptice u svojem dnevniku.

Slučaj je pomagao i meni, bar sam u početku tako mislio. Kuća mi je otkrivala tragove i vodila me prema nečemu za što sam mislio da je rješenje zagonetke. Ispao sam glup. A sada sam napravio glupost, Marija. Napravio sam veliku glupost.

Tek kad sam se probudio nakon što je Dolittle otišao, sjetio sam se svih pitanja koja sam mu htio postaviti. Nisam gajio nadu da ću ga ikada više vidjeti. Bilo je očito da mi je, kao i Loftingu, pružio samo jednu priliku za postavljanje pitanja. Odgovore sam pokušao naći u njegovim bilješkama. Sjeo sam na pod, upalio svijeću, iako je bio dan, i počeo čitati doktorove spise bez reda, najbrže što sam mogao. Nadao sam se da će mi odgovori sami od sebe početi padati u ruke. Međutim, pronalazio sam samo priče o Dolittleu, ništa o čovjeku koji je nestao, ništa o sebi.

Dolittle je otišao, a Lofting je bio odavno mrtav. Morao sam potražiti nekoga drugog. Slučaj će, nadao sam se, pomoći i meni. Uzeo sam enciklopediju i krenuo od početka abecede. Negdje u njoj nalazio se čovjek koji mi može pomoći. Već je na slovu «A» bilo previše imena. Mnogi od njih bili su mrtvi, ali i živih je bilo toliko da nisam znao kako odabrati. Odlučio sam se poslužiti srećom da pronađem ono što tražim.

Vratio sam enciklopediju na mjesto, rasparao crnu majicu koju sam pronašao u ormaru i stao nasred radne sobe. Svuda oko mene nalazile su se police s knjigama. Autor jedne od njih pronaći će mi odgovor. Zamotao sam oči i okretao se oko sebe sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Legao sam na pod i brzo kružio rukom iznad glave sve dok nisam nabrojao do trinaest.

Skinuo sam povez lijevom rukom, pazeći da ne pomičem desnu koja je bila usmjerena prema spasu. Moj ispruženi kažiprst pokazivao je prema vratima sobe. Ustao sam i došao do njih. U glavi mi se još vrtjelo. Na niskom stoliću ispred vrata nalazila se otvorena knjiga. Nisam se mogao sjetiti da sam je prije vidio na tom mjestu. Slova su se micala jer sam još uvijek osjećao vrtoglavicu. Zatvorio sam oči i pričekao da se smire. Imao sam ime, iako ga još uvijek nisam znao. Čovjek je morao biti još živ, jedino je to bilo važno. Adresu ću lako pronaći, a onda mi valja krenuti na put.

Putovanja doktora Dolittlea obilovala su sudarima i brodolomima, ali uvijek su završavala sretno. Jednom davno, doktorova družina izgubila je kontrolu nad brodom na putovanju na koje su krenuli kako bi afričke majmune spasili od tajanstvene i opake bolesti. Plovili su u mrklom mraku nošeni strujama. Odjednom se začuo tresak.

- Mislim da smo udarili u Afriku - reče doktor.

Sudar s crnim kontinentom zbio se, kao i svi njegovi dolasci, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Izliječio je i cijepio majmune koji su mu zbog toga bili silno zahvalni. Druženje s majmunima bilo je doktoru silno zanimljivo. Njegov prijatelj Či-Či prisjetio se starih majmunskih priča.

A mnoge od tih njegovih priča, kako tvrdi Stubbins, bile su zaista uzbudljive. Jer, premda majmuni nisu imali vlastite povijesne knjige prije nego što je došao dr. Dolittle i napisao ih, sjećali su se svega što se zbilo i prenosili te priče svojoj djeci. A pričao je Či-Či o mnogo čemu što mu je govorila baka – o davnim, davnim vremenima, prije Noe i Potopa… o danima kad su se ljudi odijevali u medvjeđe krzno, živjeli u rupama stijenja i jeli sirovo ovčje meso, jer nisu znali za kuhanje… Pričao im je i o velikim mamutima i gušterima, dugačkima kao vlak koji su u ono doba lutali po brdima brsteći vrhove krošnji.

Majmuni su iskoristili priliku da se oduže doktoru. Ratnici Bumpova oca, zlovoljnoga afričkog kralja, proganjali su doktorovu družinu sve dok ih nisu stjerali do ruba litice. Tommy Stubbins, Dolittleov pomoćnik i biograf, i čovjek koji je doktoru značio još mnogo više od toga, piše:

Kad je svrnuo pogledom na liticu, već je preko rijeke visio most i čekao ga… most od živih majmuna. Jer dok je on bio okrenut leđima, majmuni su – brzo kao munja – sastavili most od njih samih jednostavno se držeći za ruke i noge.

Moje putovanje prema čovjeku čije ime počinje slovom «A» brzo je završilo. Sve je prošlo posve lako. Kao da me netko uzeo za ruku i odveo pred njegova vrata. Nisam trebao plan grada, nisam čak ni obraćao pažnju na ulicu i kućni broj. Stajao sam pred ulazom, suzdržavajući se da pozvonim i završim sve. Nisam znao da će tada početi drugo putovanje, putovanje koje još nije završilo. Razgledavao sam kuću. Nisam opazio ništa neobično. Kosina na stražnjoj strani vodila je do podzemnog ulaza u, kako mi se činilo, garažu. Prošlo mi je glavom da se prišunjam u kuću sa stražnje strane, ali ipak sam odlučio ući na glavni ulaz. Svojoj priči koju sam pripremio za njega dodao sam rečenicu – Vaša kuća izvana izgleda kao mjesto na kojem bi čovjek očekivao udobnu i toplu kuhinju u kojoj je sve nadohvat ruke.

Pozvonio sam i u istom trenutku sve zaboravio. Nisam imao ni najblažu ideju zašto sam došao i što ću reći. Sve unaprijed pripremljene riječi nestale su u trenutku.

Otvorio je upravo on. «Albert», rekao je i pružio mi ruku. Odmah sam ga prepoznao, iako sam, nakon što nas je sudbina spojila, pronašao samo jednu njegovu sliku u nekim novinama. Prije toga za njega nisam bio čuo. Uspio sam se snaći. Slagao sam mu da sam čitao njegove knjige, da sam novinar i on me je pustio unutra bez suvišnih pitanja. Dok sam ulazio, uspio sam nekako promucati rečenicu o kuhinji. Nasmiješio se.

Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi za stolom od trešnjina drva i razgovarali. Moram priznati da je bio vrlo ugodan čovjek. Ponosno mi je pokazao sliku svoje djecu i ponudio me pićem. U sobu je ušla njegova žena donijevši viski, dvije čaše i posudu s ledom, i ja sam gotovo izgubio svijest.

Ona izgleda kao ti, Marija. Poslije sam uočio neke sitne razlike, bila je nešto mršavija i malo starija, ali u tom trenutku ja sam vidio tebe. Uhvatio sam se za stol kako bih ostao na nogama i nehotice prevrnuo bočicu tinte. On je pisao rukom na čistom bijelom papiru, ali rekao je da tako piše samo kraće tekstove. Dulje je pisao u bilježnicu i dva puta tjedno unosio ih u kompjutor. Ponovno moram reći kako je Albert bio vrlo ljubazan. Pitao me jesam li dobro. Dobro sam, rekoh, iako to nije bila istina. Tinta se prosula po listovima na kojima je pisao svoju novu knjigu.

- Ništa zato - rekao je - Sve što piše na tim papirima još uvijek imam u glavi, a to ionako nije nešto posebno, bojim se.

Gledao je u mrlju koja je proždirala njegove riječi, ni ne pokušavajući išta spasiti. Osjetio sam kako je vrijeme da odem, iako nisam ostvario svoj cilj. Nisam još ni shvaćao što je moj zadatak. Onda je progovorio.

- Ova mrlja brzo će se osušiti. Večeras ću napisati manje-više isto ono što sam već napisao.

- Malo mi je lakše - odgovorio sam - Pekla bi me savjest da sam uništio nešto što se više ne može vratiti…

- Ne uzrujavajte se, nema nimalo razloga za to. Izgubljeno je samo nekoliko slova.

Šutio sam. On se zagledao u mrlju.

- Možemo zamisliti neku tintu koja se vrlo sporo suši. - rekao je. - Ako je prospemo, ona će se polako razlijevati po papiru. Naravno, količina tinte ne smije biti prevelika, budući da bi u tom slučaju cijeli papir bio zacrnjen, što ne bi bilo nimalo zanimljivo. Hm, možda i bi…

Kimao sam glavom, razmišljajući o tome da njegova žena i hoda poput tebe.

- Pogledajte, površina dodira tinte i papira veća je što je mrlja nepravilnija. Njeni pipci, budući da se, rekli smo, boja koju smo zamislili suši veoma sporo, šire se, postaju sve tanjima i tanjima i teško je vidjeti gdje je granica.

Gledao sam njega, a vidio njegovu ženu. Imala je madež na vratu, na istom mjestu kao i ti.

- Možemo kapnuti još malo takve tinte istih svojstava i druge boje. Mrlje se šire, dodiruju, ponegdje i preklapaju. Boje se miješaju i ako smo ih dobro odabrali, dobit ćemo lijep spektar. Dio spektra, točnije. U početku nam se čini da znamo gdje je granica, ali brzo shvaćamo da to nije istina. Ako cijelu mrlju obuhvatimo šestarom, napravit ćemo pogrešku – obuhvatit ćemo i puno bjeline, a mrlja će se poslije preliti preko granica. Neki pipci toliko su tanki da su im krajevi nevidljivi i oni će nam pobjeći izvan granica. Stoga je svako bavljenje mrljama uzaludan posao.

Gledao sam mrlju i šutio. Fokusirao sam je sve dok crnilo nije bilo jedino što je ostalo u mojem pogledu. Zatvorio sam oči. Otvorio sam ih i ugledao svoga gosta kako nepomično sjedi i zuri u mrlju na papiru. Moja žena došla je i naslonila mi bok na ruku. Osjećao sam miris njene kose, tvoje kose, Marija.

Nekad davno, perorezi su bili dio svake radne sobe. Ljudi su u to vrijeme često pisali pisma. Nisu prstima cijepali omotnice, to nije bilo elegantno. Danas se perorezi viđaju sve rjeđe. Neki ih ljudi skupljaju, ali sumnjam da ih i oni još koriste. Albert je na stolu držao lijepu kolekciju. Osobito mi se svidio jedan s masivnom izrezbarenom drškom i dugom blistavom oštricom. Djelovao je jako oštro. Albert je primijetio da gledam taj perorez.

- Uzmite ga u ruku - rekao je - to je nešto posebno. Izradio ga je jedan od najvećih majstora...

Imao je masivnu dršku i savršeno je ležao u ruci. I bio je još oštriji nego što mi se činilo na prvi pogled.

Marija, nisam to trebao učiniti. Nisam to smio učiniti, ako ni zbog čega drugog, zbog tebe. Nisi smjela otići, Marija. Obećala si mi da ćeš me čekati, a ja samo što nisam gotov.

Doktor je nekoliko godina nakon slijepog putovanja na otok Spidermonkey ponovno igrao istu igru. Zašiljili su olovku i Bumpo je zatvorio oči. U lijevoj ruci držao je atlas, a u desnoj olovku. Pokrenuo je lijevu ruku. Teška se knjiga otvorila i udarila u stol. Desna Bumpova ruka polako se spuštala prema cilju opisujući krugove po zraku. I onda – udar! Gic-Gic je u prevelikom uzbuđenju zaljuljao stol i srušio svijeće. Odjednom je nastala mješavina glasova sa svih strana, kao u babilonskoj kuli. Svi su istovremeno davali glasne savjete. Samo je doktorov glas bio toliko jasan da ga se nije moglo zaglušiti.

- Drži je, Bumpo, ne pomiči pisaljku.

Gic-Gic je nastavio unositi nered i sudario se s Pat-Pat koja je donosila šibice. Kad se zbrka napokon smirila, doktor je zapalio šibicu i svi su napokon mogli vidjeti kamo će krenuti. Vrh pisaljke bio je u središtu Mjeseca.

Gledao sam puni Mjesec licem u lice i na njegovom krugu nisam mogao primijetiti ništa što bi djelovalo ljudski. Svijeća je bila ugašena, zavjesa malo razmaknuta i ja sam stajao u sjeni. Bio sam nevidljiv, a mogao sam vidjeti sve.

Istuširao sam se i obukao njegovu odjeću i papuče. Savršeno su mi pristajali. Papire zamrljane tintom bacio sam u smeće, zajedno sa svojom odjećom. Čekalo me puno posla. Nisam znao odakle početi. Na kraju sam sjeo za njegov radni stol i počeo čitati njegova pisma.

Od tog trenutka počeo sam zaboravljati sve što je bilo prije. Zaboravio sam sve osim tebe, Marija. Njegov život postao je moj život. Nije mi se bilo teško naviknuti na taj život.

