Te u zagrebu filozofski fakultet

Problem radnje jest utvrditi mogu li u značajnoj mjeri određene psihosocijalne varijable - različiti aspekti agresivnosti i temeljne osobine ličnosti, te najznačajnije značajke aktivnog i pasivnog socijalnog statusa - razlučiti skupine osoba pravomoćno osuđenih za najteža kaznena djela iz područja nasilničkog kriminaliteta (ubojstva, silovanja i sl.), pravomoćno osuđenih za nenasilna kaznena djela (pronevjere, krivotvorenje isprava i sl.) te odgovarajuće skupine osoba iz opće populacije koje nikada nisu kažnjavane. Polazi se od hipoteze da će varijable agresivnosti razlikovati ove skupine, tj. da će skupina pravomoćno osuđenih za najteža kaznena djela imati najizraženiju agresivnost, a skupina nekažnjavanih najmanje izraženu agresivnost. Također, pretpostavlja se da će varijable ličnosti i aktivnog i pasivnog socijalnog statusa razlikovati ove skupine osoba.
Metodologija istraživanja je pomno planirana i provedena. Budući da je među ženama vrlo rijetka pojava nasilničkog kriminaliteta sudionici su bili samo muškog spola i to: pravomoćno osuđene muške osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne za djela nasilničkog kriminaliteta (N=138), odnosno za djela iz domene nenasilničkog kriminaliteta (N=149), te odgovarajuća kontrolna skupina neosuđivanih osoba, izjednačena po dobi i obrazovanju onima iz prve dvije skupine (N=147). Agresivnost je operacionalizirana s dva upitnika: 1. Upitnik za mjerenje agresivnosti (A-87) (Žužul, 1987) kojim se utvrđuju: fizička manifestna i latentna agresivnost, verbalna manifestna i latentna agresivnost, te indirektna agresivnost; 2. Upitnik agresivnosti Bussa i Perrya (1992) kojim se utvrđuju: fizička agresivnost, verbalna agresivnost, hostilitet i srdžba. Korištena su dva upitnika agresivnosti zbog njihove različite faktorske strukture. Temeljne dimenzije ličnosti (ekstraverzija, neuroticizam, ugodnost, savjesnost i intelekt) su izmjerene Petfaktorskim upitnikom ličnosti (IPIP50). Za prikupljanje podataka o pasivnom i aktivnom socijalnom statusu, te socijalnoj patologiji sudionika i njihovih obitelji, na temelju najznačajnijih spoznaja o tom skupu varijabli u kriminologiji, pomno je konstruiran upitnik za ovo istraživanje. Uz uobičajene postupke deskriptivne i inferencijalne statistike, budući da su prediktorske varijable bile u netrivijalnim korelacijama, autor je koristio postupke diskriminativne analize kako bi utvrdio koje su varijable najznačajnije za razlikovanje tri skupine sudionika.
Veliku količinu podataka autor je vrlo pregledno prikazao tablično, grafikonima i slikama za prikaz centroida tri skupine sudionika u prostoru diskriminacijskih funkcija, te ih kratko komentirao u poglavlju Rezultati istraživanja. U vrlo opširnoj i argumentirano provedenoj raspravi nalazi ovog istraživanja su uspoređeni s onima iz najznačajnijih istraživanja provedenih u svijetu, kao i u Hrvatskoj. Navedimo samo najznačajnije spoznaje ovog vrijednog istraživanja. Najvišu razinu agresivnosti prema upitniku A-87 imaju pravomoćno osuđene osobe za nasilnički kriminalitet, značajno nižu razinu agresivnosti imaju neosuđivane osobe, a najnižu razinu agresivnosti imaju pravomoćno osuđene osobe za nenasilnički kriminalitet. Dobiveni rezultat, koji upućuje na višu razinu agresivnosti, a posebice verbalne manifestne i indirektne agresivnosti, pravomoćno osuđenih osoba za kaznena djela s elementima nasilja u odnosu na druge dvije skupine je očekivan i u skladu je s postavljenom hipotezom. Utvrđena je i statistički značajna razlika između tri promatrane skupine sudionika u rezultatima koje postižu na Upitniku agresivnosti Bussa i Perrya prema istom obrascu kao i za upitnik A-87. Dobivena razlika naviše se očituje na subskalama fizičke agresivnost i hostiliteta. Dobiveni rezultat je očekivan i u skladu je s postavljenom hipotezom.
Na tri dimenzije ličnosti mjerene Big five upitnikom ličnosti dobivena je značajna razlika između skupina sudionika. Kod obje skupine koje predstavljaju delinkventnu populaciju utvrđena je niža razina ekstraverzije u odnosu na neosuđivane osobe. Najnižu razinu ekstraverzije imaju počinitelji nasilničkog kriminaliteta što je u skladu s rezultatima mnogih drugih istraživanja. Dobiveni rezultati upućuju također na višu razinu neuroticizma (nižu razinu emocionalne stabilnosti) kod počinitelja nasilničkog kriminaliteta u odnosu na nenasilne počinitelje kaznenih djela kao i u odnosu na nedelinkventnu populaciju. Na dimenziji savjesnosti obje delinkventne grupe postižu više rezultate u odnosu na neosuđivanu grupu što je pomalo neočekivan rezultat. Vjerojatno se javlja kao posljedica disimulacije i socijalne poželjnosti u odgovorima. Razlikovanju skupina na varijablama ličnosti u cjelini najviše pridonosi dimenzija neuroticizma.
Rezultati dobiveni na socioekonomskom upitniku pokazuju kako socioekonomska obilježja promatrana kroz set varijabli iz ovog istraživanja uspješno diskriminiraju počinitelje nasilničkog kriminaliteta od nenasilnih delinkvenata i neosuđivanih osoba. Dobiveni rezultati na socioekonomskom upitniku pokazuju kako na svim varijablama (osim na varijabli koja govori o tome da li „imaju djecu“) na kojima su dobivene statistički značajne razlike između promatranih skupina sudionika, najnepovoljniju je situacija kod počinitelja nasilničkog kriminaliteta. Isto tako, čak i na svim preostalim varijablama na kojima nije dobivena značajna razlika, ona ponovno ide u istom smjeru, što govori o znatno lošijem socioekonomskom statusu nasilnih delinkvenata u odnosu na nenasilne delinkvente i neosuđivane osobe. Ovakav rezultat podudaran je s rezultatima istraživanja koja su uputila na značaj nepovoljnih obiteljskih prilaka i transgeneracijsko prenošenje nasilničkog ponašanja.
Diskriminativne analize su pokazale da se centroidi tri skupine sudionika jasno razlikuju u prostoru diskriminacijskih funkcija.
Na kraju izvještaja možemo zaključiti: 1. Tema doktorske disertacije mr. sc. Joška Vukosava je značajna, kako s teorijskog stajališta, tako i za praktičan rad niza stručnjaka u području kriminologije; 2. Uvod vrlo detaljno prikazuje povijesni prikaz teorija kriminaliteta, te suvremene teorije bliske kognitivističkim teorijama procesiranja informacija; 3. Odabirom sudionika u tri skupine izjednačene po relevantnim obilježjima, te veličinom odabranog uzorka, mogao je odgovoriti na postavljen cilj disertacije; 4. U raspravi je pokazao da vrlo zrelo sintetizira svoje nalaze s onima iz najutjecajnijih dosadašnjih istraživanja. Prema našoj prosudbi doktorska disertacija Neka psihološka i socioekonomska obilježja počinitelja nasilničkog kriminaliteta mr. sc. Joška Vukosava vrlo je vrijedan i originalan istraživački rad i stoga predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da mu odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti.
U Zagrebu, . 5.5.09.
Povjerenstvo:

Dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof., predsjednik

Dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

Dr. sc. Irma Kovčo Vukadin, izv. prof.

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Gordana Škorić, izv. prof.

Dr. sc. Hotimir Burger, red. prof.

Dr. sc. Nikola Skledar, red .prof.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 27. ožujka 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Ljilje Budimir pod naslovom Filozofija egzistencije i antropologija u Karla Jaspersa te podnosimo sljedeći

Izvještaj
Magistarski rad Ljilje Budimir Filozofija egzistencije i antropologija u Karla Jaspersa obasiže 133 stranice i sastoji se od Uvoda, četiri poglavlja /koja su detaljno raščlanjena: I. Povijesni kontekst i ključni utjecaji na pojmovno određenje filozofije egzistencije u Karla Jaspersa (str. 3.-47.); II. Pojam čovjeka u kontekstu Jaspersove filozofije egzistencije (str. 48.-73.); III. Filozofija egzistencije i filozofska antropologija – razgraničenje (su)odnosa (str. 74.-94); IV. Mogućnost (ne)održivosti filozofske antropologije unutar Jaspersove filozofije egzistencije (str.95.-111)/, Zaključka (str. 112.-115.); Literature (str. 116.-124.), Kratica (str. 125.-128.), Sažetka, Zusammenfassunga, Ključnih riječi (Schlüsselwörter) i Životopisa.

U ovom radu riječ je o dvjema suvremenim filozofskim koncepcijama – filozofiji egzistencije i filozofskoj antropologiji – koje su bile gotovo istodobno uobličene dvadesetih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj i u dosta živahnoj komunikaciji dijelile filozofsku scenu. Reprezentanti tih orijentacija su Karl Jaspers i Helmuth Plessner. Bez sumnje, to je izazovna tema za znanstveni magistarski rad.

U I. poglavlju pod naslovom Povijesni kontekst i ključni utjecaji na pojmovno određenje filozofije egzistencije u Karla Jaspersa pristupnica pokazuje filozofske izvore Jaspersove filozofije u djelima I. Kanta, S. Kierkegaarda, F. Nietzschea i M. Webera, a potom njegovo razilaženje s E. Husserlom, te u tom kontekstu razmatra odnos filozofije i znanosti kako ga vidi K. Jaspers. Osim toga, autorica formulira Jaspersova metodička ishodišta i osnovne pojmove njegove filozofije kao što su: egzistencija, sloboda, granične situacije, komunikacija i rasvjetljenje egzistencije.
U II. poglavlju Pojam čovjeka u kontekstu Jaspersove filozofije referira osnovne odrednice ljudskoga bića prema Jaspersu, najprije s obzirom na njegovu tjelesnost i s obzirom na njegov poseban položaj u svijetu, zatim razmatra osjećajnost te ulogu težnji i nagona u ljudskoj egzistenciji. Potom se bavi čovjekom kao razumskim bićem, a to znači s povezanošću uma i egzistencije, čovjekom kao slobodnim bićem, što uključuje volju i odluku te potrebu za drugim, dakle nužnost komunikacije i njene aspekte. Slijedi još detaljniji opis egzistencije s obzirom na kategoriju mogućnosti i mogućnost etičnosti. Ove analize pristupnica završava razmatranjem o mogućnosti egzistencijalne etike kao «etike bezuvjetnoga».

U III. poglavlju Filozofija egzistencije i filozofska antropologija – razgraničenje (su)odnosa kandidatkinja najprije referira bitne odredbe čovjeka s egzistencijalno-filozofskog stajališta, kao što je ostvarenje opstanka i orijentacija u svijetu – «čovjek u svijetu i svijet kao mjesto čovjekova traganja za samim sobom», ljudsku usmjerenost transcendenciji i određenje čovjeka kao šifre te potragu za ravnotežom kao rasvjetljavanje egzistencije između svijeta i transcendencije. Drugi dio ovoga poglavlja čini rekonstrukcija pojma čovjeka u Plessnerovoj filozofskoj antropologiji: riječ je o Plessnerovim pogledima na specifičnosti ljudske egzistencije, o temeljnim antropologijskim zakonitostima i o zadaći filozofske antropologije te o njegovoj kritici filozofije egzistencije. Tako je formulirana osnova za moguću usporedbu ovih dviju koncepcija.

U IV. poglavlju Mogućnost (ne)održivosti filozofske antropologije unutar Jaspersove filozofije egzistencije autorica nastoji precizirati «egzistencijalno-antropološku» postavku filozofije egzistencije kao odnos između egzistencije i čovjekove mogućnosti, pri čemu se artikulira slijed: egzistirati, komunicirati, upoznavati, postojati, ostvarivati, a potom «antropološko-egzistencijalnu» postavku kao čovjek – moguća egzistencija. Autorica nakon toga inzistira na ljudskoj upućenosti ka onom «zagonetnom i neiscrpnom», upućenosti ka autentičnosti, što znači neispunjenom mjerilu ljudskoga. Ove analize završavaju prikazom Jaspersove kritike antropologije s obzirom na njenu zatvorenu sliku čovjeka.

U Zaključku pristupnica se koncentrira na uspoređivanje Jaspersove filozofije egzistencije i filozofske antropologije i pokazivanje argumenata na kojima Jaspers temelji svoje neprihvaćanje filozofske antropologije.

