Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
36
Nastrani najednom, hitro i blago, polo`i svoju ruku na kemerovu. Kemer se tr`e kao
oparen, uz izraz straha ili odvratnosti, i baci pogled prema Fakseu kao da od njega tra`i
pomo}. Fakse je ostao nepomi~an. Kemer je nastavio da sedi i vi{e se nije trgnuo kada
ga je nastrani ponovo dodirnuo. Jedna od luda podi`e glavu i isceri se dugim, pritvornim,
napevnim smehom: "Ah-ah-ah-ah..."
Fakse podi`e ruku. Istog trena sva lica u krugu upravi{e se prema njemu, kao da
je on sakupio njihove poglede u snop, u kanuru.
Bilo je popodne i padala je ki{a kada smo u{li u dvoranu. Sivo svetlo ubrzo je
zgaslo sa prozorskih proreza pod strehom. Sada beli~aste pruge svetlosti pru`ale su se
poput zako{enih, utvarnih jedara, duga~ki trouglovi i pravougaonici,
od zida do poda,
preko lica devetoro proroka; prigu{eni komadi}i i krhotine sjaja meseca koji se upravo
dizao povrh {ume, napolju. Vatra je odavno zgasla, tako da nije bilo nikakve druge
svetlosti do tih pruga i kosina bledila koje su gamizale preko kruga, ocrtavaju}i poneko
lice, ruku, nepomi~na le|a. Zakratko sam razabrao Fakseov profil, uko~en poput bledog
kamena u raspr{enoj pra{ini svetlosti. Dijagonala mese~ine nastavila je da puzi i do{la je
do jedine tamne gure, kemera,
glave oslonjene o kolena, {aka stisnutih o pod, tela koje se
treslo ravnomernim drhtajima, pra}enim tapkanjem ludinih ruku po kamenu u tmini s
druge strane kruga. Bili su povezani, svi oni, poput ta~aka za koje je zaka~ena pau~ina.
Osetio sam, `eleo to ili ne, tu vezu, to op{tenje koje je teklo, bez re~i, nemu{to, kroz
Faksea, i koje je on nastojao da ustrojava i usmerava, budu}i da je bio sredi{te, tka~.
Prigu{eno svetlo se rasto~ilo i sasvim zgaslo, uspuzav{i se uz isto~ni zid. Tkanje sile,
napetosti, ti{ine i dalje je raslo.
Poku{ao sam da izbegnem vezu sa umovima proroka. Ose}ao
sam se veoma
nelagodno zbog te utihle elektri~ne napetosti, zbog ose}anja da bivam uvla~en unutra, da
postajem ta~ka ili obli~je u tom ustrojstvu, u tkanju. Ali kada sam postavio zapreku,
ispalo je jo{ gore; osetio sam se odse~en, zapreten u vlastiti um opsednut privi|enjima
vida i dodira, vrevom mahnitih slika i predstava, nepovezanih prikaza i nadra`aja, sve
odreda sa seksualnim nabojem i groteskno silovitih, crvenih i crnih uskome{anosti
erotske jarosti i pomame. Bio sam okru`en velikim, razjapljenim rupama krzavih ivica,
vaginama, ranama, ~eljustima pakla, izgubio sam ravnote`u, stao sam da padam... Kada
ne bih uspeo da odagnam taj haos,
stvarno bih pao, si{ao bih s uma, a nije bilo na~ina da
se on odagna. Delovanje empati~kih i paraverbalnih sila, izuzetno mo}nih i pometenih,
poteklih iz seksualnih nastranosti i osuje}enja, iz pomra~enosti uma koja iskrivljuje
vreme, iz zasta{uju}e discipline sveukupne usredsre|enosti i zebnje pred neposrednom
stvarno{}u, stajalo je daleko izvan moje mo}i obuzdavanja ili kontrole. Pa ipak, te sile su
se nalazile pod kontrolom: Fakse je i dalje predstavljao sredi{te. ^asovi i sekunde su
proticali, mese~ina je zasjala na pogre{nom zidu, nije bilo mese~ine ve} samo tame, a u
sredi{tu svekolike tame nalazio se Fakse: tka~: `ena, `ena odevena u svetlost. Svetlost je
bila srebro,
srebro je bilo oklop, oklopljena `ena sa ma~em. Svetlost je blesnula iznenada
i nesnosno, svetlost du` njenih udova, plamen, i ona povika gromoglasno, u u`asu i bolu:
"Da, da, da!"