Šetao sam njegovom kućom, satima, kao da otkrivam neki novi predio, šumu ili gradsku četvrt. Pokušao sam proći kroz svaki hodnik i ući u svaku sobu tako da ne stanem dva puta na isto mjesto. Potom sam nastavio s kruženjem tako da moje stope prekriju sve tragove koji su se u kući prije nalazili. Bilo je teško otkriti sve tragove koji su me vrebali, pozivajući svoje vlasnike da se vrate, ali rezultatom sam na kraju bio prilično zadovoljan.

Hodao sam po stepenicama i hodnicima, svom snagom udarajući petama i boja zvuka odjeka mojih koraka nije davala nikakvog razloga za sumnju. Odjek je stvarao zvučni crveni tepih. Kuća me pozdravljala, pozdravljala me s radošću i iščekivanjem. Skinuo sam se do gola i zaplesao.

14. 
    DOKTOR DULITL I LJUDOŽDERI
    

Otvorio sam sve prozore kako bih u kuću pustio životinje koje žele živjeti sa mnom. Bilo je kasno popodne i sunce je još uvijek bilo jako, ali njegov sjaj nije mi smetao. Na tepihu će se primiti plodno blato, izrast će trava i cvijeće. Tepih je izgledao bolje, posvijetlio je, rubovi su mu se ponovno izravnali, a tekstura ojačala, kao da se u njega vraća život. U spavaćoj sobi bit će šikara, a u dnevnoj sobi zamislio sam malu šumu. Hodnici će biti močvara, a oko kuće nastat će jezero. Šteta što nisam uzeo nekoliko doktorovih zrna, bio sam siguran da bi se primila ovdje.

Zazvonio je telefon. Nisam dizao slušalicu jer mi na pamet nije padao nitko tko bi mogao zvati osim Roka, a njegov glas u tom trenutku nisam htio čuti. Sjetio sam se da nemam nikakvo opravdanje za to što se nekoliko dana nisam javio Mariji. Telefon je nastavio sa zvonjavom i ja sam ipak podigao slušalicu. Začuo sam Marijin glas. Počela je govoriti prije nego što sam rekao «halo», nije mi dozvolila da dođem do riječi:

- Otišao si prije prošlog proljeća, a sad je ponovno zima. Vjerojatno nisi ni primijetio da je pao snijeg. Dobro znam da snijeg voliš samo na slikama. Nećeš se vratiti dok snijeg ne okopni, ako se ikada vratiš. Kome se uopće misliš vraćati? Nema veze, ne želim sad govoriti o tome, sve ti je već jasno. A sad me slušaj, posljednji put. Bilo je ovako:

Dvorišna vrata nisu se mogla otvoriti, bila su zaleđena i morao si proći kroz sporedni ulaz. Kad se nađeš na skliskom pažljivo izbjegavaš utabane glatke staze i ideš kroz duboki snijeg. Držao si se za metalnu ogradu i spuštao kosinom, do koljena propadajući u snježne smetove. Nisi imao rukavice, hladni metal lijepio se za tvoje vlažne dlanove i ti više nisi osjećao prste. Kad si stigao do ulaza, uhvatio si se za limena vrata i okrenuo oko njih, napokon ulazeći na suho.

Unutra je bio potpuni mrak. Zamahnuo si nogom prema zidu kako bi otresao cipelu i tada udario u nešto meko. Nešto meko zalepetalo je krilima i ti si opsovavao ispriku. Golub je izašao u dvorište i zavrtio se po ledenom snijegu, oprobavajući svoja krila poput čovjeka koji nakon pada trlja udove da provjeri je li nešto slomio.

Činilo se da će s golubom sve biti u redu i to ti je smirilo savjest. Sklonio se kod ulaza u podzemnu garažu i bio je sam, shvatio si to kad ti se pogled privikao na tamu. Za takvih zima ptice umiru od hladnoće. Ptičje srce kuca znatno brže nego ljudsko. Ni najuzbuđenije srce, srce čovjeka, žene ili djeteta koji se bore za život teško može dostići tempo kojim kuca srce jedne obične ptice. Kuca li ptičje srce brže na hladnoći? I tvoje je zakucalo brže. Zapitao si se kojom je brzinom moralo zakucati srce goluba probuđenog udarcem. Bila je to loša zima za ptice.

Spustio si se niz kosinu, hodajući nesigurno, sve dok nisi napipao prekidač za svjetlo. Dok si otresao noge, u praznom hodniku odjekivali su tupi udarci i nesvjesno si ih ublažio, iako ih nitko drugi nije mogao čuti. Noćas sigurno nitko više neće proći ovim putem. Golub to nije znao i stoga je bilo sigurno da se neće vraćati. Tek si tada shvatio da je put za kojega ti je trebalo deset minuta bio kraći od dvadeset metara.

Iza tebe bio je mrak. Iza tebe nije se vidjelo ništa i nisi mogao opaziti krvavi trag koji ostavljaš za sobom.
Zaklopila je slušalicu prije nego što sam išta uspio reći. Kako je mogla znati da govori sa mnom? Odakle joj broj telefona? Nisam joj dao broj telefona ove kuće jer ga ni sam nisam znao. Kako je uopće mogla znati kome govori?

Nazvao sam Mariju. Nije se javljala. Zvao sam sve dok nije podigla slušalicu. Čuo sam kako slušalica udara o pod i kako se vrata potom zatvaraju. Nakon toga sve je bilo tiho. Sjeo sam na pod i u slušalicu počeo čitati priču koju s druge strane nitko nije slušao.

Jednoga dana doktor Dolittle pronašao je veliko pismo koje je, umjesto tintom, bilo napisano muljem. Znakovi su bili ispisani tako nevješto i zdepasto da su mogli značiti svašta. Doktor je naposljetku uspio odgonetnuti da u pismu piše:
Dragi doktore Dolittle!

Čuo sam za tvoj ured za vremenske izvještaje, pa ti sada pišem, kako bolje mogu i umijem, i to je uopće moje prvo pismo što sam ga ikada napisao. Čuo sam da imaš meteorološku stanicu u vezi s tvojim poštanskim uredom, i da je neki jednooki albatros tvoj glavni pogađač vremena. Pišem ti zato da ti kažem da sam ja najstariji prorok vremena na cijelom svijetu. Ja sam prorekao sveopći Potop, koji je zaista nadošao točno na dan i sat kako sam to prorekao. Da nisam tako slab na nogama, došao bih te posjetiti, i možda bi mi ti mogao dati neki lijek protiv kostobolje zbog koje sam se posljednjih nekoliko stotina godina vraški namučio. No ako dođeš k meni, naučit ću te koješta u pogledu vremena. A također ću ti ispričati priču o Potopu, što sam ga gledao na svoje oči s palube Noine arke.

