I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja

- Ocjena doktorske disertacije
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo nas je na svojoj sjednici od 8. ožujka 2004. u povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Dubravke Zime pod naslovom Hrvatski dječji roman. Nakon što smo pročitali dostavljeni rad, uskladili mišljenja i ocjene, Vijeću podnosimo sljedeće
I Z V J E Š Ć E
Dubravka Zima rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, te 1995. diplomirala na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za kroatistiku. Iste se godine zaposlila u Zavodu za znanost o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao znanstvena novakinja na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti. Upisuje poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1999. magistrira s radom pod naslovom Ivana Brlić Mažuranić, monografija. U Zavodu za znanost o književnosti zaposlena je na tekućim projektima, uključujući i istraživački rad na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti. Objavila je jednu knjigu i četiri znanstvena rada u časopisima, kao i niz stručnih radova iz područja dječje književnosti.

Doktorska disertacija Dubravke Zima Hrvatski dječji roman ima 282 stranice. Podijeljena je u četiri poglavlja: 1. Uvod (1-2), 2. Djetinjstvo (3-33), 3. Hrvatski dječji roman (34-260), 4. Zaključak (261-262), te je popraćena popisom korištene literature, primarne i sekundarne.

U Uvodu kandidatkinja upućuje na postojeće radove o odabranom segmentu nacionalne dječje književnosti te određuje predmet svog istraživanja unutar zadane teme najavljujući da će težište istraživanja biti na dječjem liku u hrvatskom dječjem romanu, odnosno na strategijama projiciranja stanovitih društvenih implikacija na dječji lik u dječjoj književnosti.

U prvom poglavlju, naslovljenom Djetinjstvo, u prvom se potpoglavlju, Društvene ideje o djetetu i odraz tih ideja u dječjoj književnosti, navode relevantni autori koji se bave poviješću odnosno teorijom djetinjstva, te se njihove teze primjenjuju na dječju književnost. Prva je od njih teza o djetinjstvu kao društvenom konstruktu, koju je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća postavio Philippe Ariès u svojoj utjecajnoj studiji L'enfant et la vie familiale sous l'ancien regime (1962.). Ariès odnos sedamnaesto- i osamnaestostoljetnog društva prema djetetu definira u dvije različite koncepcije, 'maženje' i 'urazumljavanje'. Kandidatkinja ove dvije koncepcije povezuje s teorijom Chrisa Jenksa, koji utvrđuje da se u povijesti (i sadašnjosti) zapadne civilizacije mogu uočiti dvije različite ideje o djetetu, tzv. dionizijska slika djeteta i tzv. apolonska slika djeteta, od kojih se prva odnosi na ideju o djetetu koje je podložno zlu i kojemu je potreban odrastao da ga upućuje i usmjerava, dok je druga slika djeteta kao nevinog i čistog bića koje društvo još nije korumpiralo. Ključna je teza, koju kandidatkinja postavlja i razlaže u ovom poglavlju, mogućnost praćenja promjena u književnosti, odnosno, u ovom slučaju, u dječjem romanu, s obzirom na sliku djeteta kakva je projicirana u dječji lik. U drugom potpoglavlju, Sažetak povijesti djetinjstva u 19. i 20. stoljeću – odabrana područja, kandidatkinja navodi nekoliko izdvojenih povijesnih podataka o djetinjstvu u navedenim stoljećima, od dječjeg rada i dostupnih podataka o njemu za područje jugoistočne Europe, zatim institucionalnog intelektualnog odgoja do rodnih razlika u onom kontekstu koji se nameće kao relevantan, te povezuje ta područja s hrvatskim dječjim romanom.

Treće poglavlje, Hrvatski dječji roman, kandidatkinja dijeli u nekoliko potpoglavlja, od kojih u prvom, naslovljenom Dječji roman – stanje pojma, navodi i komentira postojeće definicije i određenja vrste u hrvatskoj znanosti o dječjoj književnosti, ali i u znanosti o dječjoj književnosti njemačkog i engleskog govornog područja. U sljedećem potpoglavlju, Dječji roman – operativno određenje, odabir građe i cilj istraživanja kandidatkinja određuje vlastitu definiciju dječjeg romana, te omeđuje korpus kojim će se baviti u istraživanju, a cilj svojega istraživanja određuje kao istraživanje i razotkrivanje različitih tipova diskursa u govoru o djetetu, te promatranje i detektiranje promjena značenja kojima se pojam djeteta opterećuje u pojedinim razdobljima, odnosno način na koji se te promjene transponiraju u dječji lik u hrvatskom dječjem romanu. U potpoglavlju Hrvatski dječji roman – periodizacijske konture kandidatkinja navodi sva dosadašnja nastojanja periodizacijskih podjela u povijesti hrvatskoga dječjeg romana, te obrazlaže vlastitu metodologiju pri vremenskom usustavljivanju građe, odbacujući model povijesne periodizacije kao nedostatan u pristupu hrvatskom dječjem romanu.

