Te u zagrebu filozofski fakultet

Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu
U Zagrebu, 5. svibnja 2009.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Izvještaj o doktorskom radu Ivane Tucak Junaković
Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 28.01.2009. imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Ivane Tucak Junaković pod naslovom " Provjera osnovnih postavki McAdamsova i de St. Aubinova modela generativnosti u odraslih različite dobi". Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženu radnju, te podnosi Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ
Doktorski rad Ivane Tucak Junaković sadrži 296 stranica teksta. Tekst je podijeljen u osam cjelina: Uvod, Polazište i cilj istraživanja, Problemi i Hipoteze, Metoda, Rezultati, Rasprava, Zaključci i Literatura. Na kraju su pridodani Prilozi te Sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku, popis ključnih riječi kao i životopis autorice.

Uvodni dio podijeljen je u pet cjelina. U prvom dijelu autorica daje teorijsku podlogu svojeg istraživanja, te prikazuje različite teorijske pristupe i modele generativnosti. Generativnost je širok pojam koji uključuje stvaranje i brigu o novim generacijama, te stvarima i idejama koji će nadživjeti pojedinca i koji imaju ulogu u održavanju društva i kulture. Pojam generativnosti je Erik Erikson predstavio pedesetih godina u svojoj teoriji razvoja, te ga je odredio kao brigu za stvaranje i vođenje sljedeće generacije. Autorica detaljno prikazuje shvaćanje i poziciju generativnosti u okviru Eriksonove Psihosocijalne teorije razvoja ličnosti, Bradleyeve Statusne teorije generativnosti, Modela razvojnog puta autorica Stewart i Vandewater, te McAdamsovog i de St. Aubinovog modela generativnosti koji predstavlja osnovno teorijsko polazište ovog rada. Za McAdamsov i de St. Aubinov model koji datira iz ranih 1990-ih godina može se reći da predstavlja do danas najširu i najsustavniju razradu Eriksonovog koncepta generativnosti. Prema ovom modelu generativnost se najbolje može shvatiti unutar psihosocijalnog prostora koji uključuje individualnu, interpersonalnu i društvenu dinamiku. McAdams i de St. Aubin odbacuju Eriksonove ideje da se generativnost striktno pridržava stadijalnog obrasca razvoja ličnosti, te iznose shvaćanje da se ona razvija postupno kroz čitavu odraslu dob. Model prikazuje generativnost kao složeni psihosocijalni konstrukt koji uključuje sedam međusobno povezanih komponenti: kulturalni zahtjevi, unutarnja želja, generativna briga, vjera u vrstu, generativna predanost, djelovanje i priča ili naracija o generativnosti.

Kulturalni zahtjevi i unutarnja želja predstavljaju motivacijske izvore generativnosti. Dakle, prema teoriji McAdamsa i de St. Aubina generativnost proizlazi i iz same osobe, kao i iz njenog kulturalnog okruženja. Generativnost kao psihosocijalni konstrukt dijelom proizlazi iz potrebe pojedinca da bude potreban drugima i da ostavi vlastiti trag u svijetu, no ona je također jednako snažno uvjetovana i socijalnim i kulturalnim determinantama. Prema modelu kulturalni zahtjevi i unutarnja želja određuju stupanj brige za sljedeću generaciju, vjere u vrstu, generativno djelovanje, te, posredno ili neposredno, vjeru u vrstu i predanost koja se očituje u postavljanju određenih ciljeva i donošenju određenih odluka.

Kulturalni zahtjevi i generativna potreba udružuju se da bi u odrasloj dobi pokrenuli generativnu brigu. Konstrukt generativne brige zapravo obuhvaća opću orijentaciju ili stav prema generativnosti u životu pojedinca. Tako neki pojedinci mogu iskazivati jaku brigu za dobrobit sljedećih generacija, dok drugi mogu iskazivati manju brigu i indiferentnost spram mlađih generacija.