Mnogo te poštuje i pozdravlja

Blatko

P.S. Ja pripadam porodici kornjača.
Jedina nevolja s tim pismom bila je ta što na njemu nije bilo adrese pošiljatelja. Doktor je pokušao doznati adresu te kornjače, ali nitko nije znao odakle je pismo poslano. Nijedna se ptica nije mogla sjetiti da ga je dostavila. Doktor je na to pismo već zaboravio kad mu je jedne večeri kroz prozor u kuću ušla golema zmija. Ona je doktoru donijela novo kornjačino pismo. Velika morska zmija potom je odvela doktora do stare kornjače koja je živjela u skrivenom jezeru Junganjika.

Kornjača je pričala cijeli dan zato što je priča bila vrlo duga, a ona je govorila vrlo sporo. Doktor nikada nije čuo priču koja ga je zanimala kao Blatkova. Blatko je na to rekao:

- I ja se radujem, John Dolittle! Ti si danas jedini čovjek na čitavom svijetu koji razumije jezik životinja. I da ti nisi došao, ja nikad ne bih imao kome ispričati svoju priču o Potopu.

Blatka je silno mučila reuma. Jezero u kojem se nalazio bilo je sa svih strana okruženo močvarama i nije postojalo nijedno suho mjesto na kojem bi mogao malo ugrijati kosti. Doktor je stoga za pomoć zamolio ptice. One su napravile veliki otok za kornjaču. Najprije su najveće ptice donosile najkrupnije komade kamenja, potom su manje ptice donosile šljunak i pijesak. U cijelom poslu, koji je trajao danima, sudjelovali su milijuni ptica, a kornjača Blatko naposljetku je dobio veliki otok na kojem je mogao sunčati svoje reumatične kosti.
Zaklopio sam slušalicu. Htio sam pronaći nekoga tko bi slušao priču. Odlučio sam je ispričati sebi. Volim gledati sugovorniku u oči. Jedno ogledalo nalazilo se u kupaonici, ali ono je bilo prazno, bez stakla. U cijeloj kući nije bilo ni jednoga cijelog ogledala. Raširio sam zavjese i ogledao se u prozoru. S druge strane, gospođa N.N. (71) sjedila je u stolici za ljuljanje. Napokon sam je uhvatio kako se ljulja! U trenutku kad sam se pojavio na prozoru prestala je s ljuljanjem i ostala nepomično sjediti. Pa gospođo, to se dogodilo ovako:

Spisi s pričom o potopu bili su izgubljeni. Bijeli miš, voditelj doktorove knjižnice, dao je lišće na kojem je bila napisana kornjačina pripovijest obitelji štakora da bi od nje napravili gnijezdo. Spisi su bili usitnjeni i potpuno uništeni. Tada se pojavio jedan vrlo neobičan problem. Doktor mi je rekao da se ne sjeća gotovo ničega što mu je ispričala stara kornjača. I vrabac Cheapside zaboravio je gotovo sve. Nitko od družine nije se mogao sjetiti priče koju je ispričao Blatko. Morali smo ponovno krenuti na put. Potres je izmijenio izgled cijelog područja i nije bilo lako pronaći Blatka. Doktoru su u pomoć ponovno priskočile životinje. Ogroman broj krokodila sudjelovao je u otkopavanju kornjače iz mulja u kojem ju je zatočio potres, a majmuni su donosili banane jer su znali da ih doktor jako voli. Najeli smo se banana, a kore ostavili za Gic-Gica, kojem su bile najveća poslastica.

Koliko je star Blatko? Sve knjige prije njega su izgubljene, a sva bića starija od njega mrtva i nitko nije mogao ni približno procijeniti njegovu starost. Pričali su mi da je Blatko bio nevjerojatno velika kornjača, da je bio savršeno ogroman, ali kad sam vidio kako izranja iz vode ipak nisam vjerovao svojim očima.
Gospođa je i dalje bila nepomična. Izgleda da joj se svidjela moja priča, iako je nije mogla čuti. Ta priča bila je zapisana u knjizi, ali nije bilo potreba za čitanjem. Znao sam je napamet.
Dok sam zapisivao Blatkovu priča, morao sam pisati brzo kao nikada dotad.

- Noa je živio šesto godina i govorio je jezik životinja, ali ni upola kao ti - rekao je Blatko doktoru - čak ni kao ovaj dječak ovdje. (Osim doktora Dolittlea, može se reći da smo jezik životinja, u većoj ili manjoj mjeri, mogli govoriti i Oto Bludge, čovjek s Mjeseca, Noa, stari Indijanac Duga Strijela i ja, Tommy Stubbins.) A što se pisanja tiče, to nije ni naučio. Nije bio ni izbliza mudar kao što je mislio. Zapravo, često je ispadao i veoma glup. Dok sam još bio mlad, mnogo sam vremena posvećivao proučavanju vremenskih prilika. Bio sam poznat kao dobar pretkazivač vremena među svim vodenim životinjama. Drugim kornjačama u jezercu uvijek sam najavljivao kišu. Kornjače su, naravno, uvijek željno očekivale kišu. Ugodno je, kažem vam ja, kad ti se slijeva niz oklop i curi s vrha nosa – to jako osvježava u toplim krajevima.

- I valjda zato što sam umio reći kad će kiša pasti – nastavio je Blatko - vrijeme postade najčešćim predmetom naših razgovora. Tako je i Noa, koji nas je često slušao, stekao naviku razgovaranja o vremenu. Potom se to kao omiljena tema razgovora među ljudima prenosilo dalje i dalje tisućama godina. Potpuno je logično da sam bio prvi koji je predvidio da će kiša, koja je tada tek pomalo padala, pojačati i trajati četrdeset dana. - Zamisli, Blatko - rekla je moja žena Belinda - malo izvan grada, tamo gdje je bilo staro trkalište, jedan čovjek hoće sagraditi ogroman brod. Sve moguće životinje stoje uokolo i gledaju.