Potpoglavlje Dijete i dječji lik u hrvatskom dječjem romanu, koje započinje odlomkom o dječjem romanu u 19. stoljeću, naslovljenim Dijete nema identiteta: dječji roman u 19. stoljeću. U ovom potpoglavlju kandidatkinja pristupa primarnoj građi, te na primjerima devetnaestostoljetnih hrvatskih dječjih romana (Savka i Stanko i U radu je spas Davorina Trstenjaka, Sretni kovač Vjekoslava Koščevića, Tugomila Jagode Truhelke) tvrdi i obrazlaže da je dječji lik u tim romanima sveden na određenu funkciju odnosno konstruiran kao biće bez identiteta, koje tek odrastanjem zadobiva identitet. Kandidatkinja takav način prikazivanja djeteta povezuje s Jenksovom teorijom odnosno slikom o tzv. dionizijskom djetetu, koje je podložno zlu i treba odrasloga da mu posreduje i model (o)ponašanja i identitet.

U sljedećem potpoglavlju, Dijete zadobiva identitet: prva dva desetljeća 20. stoljeća, analiziraju se romani Ivane Brlić Mažuranić, Marije Horvat, Jagode Truhelke, Vladimira Nazora, te se u njima otkriva promjena u odnosu na prethodnu skupinu romana, i to prvenstveno u postavljanju dječjeg lika, koji u ovim romanima više nije bez identiteta, nego se pojavljuje kao zaseban entitet, u konstrukciji kojega se otkriva zametak spomenute tzv. apolonske predodžbe o djetetu, kao biću, s jedne strane, bliskom prirodi i neiskvarenom, a s druge strane nevinom i slobodnom od društvenih kodova i društvene korumpiranosti.

U središnjem i najopsežnijem potpoglavlju Testiranje novih ideja o djetetu: problem identiteta, idealizirano dijete, kolektivizam – tridesete godine 20. stoljeća, kandidatkinja na nizu primjera dječjeg romana nastalog u tridesetim godinama 20. stoljeća (romani Mate Lovraka, Josipa Pavičića, Ivane Brlić Mažuranić, Dragoslava Heiligsteina, Đure Vilovića, Josipa Selaka, Zlatka Špoljara, Dragutina Nemeta, Jože Horvata) pokazuje kako se predodžba o djetetu promijenila u odnosu na prethodno razdoblje, te uočava nekoliko karakteristika slike djeteta projicirane u dječji lik u dječjim romanima, od kolektivizma kao principa koji interpretira sliku apolonskog djeteta, zatim postojanja preživjele koncepcije djeteta bez identiteta koje postaje narativno poticajno s odrastanjem i napuštanjem razdoblja djetinjstva, te afirmacije apolonske predodžbe o djetetu kao dominantne u ovom razdoblju. U sljedećem potpoglavlju, Kolektivizam, utilitarnost, dokidanje autonomnosti: četrdesete godine 20. stoljeća, kandidatkinja uočava u dječjim romanima nastalima tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća nekoliko novih momenata u odnosu na prethodna razdoblja, od dokidanja autonomnosti dječjih likova što su ga uveli autori u prethodnom desetljeću, zatim utilitarnosti u obrazovnom smislu koja obilježava jedan dio dječjih likova u spomenutom razdoblju, do kolektivizma koji nije, kao u prethodnom desetljeću, verzija apolonskog djeteta, nego zametak ideologizacije djeteta, koja dominira u dječjem romanu o ratu, što je sadržaj sljedećeg potpoglavlja, (Ne)ideologizirano dijete: dječji roman o ratu. U tom potpoglavlju kandidatkinja analizira dječje romane koji tematiziraju dva stvarna rata u hrvatskoj prošlosti, Drugi svjetski rat i Domovinski rat, uočivši zajedničku karakteristiku te dvije tematske cjeline upravo u dječjem liku odnosno njegovoj ideologiziranosti, koja se odnosi na dječju funkcionalizaciju u ideološke svrhe. U jednom dijelu dječjih romana, međutim, dječji se likovi ne konstruiraju u ideološkom ključu, što kandidatkinja također uočava i obrazlaže.

