Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
40
"Tako je. Postoji odista samo jedno pitanje na koje se mo`e odgovoriti, D`enri,
i mi taj odgovor ve} znamo... Jedina stvar koja `ivot ~ini mogu}im jeste neprekidna,
nepodno{ljiva neizvesnost: ne znati {ta }e se dogoditi."
6. JEDAN PUT U ORGOREN
Probudio me je kuvar koji je uvek rano dolazio u ku}u; imam dubok san, tako
da je morao da me drmusa i da mi govori na uho: "Probudite se, probudite se, lorde
Estravene, do{ao je glasnik iz kraljeve ku}e!" Kona~no sam ga razumeo; pometen
bunovno{}u i po`urivanjem, hitro sam ustao i po{ao prema vratima moje sobe, gde je
~ekao glasnik, da bih tako, go golcat i glup kao novoro|en~e, zapo~eo izgnanstvo.
Pro~itav{i hartiju koju mi je glasnik dao, rekoh samome sebi da je to ono {to
sam o~ekivao, premda ne tako brzo. Ali dok sam morao da posmatram ~oveka kako
zakucava tu prokletu hartiju na ku}na vrata, ~inilo mi se kao da mi zabija ~avle
pravo u
o~i; okrenuo sam se na drugu stranu i ostao da stojim, otupeo i utu~en, obrvan bolom
koji nisam o~ekivao.
Kada me je to minulo, postarao sam se oko onoga {to je valjalo u~initi i kada su
gongovi otkucali deveti ~as, ve} sam napustio dvorac. Ni{ta me vi{e nije zadr`avalo.
Poneo sam ono {to sam mogao poneti. [to se ti~e imetka i novca koji sam dr`ao u banci,
to nisam mogao da pretvorim u gotovinu zato {to bih time izlo`io opasnosti ljude sa
kojima bih obavio posao, a {to su mi oni bili bolji prijatelji, time su se nalazili u ve}oj
opasnosti. Napisao sam mom starom kemeru A{eu na koji na~in mo`e da izvu~e korist
od izvesnih stvari od vrednosti, kako bi ih sa~uvao za na{e sinove,
ali sam mu i kazao da
ne poku{ava da mi {alje novac, zato {to }e Tibe dr`ati granicu pod prismotrom. Nisam
smeo da potpi{em pismo. Pozvati nekoga telefonom zna~ilo bi poslati ga u zatvor;
pohitao sam sa odlaskom, pre no {to neki neoprezni prijatelj do|e da me poseti, te tako
izgubi novac i slobodu kao naknadu za prijateljstvo.
Krenuo sam kroz grad prema zapadu. Zastao sam na jednoj raskrsnici i
pomislio: za{to ne bih po{ao na istok, preko brda i dolina do Kermlandije, pe{ice poput
kakvog ubogog siromaha, natrag u Estre gde sam ro|en, u onu kamenu ku}u na surom
planinskom obronku; za{to se ne vratiti starom domu? Tri ili ~etiri puta sam zastao i
osvrnuo se. I svaki put sam uo~io me|u ravnodu{nim licima
ulice poneko koje bi moglo
da bude uhoda poslat da motri na moj odlazak iz Erenranga; tako|e sam svaki put
razabrao koliko je bila budalasta pomisao da se vratim ku}i. Predstavljalo bi to ~isto
samoubistvo. Ro|en sam da `ivim u izgnanstvu, tako je izgledalo, i jedini na~in da se
vratim u stari dom bio je da umrem. Stoga sam krenuo na zapad i nisam se vi{e osvrtao.
Za tri dana, koliko sam milo{}u dobio, sti}i }u, ako se ni{ta nepovoljno ne dogodi,
najdalje do Kuzebena, u Zalivu, osamdeset pet milja odavde. Ve}ina izgnanika bivala je
upozorena jednu no} pre obznanjivanja naredbe o izgnanstvu,
tako da je dobijala priliku
da se otisne nekim brodom niz Ses, pre no {to kapetanu zapreti ka`njavanje zbog
ukazivanja pomo}i. Ovakva {irokogrudost nije, me|utim, bila svojstvena Tibeu. Nijedan
brodski kapetan vi{e se ne bi usudio da me primi; u luci su me svi dobro poznavali,
budu}i da sam je ja sagradio za Argavena. Nijedan voza~ kopnenih ~amaca tako|e me
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
41
vi{e ne bi povezao, a od Erenranga do kopnene granice ima ~etiri stotine milja.