- Često sam mislio da bi se više ljudi spasilo od Potopa da su se na vrijeme ukrcali u čvrste čamce. No oni su, kao što se to od ljudi moglo očekivati, bili kratkovidni. Ostali su u svojim kućama i penjali se kat po kat, čekajući da voda prodre u njihove kuće, a onda je bilo kasno za gradnju bilo kakva čamca. Bilo kako bilo, kad smo stigli do starog trkališta zatekli smo Nou kako s metrom u rukama mjeri grede. Palac po kojem se udario čekićem bio mu je zamotan prljavom krpom. Noa je bio mokar do kože i jako ljut. S gradnjom nije najbolje napredovao: izgleda da je sve dotad samo premjeravao i ništa drugo. Njegova tri sina – Han, Sim i Jafet, i njihove žene nisu bili od velike pomoći. Muškarci su se svađali tko je izgubio čekić, a žene koja će dobiti najbolje odaje kad se brod dovrši. Za to se vrijeme oko njih podizala voda, smanjujući otočić na kojem su stajali. Životinje su čekale da brod bude gotov i mi smo im se krenuli pridružiti. Tad je Noa povikao: - Ne tamo! To je dio za čiste životinje, a ovdje piše da ih moram držati odvojeno. Vi pužete, spadate u nečiste životinje. Na drugi kraj, brže! - Slušaj – rekao sam mu - mi živimo u vodi i stalno se peremo. A pogledaj sebe! Kako možeš išta zucnuti? Brada ti je puna restanog krumpira. I iverja!

- Noa je bio sitničav kad bi se radilo o tim uputama i mi smo ipak morali stati u drugi red. Brod je napokon bio gotov i trebalo ga je samo namazati katranom. Brljali su po barci sve dok se katran nije izmiješao s blatom. Bilo ga je po alatu, po rukama i licima, te žene nisu mogle razlikovati svoje muževe. Životinje su jurnule na Barku u potrazi za što boljim i sušim mjestom, a onda se Noa sjetio da nisu ukrcali hranu. Sinovi su se posvađali oko toga tko je kriv, a Noa je sve istjerao s barke, utovario hranu i onda ponovno ukrcao životinje. Barka je napokon krenula na put.

Gospođa se počela ljuljati u stolici. Jedva primjetno, ali ljuljala se. Tako je gospođo, ta stolica tome i služi. Drago mi je što ste se opustili. Smijete i zaspati, lijepo je zaspati uz dobru priču. Ljuljajte se, priča još nije gotova.

- Odjednom ugledasmo Ebera, roba, jednog od rijetkih ljudi koji su se prema nama dobro ponašali, kako bespomoćno pluta. Smjesta smo odjurili do Noe da ga spasi. Ali, Noa je pregledao prljavi papir, rekao – Žao mi je, nije na popisu – i dodao ženi tanjur da mu naspe još krumpira. Tako smo otišli s broda. Spasili smo Ebera i njegovu dragu, Gazu, koju je on krajnjim naporom održavao na maloj dasci koja im je služila kao splav. Ljudi su bili jedva živi, ona je bila u osobito lošem stanju. Odlučili smo zaroniti i pronaći im hranu. I vino. - Ljudi koriste vino uvijek kad se razbole. – rekla mi je Belinda. - Vidjela sam da su mnoge obitelji pokušavale spasiti vino dok je Potop gutao Šalbu.

- Vide li kornjače u blatu? – prekinuo je doktor Blatka.

- Ne vide, ili vide vrlo slabo. Dok se krećem po blatu, put ne nalazim pomoću vida, nego pomoću sudaranja. Kad naiđeš na nešto i hoćeš provjeriti što je to, jednostavno udariš u to. Onda znaš.

Doktor je zapisao Blatkove riječi u svoju bilježnicu i promrmljao: - Čini se da smo otkrili tajnu šestoga čula. Nastavi, Blatko!

- Eber i Gaza nisu govorili istim jezikom. To nas je iznenadilo, mi smo mislili da svi ljudi govore istim jezikom – kao što je to kod nas kornjača na cijelom svijetu. Oni su oboje bili robovi i bili su dovedeni iz različitih zemalja,. Eber je bio vrtlar, a Gaza pjevačica. U Šalbi je kultura bila veoma razvijena, svi su mogli naučiti čitati i pisati. Osim glavne biblioteke na Trgu pobjede, bilo je mnogo malih knjižnica, a knjižare i kiosci s novinama bili su na svakom uglu. Svake godine tiskali su milijune knjiga. Što se mene tiče, mislim da je to bilo previše. Svi su samo ljenčarili i čitali. A – što je još gore – ako nisu čitali knjige, oni su ih pisali. Kao da je svatko bio uvjeren kako naprosto mora napisati knjigu!

Ali, u potopljenom svijetu, sve su te tiskane stvari nestale u vodi, do posljednjeg djelića, osim ono malo knjiga s pričama što ih je na barku donio ljenčina Han. Samo što su i njih, kad im je ponestalo hrane, pojele koze. Znaš, doktore, sve mi se čini da je kozama svejedno što jedu.

- Ponekad mislim da je to bila jedina dobra stvar u Potopu, to što je uništio knjige. Jer da nije, pisci koji su od pisanja živjeli morali bi se okaniti pisanja i preći na oranje ili nešto slično, budući da nakon Potopa nije ostalo ništa o čemu bi se dalo pisati. S robovima je stvar stajala posve drukčije. Oni su morali pošteno raditi i nisu imali vremena da nauče čitati i pisati. No, kako bilo da bilo, Eber i Gaza počeli su stvarati novi jezik na našoj splavi. Sve dotle oni su vodili ljubav u kraljevom parku, za to, naravno, nikakav pravi jezik nije ni potreban. Zaljubljenima je dovoljno da kažu gu-gu ili nešto slično.
Prekinuo sam priču i nazvao Mariju. Dugo je zvonilo i tada sam shvatio da su četiri sata ujutro. Podigla je slušalicu i prošaptala tihi promukli «Halo.» Nježno sam joj rekao «Gu-gu» i poslao poljubac. Netko se nakašljao na drugoj strani, bio je to glas koji nije pripadao Mariji, muški glas. Onda sam u pozadini čuo Marijin glas – To je on – i netko je zaklopio slušalicu. Nisam mogao razmišljati o glasovima, trebalo je dovršiti priču.
- Ali, došlo je vrijeme da ovo dvoje moraju razgovarati o pametnim stvarima – nastavio je Blatko. - Isprva su se jako mučili. Uzeli bi neku stvar i rekli riječ koju su ih majke naučile kad su bili mali. Eber bi, recimo, uzeo jabuku i Gazi rekao - Bo-bo? Gaza bi odmahnula glavom i rekla - Ba-ba. Na kraju bi pomiješali riječi i govorili boba.