Posljednje je potpoglavlje u trećem poglavlju posvećeno dječjem romanu u drugoj polovici 20. stoljeća i naslovljeno Dijete samo konstruira svoj kulturni i socijalni identitet: druga polovica 20. stoljeća. U tom potpoglavlju kandidatkinja opsežno analizira romaneskne opuse dvojice najvažnijih autora u drugoj polovici 20. stoljeća, Milivoja Matošeca i Ivana Kušana, i to osobito s obzirom na predodžbu djeteta koja se može iščitati iz dječjih likova, te utvrđuje da obojica autora izbjegavaju generaliziranje u projekciji predodžbi o djetetu u dječjem liku, odnosno da na konstruiranje identiteta dječjih likova u romanima ove dvojice romanopisaca ne utječu likovi odraslih, nego djeca sama konstruiraju svoj socijalni, i, u manjoj mjeri, kulturni identitet. U drugoj polovici 20. stoljeća hrvatski dječji roman postaje dominantnom književnom vrstom u matičnoj dječjoj književnosti, utvrđuje kandidatkinja, te uočava nekoliko dominantnih obrazaca u konstrukciji dječjeg lika u romanima druge polovice 20. stoljeća, od izdvajanja djeteta iz društvenog i političkog života društvene zajednice u kojoj živi, odnosno sugestije o djetetovoj a-socijalnosti ili pre-socijalnosti, zatim odbacivanja ideje o djetetu kao o Drugome, uključivanja djeteta u socijalni i politički život društvene zajednice, zadržavanje apolonske predodžbe o djetetu, nastojanja djeteta da izbori poziciju ravnopravnosti u odnosu s odraslim koji je definiran autoritetom, te rodne problematike.

U posljednjem poglavlju, Zaključku, kandidatkinja izdvaja dva različita tipa diskursa u govoru o djetetu u hrvatskom dječjem romanu; prvi se od njih odnosi na devetnaestostoljetni dječji roman u kojem je dječji lik odnosno dijete biće podložno utjecajima, i to osobito negativnima, dok dvadesetostoljetni dječji roman dijete shvaća kao biće podložno tumačenju i propitivanju, u rasponu od dionizijskog djeteta i djeteta kao bića bez identiteta u prvoj polovici stoljeća, do djeteta koje prihvaća ali i preispituje pozicije moći u društvenoj zajednici u kojoj živi.

Doktorandica je primjenom relevantne kritičke literature, ali i na temelju samostalnoga znanstvenog osmišljanja, aktualizirala pojam i problem dječjeg romana u hrvatskoj dječjoj književnosti. Unosi i kritički opravdano osporavanje postojeće literature, što znači da se nije olako povodila za literaturom, nego je istraživački dopunjava. Nakon što je odredila mjesto svoga rada u kontekstu proučavanja hrvatskoga dječjeg romana, doktorandica određuje osnovne parametre unutar kojih će se kretati njezino istraživanje. Ona odustaje od periodizacije i katalogizacije korpusa hrvatskoga dječjeg romana, što je bio dominantan pristup u dosadašnjim proučavanjima, i odlučuje se za pristup s aspekta dječjeg lika kao elementa književne strukture i načina na koji on uspostavlja relacije s različitim razinama autoriteta unutar fabule kao i načina na koji ideje o djetetu projicirane u dječji lik korespondiraju s drugim dječjim likovima u vremenski podudarnim dječjim romanima. Time je izbjegla periodizacijske zamke nedosljednosti zbog teške svedivosti svih romana na nekoliko tipova bilo strukturne bilo tematske organizacije.

Uz informacije o cijelom nizu autora koji su se u navedenom razdoblju s više ili manje uspjeha ogledali kao tvorci dječjih romana doktorandica se zaustavlja na autorima ključnima za pristup koji je izabrala, a to su Davorin Trstenjak, Vjekoslav Koščević, Jagoda Truhelka, Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Horvat, Dragutin Nemet, Dragoslav Heiligstein, Josip Selak, Zlatko Špoljar, Đuro Vilović, Mato Lovrak, Joža Horvat, Zlata Perlić, Eduard i Branko Špoljar, Agata Truhelka, Milivoj Matošec i Ivan Kušan. Doktorandica je tako inventarizirala korpus hrvatskog dječjeg romana od početaka (kraj 19. stoljeća) do druge polovice 20. stoljeća (zaključno s Kušanovim romanima), te nam ujedno ponudila nov način spoznavanja i razumijevanja dječje književnosti. Odbacujući dosadašnji način čitanja dječje književnosti kao izdvojenoga književnog i društvenog fenomena u hrvatskom kulturnom prostoru, ovaj rad nudi novo promišljanje dječjeg književnog sustava kao prostora interakcije različitih silnica društvenih odnosa i procesa, slijedeći na taj način aktualnu teorijsku misao u svjetskoj znanosti o dječjoj književnosti i kompetentno je primjenjujući na vrstu hrvatskog dječjeg romana.

Disertacija je popraćena popisom primarne i sekundarne literature koju je kandidatkinja iščitala u pripremi ovoga rada. Osobito je značajna tzv. sekundarna literatura, ne samo kao uvid u kandidatkinjin radijus kretanja po odgovarajućoj literaturi o pojedinim piscima i djelima, nego i kao ozbiljna registracija kritičkih napisa o autorima dječjih romana. Kako je riječ pretežito o kritičkim tekstovima iz časopisa i novina, uložen je velik trud da se svi ti tekstovi zabilježe.