Generativna briga, prema modelu koji se provjerava ovim radom, vodi generativnoj predanosti. Generativna predanost očituje se u oblikovanju i radu na realizaciji osobnih težnji, osobnih projekata, životnih zadataka, ciljeva i sl., kojima se generativnost nastoji provesti u djelo. Ona pokazuje koliko su pojedinci osobno predani u svakodnevnim nastojanjima da postignu različite generativne ciljeve, tj. koliko vremena i truda svakodnevno ulažu u nastojanje da ih postignu.

Predanost generativnim ciljevima može biti ojačana vjerom u vrstu. Vjera u vrstu je temeljno i opće uvjerenje da je život u osnovi dobar i vrijedan življenja. Vjerovati u vrstu znači nadati se boljem životu za sljedeće generacije, čak i onda kada smo suočeni sa snažnim dokazima o ljudskoj destruktivnosti i izopačenosti. Iz teoretskih razmatranja komponente vjere u vrstu može se zaključiti da ova komponenta generativnosti uključuje dvije sastavnice: povjerenje u ljude, tj. ljudski rod općenito i nadu u bolju budućnost. U skladu s tim, McAdams i sur. navode da generativnost zahtijeva osnovnu vjeru u ljudski rod i nadu u budućnost.

Generativno djelovanje može biti potaknuto kulturalnim zahtjevima i generativnom potrebom, iako McAdams i de St Aubin pretpostavljaju da će ono najčešće biti posljedica intenziteta predanosti generativnim ciljevima. Generativno djelovanje se može pojaviti u jednom od tri oblika: stvaranju pozitivnih produkata, čuvanju onog što se smatra vrijednim, te prenošenju i nesebičnom davanju onog što se smatra vrijednim sljedećoj generaciji.

Završni konstrukt McAdamsovog i de St. Aubinovog modela generativnosti predstavlja konstrukt generativne priče. Generativna priča predstavlja dio šire životne priče ili osobnog mita, što predstavlja važan dio osobnog identiteta.

Ovo istraživanje je u prvom redu osmišljeno za provjeru McAdamsova i de St. Aubinova modela generativnosti. Dosadašnja istraživanja, koja su prikazana u uvodnom dijelu, koristila su različite strategije mjerenja za pojedine komponente generativnosti, primjerice upitnike samoiskaza, projektivne tehnike, te analize sadržaja. Ta su istraživanja pokazala umjerenu povezanost između različitih komponenti generativnosti. U nastavku uvodnog dijela radnje prikazani su metodološki problemi koji se tipično javljaju pri istraživanju generativnosti, uključujući i probleme mjerenja različitih komponenti generativnosti. Također su prikazana i istraživanja nekih korelata generativnosti jer je dio rada usmjeren i na dobne i spolne razlike u generativnosti te povezanost individualnih razlika u generativnosti s varijablama subjektivne psihološke dobrobiti.

Na temelju ovako postavljenog okvira istraživanja logično proizlazi i njegov osnovni cilj – provjeriti osnovne postavke McAdamsovog i de St. Aubinovog modela o odnosima između pet komponenti generativnosti: generativne potrebe, brige, predanosti, vjere u vrstu i generativnog djelovanja. Pored toga, kao dodatni cilj je postavljeno ispitivanje odnosa između generativnosti i dvije skupine osobnih karakteristika pojedinaca: demografskih karakteristika kao što su dob i spol te varijabli psihološke dobrobiti. U skladu s teorijskim polazištem i postavljanim ciljevima istraživanja postavljena su tri specifična problema i pripadajuće hipoteze. Prvo, provjeriti je li obrazac povezanosti između mjera generativne potrebe, generativne brige, vjere u vrstu, predanosti generativnim ciljevima i generativnog djelovanja u skladu s pretpostavkama McAdamsova i de St. Aubinova modela o odnosima između ovih komponenti generativnosti.