Ocjenjujući ovaj rad, možemo reći sljedeće: s obzirom na postavljeni cilj rada Ljilja Budimir je analitički vrlo precizno istražila Jaspersovu filozofiju i pri tome uzela u obzir gotovo sve Jaspersove spise, a služila se i recentnom suvremenom tuzemnom i inozemnom sekundarnom literaturom. Pregledno je i precizno formulirala temeljne pojmove i intencije Jaspersove filozofije, a naznačila je i neka otvorena pitanja njegove misli te pokazala na čemu se temelji i u kojem smjeru ide njegova polemika i rasprava s filozofskom antropologijom. Naime, Jaspers u svojim raspravama o znanosti i njenim domašajima uvijek ističe da su znanstvenih uvidi u ljudsku egzistenciju ograničeni i ne mogu je dohvatiti u njenoj bîti. Slično stajalište formulira i prema filozofskoj antropologiji, jer misli da nije prihvatljivo ni bilo kakvo definiranje čovjeka i zatvaranje spoznaja o njemu u neku dovršenu «sliku» čovjeka – što kao intenciju Jaspers vidi prisutnu u filozofskoj antropologiji. Pristupnica međutim s pravom ističe da Plessnerova filozofska antropologija, s tezom o «sakrivenom čovjeku» (homo absconditus) kao svojim važnim uvidom, zapravo izmiče tom Jaspersovom prigovoru. Prava razmimoilaženja između (Jaspersove) filozofije egzistencije i filozofske antropologije, prije svega one H. Plessnera, moraju se stoga tražiti u nekoj drugoj dimenziji. Razlika između ovih orijentacija vidljiva je ponajprije, rekli bismo, u «terapijskom» karakteru «rasvjetljavanja egzistencije», kako ga razumije Karl Jaspers. To bi se moglo shvatiti kao pristup i stajalište koje je Jaspers kao psihijatar unio u filozofiju egzistencije.
Zaključak i prijedlog

Na temelju svega iznesenoga smatramo da rad Ljilje Budimir Filozofija egzistencije i antropologija u Karla Jaspersa predstavlja vrstan prilog temeljitom upoznavanju Jaspersove filozofije egzistencije, kao i istraživanjima i razmatranjima u suvremenoj filozofiji. Pri tome pruža i osnovu za upućivanje u važne diskusije koje su se vodile o tim pitanjima. Stoga ovaj rad ne samo zadovoljava, nego i nadmašuje zahtjeve znanstvenog magistarskog rada.

Predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovaj izvještaj i pristupnici odobri javnu obranu.

U Zagrebu 7. travnja 2009. Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Gordana Škorić, izv. prof., predsjednica

Dr. sc. Hotimir Burger , red. prof, član

Dr. sc. Nikola Skledar, red. prof., član

Dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

Dr. sc. Mirna Willer, izv. prof.

Dr. sc. Daniela Živković, izv. prof

Zagreb, 13. svibnja 2009.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 4. svibnja 2009., imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu znanstvenog magistarskog rada Danijele Getliher pod naslovom Hrvatska mrežna neomeđena građa: prošlost, sadašnjost, budućnost. Podnosimo Vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J
Magistarski rad Danijele Getliher sadrži 100 kontinuirano paginiranih stranica teksta. Popis korištene literature obuhvaća 78 bibliografskih jedinica. Rad je podijeljen na šest poglavlja: Uvod, Pojmovi i definicije, Povijesni pregled nastanka i razvoja neomeđene mrežne građe u svijetu i u Hrvatskoj, Zakoni i norme vezani uz objavljivanje hrvatske mrežne neomeđene građe, Trajnost, promjenjivost i svojstva hrvatske mrežne neomeđene građe te Zaključak.

U Uvodu pristupnica govori kako mrežna neomeđena građa predstavlja relativno novo i neistraženo područje koje se još uvijek razvija i važno je za knjižnice. Pokazuje poznavanje objavljene literature o tome ističući misao uglednog bibliotekara Michaela Gormana da je potrebna kvantitativna analiza građe dostupne na internetu, jer moramo znati koje ćemo dijelove kibernetskog prostora proučavati, katalogizirati i sačuvati za budućnost. Cilj rada je analizirati i opisati dosadašnje stanje hrvatske mrežne neomeđene građe da bi se razumio i mogao predvidjeti daljnji razvoj.

Drugo poglavlje Pojmovi i definicije donosi temeljne definicije pojmova preuzete iz više izvora ukazujući na terminološku neusklađenost nekih od njih. U prevođenju većine pojmova s engleskog jezika autorica se oslanja na ISBD(CR): Međunarodni standardni bibliografski opis serijskih publikacija koji predstavlja ključnu normu za razumijevanje ove vrste građe u knjižničarstvu.

U trećem poglavlju Povijesni pregled nastanka i razvoja neomeđene mrežne građe u svijetu i Hrvatskoj autorica navodi kako povijest mrežne neomeđene građe počinje prije dvadesetak godina, točnije 1987. kada izlazi prvi recenzirani časopis na mreži New horizons in adult education. Prelaskom iz tiskarskog sloga u računalnu pripremu za tisak stvaraju se preduvjeti za postavljanje teksta na mrežu, a 1990. kada je javnosti prvi puta predstavljen internet otvara se mogućnost da sadržaji postaju dostupni svima. Veličina mreže od tada naglo raste. Dotadašnje shvaćanje knjižnica, nakladništva i društva počinje se mijenjati. Mogućnost brze komunikacije i razmjene podataka dovodi do toga da se na mreži objavljuju razni sadržaji: od znanstveno provjerenih informacija, ali i neprovjerenih podataka, stranica državnih tijela, političkih stranaka, baze podataka, blogova, časopisa, knjiga, dnevnih vijesti, stranica radio i TV postaja do igara, reklama itd. Od samog početka objavljivanja sadržaja na mreži knjižnice su prepoznale vrijednost digitalne kulturne baštine. Pojavila se potreba za njenom analizom, odabirom, katalogiziranjem, pohranjivanjem.

Uvidjelo se da svojstva intertekstualnosti, hipertekstualnosti, rasprostranjenosti, interaktivnosti i promjenjivosti čine mrežnu građu značajno drugačijom od dotadašnjeg načina objavljivanja sadržaja. Potreba za novim definicijama i identifikatorima dovela je do usklađivanja tri standarda za kataložni opis: AACR, ISBD i ISSN. Njihovo usklađivanje omogućilo je bržu i kvalitetniju bibliografsku kontrolu kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Polovinom devedesetih godina 20. stoljeća pojavljuju se pionirski projekti identifikacije i pohrane: Kulturarw, The Internet archive, PANDORA, NEDLIB, a organizacije kao što su IFLA, ISSN mreža, American Library Asociation, ISO, državne službe i nacionalne knjižnice počinju skrbiti za mrežnu građu.