Među književnim vrstama namijenjenima djeci dječji roman najatraktivnija je i najrasprostranjenija vrsta, pa možemo govoriti o njegovoj dominaciji, aktualnosti i napose plodnosti, što je sve ilustrirano ovim radom. Riječ je o slabo istraženom području i na književnoteorijskom i na književnopovijesnom planu. U hrvatskoj znanosti o dječjoj književnosti dječji se roman tretira, s jedne strane, kao zasebna književna vrsta koja se istražuje u vlastitom – gotovo isključivo dijakronijskom – kontekstu, te se rijetko ili gotovo uopće ne nastoji promatrati izvan vrstovnog konteksta. U tom smislu ovaj rad donosi bitnu novost, jer nastoji dječji roman dovesti u vezu s izvanknjiževnim kontekstom, odnosno propituje interakciju dječje književnosti i društva kao osnovu na kojoj se iščitavaju posebnosti odabrane književne vrste.

Na osnovi iznesenih činjenica smatramo da je doktorska disertacija mr. sc. Dubravke Zime pod naslovom Hrvatski dječji roman po jasnoj tezi, modernoj znanstvenoj metodologiji, iscrpnoj građi i istraživačkim rezultatima originalan znanstveni rad i vrijedan doprinos književnoj kroatistici, pa predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da disertaciju prihvati, a pristupnicu uputi na daljnji postupak.
Dr. sc. Dubravka Oraić Tolić, red. prof..

Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof

Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

Stručno povjerenstvo (dr. sc. Goran Filipi, red. prof., Pula;

dr. sc. August Kovačec, red. prof.; dr. sc. Maslina Ljubičić, izv. prof.):

ocjena doktorskoga rada mr. sc. Jasne Gačić (Etimološka i

leksikološka obradba kuhinjskih i kuharskih naziva romanskog

/dalmatskog, mletačkog, talijanskog i drugih/ podrijetla u Dalmaciji)

i prijedlog da se doktorski rad prihvati, a kandidatkinja uputi na

daljnji postupak za stjecanje doktorata znanosti

FAKULTETSKOMU VIJEĆU

Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Ul. Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

Na sjednici održanoj 19. siječnja 2004. Fakultetsko vijeće imenovalo nas je u stručno povjerenstvo koje će ocijeniti doktorski rad mr. sc. Jasne Gačić. Kako je naslov predanoga teksta rada samo sadržajem, a ne i vanjskim oblikom, posve odgovarao naslovu što su ga svojedobno prihvatili Fakultetsko vijeće i Senat Sveučilišta u Zagrebu, Stručno povjerenstvo zatražilo je od kandidatkinje da oblik naslova uskladi s onim što je odobreno pa sada točan naslov glasi Etimološka i leksikološka obradba kuhinjskih i kuharskih naziva romanskog (dalmatskog, mletačkog, talijanskog i drugih) podrijetla u Dalmaciji¹.
Rukopis doktorskoga rada mr. sc. Jasne Gačić pod navedenim naslovom obuhvaća ukupno 335 stranica računalno složenoga teksta, od toga: I. Uvod (str. 7-49), gdje se izlažu ciljevi istraživanja, obrađuju – u skladu s relevantnom literaturom – odgovarajući pojmovi i nazivi koji će se u radu upotrebljavati, ocjenjuju dosadašnja istraživanja romanizama u Dalmaciji, prikazuje karakter građe koja će se u radu obrađivati, te jezični slojevi u Dalmaciji kako se u radu ogledaju; II. Analiza građe (str. 50-142), gdje se prema tipovima obrađuju romanski slojevi (u govorima Dalmacije) i različiti tipovi jezičnih pojava kako se očitavaju iz građe koja se ovdje obrađuje; III. Zaključci (str. 143-149), gdje se sumiraju rezultati istraživanaja sa socioingvističkoga i (jezično)povijesnoga stajališta; IV. Rječnik romanizama iz kuharsko-kuhinjskoga nazivlja (str. 150-313), gdje se sustavno u abecednom slijedu evidentiraju, u leksikološkoj i etimološkoj obradbi, svi dalmatinski romanizmi koji su tijekom istraživanja prikupljeni, bez obzira na to u kojoj su mjeri izravno bili obrađeni u čisto teoretskome dijelu. Doktorski se rad završava vrlo iscrpnom Bibliografijom (str. 314-329) znanstvenih radova i izvora kojima se kandidatkinja služila, Popisom kratica (str.330-333) i Sažetkom na hrvatskom jeziku (str. 334-335).
U Uvodu se najprije, na temelju najznačajnijih teoretskih radova, razmatraju osnovni strukturalni i sociolingvistički aspekti jezičnih dodira te temeljni pojmovi iz toga područja lingvistike prema različitim jezičnim razinama. Iako je kandidatkinja koristila vrlo bogatu literaturu, u ovome dijelu usredotočila se ponajprije na radove nekoliko najvećih predstavnika teorije jezičnih dodira (npr. U. Weinreich, E. Haugen,

R. Filipović i dr.), a na druge se poziva samo u slučajevima kada u odnosu na “utemeljitelje” donose bitno nove elemente. U tim teoretskim okvirima zatim se utvrđuje cilj i karakter provedenoga istraživanja: na temelju podataka iz objavljenih izvora i terenskih anketa, provedenih uglavnom tijekom 1994., nastoji se utvrditi stvarna uporaba i vitalnost identificiranih romanizama, iz područja kuhinjskoga i kulinarskog nazivlja, u hrvatskim govorima Dalmacije kao posljedica kulturnih kontakata među narodima.