Iako su očekivane značajne pozitivne korelacije između mjera pojedinih komponenti generativnosti, spomenuti model pretpostavlja da između nekih komponenti postoje ne samo direktne nego i indirektne veze, posredstvom nekih drugih komponenti (npr. generativna potreba i generativno djelovanje trebali bi biti povezani ne samo direktno nego i indirektno, preko generativne brige i predanosti). Drugo, ispitati postoje li dobne i/ili spolne razlike u izraženosti pojedinih komponenti generativnosti (generativna potreba, generativna briga, vjera u vrstu, predanost generativnim ciljevima i generativno djelovanje). Sukladno razvojnim očekivanjima i rezultatima nekih ranijih istraživanja, generativnost bi općenito trebala biti najizraženija u srednjoj odrasloj dobi, uz eventualnu iznimku komponente generativne potrebe. Treće, ispitati u kakvom su odnosu pojedine komponente generativnosti (generativna potreba, generativna briga, vjera u vrstu, predanost generativnim ciljevima i generativno djelovanje) sa zadovoljstvom životom, samopoštovanjem i ego integritetom. Pretpostavljeno je se da će sve komponente generativnosti biti u značajnim pozitivnim korelacijama s navedenim kriterijskim varijablama i da će imati značajan, zaseban doprinos objašnjenju njihove varijance.

Kako bi se odgovorilo na postavljene ciljeve, odnosno probleme i hipoteze, provedeno je istraživanje na uzorku od 300 sudionika odrasle dobi, pri čemu je dobni raspon varirao od 25 do 75 godina. Budući da je dob vrlo važna varijabla u istraživanju generativnosti, a dio ciljeva se i odnosio na dobne razlike, uzorak je vrlo pažljivo planiran kako bi se dobio zadovoljavajući varijabilitet u toj varijabli. U istraživanju je korišteno više mjernih instrumenata za mjerenje različitih komponenti generativnosti, odnosno sociodemografskih karakteristika, zadovoljstva životom, samopoštovanja, i integriteta. Treba naglasiti da je dio instrumentarija razvijen za potrebe ovog i sličnih istraživanja kako bi se metodološki pristupi u mjerenju različitih komponenti generativnosti ujednačili. Svi su mjerni instrumenti pokazali zadovoljavajuće metrijske karakteristike te se pokazali primjerenim za korištenje u istraživanju.

Najvažniji dio analize podataka uključivao je analizu traga u koju su uključene mjere različitih komponenti McAdamsova i de St. Aubinova modela generativnosti. Navedena analiza traga pokazuje da je obrazac odnosa između mjera generativne potrebe, generativne brige, vjere u vrstu, predanosti generativnim ciljevima i generativnog djelovanja sukladan pretpostavkama ispitivanog modela. Tako se može zaključiti da su hipoteze u vezi s modelom McAdamsova i de St. Aubinova modela u dobroj mjeri potvrđene. S druge strane, analize u kojima su ispitivane pretpostavke o dobnim razlikama nisu potvrdile hipoteze da bi generativnost trebala biti najrazvijenija u srednjoj odrasloj dobi, dok su hipoteze o spolnim razlikama samo djelomično potvrđene u smislu da je komponenta zajedništva bila nešto izraženija u žena, dok spolne razlike u vezi postignuća nisu dosegle razinu statističke značajnosti. Na kraju, analize su pokazale da je na temelju mjera generativnosti moguće predviđati individualne razlike u zadovoljstvu životom, samopoštovanju i integritetu.