Danas se već mogu promatrati sljedeće tri faze povijesnog razvoja mrežnih publikacija: mrežne publikacije identične tiskanim; mrežne publikacije koje se primjenom tehnologija u maloj mjeri razlikuju od tiskanih, zbog veće mogućnosti rukovanja podacima, i elektronički izvornici kod kojih razlikujemo one čije članke pišu novinari i one koje pišu čitatelji.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici katalogizacija mrežne serijske građe počinje 2000. godine, a njezina identifikacija u smislu dodjeljivanja ISSN oznake 1998. godine. U tom periodu, u većini zemalja se i zakonski nastoji riješiti identificiranje i pohranjivanje mrežne građe. Autorica posebnu pažnju posvećuje analizi i podjeli sadržaja na mreži. Statistike u Hrvatskoj pokazuju kako je u okviru .hr domene 1996. dodijeljeno 240 domena, 2994 domene 1999. godine, 20711 u 2003. godini, dok 2007. Hrvatska ima registrirane 53432 domene .hr. Pristupnica zatim navodi žanrove mrežnih stranica prema gledištima raznih autora poznate kao kiberžanrove, ističući kako je potrebno napraviti dobar odabir jer elektronička publikacija više ne podrazumijeva uredničku prosudbu i imprimatur. Neomeđena mrežna građa je dinamična građa i dijeli se na serijske publikacije i neomeđenu integrirajuću građu.

U četvrtom poglavlju Zakoni i norme vezani uz objavljivanje hrvatske mrežne neomeđene građe pristupnica daje pregled zakona važnih za poslovanje neomeđenom mrežnom građom i ukazuje na važnost preporuka za izradu mrežnih publikacija.

U petom poglavlju Trajnost, promjenjivost i svojstva hrvatske mrežne neomeđene građe ističe kako polazi od tri hipoteze: prve, da je prva mrežna neomeđena građa bila serijska, a ne integrirajuća, no zbog prilagođavanja mogućnostima novog medija integrirajuća građa sve više prevladava; druge, da hrvatski tiskani znanstveni časopisi koji imaju mrežno izdanje ne prestaju izlaziti, unatoč tvrdnjama nekih autora da će tiskana znanstvena publikacija nestati u potpunosti te trećoj hipotezi, da većina mrežnih stranica koje u trenutku promatranja nisu imale osnovne elemente za identifikaciju te nisu usvojile preporuke ISSN ureda, nisu niti naknadno zadovoljile uvjete za dodjelu ISSN oznake.

U svrhu potvrde ili opovrgavanja navedenih hipoteza autorica je provela dva istraživanja.

Prvo istraživanje provedeno je na uzorku od 452 publikacije hrvatske mrežne neomeđene građe koji je, radi lakšeg promatranja promjena, podijeljene na tri manja uzorka. Ovi uzorci su predstavili tri generacije hrvatske mrežne neomeđene građe i ukazali na generacijsku promjenu mrežnih publikacija. Prvi je uzorak sadržavao publikacije identificirane i nastale u rasponu od 1998. do 2002. godine, drugi od 2002. do 2006. godine te treći od 2006. do 2008. godine. Zbog stalnog razvoja tehnologije mlađe publikacije su joj bolje prilagođene, a na starijima se lakše očitava promjenjivost, tj. prilagodba novim mogućnostima.

Prvi uzorak predstavljao je prvih 208 publikacija hrvatske mrežne neomeđene građe identificirane u ISSN uredu za Hrvatsku u razdoblju od 1998. do 12. prosinca 2002. Praćena su svojstva i promjene ove mrežne građe od trenutka njezinog nastanka do srpnja 2007. godine.

Drugi uzorak sastojao se od 176 publikacija mrežne neomeđene građe identificirane u ISSN uredu za Hrvatsku u razdoblju od 12. prosinca 2002. do studenog 2006. godine. Promatrana su svojstva i promjene ove mrežne neomeđene građe od trenutka njenog nastanka do travnja 2008. godine.

Treći uzorak sadržavao je 68 publikacija hrvatske mrežne neomeđene građe identificiranih u ISSN uredu za Hrvatsku u razdoblju od studenog 2006. godine do 22. travnja 2008. godine. Promatrana su svojstva i promjene ove mrežne građe od trenutka njezinog nastanka do svibnja 2008. godine.

Vrijednosti ovih triju uzoraka kvantitativno i kvalitativno su analizirane i međusobno uspoređene te na kraju objedinjene da bi se prikazala promjenjivost i sveukupna svojstva hrvatske mrežne neomeđene građe. Promatrani parametri bili su: promjenjivost naslova, jezik publikacije, nakladnik, mjesto objavljivanja, stanje, URL, postojanje tiskanog izdanja, učestalost objavljivanja, vrsta i naplaćivanje korištenja.

Usporedbom vrijednosti uzoraka triju generacija publikacija dokazan je porast stabilnosti hrvatske mrežne neomeđene građe i to kroz smanjenje broja publikacija koje prestaju s izlaženjem (prestalo je izlaziti 28,37% prvog uzorka, 26,13% publikacija drugog uzorka, te 7,35% trećeg uzorka) i sve manji broj promjena URL-a (promjenjivost URL-a za prvi uzorak iznosi 31,73%, za drugi 14,20%, a za treći 10,29%).

U šestom poglavlju pristupnica zaključuje kako je početna hipoteza da integrirajuća građa sve više prevladava na istraživanom uzorku, djelomično dokazana. Rezultati su pokazali blagi porast broja integrirajuće građe, ali nadalje prevladava serijska građa. Dokazano je da promjena iz integrirajuće u serijsku građu nije bilo. Veća je zastupljenost serijskih publikacija u odnosu na integrirajuću u sva tri uzorka. Unatoč očekivanju da u drugom, a još više u trećem generacijskom uzorku s vremenom prevlada broj integrirajućih publikacija u odnosu na serijske, to se nije dogodilo. Integrirajuća građa sve više će uzimati maha pogotovo kod mrežnih stranica s dnevnim i češćim osuvremenjivanjima, a mrežne serijske publikacije sve češće će imati i svoj integrirajući dio, s češćim objavljivanjima od same serijske publikacije. Razvoj mrežnog nakladništva dovest će do toga da će postojati određeni broj publikacija koje će stvarati isključivo čitatelji pod okriljem određenog nakladnika, a mogući novi formati za prikaz dokumenta otvorit će nove mogućnosti. Suživot mrežnih i tiskanih publikacija će se nastaviti s tim da će se mrežne publikacije u potpunosti razlikovati od svojih tiskanih inačica, osim u slučajevima znanstveno-stručnih časopisa kod kojih će se u većini slučajeva zadržati identičan izgled.