- Pelikani su nam pomagali da pronađemo hranu za to dvoje. Oni su majstori svoga posla – jednim zahvatom mogu uhvatiti hrpu haringi. Ali, strašno su osjetljivi na svoj izgled. Kao da su nastali ukrštanjem lopate i džezve. - Nemoj tako buljiti u njega – rekao sam jednom osobito nepažljivom prijatelju. - Nije on kriv što tako izgleda.

- Doktore John Dolittle, prije potopa na svijetu bijaše više kopna nego mora. Veliki val koji je podigao barku u Šalbi stvorio je novi ocean – Atlantski. Prije potopa, Afrika, Europa i Amerika bile su spojene. Poslije Potopa između Europe i Amerike bio je jako veliki broj otoka, no većina ih je s vremenom potopljena. Ali idemo dalje. Uskoro su nas pronašle životinje s Noine barke. Ljudi i životinje ponovno su živjeli zajedno, ali ovoga puta čovjek je bio rob životinja. U onom opustošenom svijetu životinjama je bilo potrebno umijeće sijanja. To je, zbog slane vode, bilo jako teško. Tada su se životinje pobunile, nahuškane od velikih mačaka na čijem je čelu bila tigrica. Htjele su pojesti Ebera i Gazu. - Nisu li od mene uzeli moje tigriće i stavili ih u kaveze? – rekla je tigrica. - A od mene napravili tegleću stoku i gonili me kroz grad u cirkuskoj povorci? – rekao je slon.

- Volove i konje ljudi su također pretvorili u svoje robove, kao i koze, ovce, kokoši patke. Jedva sam im objasnio kako su ovo dvoje bili dobri ljudi i da su im bili potrebni, te ih nekako uvjerio da poštede Ebera i Gazu. Rekoh: - Mislite li da se taj Potop dogodio slučajno? Kralj od Šalbe zavladao je gotovo cijelim svijetom, ali je vladao loše - silom, prijevarom, ropstvom. Nitko mu se više nije mogao oduprijeti. A onda je netko tko upravlja plimom, vatrom u uspavanim vulkanima, vodom i nebom, odlučio da svijet i njegova civilizacija krenu od početka, s dna. Čak i ako netko treba patiti, novi svijet i civilizacija moraju biti izgrađeni. - A vi - nastavio sam vatreno - možete li bez čovjeka? Pogledajte ovu zemlju koju vam je vratio Potop. Ima li trave, voća, bilo čega za jelo? Gola zemlja... a većina su vas biljožderi. Ovo dvoje ljudi zaslužni su za to malo plodnog tla što ga sad imate.

- Tako je za kralja životinja izabran slon, iako po prirodi nije bio rođeni vođa. Mačke, na čelu s tom opakom tigricom, odmah su počele kovati zavjeru. Dogovorile su se zbaciti slona s prijestolja i ubiti čovjeka i ženu. A ja sam, skriven u blatu, sve to čuo. Slagao sam se da životinje ne smiju opet postati čovjekovi robovi, ali shvaćao sam da sobom upravljaju lošije nego što je to činio čovjek. Mačke su kriomice jele neke sitnije i bespomoćnije vrste životinja, pa su uskoro nestale mnoge životinjske vrste. Tada je došlo do druge pobune. Mačke su napale slona i počele gristi njegovu debelu kožu. On se stao valjati te je tako zgnječio nekoliko njih, ali na kraju je ipak priznao poraz i pobjegao. Eto što se događa, rekoh ženi, kad životinjama prepustiš da upravljaju svijetom.

Tada me Belinda počela uzbuđeno ispitivati što trebamo činiti, kamo ćemo, kako ćemo pobjeći. Moja žena imala je običaj postaviti po tri pitanja odjednom, a ja bih odgovorio na najlakše, očekujući da će u međuvremenu zaboraviti ostala dva. To se najčešće i događalo.
Marija nije postavljala pitanja, ali ja sam uvijek znao kada očekuje odgovor. Ponekad sam joj govorio i više nego što je željela znati. Marija me više nije htjela slušati, a ova starica, koja mi je sve simpatičnija, cijelu noć sluša moju priču iako je ne može čuti. Evo je, gospođa u stolici za ljuljanje ukočila se, napeto iščekujući rasplet.
- Prije potopa nisu postojala četiri godišnja doba, nego dva – sušno i kišno. Neke životinje rekle su mi da misle kako je, osim kiše, i promjena u okretanju Zemlje uzrokovala izlijevanje oceana, plimni val i sve ostale neobične stvari koje su se tad dogodile. Sva je voda bila manje ili više slana, mora i rijeke su se pomiješali. Sumnjam da je i sama voda više znala je li slatka ili slana. Što se rijeka tiče, polovica je zaboravila odakle je tekla, a druga polovica još je pokušavala odlučiti kamo teći. Prava ti je zbrka taj Potop. - Točno, dragi. Samo, čini mi se da je od potopa i tebi ostala zbrka u mozgu. Koliko ti puta trebam reći da me više ne zoveš? - rekla je Marija i ja sam shvatio da razgovaram s njom, ne sjećajući se kako sam je nazvao, ili je možda ona nazvala mene, što bi bilo malo vjerojatno... zašuštao sam, kao da su na liniji smetnje i spustio slušalicu. Na balkonu preko puta više nije bilo nikoga. Stolica se još uvijek ljuljala. Bilo je prekasno da prekinem, morao sam dovršiti priču.
- Voda se povlačila – priča dalje kaže. - Jednom smo nabasali na neko jezero i kad sam zaronio, imao sam što vidjeti: bio je to moj stari grad. Ušao sam u svoj stari kavez, pa do parka, pa u palaču. Tako je završio kralj Maštu! Onda sam zaronio dublje, do podruma, da pronađem kraljevsku hranu za dvoje kraljevih robova. Pronašao sam datulje u sirupu. Eber je viknuo: - Junga! - Gaza: - Njiki, njiki! - Junganjiki! - uzviknuli su oboje i ugurali datulje u usta. Tako je jezero dobilo ime.

- Životinje, potpuno pod vlasti tigrice, slijedile su nas, žedne ljudske krvi, i morali smo preći Atlantski ocean. Razbijali smo glavu kako napraviti brod dok su se Gaza i Eber gađali blatom skakućući po proplancima. Morali smo ih maknuti od njihovih ljubavnih igrica i natjerati da likom spletu drveće, budući da mi kornjače nemamo tako sitne prste.