Kako je već mnogo puta do sada utvrđeno, kuhinja i njezina oprema te jela i njihovo pripremanje jedno su od područja u nazivlju kojih se osobito dobro čuva tradicija, ali se jednako tako čuvaju i tragovi jezičnih dodira sa susjednim narodima. Tako se i u proučavanju jezičnih slojeva u Dalmaciji nerijetko pokazalo da se u kuharskom i kuhinjskom nazivlju u današnjim živim govorima do danas čuvaju ostaci iz jezika koji se davno više na tom području ne govore. Unatoč toj činjenici do sada je bilo vrlo malo (opsežnijih i značajnijih) radova koji bi tu vrstu nazivlja nastojali proučavati kao cjelinu, a pogotovu je bilo malo onih koji bi u proučavanju nastojali zahvatiti cijelo područje Dalmacije. Kako je riječ o nazivlju koje u tradicionalnom društvu – kakvo je društvo malih gradića ili pak gradskih dijelova u Dalmaciji - pripada (ili je pripadalo) području djelatnosti prvenstveno žena, sa sociolingvističkoga stajališta treba istaknuti da se radi o nazivlju koje su kroz niz naraštaja čuvale ponajprije žene. Doktorandica, dakako, razmatra u načelu ukupnu kuhinjsku i kulinarsku terminologiju (uključujući i sastavnicu slavenskog i eventualno drugog podrijetla), ali se njome služi samo radi usporedbe, a sustavno proučava samo nazivlje koje je u dalmatinske hrvatske govore ušlo iz romanskih jezika, odnosno preko romanskih jezika.

U tim okvirima bilo je nužno definirati pojam romanizma, pogotovu što se u dosadašnjim studijama taj naziv uzimao ili empirički ili pak u međusobno prilično udaljenim značenjima. Kandidatkinja zato polazi od temeljito argumentirane Muljačićeve definicije romanizma (iz g. 1972) prema kojoj je to svaka jezična jedinica koja je u jezik (dijalekt) što se proučava ušla izravno iz nekog od poznatih romanskih jezika i dijalekata. Prema takvoj definiciji u hrvatskom su romanizmi riječi kao banak, tovalja i barufa, jer su ušli iz romaskih jezika, bez obzira na to što su u dotičnim romanskim jezicima germanizmi. U takvu se istraživanju izravno uzima u razmatranje samo posljednji korak u posuđivanju. Pritom nije uvijek lako razdvojiti romanizme u užem smislu riječi od tzv. internacionalizama i europeizama, ali se u većini slučajeva pomnom analizom te dvije skupine mogu prilično jasno lučiti. Jednako tako, budući da je dio građe preuzimala i iz objavljenih studija i svoje zaključke sustavno uspoređivala s onim što je u proučavanju romanizama da sada učinjeno, kandidatkinja je kratko kritički ocijenila dosadašnje radove koji se bave dalmatinskim romanizmima, kako one hrvatskih tako i inozemnih autora.