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
37
Ponovo otpo~e napevni smeh lude: "Ah-ah-ah-ah." Postajao je sve vi{i i vi{i,
pretvaraju}i se u titraju}i krik, koji je stao da optrajava, znatno du`e nego {to je ijedan
glas kadar da vri{ti, krik koji ide pravo preko vremena. Ne{to se pokrenulo u tami,
usledilo je kome{anje i micanje, preraspodela drevnih stole}a, izmicanje predskazanja.
"Svetla, svetla", povika jedan grlati
glas u krupnim slogovima, samo jednom ili bezbroj
puta. "Svetla. Truplo iz vatre, ovde. Malo svetla." Bio je to lekar iz Sprevea. On u|e u
krug koji se ve} sasvim raspao. Kleknuo je pored luda, najkrhkijih karika, spojnica; obe
su le`ale sklup~ane na podu. Kemer je le`ao sa glavom polo`enom na Fakseova kolena,
isprekidano di{u}i i jo{ drhte}i; blago i odsutno, Fakse ga je gladio po kosi. Nastrani je
sedeo sam u jednom uglu, zlovoljan i utu~en. Predstava je bila zavr{ena, vreme je
ponovo normalno proticalo, tkanje sila raspalo se u nedostojanstvenost i klonulost. Gde
je
bio moj odgovor, zagonetnost orakuluma, dvosmisleni iskaz proro~anstva?
Spustio sam se na kolena pokraj Faksea. Pogledao me je svojim bistrim o~ima.
Tog trenutka sam ga video kao {to sam ga ugledao u tami, kao `enu oklopljenu svetlo{}u
i usplamtelu u ognju koja vi~e: "Da..."
Fakseov blagi glas ra{~inio je ovu prikazu. "Je li ti odgovoreno, pita~u?"
"Odgovoreno mi je, tka~u."
I odista mi je bilo odgovoreno. Kroz pet godina Geten }e biti ~lan Ekumena: da.
Nije bilo zagonetnosti, izvrdavanja. Jo{ tada sam postao svestan valjanosti tog odgovora,
ne toliko kao proro~anstva, kliko kao opa`anja. Nisam mogao da prenebregnem vlastitu
uverenost da je odgovor ta~an. Posedovao je imperativnu jasno}u predose}anja.
Raspola`emo
NAFAL-brodovima, trenutnim komunikacijama i mentalnim
op{tenjem, ali jo{ nismo uspeli da ukrotimo i spregnemo predose}anje.
Zbog toga nam je
valjalo po}i na Geten.
"Ja slu`im kao vlakno", re~e mi Fakse dan ili dva posle proricanja. "Energija se
sakuplja i sakuplja u nama, stalno biva vra}ana natrag, pri ~emu se impuls svaki put
udvostru~uje, sve dok se kona~no ne probije i svetlost ne blesne u meni, oko mene, ja
postajem svetlost... Starac iz tvr|ave Arbin kazao je jednom da ako bi se tka~ postavio u
vakuum u trenutku odgovaranja, godinama bi nastavio da plamti. Upravo to jome{te
veruju o Me{eu: da on jasno vidi pro{lost i budu}nost, ali ne samo za tren ve} tokom
~itavog `ivota posle pitanja [orta. Te{ko je u to poverovati. Sumnjam da ~ovek to mo`e
da izdr`i. Ali nije va`no..."
Nusut, sveprisutno i dvosmisleno poricanje handare.
Kora~ali smo jedan pored drugoga i Fakse podi`e pogled prema meni. Njegovo
lice, jedno od najlep{ih ljudskih lica koje sam ikada video, izgledalo je ~vrsto i tanano
kao isklesan kamen. "U tami", re~e on, "bilo nas je deset, ne devet. Nalazio
se tamo i
jedan stranac."
"Da, nalazio se. Nisam imao zapreku protiv tebe. Ti si slu{a~, Fakse, prirodni
empata; a sva je prilika i sna`an prirodni telepata. Zbog toga i jesi tka~, onaj ko je kadar
da odr`ava napetosti i reakcije skupine u ustrojstvu koje se samo stalno poja~ava, sve
dok ga silna prenapregnutost ne ra{~ini i omogu}i ti da dospe{ do odgovora."