Istraživanje kolegice Tucak Junaković o provjeri McAdamsovog i de St. Aubinovog modela generativnosti predstavlja jedno od najtemeljitijih provjera navedenog modela koje je provedeno do sada. Riječ je o teorijski odlično utemeljenom istraživanju, koje je pored toga i vrlo pažljivo planirano provedeno. Primjerice, posebne pohvale zaslužuje napor autorice da se odmakne od uobičajenih mjera pojedinih komponenti generativnosti na način da formira nove mjerne instrumente gdje će svi konstrukti biti mjereni istom ili komparabilnom metodologijom. Tako je izbjegnuta opasnost da se nedostatak eventualnih povezanosti može objasniti varijancom metode mjerenja. Isto tako, za posebnu je pohvalu napor autorice da uzorak sastavi tako da ključne varijable za ispitivanje generativnosti, primjerice dob, imaju primjeren varijabilitet, te tako omogućuju realno pokazivanje efekata ukoliko oni postoje. Analiza traga koja je korištena u ovom istraživanju predstavlja primjerenu metodu za simultanu procjenu neposrednih i posrednih efekata između pojedinih komponenti ispitivanog modela, iako, to treba naglasiti, ne postoji unaprijed postavljen alternativan model koji razmatra iste varijable, u odnosu na koji bi se McAdamsov i de St. Aubinov model uspoređivao. Autorica je izabrala vrlo relevantnu, no isto tako i vrlo kompleksnu temu istraživanja. Kompleksnost teme proizlazi iz teorijskih i metodoloških problema koji proizlaze iz konceptualizacije pojma generativnosti, kao i iz problema mjerenja pojedinih komponenti tog konstrukta. Držimo da se autorica pokazala dorasla izazovu te uspješno nosila s problemima koje takva kompleksna tema nosi.

Zaključno, ovo povjerenstvo smatra da doktorski rad kolegice Tucak Junaković predstavlja izvrsno planirano i provedeno istraživanje, te preporučuje Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati pozitivnu ocjenu ovog rada i kolegici Tucak Januković odobri nastavak procesa za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti.
U Zagrebu, 06.svibnja 2009.
Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Denis Bratko, red.prof.

član povjerenstva

Dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić, doc.

član povjerenstva

Dr.sc. Vera Ćubela Adorić, doc.

član povjerenstva

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu
Predmet: Ocjena doktorskog rada i prijedlog za nastavak postupka

stjecanja doktorata znanosti.

VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Fakultetsko Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 26. i 27.2.09. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Joška Vukosava s naslovom Neka psihološka i socioekonomska obilježja počinitelja nasilničkog kriminaliteta . Vijeću podnosimo ovaj
I z v j e š t a j
Doktorska disertacija mr. sc. Joška Vukosava ima strukturu: Uvod, Cilj i problemi istraživanja, Metodologija, Rezultati, Opća rasprava, Zaključak, Reference, Prilozi, Sažetak, Abstract, Životopis. Izložena je na 241 stranici teksta s popisom od 150 naslova korištene literature, te 70 stranica priloga.
U Ujedinjenim nacijama istaknuto je prije 30-ak godina da je kriminalitet problem s povratnim djelovanjem i razgranavanjem koji prelazi nacionalne granice, remeti ekonomski, društveni i kulturni razvoj ljudi i ugrožava ljudska prava i temeljne slobode. Postojao je od pamtivijeka i što god da je neka zajednica pokušala učiniti kako bi ga spriječila, u tome nikad nije u potpunosti uspjela. U tim pokušajima suzbijanja kriminala prvi je korak bio odrediti što ga uzrokuje.
Postoji čitavi niz različitih teorija koje pokušavaju, svaka iz svoje domene interesa i znanja, objasniti zašto ljudi uopće postaju delinkventni. Ta se želja očituje u težnji znanstvenika, ali i laika, da odgovore na pitanja: postoji li «tipični lik kriminalca». Otkrivanjem uzroka nastanka kriminaliteta bave se stručnjaci raznih profila, pa tako imamo i čitav niz različitih teorija koje ističu i objašnjavaju mnoge čimbenike koji igraju važnu ulogu u nastanku kriminaliteta.
Poznato je da u nastanku kriminaliteta važnu ulogu imaju biološki, sociološki, ekonomski, okolinski, psihološki i drugi čimbenici, tako da je sasvim jasno kako je za pravilno razumijevanje uzročnika kriminaliteta potreban multidisciplinarni pristup, s čime se danas slaže većina autora koja se bavi problematikom kriminaliteta. O tome mr. sc. Joško Vukosav piše detaljno u drugom dijelu uvoda. Budući da su sudionici ovog istraživanja pravomoćno osuđene osobe za različita kaznena djela, autor u prvom dijelu uvoda navodi osnovne pretpostavke o samom smislu kazne i kažnjavanja, tj. opisuje najznačajnije penološke teme.
Temeljna svrha bilo koje kazne, pa tako i zatvorske, trebala bi biti promjena one vrste ponašanja koja je dovela pojedinca u situaciju da bude kažnjen. Takav je pristup izvršenju kazne rehabilitacijski, odnosno riječ je o pokušaju provođenja resocijalizacije. U suvremenim se penalnim sustavima napušta stajalište po kojem je kazna zatvorom odmazda društva za počinjena kaznena djela (tzv. retribucijski pristup). Kad je riječ o svrsi kažnjavanja kriminalnog ponašanja najčešće se uz resocijalizaciju i retribuciju žele postići još dva cilja: zaštita društva od prijestupnika, te preventivno djelovanje na potencijalne prijestupnike. Najznačajnije su se promjene u penalnom sustavu dogodile u razdoblju nakon drugog svjetskog rata, kad se razvila i ideja tretmana koja govori o tome da se osuđenicima za vrijeme trajanja zatvorske kazne trebaju ponuditi određeni programi koji bi mogli pomoći da se brže i efikasnije prilagode svojoj okolini i načinu života u kojem ne bi bilo potrebe za daljnjim kršenjem zakona. Osuđenikovo je diskrecijsko pravo odlučiti želi li sudjelovati u nekom takvom programu. Pritom treba voditi računa o činjenici da je svaki počinitelj kaznenog dijela jedinstvena individua što znači da treba težiti individualizaciji kako samoga kažnjavanja i drugih kaznenopravnih sankcija, tako i individualizaciji i prilagođavanju samoga tretmana individualnim karakteristikama osuđenika. Pritom je problem što ne postoje jedinstveni objektivni znanstveni kriteriji za prosudbu osuđenikova napretka u penološkom tretmanu. Stoga njegovo provođenje treba permanentno i kvalitetno nadzirati, te stručno i znanstveno evaluirati. U drugom dijelu uvoda mr. sc. Joško Vukosav daje vrlo iscrpan pregled postupaka evaluacije penoloških tretmana, te uspoređuje otvorene i zatvorene institucije za provođenje resocijalizacijskih postupaka.