Jedino
{to mi je, dakle, preostalo bilo je da se pe{ice uputim u Kuzeben.
Kuvar je ovo shvatio. Smesta sam ga otpustio, ali, odlaze}i, on je svu
raspolo`ivu spravljenu hranu stavio u jedan zave`ljaj i tako me opskrbio za predstoje}a
tri dana jurnjave. Ova uvi|avnost me je spasila, ba{ kao i moju hrabrost, jer kad god bih
se uz put zaustavio da se okrepim tim vo}em i hlebom, svaki put bih pomislio: "Postoji
jedan ~ovek koji me ne smatra izdajnikom; jer dao mi je ovo."
Na{ao sam da je te{ko biti progla{en za izdajnika. ^udno koliko je to te{ko,
budu}i da je sasvim lako prozvati nekoga izdajnikom; naziv
je to koji se lepi, koji
prianja, koji ube|uje. I sam sam bio napola ube|en.
Stigao sam u Kuzeben u suton tre}eg dana, bri`an i bolnih nogu, budu}i da sam
proteklih godina u Erenrangu `iveo u bogatstvu i rasko{i, gotovo ne haju}i za pe{a~enje;
pred kapijom malog grada ugledao sam A{ea kako me ~eka.
Bili smo kemeri sedam godina i imali smo dva sina. Budu}i da ih je on rodio,
nosili su njegovo ime, Foret rem ir Osbot, i bili su podignuti u tom klanuognji{tu. Pre tri
godine on je oti{ao u tvr|avu Orgni i sada je nosio zlatni lanac ne`enje proroka. Nismo
se videli tokom te tri godine; pa ipak, ugledav{i mu lice u sumraku, pod kamenim lukom,
u~inilo mi se kao da je na{a ljubavna veza prekinuta ju~e i razabrao
sam vernost u njemu
koja ga je nagnala da podeli moju zlehudu sudbinu. Iskusiv{i na~as kako mnome ponovo
ovladavaju minula ose}anja, naljutio sam se; jer A{eova ljubav oduvek me je silila da
delam protiv srca.
Pro{ao sam pored njega. Ako ve} moram da budem okrutan, nema nikakve
svrhe to kriti i izigravati ljubaznost. "Tereme!" doviknuo je on i krenuo za mnom.
Ubrzao sam korak niz strme ulice Kuzebena, u pravcu gatova. Sa mora je duvao ju`ni
vetar, {ume}i me|u crnim kro{njama ba{tenskog drve}a, a ja
sam stao da hitam kroz taj
topli, olujni, letnji suton {to dalje od njega kao od kakvog ubice. No, on me je uskoro
sustigao, jer noge su mi bile odve} umorne da bih brzo kora~ao. " Tereme, po}i }u sa
tobom", re~e A{e.
Ni{ta nisam odgovorio.
"Pre deset godina, u ovom mesecu, tuvi, zakleli smo se..."
"A pre tri godine ti si raskinuo zakletvu i ostavio me, {to je bila mudra odluka."
"Nikada nisam raskinuo zavet koji smo jedan drugome dali, Tereme."
"Ta~no. Zato {to nije bilo nikakvog zaveta koji bi se raskinuo. Bio je to la`ni
zavet, drugi zavet. Ti to zna{; znao si to i onda. Jedini istinski zavet na vernost koji sam
ikada dao nije bio izre~en, niti je mogao biti izre~en, a ~ovek kome sam se zakleo mrtav
je i obe}anje je prekr{eno odavno. Ne duguje{ mi ni{ta, niti ja tebi. Pusti me da odem."
Dok sam govorio, moja ljutnja i ogor~enost okrenule su se od A{ea na mene i
na moj `ivot, koji je ostao iza mene poput prekr{enog obe}anja. Ali A{e to nije znao i
o~i mu se ispuni{e suzama. On re~e: "Da li bi uzeo ovo, Tereme? Ja ti ni{ta ne dugujem,
ali te veoma volim." Pru`io mi je mali zave`ljaj.
"Ne.
Imam novaca, A{e. Pusti me da idem. Moram sam da po|em."