Bratstva isto tako je obožavala Velikog arhitektu, ali kroz ortodoksna
učenja o Hristu. Da je tako, može se shvatiti iz njihovog simbolizma, koji
sintetizuje prvobitan sunčev krst slobodnih zidara sa Raspećem Hristovim.
Etimološka derivacija „Rozenkrojc" dolazi od fraze „Ružin krst", kao
priznanje poštovanja božanske sunčeve mudrosti, načina i reči božijih,
zajedno sa duhovnim vodstvom koje je doneo sin božiji, Isus, inkarnacija
na zemlji.
Tako je simbol razbijenog bratstva spojio sunčev krst sa vencem
od trnja (ruže) koji je Hrist nosio na krstu. Prozori od bojenog stakla iz
Hengrejv Hola (ilustracija 30a), 1550. godine nove ere, verovatno su
rozenkrojcerskog porekla, i prikazuju Boga kao čoveka sa belom bradom
kako drži sunce u levoj ruci dok istovremeno stvara koncentrični univerzum
svojim dahom, koji sad prepoznajemo kao solarni vetar.
Prihvatanje ružinog krsta doživelo je nekoliko faza razvoja. Keltski stil
sunčevog krsta, koji su usvojili rani hrišćani posle Hristove smrti na krstu,
prikazuje četiri Sunčeva magnetna polja u okrugloj sferi (ilustracija 30b, c
i d). Ilustracija 30e prikazuje dalji razvoj sunčevog krsta u sjedinjavanju sa
Raspećem Hristovim, koje je široko zastupljeno na prozorima sa bojenim
staklom u evropskim crkvama (ilustracija 30e), i ilustracija 31e prikazuje
ružin krst kakav su usvojili rozenkrojceri.
Ovo označava veliku razliku između rozenkrojcera i slobodnih zidara.
Slobodni zidari, kao i indijski Bramani i Hindusi sa svojim „upanišad"
mišljenjem da su religija i mudrost neuračunljive, smatraju da čovek koji
hoće da poštuje božansku poruku mora da sluša Boga direktno, a ne preko
kurira periodično poslatih na zemlju.
S druge strane, Isus reče, ja sam put, istina i život; niko ne dolazi
Ocu osim kroz mene" (Jovan, XIV, 6) sadržavajući ezoterijsko razumevanje,
kroz učenje o božanskom znanju, nemoguće je to ostvariti direktno, i da je
jedini put za pravo razumevanje onaj kroz učenja Isusa Hrista, koji će, ako
je istina, slobodne zidare podrediti rozenkrojcerima.
Fama Fraternitatis, nazvana po reformaciji ezoterijskog saveza,
poprima drugačiju prirodu katolicizma u Evropi.
U Francuskoj, a kasnije i Engleskoj, umetnički procvat ovaploćen
pojavom gotike iz romanskog stila u jedanaestom i dvanaestom veku, pao je
kao žrtva uspeha u sopstvenim dostignucima; sijajući kao svetionik okeana
smrti, ulio je strah od Boga u narod. Na Mediteranu, njegov uticaj je bio
slab u poredenju sa severnim susedima, iako su gotiku prihvatili cisteršanski
i franjevački monasi. Priliv klasicizma u Italiju sa istoka doneo je sa sobom
epohu ljudskog razuma, gde je čovek opet verovao u to da je on odraz
božanstva na zemlji.
Razum, zajedno sa porastom dostupnosti Biblije, ponovo je postavio
klasično pitanje ranijih Grka. Ko je bio čovek? Koje je njegovo mesto u
stvaranju? Sta je to zagrobni život? I šta je bila svrha života?
188
Rozenkrojceri, sami za sebe počeli su da veruju u to da je raj mogao da
se dostigne kroz hrišćanstvo. Slobodni zidari su ponovo naglasili da je važna
samo poruka a ne i njen glasnik, da bi poštovanje trebalo platiti velikom
tvorcu a ne njegovim kuririma.
Do kraja 1550. godine, rozenkrojceri su usvojili sunčev krst i venac od
trnja (ruža) kao simbol svog udruženja i otišli svojim putem.
Manli P. Hoi prihvata četiri moguća porekla rozenkrojeera. Prvi se
poklapa sa pojavom proglasa u Nemačkoj, 1614. godine. On tvrdi da je u
nameri da potpomogne donošenje reformacije tajanstvena osoba pozvala
„visoko osvetljenog Oca, C.R.C." (hrišćanski rozenkrojceri). Plemeniti
Nemac, po rođenju siromašan čovek, ustanovio je Tajno društvo ružinog
krsta. Međutim, ova sasvim očigledna razonoda ne može biti istorijski
prihvatljiva.
Drugi je usmeren ka slobodnim zidarima, koji su pokušali da osnuju
za sebe tajanstveno okruženje rozenkrojeera. Jedna grupa predložila je
da se pojave u centralnoj Evropi kao dodatak alhemijskom razmišljanju.
Alhemičari su tobože tragali za načinom da pretvore metale u zlato koristed
elemente prirode zajedno sa hemijom, mada je generalno prihvaćeno da je
ovo bila alegorija na tajno bratstvo koje je težilo ka pretvaranju osnovnih
čulnih instikata u čistotu božanskog zlata, dostižući intelektualna i duhovna
ostvarenja. Mason Robert Mekoj verovao je da je Johan Valentin Andrea,
nemački teolog, bio pravi osnivač koji je dovršio ranije započeti rad ser
Henrija Kornelijusa Agripa. Ostali veruju da su rozenkrojceri predstavljali
prvu evropsku invaziju budističke i bramanističke kulture, dok ostali veruju
da je osnovan u starom Egiptu.
U svojim Tajnim simbolima rozenkrojeera, dr Franc Hartman opisuje
bratstvo kao „tajno društvo ljudi koji poseduju superljudske - ako ne i
natprirodne - m o d . Smatra se da su imali moć da proreknu buduće dogadaje,
da prodru u najdublje misterije prirode, da leče bolesne svojim rukama, i
da su poznavali tajne „filozofskog kamena" koji je prenosio besmrtnost...
Osoba koja je procesom duhovnog buđenja postizala praktičnu spoznaju
tajnog značenja ruže i krsta". Verovao je u to da se pravi rozenkrojcer
ili slobodni zidar ne postaje, već se dostiže kroz ekspanziju i otkrivanje
božanskih m o d u dubini sopstvenog srea.
Treća teorija navodi na to da rozenkrojceri nikada nisu ni postojali,
da je kompletna ideja bila uglavnom mitski koncept u umovima cinika
za potrebe podsmeha alhemijskim i hermetičnim naukama. Medutim,
činjenica da bratstvo i danas cveta dokazuje da je moralo nekada davno da
nastane.
Cetvrta teorija ne otkriva mnogo načina na koji su se razvijali niti ko
su bili, ali daje prvi uvid u to za šta su sve bili sposobni. Ovo dokazuje
da su rozenkrojceri u stvari posedovali sve natprirodne moći koje su im
pripisivane, da su zapravo bili građani dva sveta; funkcionisali su pre svega
189