Da bi se ostvario tretmanski cilj, u razradi načina provođenja nekog tretmana trebalo bi svakako voditi računa i o čimbenicima koji su utjecali na osuđenikovo kriminalno ponašanje. Problem je što nema jasnog konsenzusa o tome što uzrokuje pojavu kriminaliteta, te se treći dio uvoda na vrlo sustavan način bavi tim intrigantnim pitanjem. Suvremeno društvo s jedne strane zagovara pravo na sve veće slobode pojedinca pa u skladu s time i smanjenje represivnog utjecaja države, a s druge strane se postavlja imperativ djelotvornijeg suzbijanja kriminaliteta i povećanja osjećaja sigurnosti građana. Stoga je od iznimne važnosti otkrivanje i proučavanje uzročnika koji potiču pojedince na činjenje kaznenih djela, kako bi se različitim preventivnim aktivnostima, koje nisu u suprotnosti s načelima života u suvremenom društvu, utjecalo na smanjenje broja kaznenih djela i na povećanje osjećaja sigurnosti.
Glavna zamjerka postavljenim teorijama uzroka kriminaliteta, očituje se u činjenici da svaka od njih gotovo presudnu važnost daje jednoj skupini čimbenika, zanemarujući uglavnom pritom važnost svih ostalih mogućih uzročnika kriminaliteta. To je zasigurno pogrešan pristup, ponajprije zbog činjenice da počinitelji kaznenih djela čine vrlo heterogenu skupinu koja se razlikuje po čitavom nizu bioloških, psiholoških i socioloških obilježja. S druge strane se i sama kaznena djela razlikuju po mnogim kriterijima.
U prikazu ove složene problematike autor je krenuo od povijesnog pregleda pokušaja objašnjenja uzroka kriminaliteta. Zatim je obrađen biološki pristup u razumijevanju kriminaliteta. Nema sumnje da postoji određena genska dispozicija za razvoj delinkventne ličnosti, ali kad je riječ o obiteljskim studijama, nije moguće u potpunosti eliminirati i faktor zajedničke okoline. Nadalje, biološki pristup traži uzročnu povezanost između delinkventnog ponašanja i anatomskih karakteristika počinitelja. Nakon početnog entuzijazma, došlo je do potpunog odbacivanja teorija o tipičnom izgledu kriminalca. Ali, u posljednje se vrijeme uočilo da kod nekih ljudi postoji mogućnost da su zbog izrazito naružnjenog izgleda može doći do neuspjeha u socijalizaciji, tj. do razvoja delinkventne ličnosti. Zbog toga se nekim osođenicima o trošku države (u SAD-u) omogućuju plastične operacije lica kako bi se taj faktor rizika sveo na što manju mjeru.
Pokušaji da se na jasan način razgraniči utjecaj genetike od ostalih mogućih utjecaja na delinkventno ponašanje su studije koje uspoređuju jedno- i dvojajčane blizance. Potvrđeno je da postoji određena nasljednost delinkventnog ponašanja. No ta su istraživanja također jasno potvrdila da se javlja i interakcija između herediteta i okolinskih utjecaja. Suvremene genetičke metode su dale jasne dokaze da određene genske aberacije povećavaju rizik za delinkventnu strukturu ličnosti.
U trećem dijelu prikaza teorija kriminaliteta govori se prvo o "klasičnim" sociološkim teorijama koje kriminalitet pokušavaju objasniti društvenim uvjetima i socijalnim okolnostima. Postoji visoko slaganje s davno postavljenom Durkheimovom teorijom, po kojoj je kriminalitet ljudi društveni produkt, te da čovjek uslijed frustracija nastalih zbog nemogućnosti da na prihvatljiv način ostvari svoje aspiracije dolazi u napast da to učini na društveno neprihvatljiv način. Teorije socijalnog učenja naglašavaju da netko može postati delinkvent uslijed kontakata s drugim delinkventnim osobama, gdje se procesima učenja stvara takva psihološka klima koja pogoduje nastanku kriminaliteta. Referentne grupe koje imaju najveći utjecaj na pojedinca su skupine