Stigli smo do Amerike koja je bila znatno manje opustošena nego kraj iz kojeg su krenuli. Bio je to pravi raj za Gazu i Ebera. Tamo im se rodilo dijete koje su nazvali Aden. Tada je došlo vrijeme da se rastanemo s ljudima. Belinda je teško podnijela razlaz, osobito zbog djeteta, ali za nas tamo više nije bilo posla. Morali smo ih pustiti da se dalje snalaze sami.
Bilo mi je žao što nema nikoga da čuje moju priču. Iz nje se moglo toliko toga naučiti. Nastavio sam, obraćajući se svom odrazu u prozoru koji je blijedio kako je svitalo.
- Maštu se oduvijek zalagao za obrazovanje. Samo, umjesto da djecu uče kako treba, časti i poštenju, kralj je shvatio da će za njega biti bolje ako tu djecu nauče pogrešnim stvarima. Lukav je bio, nema što. Prvo je djecu naučio da ne sumnjaju u njegove riječi. Onda se poslužio spletkama da postane vladar Šalbe, a potom je počeo porobljivati okolne narode. Sve sam to saznao od Noe, koji je često govorio sam sa sobom. Budući da se bojao da ga netko ne čuje, sa sobom je govorio na životinjskom jeziku. Čak je i u snu govorio životinjskim jezikom.

Blatkova priča došla je do kraja. Bila je to duga i lijepa priča. Razgledavali smo jezero. Potres je ponovno otkrio dijelove grada Šalbe. U kraljevskoj riznici nalazilo se neprocjenjivo blago. Doktor je odbio uzeti i najmanji djelić blaga, jer je, kako je rekao, na tim dijamantima bilo krvi. Bijeli miš pogledao ih je svojim mikroskopskim očima i rekao – Ja ovdje ne vidim nikakvu krv.

Doktor je uzeo samo bezvrijednu limenu krunu koju je Maštu htio staviti kad postane kralj svijeta. A za to je još jedino trebao pokoriti Zonabite, daleko pleme hrabrih planinskih boraca koji su se odupirali njegovoj moći. Baš kad je sagradio ogromnu flotu brodova, naoružao se i spremio za put, hvaleći se da će zbrisati sve Zonabite - ljude, žene i djecu - počeo je potop. Kralj je ipak naredio da brodovi zaplove na more, a tamo ih je veliki val smrskao sve do jednog.

Na rastanku, Blatko je rekao doktoru:

- Ako sve ovo što sam ti ispričao uneseš u knjigu, da je čitaju svi ljudi na svijetu – tko zna? – možda će rata zauvijek nestati i nikad se više neće pojaviti vođe poput Maštua.
Ogladnio sam od pričanja. U hladnjaku je bilo još mesa. Albert je bio žilav, jeo sam ga na silu jer sam znao da njega moram pojesti prvog. Tek tada došao je red na ono što mu je pripadalo. Ostatak asimilacije obavljam polako, dozvoljavajući sebi gurmanski užitak. Djeca su bila meka, ali najviše mi se sviđala njegova žena. Bilo mi je žao što sam je morao isjeći na komade da bi stala u hladnjak. To je narušilo estetski užitak, ali nije pokvarilo okus. Nju sam jeo pomalo, čuvao sam je kao poslasticu.

Nisam imao namjeru učiniti to što sam učinio, ali ne mogu reći ni kako je to bilo slučajno. Kad sam došao sebi, sve je već bilo gotovo. Njihova tijela nisu bila strašna kao što bih očekivao od tijela ubijenih mojom rukom. U njima više nije bilo Alberta i njegove obitelji. Oni su bili negdje drugdje, a ovdje su ostali samo meso i kosti. Nisam ih mogao ostaviti kako jesu. Nisam ih mogao iznijeti. Jedino sam ih mogao pojesti. Počeo sam ih jesti iz nužde, a onda shvatio da je upravo to smisao priče u koju sam upao.

Nisam se sjećao ničega osim prstiju njegove žene u mojoj kosi, njenih noktiju zabijenih u moja leđa, jecaja i tihih vrisaka za koje nisam siguran jesu li značili proklinjanje ili užitak. Molio sam je da mi oprosti, sve sam ih molio za oproštaj, ali nisam mogao prestati dok nisam bio gotov. Nazivao sam Mariju da joj kažem što se desilo i pitam je što trebam učiniti, ali nije se javljala.

Bojim se da sam bolestan i najviše me brine spokoj koji osjećam. Počeo sam shvaćati što se dogodilo. Ovu kuću brzo sam pronašao zato što sam već bio u njoj. Čovjek koji je nekada ovdje živio pokušao je pobjeći. Budući da je bio napola pojeden, zamotao se zavojima, kao što je to primijetio dječak iz policijskog izvještaja, da bi zadržao ljudske obrise. Dok je bio na ulici, pojeo sam njegov posljednji zalogaj i Albert je nestao. Znači, tako to se dogodilo. Sjetio sam se svega, jedino mi je vremenski slijed izmicao. Kad god se što dogodilo, priča mi se nije nimalo sviđala. Sada je treba zapisati.

Odvojio sam sve papire s mojim bilješkama, a njegove zgužvao i stavio u kamin. U njemu sam pronašao još jedan svitak papira. Izvadio sam ga. Kasnije ću pročitati i njega, spaliti ga i to će biti kraj. Ovdje odsada pišem jedino ja.

Potpalio sam vatru. Njegove bilješke brzo su izgorjele. Pogledao sam kroz prozor. Starica je ponovno sjedila na stolici za ljuljanje i špijunirala me. Priču nije saslušala do kraja i zato je zaslužila kaznu. Sunce je sijalo sve jače i dalo mi ideju. Otišao sam po ogledalo, a onda se sjetio da ga u kući nema. S unutarnje strane prozora nalijepio sam aluminijsku foliju i tako dobio ogledalo okrenuto prema vanjskoj strani kuće. Pogledao sam gospođu kroz dalekozor. U njenim očima vidio sam kuću i sebe. Upijala je moju sliku širom otvorenim zjenicama kojima svjetlost očito nije smetala. Vjerojatno se pitala što to radim. Pomicao sam prozor sve dok ogledalom nisam uhvatio sunce. Zraka svjetlosti pucala je previsoko. Izvalio sam prozor tako da ga mogu okrenuti prema gospođi N.N. (71). Nagnuo sam se kroz prozor toliko da sam umalo pao. Ispred ogledala postavio sam naopako okrenuti teleskop. Snop svjetla bio je uzak i snažan. Usmjerio sam ga u njene oči. Otvorila je usta i ukočila se u tom položaju. Pogledao sam je kroz teleskop. Oči su joj bile ukočene i gotovo bijele. Nije se micala. Ispod nje, na ulici, pojavio se Roko. Očekivao sam ga. Pozvonio je, napokon se upristojio. Otvorio sam, bilo je dosta skrivanja. Sjeo je preko puta mene za kuhinjski stol i pogledao me poput profesora.