OCJENA
Magistarski rad Danijele Getliher posvećen je temi koja je važna hrvatskoj knjižničarskoj, znanstvenoj i kulturnoj zajednici. Rad po prvi puta prikazuje prikazuje nastanak i prve godine razvoja hrvatske mrežne neomeđene građe te je koristan izvor podataka za daljnja slična istraživanja. Rezultati dvaju temeljito provedenih istraživanja trebali bi biti od pomoći u poslovanju knjižnica, a posebno u preispitivanju kriterija odabira građe za uključivanje u digitalnu knjižnicu, ali i očuvanje digitalne baštine. Autorica smatra zanimljivim i korisnim provesti isto istraživanje na istom uzorku kroz određeni vremenski period te usporediti dobivene rezultate s mrežnom neomeđenom građom koja tek sada nastaje. Slična istraživanja trebalo bi provesti na hrvatskim mrežnim stranicama koje danas ne ulaze u kriterije odabira. Činjenica da je Hrvatska već 2002. godine bila dvadeseta u svijetu po broju identificirane mrežne neomeđene građe dokaz je da će i nadalje slijediti trendove razvoja.

S obzirom na izloženo magistarski rad Danijele Getliher smatramo vrijednim doprinosom relativno malom broju stručnih i znanstvenih radova o mrežnim publikacijama u Hrvatskoj pa predlažemo Fakultetskom vijeću da ga prihvati i pristupnicu uputi u daljnji postupak.
Povjerenstvo:

Dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof., predsjednica povjerenstva

Dr. sc. Mirna Willer, izv. prof., članica

Dr. sc. Daniela Živković, izv. prof., članica

Dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof.

Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru

Dr. sc. Ružica Razum, izv. prof. (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Zagreb, 21. travnja 2009.
Predmet: Magistarski rad pristupnika Pave Šimovića – izvješće i ocjena stručnog

povjerenstva

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Zagreb, Ivana Lučića 3

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici održanoj 26. veljače 2009. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof. (predsjednik), dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru (član), i dr. sc. Ružica Razum, doc. (Katoličko bogoslovni fakultet u Zagrebu) (član), za ocjenu magistarskog rada Pave Šimovića pod naslovom Odgojna uloga vjeronauka u višim razredima osnovne škole (Doprinos vjeronaučne nastave cjelovitom odgoju). U skladu s donesenom odlukom Stručno povjerenstvo razmotrilo ja priloženu radnju i podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće:
I Z V J E Š Ć E
Magistarski rad Pave Šimovića pod naslovom Odgojna uloga vjeronauka u višim razredima osnovne škole (Doprinos vjeronaučne nastave cjelovitom odgoju) obuhvaća 187 stranica teksta.

Rad je sadržajno strukturiran sa sljedećim dijelovima: Uvod (str. 1.-2.); Teorijski dio istraživanja (str. 3. – 60.) podijeljen u dva dijela: Mjesto i uloga vjeronauka unutar školskog sustava (str. 3. 27.) i Odgojna dimenzija vjeronauka u osnovnoj školi (str. 28. – 60.); Empirijski dio istraživanja (str. 61. - 163.) podijeljen na dva dijela: Izvješće o empirijskom istraživanju (str. 61. – 115.) i Interpretacija rezultata istraživanja (str. 116.- 163.); Zaključne misli (str. 164 .- 167.); Literatura (str. 168. - 173.); Sadržaj (str. 174. -176.); Prilozi (str. 177. – 187.).

S a d r ž a j r a d a
U uvodnom dijelu pristupnik konstatirajući činjenicu ponovne prisutnosti vjerskog odgoja i obrazovanja unutar školskog sustava nakon pedesetogodišnjeg izbivanja u doba komunizma postavlja sljedeća pitanja: Doprinosi li vjeronaučna nastava razvoju cjelovite osobe? Koje odgojne sadržaje školskom sustavu nudi i može ponuditi vjerski odgoj i obrazovanje? Može li vjerski odgoj i obrazovanje u školi dati doprinos razvoju demokracije i pluralnoga društva, tolerancije (vjerske i nacionalne) interkulturalizma te ljudskih prava? Kako se u praksi ostvaruju postavljeni odgojnoobrazovni ciljevi u nastavi vjeronauka (njihova artikulacija u planu i programu, udžbenicima, pojedinim vjeronaučnim susretima), koji su motivi izbora vjeronauka u školi, kakva je zainteresiranost učenika,, stručno-pedagoške i duhovno-vjerničke kvalitete vjeroučitelja, utjecaj okoline na formiranje stavova, metodičko-didaktičko oblikovanje vjeronaučnih udžbenika itd. Svoj interes usmjerava prema istraživanju doprinosa vjeronauče nastave cjelovitom odgoju u višim razredima osnovne škole.

Nadalje, radi omogućavanja kvalitetnijeg uvida u sadržaje rada daju se pojmovna objašnjenja za sljedeće pojmove: vjeronauk, župna kateheza, cjeloviti odgoj te religiozna pedagogija i katehetika.

Pristupnik u uvodu također navodi pregled važnijih dosadašnjih istraživanja vezanih uz vjerski odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj te upućuje u pojedine dijelove rada.

Teorijski dio pristupnik započinje povijesnim prikazom vjeronauka u školi do II. vatikanskog koncila. Pri tome promatra status vjeronauka unutar povijesnog razvoja školskog sustava kod nas sve do njegovog ukidanja u doba komunizma. Vrjednujući povijesni razvoj vjeronauka kao školskog predmeta pristupnik vrjednuje znanstveno-stručno djelovanje dvojice promicatelja moderne katehetike: Stjepana Ilijaševića i Ferde Hrfflera u Hrvatskoj ali i u europskom okruženju. Također se vjerski odgoj i obrazovanje u školi spomenutog razdoblja vrjednuje kroz stručno usavršavanje i povezivanje vjeroučitelja prikazom pedagogijsko-katehetskih časopisa, katehetskih sastanaka i tečajeva kao prikazom djelovanja Hrvatskog katoličkog katehetskog društva.

II. vatikanski koncil se u kontekstu razvoja religiozne pedagogije i katehetike kao i odgojnoobrazovnog i katehetskog djelovanja prepoznaje kao prekretnica i temelj suvremenog vjerskog odgoja i obrazovanja. Iz prikaza njegovih pojedinih dokumenata izvode se mnoga ishodišta i odrednice suvremenog vjerskog odgoja i obrazovanja.