vršnjaka koje su u uvjetima socijalne dezorganizacije često jedina stabilna društvena skupina, koja je u takvim okolnostima u pravilu kriminalno orijentirana. No, ne postoji samo jasni kulturalni kriminalni milje u sirotinjskim predgrađima. Postoji i pojam kriminaliteta bijelih ovratnika jer i među pripadnicima najviših socijalnih slojeva također ima kriminaliteta. Heuristički problem s tim teorijama jest to što ne mogu objasniti sve pojavne oblike kriminaliteta. Nadalje, mnogi ljudi koji su u vrlo čestim i bliskim kontaktima s kriminalnim miljeom nikada sami ne postaju kriminalci. Na koncu autor rezimara kako je osnovna značajka navedenih socioloških teorija da socijalni kontekst smatraju glavnim čimbenikom koji dovodi do pojave kriminaliteta, što zasigurno nije ispravno, a u metodološkom smislu glavni prigovor odnosi se na tumačenje korelacijskih odnosa kao kauzalnih odnosa.
U četvrtom dijelu prikaza teorija kriminaliteta mr. sc. Joško Vukosav bavi se psihološkim uzročnici kriminaliteta. Psihologija kao znanost koja se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja i doživljavanja, pa samim time i onog ponašanja koje ima za posljedicu kršenje zakona, jasno je pokazala da je ličnost pojedinca važan čimbenik o kojem može ovisiti hoće li određena osoba biti sklona činjenju kaznenih djela. Jedna od utjecajnih psiholoških teorija kriminaliteta je ona Eysenckova po kojoj se kriminalno ponašanje razvija pod utjecajem hereditarnih dispozicija i djelovanja okolinskih uvjeta na te dispozicije. Ako osoba živi u nepovoljnim okolinskim uvjetima, to će poslužiti kao svojevrsni okidač postojeće genetske dispozicije što će rezultirati kriminalitetom. Osobe koje su sklone delinkventnom ponašanju imaju povišenu razinu ekstraverzije i neuroticizma, a osobito jaku prediktivnu valjanost ima dimenzija psihoticizma.
Osobe koje su počinile neka kaznena djela i imaju druge oblike asocijalnog ponašanja iskazuju visoku razinu ponašajne i kognitivne impulzivnosti. Također je značajna uska crta ličnosti potrebe za uzbuđenjima u smislu traženja optimalne razine pobuđenosti mozga. Istraživanja su pokazala također višu razinu hostilnosti, egocentrizma, zlobnosti, kivnosti, ljubomore i indiferentnosti prema drugim ljudima u delinkventnoj populaciji. Osim toga iskazuju nedostatak ambicija, motivacije i ustrajnosti uz slabu kontrolu nagona. Skloni su priklanjanju nekonvencionalnim i netradicionalnim vrijednostima i vjerovanjima.
Od najranijih psihologijskih istraživanja uzročnika kriminaliteta vrlo važno mjesto zauzimala je i ljudska agresivnost. Stoga je zadnji dio uvoda posvećen agresivnosti. Agresivnost kao prediktorska varijabla uspješno diskriminira nasilne od nenasilnih delinkvenata, delinkvente od nedelinkventne populacije. Dio autora smatra kako su agresivnost i kriminalitet u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi, a drugi drže da te dvije pojave ne uzrokuju izravno jedna drugu, već bi se prije moglo govoriti o nekakvom njihovom paralelizmu, jer je kriminalitet previše kompleksna pojava da bi se mogla objasniti samo na temelju psiholoških varijabli. Također su opažene dvije vrste odnosa između kriminaliteta i agresivnosti. Agresivnost kao karakteristika ličnosti može nekada biti manje ili više izravni uzročnik kriminalnog ponašanja (npr. djela u afektu ili djela izazvana djelovanjem izravne provokacije), a isto tako agresivnost može puno češće igrati veoma važnu ulogu u samom načinu izvršenja određenog kaznenog djela.