- On je bio ovdje?

- Tko?

- Znaš ti dobro tko. Doktor – Roko je djelovao neispavano.

- Doktor Dolittle? Pa ti mi bar djeluješ kao netko tko ne vjeruje u duhove i ljude koji žive dvjesto godina i koji, uostalom, ne postoje.

- Kakav Dolittle, kakvi duhovi?

- Hoćeš li nešto pojesti, Roko?

- Može, daj – rekao je kako bi dobio na vremenu. Smišljao je nešto, znao sam. Dao sam mu komadić suhog mesa otrgnuta s lopatice Albertove kćeri. Pojeo ga je s uživanjem.

- Odlična sušena svinjetina, možda malo preslana. Hm, pomalo daje i na janjetinu.

- Nije loša, nije loša. Došao si me privesti?

- Zašto? Nemam ništa protiv tebe. Mislim, nikakvih dokaza, ni slučaj – smiješio se.

- O čemu govoriš? A Albert? Ljudi koji su živjeli u ovoj kući?

- Ne znam tko je prije živio u ovoj kući – rekao je umorno. – Ovo je tvoja kuća, već godinama, ne pravi se glup. Znam da nisi toliko bolestan.

- Kako sam ti ja pao na pamet?

Nije odgovorio.

- Kako je počelo, Roko? Kako si me uvukao u sve ovo?

- Što je počelo?

- Ovo nema smisla. Ništa nema smisla. Svijet nema smisla. Ja nemam smisla.

- Smisao je najrjeđa roba, prijatelju. Nalazi se u malim tragovima. Rudare koji ga traže pretražuju rendgenskim zrakama na izlazu iz rudnika. Zato ti rudari obično žive kratko. Ako otkriju da ga rudari krišom žele iznijeti, muče ih i ubijaju za primjer, nakon što ih natjeraju da se iskreno pokaju. Pronađeni smisao bacaju u peći koje gore na temperaturi od nekoliko stotina milijuna stupnjeva Celzija, Kelvina ili Fahrenheita, svejedno. Poneki komadić pojavi se na svijetu, ali nemoguće je utvrditi je li pravi ili lažan. Još nije otkrivena metoda koja bi pouzdano utvrdila autentičnost fragmenata. Vidiš, zato se rudari pozdravljaju sa «Sretno!» - nasmiješio se samozadovoljno.

- Ne govoriš kao policajac.

- Policajac? Odakle ti to?

- Znam, ti si nešto još gore.

- Možda. Mi smo možda još gori. Postao sam to što sam postao, kao i ti, uostalom. Takva mi je bila sreća. Da sam imao sreće, imao bih i pameti pa bih radio nešto od čega čovjek može pošteno živjeti.

Nakašljao se i ja sam prepoznao taj kašalj. Čuo sam ga prethodne noći preko slušalice iz svoje spavaće sobe.

- Ovo je sve zbog Marije.

- To je bolje za nju. Smiri se! Pozvat ću doktora.

- Ti si kriv za sve. Reci mi samo kada je sve počelo. Otkad si s…

- Tko je kriv? Nitko nije kriv. Ali kada nitko nije kriv? Ima jedna priča: dva čovjeka privezana su jedan uz drugog na vrlo neobičan način. Glava jednog privezana je licem uz stražnjicu drugog, i obratno. Zbog toga su im tijela iskrivljena i to ih čini vrlo nervoznim. Stalno čine podlosti jedan drugom: grizu se za guzicu, prde i seru jedan drugome u lice. Svaki ima svoju verziju razloga zbog kojega je to započelo. Imaju i nekakvu ideju o tome zašto ih je netko privezao. Obje su verzije iste, jedino što su likovi u njima obrnuti. A ti mene sad pitaš kad je sve počelo. – zastao je – Ali možda sam se previše zanio pričom…

- Idi! – povukao sam stolnjak i srušio sve sa stola.

- … koju si ti napisao.

Krenuo je i na vratima rekao:

- Bit će dobro, prijatelju. Nazvat ću doktora i sve će biti dobro. Ne brini.

Sažaljenje i nadmoć kojima je zračio postali su neizdrživi. Otrčao sam u sobu po pritiskač za papir. Ti gadovi misle da će ako imaju peroreze, bočice s tintom i pritiskače za papir biti bolji nego što jesu. Upravo je zatvarao vrata. Nanišanio sam njegov potiljak, zatvorio oči i zamahnuo svom snagom. Puklo je.

Vratio sam se u sobu i još jednom nazvao Mariju, iako sam znao da se neće javiti. Glava me počela jezivo boljeti. Srušio sam se na tepih i izgubio svijest. Glava mi je pulsirala u ritmu strojeva za održavanje života. Na moj krevet sjela je medicinska sestra Marija, moja najdraža sestra. Milovala mi je kosu. Zavukla je ruku pod pokrivač i položila na moje prepone. - Gdje je mali Tomi? - pitala je povlačeći lastiku mojih gaća - Tomi?

Tomi, Tomi, ponavljala je papiga koja me probudila uletjevši u kuću. Ustremila se prema mojoj glavi, a ja sam u panici otrčao do predsoblja. Nije bilo Rokovog tijela ni tragova krvi. Nije bilo ni leševa u hladnjaku. Shvatio sam da nikoga nisam ubio i da nisam ljudožder. Papiga je još uvijek bila pored mene i govorila mi nešto na jeziku koji nisam razumio. Počeo sam se tresti. Skinuo sam sve sa sebe i skakao po sobi sve dok mi koljena nisu počela klecati. Bio sam mokar od znoja, a Polinezija je bila na mome ramenu. Držala se čvrsto kandžama koje su bile dovoljno spretne da mi ne nanesu nikakvu bol. Pogledao sam kroz prozor. Starica je bila nepomična. Ptice su svile gnijezdo u njenoj kosi, ruke su joj se razgranale i razlistale. Oko njene glave letjeli su veliki leptiri bijelih krila posutih crnim točkama.

Protrljao sam oči. Na balkonu nije bilo nikoga. Skinuo sam Polineziju s ramena i bacio je kroz prozor. Zalepršala je krilima i otad je više nisam vidio.

15.