NO 38
PAGE 232
Werrebrouck Jean-Marie
Oma’s bonsaibos,
Granny’s
bonsai bush
Bakin bonsai grm
door een afgeweken bal
grubbed at one stroke
sređen
jednim udarcem
in één klap gerooid.
by a deviated ball.
odbjegle lopte.
De laatste spreker
The last speaker
Posljednji govornik
begint toch af te ronden
finally
begins to wind up
konačno počinje završavati
en af te ronden.
and to wind up.
i završavati.
H A I B U N / TRAVEL H A I B U N
Horst Ludwig: WECHSEL
Es ist schon eigenartig, trotz fast ein halbes Jahrhundert langen Lebens in einem anderen Land dort
nicht eigentlich zu Hause zu sein. Das spürt man besonders an großen Festen gleichen Namens, deren
Feier man aus der Jugend eben anders in Erinnerung hat. So ist selbst die Sonntagsheiligung hier eine
andere, und man erlebt sie manchmal sogar als gar keine.
Um wegen der vorausgesagten verkehrsgefährdenden Wetterbedingungen alles Nötige im Haus zu
haben, fahre ich noch schnell trotz der Dunkelheit die zehn Meilen in die Stadt, vor allem wegen
Milch, aber auch um einige andere Sachen für vielleicht sogar ein paar Tage einzukaufen.
Der Mond gespiegelt
auf der verharschten Prairie.
Neujahrsball in Wien.
Klasse der Klang im neuen A6!
Chrysanthemum Vol. 11.1, 2011
CHANGES
It is quite strange that after living for almost half a century in another country you still are really not
quite at home there. You feel this especially on great holidays with the same name when you remem-
ber their celebration quite differently from the days of your youth. Even
Sunday sanctification is different here; sometimes you experience it as none at all. When weather con-
ditions endangering the traffic are forecast, you have to have all essentials at your house. Thus I take a
quick
ten mile drive to town, especially for milk, but also to buy a few things for possibly a few days.
The moon mirroring
on the ice-crusted prairie
New Year's ball in
Vienna
Excellent the sound in the new A6!
NO 38
PAGE 234
Automobili jure preko crnih lokvi, po kojima svjetlucaju mrlje od nafte. Rezignirani prolaznici niti se
ne pokušavaju odmaknuti. Već su ionako mokri. Smrknutih lica, nastavljaju se razdirati unutarnjim
dijalozima, bez svijesti o sebi i onom oko sebe.
Glava starice
pokrivena vrećom.
Noge u lokvi.
Na velikom reklamnom panou, dva plakata. Na svakom po jedna ljepotica obnaženih grudi. Jedna s
ponosom pokazuje svoju jedrost poput Lilit, a na licu joj izraz Eve, dok druga s djetetom na prsima
treba
prikazati Evu, a u njoj se prepoznaje Lilit.
Izgleda da svatko želi biti netko drugi ili nešto drugo.
Lilit je neodoljiva
donna fatale, za koju je postojanje čista radost, a svijet njena igračka, dok Eva, ek-
vilibrirajući između nametnutih uloga supruge, majke, kućanice i zaposlene žene, niti ne primjećuje
kako joj dani, neživljeni klize ispod nogu, ostavljajući je praznom, neostvarenom, ispranom.
Ali što god žena izabrala, biti Eva ili Lilit, jednako će pogriješiti, jednako će ne pogriješiti. Ishod je
isti.
Prene me škripa kočnica. U autobus ulazi. mladi par. Po odjeći cijenim, vraćaju se s maturalne zabave.
On visok, mršav u odijelu s kravatom. Na njoj haljina boje muranskog stakla, slijepljena, prozračna.
Duga mokra kosa pokriva joj obraze.
Proljetna kiša;
djevojčine obraze
natapa kosa.
Gledam i ne mogu se odlučiti gdje bih je smjestila. Je li to živa djevojka, Ondina vladarica Voda, ili
možda Princeza Pehara netom skliznula s Tarot karte?
Nisu
ispustili ni glasa, ali njihova tijela govore.
Na njegovom licu smjenjuju se izrazi zanesenosti, zbunjenosti i ponosa. Toliko je stvari noćas
napravio prvi put. Prvi put je obukao odijelo s kravatom, prvi put je plesao po utvrđenim pravilima, a
po zaštitničkom pogledu upućenom njoj, kao da je ove noći otišao nešto dalje od ukradenog poljupca.
Ona, moja Ondina, upijena u njegov zagrljaj, sa zagonetnim i lagano podrugljivim smiješkom
poručuje: "eto, sada sam i ja ponešto odškrinula vrata tajni vas odraslih".
Stoje tako, sa svojim mislima upućenim onom drugom, omamljeni, zaneseni. S njih se voda cijedi u
lokvicu pod njihovim nogama.
Autobus stane uz škripu kočnica, a dvoje mladih odlaze u kišu, zagrljeni. Koračaju polako, kao da se
boje da bi brži koraci mogli raspršiti čaroliju. Pogledom ih pratim do kišne zavjese, iza koje nestaju.
Odjednom, padne mi na pamet davno pročitana molitva Elementa Vode iz nekog prastarog grimoara
(magijskog spisa):
"O, silni Kralju Mora
Kralju Potopa i Proljetnih kiša
O Oceanu beskrajnih savršenstava