Zbog neosporne važnosti konstrukta ljudske agresivnosti u kriminološkom kontekstu, u nastavku ovog dijela uvoda autor detaljno prikazuje teorije i istraživanja o agresivnosti. Pritom daje paralele iz etoloških istraživanja, kao i onih iz evolucijske psihologije i biologije. Detaljno su prikazane teorije agresivnosti Alberta Bandure, Leonarda Berkowitza i Miomira Žužula. U definiciji agresivnosti se uglavnom stavlja naglasak na to kako je riječ o ponašanju kojem je cilj nanošenje štete ili ozljeda drugom živom biću koje je motivirano da izbjegne takav tretman. Iz definicije je vidljivo da mora postojati jasna, svjesna namjera da se djeluje agresivno naspram drugog živog bića. Osramoćivanje druge osobe, namjerna deprivacija i onemogućavanje drugome da dođe do nekih, za tu osobu važnih stvari, bilo materijalnih ili nematerijalnih, također je agresija.
Instrumentalna agresija je onaj oblik ponašanja, nastao prvenstveno kao posljedica utjecaja kognitivnih faktora, kojem je osnovna svrha postizanje nekog cilja, pri čemu je nanošenje štete žrtvi koja joj se pri tome nađe na putu sasvim sporedna koja za onoga tko tu štetu izaziva nema nikakvog značenja. Za razliku od instrumentalne agresije gdje važnu ulogu igraju kognitivne komponente, kod impulzivne ili emocionalne agresije najvažniji su emocionalni, odnosno afektivni čimbenici. To je oblik agresije izazvan emocijom srdžbe ili bijesa kojem je temeljna svrha povređivanje nekoga. Kada osoba sklona ovakvom načinu reagiranja bude na određeni način “izazvana”, bilo to ponašanjem neke druge osobe ili nekim specifičnim okolnostima, u njoj se javlja intenzivna unutarnja tenzija koja “izlazi” gotovo automatski i rezultira agresivnim ponašanjem. Emocionalni utjecaj toliko je snažan da bijes vodi izravno do napada, pri kojem se obično ne vodi računa o eventualnim posljedicama takvog ponašanja. Autori različitih teorijskih usmjerenja imaju različite nazive za ove dvije vrste agresije, pa tako instrumentalnu agresiju još nazivaju i “intencionalna”, “ontogenetska”, “maligna”, dok impulzivnu ili emocionalnu agresiju nazivaju “frustracijska”, “ekspresivna”, “provocirana”, “filogenetska”, “benigna” i sl.
Autor zatim prikazuje neke od najpoznatijih teorija agresivnosti, poput povijesnih Freudove, Frommove, frustracijske teorije agresivnosti, kao i one najsuvremenije, te ih uspoređuje po čemu su slične, odnosno različite. Posebno su detaljno prikazana najnovija otkrića o agresivnosti koja dolaze iz područja neuroznanosti i neurofiziologije. U nastojanju da se pronađu fiziološke osnove agresivnosti, istražuju se kromosomska aberacija, hormonski sustavi i centri u mozgu značajni za agresivnost.
Teorije agresivnosti nastale u novije vrijeme u središte pozornosti stavljaju kognitivne procese koji se zbivaju u pojedincu od trenutka izloženosti određenim podražajima do trenutka kada dolazi do eventualne agresivne reakcije. U gotovo svakoj socijalnoj situaciji pojedinac je izložen velikom broju različitih podražaja. Zahvaljujući selektivnosti perceptivnih procesa registriramo samo one koji su za nas na određeni način važni ili pak one podražaje koji su po svojim karakteristikama takvi da ih «ne možemo ne primijetiti». Podražaji se zatim kognitivno elaboriraju sukladno shematama i kognitivnim stilovima pojedinca. Agresivnost pritom može biti izražena medijacijska varijabla. No, i situacijske varijable imaju utjecaja na očitovanje agresivnosti i heuristički vrijedna teorija agresivnost mora uključiti i taj aspekt.
U obrazloženju cilja istraživanja autor naglašava da se u objašnjenju kriminaliteta kao vrlo složene pojave dominantno javljaju psihološke i široko shvaćene okolinske varijable. No, većina istraživanja ne pokušava razlučiti udjele različitih čimbenika u pojavi kriminaliteta. Stoga je cilj ovog rada određivanje relativnog doprinosa psiholoških i salijentnih socioekonomskih varijabli u nastanku nasilničkog kriminaliteta. Dobivene spoznaje mogle bi biti korisne prilikom predviđanja budućeg nasilničkog ponašanja pojedinaca koje često vodi i u nasilnički kriminalitet, a time, dakako, i u prevenciji te pojave koja za svako društvo predstavlja veliki problem.