Biskupski dokument Radosno naviještanje evanđelja i odgoj u vjeri istaknut je kao temelj i putokaz radikalnoj obnovi vjerskog odgoja i obrazovanja kod nas i kao temelj suvremene vjeronaučne nastave u školi. U prikazanim planovima i programima pristupnik ističe kurikularni pristup (otvoreni kurikulum) te indvidualni i diferencirani pristup s obzirom na darovite učenike i učenike s posebnim potrebama.

U drugom, središnjem poglavlju teorijskog dijela pristupnik donosi refleksiju o odgojnoj ulozi vjeronauka u osnovnoj školi. Polazeći od teološko-ekleziološkog i antropološko pedagoškog stajališta ističe se glavna svrha katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi, a to je sustavno i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski što otvorenije, upoznavanje (ne samo na informativno-spoznajnoj nego i na doživljajnoj i djelatnoj razini) katoličke vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, zbog čega će on biti prije svega katolički, to jest konfesionalan, ali istovremeno i jednim djelom međukonfesionalan i nadkonfesionalan.

Uz isticanje unutarnje međusobne povezanosti četiri važna pitanja: tko, gdje, što, kako, naglašava se da je potrebno voditi računa o šest temeljnih interakcijskih povezanih odrednica:

1. 
   o antropogenim uvjetima (dob, spol, općeljudska i religiozna kultura te ostale općeljudske, duhovne i stručne kvalitete vjeroučitelja i vjeroučenika);
   
2. 
   o sociogenim uvjetima (društveno-kulturnim, ekonomski, politički, religiozni i ostali sociogeni uvjeti);
   
3. 
   o ciljevima (tj. kakva se slika o Bogu i čovjeku želi prenositi vjerskim odgojem i obrazovanjem, odnosno kakvu se oblikovanju čovjeka i vjernika želi pridonositi tim odgojno-obrazovnim djelovanjem);
   
4. 
   o sadržajima (tj. kakvim se izborom nastavnih sadržaja žele ostvariti postavljeni ciljevi);
   
5. 
   o metodičkim pristupima (tj. izboru najprikladnijih stilova komuniciranja kako bi se na što kreativniji i stvaralački način ostvarili postavljeni ciljevi i susreli i usvojili odabrani sadržaji);
   
6. 
   medijima komuniciranja (tj. o izboru najprikladnijih verbalnih, neverbalnih i audiovizualnih medija komuniciranja/pomagala koji će biti što autentičniji prenositelji odabranih sadržaja).
   

U nastavku promišljanja o odgojnoj dimenziji vjeronaučne nastave propituje se odgojno obilježje vjeronaučnih nastavnih ciljeva, odgojna dimenzija vjeronaučnih sadržaja (teoloških i antropoloških), odgojni potencijal metodičkih pristupa s posebnim osvrtom na stvaralačko izražavanje i njegovu odgojnu ulogu te odgojna uloga medija komuniciranja. Na kraju se iskustvena slika učenika o vjeronaučnoj nastavi ističe kao bitan oblik njezina vrjednovanja.

Treći dio magistarskog rada je empirijsko istraživanje. U opisu istraživanja pristupnik definira predmet i cilj istraživanja, polaznu hipotezu te zadatke istraživanja, a kao cilj istraživanja određuje se analiza plana i programa i vjeronaučnih udžbenika (utvrđivanje pretpostavki za doprinos vjeronauka cjelovitom odgoju vjeroučenika).

Polazna hipoteza istraživanja je: Postkoncilskom koncepcijom vjeronauka u višim razredima osnovne škole stvorene su pretpostavke za doprinos vjeronauka cjelovitom odgoju vjeroučenika.

Na temelju postavljenog cilja i polazne hipoteze definirani su sljedeći zadaci istraživanja:

1. 
   izvršiti analizu općih nastavnih ciljeva u Planu i programu katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi i utvrditi pridonose li postavljeni opći ciljevi cjelovitom odgoju vjeroučenika.
   
2. 
   izvršiti analizu nastavnih sadržaja u Planu i programu te utvrditi omjer općeljudskih i vjerničkih sadržaja, kao i strukturu vjerničkih sadržaja.
   

Nakon obrade i interpretacije konstatirati omogućuju li tako definirani sadržaji cjelovito odgojno djelovanje.

3. 
   izvršiti analizu vjeronaučnih udžbenika:
   

• 
  s obzirom na strukturu;
  
• 
  s obzirom na tematiku.
  

4. 
   izvršiti analizu metodičkog instrumentarija u vjeronaučnim udžbenicima i ustanoviti omogućuju li ponuđeni metodički pristupi cjeloviti odgoj u vjeronaučnoj nastavi.
   
5. 
   istražiti stavove i mišljenja učenika:
   

• 
  s obzirom na ciljeve vjeronaučne nastave
  
• 
  s obzirom na sadržaje vjeronaučne nastave
  
• 
  s obzirom na metodičke pristupe i medije komuniciranja
  

6. 
   ciljem dobivanja uvida o ostvarivanja kurikuluma vjeronaučne nastave u konkretnoj nastavnoj praksi zatražiti ekspertno mišljenje s obzirom na područje istraživanja i promatrati ga u odnosu na dobivene rezultate.
   

Na temelju definiranih zadataka istraživanja pristupilo se prikupljanju podataka. Za prikupljanje podataka korišten je postupak rada na dokumentaciji i anketiranje. Postupkom rada na dokumentaciji obuhvaćeni su Plan i program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi (1998.) te vjeronaučni udžbenici Pođimo zajedno, Put u slobodu i Snagom Duha.

U drugom dijelu empirijskog istraživanja ispitani su stavovi i mišljenja vjeroučenika o vjeronaučnoj nastavi s obzirom na njezinu odgojnu ulogu. Istraživanje je provedeno tijekom mjeseca svibnja 2007. godine u pet škola među učenicima viših razreda osnovne škole na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Postupak je bio anketiranje. Instrument istraživanja, upitnik sastavljen je od 31-og pitanja koja su zatvorenog tipa osim 11. pitanja koje je bilo otvorenog tipa. Sadržaj instrumenta podijeljen je u tri serije:

1. 
   ciljevi vjeronaučne nastave;
   
2. 
   sadržaji vjeronaučne nastave;
   
3. 
   mediji komuniciranja i metodički pristupi.
   

Prije istraživanja provedeno je sondažno istraživanje u OŠ Voltino u Zagrebu.