Za onu vrstu analize kakvu je provela kandidatkinja bitno je upozoriti na način prikupljanja građe i na zastupljenost pojedinih dalmatinskih lokaliteta. Glavnina građe ekscerpirana je iz mnogobrojnih rječnika, općih i dijalektalnih, dijalektoloških radova, književnih djela na mjesnim govorima, ili pak povijesnih i etnografskih djela koja navode domaće nazive, a zatim je, također, dio građe rezultat anketa za pojedine specifične projekte (npr. Jezični atlas Mediterana) itd. Takva građa sama je po sebi raznorodna jer je prikupljana različitim metodologijama, za različite svrhe, a oni koji su ju bilježili nisu u tome bili ni jednako pouzdani ni jednako vješti. Zbog toga je bitan dio korpusa građa koju je kandidatkinja prikupila osobnim anketama na terenu. Anketa je provedena u ukupno devetnaest mjesta južne, srednje i sjeverne Dalmacije u ljeto 1994., s time da je za splitski Varoš kandidatkinja već od ranije raspolagala bogatom građom koja je sadržavala i kuhinjsko-kulinarske romanizme. Anketa se satojala ne samo u odgovorima na unaprijed pripremljena pitanja (ponajprije upitnik za Deanovićev Jezični atlas Mediterana, u dijelu koji se odnosi na kuhinju i kuharstvo) nego i u prikupljanju karakterističnih mjesnih kuhinjskih recepata, dakako na mjesnom govoru. Unatoč određenim ograničenjima koja su bila nametnuta pri izboru ispitanica, tako prikupljena građa, s jedne strane, omogućila je da se izdvoji sve ono što je u kuhinjskom i kuharskom nazivlju još uvijek u živoj uporabi, s druge pak strane da se provjeri, barem u velikoj mjeri, građa koja je ispisivana iz heterogenih i nerijetko slabo sumjerljivih izvora. Na taj način građa koja se ovdje proučava ima jasno određene kako vremenske (povijesne) tako i zemljopisne (prostorne) okvire. Građu preuzimanu iz objavljenih izvora kandidatkinja je razvrstala prema mjestima iz kojih potječe, pa je na taj način – bez obzira na to što ne može biti riječi o punom popisu naziva za svaki pojedini lokalitet – po uzoru na studije i rječnike P. Skoka i V. Vinje priredila popise kuhinjskog i kuharskog nazivlja za još gotovo devedeset lokaliteta.
Radi jasnoće u izlaganju kao i radi izbjegavanja mogućih nesporazuma, kandidatkinja daje kritički pregled jezične (i sociolingvističke) povijesti Dalmacije na temelju relevantne literature i izlaže današnje stanje poznavanja jezičnih slojeva u Dalmaciji. U tim je okvirima nužno voditi računa o tome da je na više punktova u Dalmaciji bilo romansko-hrvatske dvojezičnosti (autohtoni dalmatski i hrvatski), da su uloga Venecije na Jadranu, već od X. st., i posebno potonja mletačka osvajanja na istočnoj obali Jadrana i na otocima doveli također do različitih oblika dvojezičnosti (importirani mletački uz domaći hrvatski); bez obzira na to što je uporaba dvaju jezika obično bila funkcionalno, socijalno, profesionalno, prostorno itd. razgraničena, tijekom dugih razdoblja uvijek se jedan dio stanovništva u različitim situacijama služio s oba jezika. Bitno je također istaknuti da je u cijelom nizu uporabnih situacija mletački već od prijelaza iz srednjega u novi vijek počeo biti zamjenjivan talijanskim toskanskoga tipa, a značaj toga jezičnoga tipa sve je više rastao što se približujemo novijemu dobu. Druge romanske sastavnice za ovu su temu daleko manje značajne (npr. furlanski, južnotalijanski, francuski, okcitanski i sl.), a vlaškorumunjski i židovskošpanjolski (sefardski) jedva su i okrznuli nazivlje koje se ovdje istražuje (prvi zbog neznatnog društvenog prestiža njegovih govornika, drugi pak zbog malog broja pripadnika getoizirane zajednice). U tom razvoju središnja je uloga tzv. kolonijalnog mletačkoga koji kandidatkinja posebno pomno prikazuje sa sociolingvističkoga stajališta (str. 31-32). Jednako tako prikazuje i osnovne značajke današnjih hrvatskih govora u Dalmaciji, onoliko koliko je to nužno za analizu građe kojom se bavi. Svakomu aloglotskom sloju posvećen je kratak kritički prikaz, počevši od kronološki najstarijega balkanskolatinskog, zatim dalmatskoromanskoga, pa mletačkoga i talijanskog. S obzirom na različite pristupe posebice ovim dvjema sastavnicama, kao i s obzirom na njihov značaj u doticaju s hrvatskim, za mletački i talijanski izlažu se relevantne strukturalne značajke, s time da se posebna pozornost posvećuje dalmatinskomu mletačkomu, koji se razvio kao posebna regionalna varijanta mletačkoga na nekoliko punktova u Dalmaciji. Jednako tako i tršćanskomu, koji je iz povijesnih i gospodarskih razloga nerijetko igrao ulogu značajnoga posrednika u preuzimanju jezičnih elemenata, posvećen je podrobniji opis strukturalnih značajki važnih za potonju analizu. Kako prikaz dalmatinskog mletačkog tako i prikaz tršćanskog mletačkog daju kritički pregled najnovijih istraživanja o tim varijantama. Osim spomenutih slojeva za novije doba treba voditi računa i o francuskom sloju, bez obzira na to što ni on u kuhinjskom i kuharskom nazivlju nije ostavio ni onoliko mnogobrojne ni onoliko značajne tragove kao raličiti talijanski slojevi. U zaključku se odnos među romanskim slojevima nastoji, prema literaturi, okarakterizirati i statistički.
Drugi razdio posvećen je pitanjima etimološke obradbe romanizama u dalmatinskim govorima, s time da se ovdje razmatraju samo najkarakterističniji (ili eventualno problematični) slučajevi za pojedine skupine i pojave. Bez obzira na ranije istaknutu definiciju romanizma, u ovom se dijelu iz lingvističkih i kulturnopovijesnih razloga ne obrađuje samo etymologia proxima, nego i oni njezini slojevi koji su prethodili romansko-hrvatskomu dodiru. U etimološkoj je analizi prva briga kako razgraničiti najstariji sloj posuđenica iz “balkanskog” latiniteta od posuđenica iz tzv. dalmatskoga (dalmatoromanskog) jezika (koji je, kako je upozorio Muljačić, imao najmanje tri karakteristične regionalne varijante) . U tom se pogledu tumačenja razilaze, pa dok je P. Skok pretpostavljao postojanje tzv. “balkanskoga latiniteta”, H. Barić takvu je mogućnost odbacivao tvrdeći da takvoga “jezičnog zajedništva” na Balkanu nije bilo, nego se od početka razlikovao latinitet iz kojega se u unutrašnjosti razvio rumunjski (kontinentalni latinitet) od onoga latiniteta iz kojega se uz jadransku obalu razvio dalmatski (primorski latinitet). Najstarijemu, latinskomu sloju pripadaju leksički elementi kao komin i srodni oblici, konestra i srodni oblici, konoba (i sr.), pupa. repa, rodakva, ulje (dakako, u različitim regionalnim varijantama) i dr., a daju se razvrstati u taj najstariji sloj na temelju glasovnih, semantičkih itd. kriterija. Naravno da je samim time što se razvio iz balkanskoga (odnosno dalmatinskoga) latiniteta dalmatski (u svojoj raguzejskoj, veljotskoj i labeatskoj varijanti) hrvatskim govorima u Dalmaciji prenosio ne samo latinske nego i grčke elemente. Osim ihtionima koji su preuzeti iz dalmatskoga, a grčkoga su podrijetla (agač, bukva, dupin, kirnja, pika, pirka, salpa, samar, škarpina, štrumba, tunj, dakako s mjesnim varijacijama u glasovnom obliku), iz grčkoga je, preko varijanata dalmatskoga, preuzet i određen broj naziva koji nisu ihtionimi (čičimak, kačica, kopar, krtol, komin, komoštre, kukumar, /gu/orkula, pipun i dr., i opet s varijantama), a ulaze i u kuhinjsko-kuharsko nazivlje. Na temelju Muljačićeve metode eliminacije romanskih elemenata koji nisu dalmatski kandidatkinja je etimološkom analizom (str. 53-56) utvrdila popis razmjerno sigurnih romanizama dalmatoromanskoga podrijetla u kuhinjsko-kuharskom nazivlju u hrvatskim govorima Dalmacije. Iako se za većinu elemenata s popisa možemo bez rezerve složiti, primjerice element pogača, kao što pokazuje njegova arelna raširenost i neke glasovne značajke (što ih navodi i Skok), upućuju na to da to može biti romanizam, ili latinizam, koji nije dalmatski. Naravno, svoj toj građi treba dodati (str. 56) i hrvatske izvedenice od osnovnih dalmatoromanizama.
S obzirom na složenost etimološke analize kao i na nedostatak mnogih karika u etimološkim povezivanjima previdi i pogreške u utvrđivanju etimologije uvijek su mogući, o čemu uostalom svjedoče i prilično brojna razilaženja u tumačenju pojedinosti kod najznačajnijih stručnjaka za ta pitanja. Zbog toga je kandidatkinja dobro učinila što je izdvojila u posebnu skupinu one dalmatizme koji su iz ovih ili onih razloga ili sporni il nesigurni (npr. arbun,bolsa/borsa, fumar, jaglun, javor/lovor, kunka, pulenta, pladanj itd.). Kako god bilo, u građi koju je analizirala kandidatkinja (pouzdane) posuđenice iz dalmatoromanskoga čine oko 13% građe, što je za dano kulturno i semantičko područje značajan podatak (vrlo brojan predmletački sloj), jer je u općem rječniku taj postotak znatno niži. Praktičnim značajem i brojčanom zastupljenošću može se objasniti i to što su neki hrvatski “dalmatizmi” preuzeti i u neke južnotalijanske i mletačke govore (dakako, kao kroatizmi: blitua, canata, scagnata). To upućuje da nije preuzimao samo hrvatski iz talijanskoga, nego i talijanski iz hrvatskoga, pa zahvaljujući tomu postoji i posebno poglavlje hrvatsko romanskih jezičnih dodira kada se radi o riječima povratnicima (njem. Rückwanderer; u kandidatkinjinoj građi, osim primjera kod drugih autora, također galatina – želadija, britva – britulin, gof – gofo).

Posebno su zanimljivi slučajevi tzv. etimoloških dubleta, kada se ista osnovna romanska riječ u više navrata posuđuje u hrvatski, ali svaki put iz različitog romanskoga kronološkog ili pak geografskoga sloja. Ta je pojava u sociolingvističkom, stilističkom i semantičkom smislu osobito značajna za zapadnoromanske jezike (ponajprije za francuski; posredno i za engleski) nakon karolinške [kulturne i jezične] reforme, kada su mnoge latinske riječi zadržane u pučkom obliku (na temelju neprekinutog glasovnog razvoja), a zatim ponovno u jednom ili u više navrata, na različitim stadijima jezičnoga razvoja, bile posuđene iz latinskoga (ili pak kojeg romanskog) jezika; sličnu pojavu poznaju i slavenski jezici kada pored pučkih riječi imaju i starocrkvenoslavenizme, što je osobito izraženo u ruskom (gorod – grad; ovamo u širem smislu riječi idu i slučajevi od različitih korijena konj – lóšad’, oči – glazá). Budući da je ta izvanredno značajna pojava stvaranja višestrukih klavijatura vokabulara slabije proučena nego što bi zasluživala, kandidatkinja je izvrsno učinila što je donijela gotovo iscrpan popis dubleta te vrste u dalmatinskim govorima (str. 61-63; npr. basilk – bašel, bolfin – volpin, cipal – ćeful, čičimak –džudžola, dupin –dolfin, galatina –žilatina, gratakež - /g/ratakaž/a/, jastog –astež, kopar – kapar, kopun – kapun, lukijerna – lučerna, ovrata – orada, ocat –acido, ogriesta – agrišta, pika – figa, tunj – tun/a/ itd., ako spomenemo samo najznačajnije; istomu redu, ali izvan ovoga semantičkoga polja, pripada i dubrovačko plaki/je/r – plačer). Ipak, za razliku od dubleta u romanskim književnim jezicima, u Dalmaciji one dolaze rjeđe unutar jednoga govor, a obično u različitim govorima dalmatinskoga prostora (to su dakle često lažne dublete). Ta pojava svakako svjedoči o osobitom intenzitetu jezičnih dodira u Dalmaciji između hrvatskoga i različitih oblika romanskoga, a sama za sebe svjedoči o izvanrednoj složenosti istraživanja tih dodira. Problemu dubleta (leksičkih dvojnika) kandidatkinja će posvetiti osobitu pozornost i poslije kada obrađuje kriterije za razlikovanje mletačkih (talijanskih) i (toskanskih) talijanskih elemenata (str.74-77). Ističući mnogoslojnost romanskoga elementa u Dalmaciji kandidatkinja na kraju navodi popis elemenata kojima se etimologija ne da nedvosmisleno razriješiti, ali koji su, s obzirom na semantičke i kulturne kriterije, vjerojatno preuzeti iz nekoga romanskog sloja (str. 64).