Dobiveni rezultati obrađeni su uz pomoć statističkog programa SPSS 15.1 a prikazani su prikazani grafički s obzirom na:

a) distribuciju frekvencija (%);

b) distribuciju frekvencija za međupredmetnu korelaciju (N);

Pearsonov koeficijent korelacije izračunat je za sve varijable/pitanja s obzirom na spol i dob. Vrijednost svih dobivenih rezultata je ispod 0,15 što ukazuje da je korelacija neznatna te ih nije potrebno pojedinačno prikazivati.

Nakon obrade i prikaza dobivenih rezultata u četvrtom dijelu rada pristupa se njihovoj interpretaciji. Rezultati dobiveni analizom pedagoške dokumentacije promatraju se prema nastavnim godištima, zatim pojedina godišta se stavljaju u odnos prema ukupno dobivenim rezultatima te se međusobno uspoređuju podatci za pojedina istraživana vjeronaučna godišta. Također se dobiveni rezultati promatraju u kontekstu koncepta vjeronaučne nastave prikazanog u teorijskom djelu.

Dobiveni rezultati analize nastavnih ciljeva u Planu i programu katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi ukazuju na trend ravnomjerne zastupljenosti spoznajne doživljajne i djelatne razine. Također je došlo do izražaja uvažavanje razvojnopsiholoških mogućnosti vjeroučenika. I vrste odgoja su raspoređene sukladno dobi i interesima vjeroučenika. Time na stanovit način dolazi do izražaja vjeroučenik kao respektirani subjekt nastavnog procesa.

Nastavni sadržaji analizirani u Planu i programu ukazuju na konfesionalno, nadkonfesionalno i međukonfesionalno obilježje vjeronauka kao i korelaciju općeljudskog i vjerničkog iskustva. Pri tome je došla do izražaja ekumenska i dijaloška otvorenost postkoncilske Crkve. Time se stvaraju pretpostavke za interkulturalni odgoj.

Strukturalna analiza vjeronaučnih udžbenika pokazala je njihov znatan odgojni potencijal. Oni su tako koncipirani da omogućuju procese kognitivnog učenja, samoobrazovanja i samoodgoja.

Na izrečenu tvrdnju upućuju i rezultati analize metodičkog instrumentarija u vjeronaučnim udžbenicima. Spomenuta analiza ukazuje na trend velikog doprinosa metodičkih pristupa cjelovitom odgoju, pri čemu se mora uzeti u obzir činjenica da se rezultati spomenute analize odnose na 70% nastavnih jedinica. Zato je i riječ o trendu, a ne o generalnom zaključku.

Polazna hipoteza se u većini slučajeva potvrđuje s tim da se ukazuje na trend koji pokazuju dobiveni rezultati i potrebu daljnjih istraživanja. U nekim slučajevima se ukazuje i na odstupanja od prikazanog teorijskog koncepta na primjer nedovoljna zastupljenost estetskog odgoja u definiranju nastavnih ciljeva ili pak nedovoljnu zastupljenost književnoumjetničkih tekstova u vjeronaučnim udžbenicima.

Pristupnik konstatira da rezultati upitnika upućuju na zaključak da se postavljeni ciljevi u glavnom ostvaruju u nastavnoj praksi. Dobiveni rezultati pokazuju da su anketirani vjeroučenici prepoznali ekumensko i međureligijsko obilježje vjeronaučne nastave što potvrđuje rezultate koje je dobio Franjčić. Također je iz dobivenih rezultata dolazi do izražaja međupredmetna korelacija pa znatan broj učenika može povezati sadržaje vjeronaučne nastave sa sadržajima ostalih predmeta, poglavito sa sadržajima iz hrvatskog jezika, povijesti i geografije.

Pristupnik također ukazuje na potrebu dodatnih istraživanja metodičke kompetencije vjeroučitelja jer su dobiveni rezultati s obzirom na metodičku kreativnost vjeroučitelja poglavito vezano uz načelo multimetodičnosti i multimedijalnosti znatno lošiji od očekivanih. Izračunati Pearsonov koeficijent korelacije među pojedinim varijablama također ukazuje na potrebu češćeg korištenja glazbenih i likovnih djela visoke estetske vrijednosti.

S ciljem stanovitog vrjednovanja kurikuluma vjeronaučne nastave pristupnik je zatražio i ekspertna mišljenja o pojedinim pitanjima. Ekspertna mišljenja su uglavnom potvrdila refleksije o doprinosu vjeronauka cjelovitom odgoju sa stajališta ciljeva, nastavnih sadržaja (povezanost i nedjeljivost općeljudskih i vjerničkih sadržaja kao i međupredmetna korelacija), metodičko-komunikacijskih pristupa i medija komuniciranja.

U ekspertnom prepoznavanju ekumenskog i dijaloškog usmjerenja vjeronaučne nastave očituje se potvrda njegova doprinosa interkulturalnom i međureligijskom odgoju samim time i cjelovitom odgoju.

Pristupnik također promatra vjeronaučnu nastavu u Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija oslanjajući se na različite modele vjeronaučne nastave u pojedinim europskim državama, relevantne dokumente Vijeća kao i na neke autore koji se bave tim pitanjima, ističući potrebu jasnijeg ekumenskog i dijaloškog profiliranja vjeronaučne nastave u procesu prilagodbe škole globalizacijskim procesima.

Pristupnik u zaključku konstatira da se na temelju teorijskih promišljanja, empirijskog istraživanja, interpretacije dobivenih rezultata i ekspertnih mišljenja može prihvatiti polazna hipoteza: Postkoncilskom koncepcijom vjeronauka u višim razredima osnovne škole stvorene su pretpostavke za doprinos vjeronauka cjelovitom odgoju vjeroučenika. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da empirijsko istraživanje s obzirom, na uzorak, ukazuje na trendove pojedinih varijabli.

Također ističe da provedeno istraživanje može poslužiti sustavnijem vrjednovanju vjeronaučne nastave u proteklom razdoblju s ciljem jasnijeg profiliranja vjeronauka u procesima rekonceptualizacije školskog sustava u Hrvatskoj.

Z a k l j u č n a o c j e n a
Magistarski rad pristupnika Pave Šimovića pod naslovom Odgojna uloga vjeronauka u višim razredima osnovne škole (Doprinos vjeronaučne nastave cjelovitom odgoju), gledano u cjelini, je u znanstvenom pogledu cjelovit i metodologijski korektno izveden i usmjeren na aktualnu problematiku metodike vjeronaučnog odgoja sa stajališa odgojnih vrijednosti u osnovnoj školi.

U teorijskoj sintezi i fokusiranju problema istraživanja magistrand je uspješno doveo u vezu prethodne spoznaje i nacrt svog istraživanja, kako teorijskog, tako i empirijskog dijela. Teorijskim pregledom pristupnik je pokazao solidno poznavanje područja istraživanja pozivajući se na relevantne dokumente o religijskom odgoju i njihovim ishodištima, te o metodičkim konceptima koji podupiru odgojno djelovanje religijskih sadržaja.

Pri svemu tome naglašena je veza ciljeva u nastavi i kompetencija vjeroučitelja neophodnih za kvalitetnu nastavu vjeronauka. Dovodeći ovo u vezu, ukazuje na potrebu supstancijalnih promjena, reorganizacije i unapređivanja kako programa na kurikularnoj osnovi, tako i procesa profesionalnog razvoja i stručnog usavršavanja vjeroučitelja.

Pristupnik jasno definira predmet i cilj istraživanja, polaznu hipotezu te zadatke istraživanja, kao cilj istraživanja (analiza plana i programa i vjeronaučnih udžbenika zbog utvrđivanja pretpostavki doprinosa vjeronauka cjelovitom odgoju vjeroučenika). Polaznom hipotezom istraživanja određuje se novije razdoblje na koje se odnosi naglasak istraživanja (Postkoncilska koncepcija vjeronauka u višim razredima osnovne škole stvara pretpostavke za doprinos vjeronauka cjelovitom odgoju vjeroučenika).

U empirijskom dijelu rada, ističe se smislena i utemeljena operacionalizacija glavnih varijabli, kao i konstrukcija i primjena adekvatnih instrumenata. Broj ispitanika uključenih u istraživanje može se ocijeniti odgovarajućim za primijenjeni model istraživanja i zadovoljavajućim za izvođenje zaključaka temeljem primjereno odabranih analiza.

Grafička oprema i prezentacija rezultata istraživanja je na uobičajenoj razini kvalitete. Predočena literatura kojom se pristupnik koristio je po opsegu i kvaliteti primjerena, relevantna i pokazuje dobro poznavanje istraživane problematike.

Zaključci su logički izvedeni iz teorijskog koncepta kao i iz interpretacije rezultata prikupljenih „alatima“ i instrumentom (upitnikom) istraživanja.

U svakom slučaju, radnja je doprinos istraživanjima (za sada nedostatnim) kada je u pitanju rasvjetljavanje odgojne uloge vjeronauka i doprinos vjeronaučne nastave odgoju općenito.

P r i j e d l o g
Na temelju svega izloženog, stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada pristupnika Pave Šimovića pod naslovom Odgojna uloga vjeronauka u višim razredima osnovne škole (Doprinos vjeronaučne nastave cjelovitom odgoju) i da mu pred istim povjerenstvom odobri nastavak daljnjeg postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti u znanstvenom području društvenih znanosti, znanstvenom polju pedagogije, u grani školska pedagogija.

Stručno povjerenstvo:
1. Dr. sc. Neven Hrvatić, izv. prof. - predsjednik
2. Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. u miru - član
3. Dr. sc. Ružica Razum, izv. prof. - član

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

Indipendent Union of Research  and Higher Education Employees of Croatia

Filozofski fakultet, Zagreb
Sindikalna podružnica Filozofskog fakulteta

Klasa:602-04/09-19/

Ur.broj:3804-850-09-1.

Zagreb, 20. svibnja 2009.

               prof. dr. sc. Miljenko Jurković, dekan Filozofskog fakulteta
        S obzirom na ovlasti radničkog vijeća koje mu daje Zakon o radu u čl. 150. i čl. 154, a na prijedlog sindikalne podružnice NSZVO, na temelju suglasnosti poslodavca,  na skupu radnika održanom 20. svibnja 2009., u 10,oo sati u dvorani 7  donešene su preporuke Fakultetskom vijeću u svezi nastavnih pitanja:
I.

Smatramo da dolazak na nastavu od početka do kraja blokade nastave, odnosno do kraja semestra akad. god. 2008./2009. studentima ne može biti uvjet za izlazak na ispit.

II.

Smatramo kako nastavnici Filozofskog fakulteta trebaju studentima pružiti dodatnu mogućnost za izlazak na ispit.

III.

S obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo smatramo kako se redoviti ispitni termini ne mogu održavati prije završetka nastave, odnosno prije 26. 6.2009.

IV.

S obzirom na produžetak nastave u ljetnom semestu, čije je trajanje utvrđeno odlukom FV, Klasa: 602-04/09-01/97, Ur.broj: 3804-850-09-2. od 15. svibnja 2009., smatramo da studentima treba omogućiti još jedan ispitni termin.

Za radničko vijeće
Dr. sc. Predrag Marković, docent

Dostaviti:

Fakultetskom vijeću

Svima

Za spis

Studentski zbor

Filozofskog fakuteta u Zagrebu
Zagreb, 20. svibnja 2009.

Uredu dekana

Filozofskog fakulteta u Zagrebu


Predmet: Upit plenuma Fakultetskome vijeću
Poštovani,
prosljeđujemo Vam upit koji je plenum Filozofskoga fakulteta uputio Fakultetskome vijeću.

Plenum traži da se:

1. 
   ni na koji način ne sankcioniraju studenti koji nisu dolazili na predavanja na alternativnim lokacijama;
   
2. 
   u skladu s odlukom Fakultetskoga vijeća od 15. svibnja, nastava određuje najmanje dva tjedna nakon 12. lipnja te da ljetni ispitni rok započne tek nakon odrade nastave;
   
3. 
   osiguraju prostorije za daljnji rad grupa plenuma i barem jednotjednog plenuma.
   

S poštovanjem,

Potpredsjednik
Adam Vuk

Dostaviti:

1. 
   uredu dekana
   
2. 
   za pismohranu
   

Dr. Andrea Zlatar Violić, red.prof.

Odsjek za komparativnu književnost

Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

Predmet: Molba za slobodnu studijsku godinu

Molim Vijeće da mi odobri korištenje slobodne studijske godine u ak.god. 2009/10. Slobodnu godinu iskoristila bih za rad na knjizi Institucije književnosti, koja istražuje načine konstitucije književnog polja i oblikovanje institucija književnosti od druge polovice XIX. stoljeća. Završni dio rada bit će posvećen problemima poučavanja književnosti kao obrazovnog predmeta te proučavanja književnosti kao znanstvene discipline u suvremenoj akademskoj zajednici.

Molbu podnosim uz suglasnost Odsjeka za komparativnu književnost, koji ju je na svojoj sjednici od 11. svibnja 2009. odobrio i osigurao je zamjenu u nastavi.

U Zagrebu, 11. svibnja 2009. Dr. Andrea Zlatar Violić, red.prof.