Noviji romanski sloj mnogo je lakši za tumačenje i za rekonstruiranje putova kojima je ušao u hrvatski, s time da mletački sloj (gradski mletački, dalmatinskomletački, tršćanski i istromletački) daje 68,9% analiziranoga korpusa posuđenica. Iako sam glasovni oblik ne otkriva uvijek od prve razlike između mletačkih i drugih talijanskih posuđenica, dodatni kriteriji (semantički, kulturnopovijesni i sl.) omogućuju u većini slučajeva da se te skupine prilično jasno razdvoje. Zbog velike količine elemenata mletačkoga podrijetla kandidatkinja nije sve te elemente navodila sustavno, nego je navela samo nekoliko karakterističnih primjera (ionako će svi biti sustavno obrađeni u rječniku). Naprotiv, u slučajevima kada je talijanski (posebice mletački) poslužio kao posrednik za unošenje u hrvatske govore Dalmacije elemenata drugoga podrijetla, doktorandica se trudila u tumačenjima građe navesti iscrpne popise. Tako se poimence obrađuju 24 kulinarska romanizma francuskoga podrijetla koji su u dalmatinske govore ušli preko talijanskoga (mletačkoga; npr. bumbon, damižana, filet, galeta, krokanat, moščarda, rulada i dr.; bez obzira na to što roulade nije u svim segmentima izvorna francuska /francijska/ riječ), 4 romanizma okcitanskoga (provansalskog) podrijetla (bujabeš, dunzela, lazanje, panjoka, dakako s varijantama) te 8 romanizama španjolskog podrijetla (među ostalim npr. baul, gamela, kikara, pošade i sl.). Istim posredstvom (talijanski, osobito mletački) ušli su u dalmatinski hrvatski i drugi aloglotski elementi kuhinjskoga i kuharskog nazivlja, primjerice germanskoga ili posebno njemačkog podrijetla (npr. bira, delikateca, gvarnit, kosta, lišo, maganjat, marcipan, plucer, sparenjat, čemu treba dodati i neke ranije spomenute riječi). Dakako da se ne smije zaboraviti ni poneki element iz engleskoga koji je u Dalmaciju uvezen preko talijanskoga (napr. bišteka), ali ćemo ponovno upozoriti da sve te riječi, prema kriteriju posljednjega koraka u posuđivanju, treba promatrati kao romanizme.
Doktorandica ističe kako se stanovit broj elemenata preuzetih iz talijanskoga ne može svesti na neki određeni regionalni ili dijalektalni obik, nego pripada kategoriji tzv. svetalijanskih elemenata (21,8% analizirane građe; radi ilustracije spominju se primjeri kao armelin, balota, kapar/a/, saket itd.). Kao isključivi davatelj u dalmatinskom kuhinjskom i kuharskom nazivlju skromno je zastupljen talijanski standardni jezik, pa se tako iz ukupne analizirane građe samo oko šezdeset riječi (s varijantama) može etimološki protumačiti jedino iz standardnoga talijanskog jezika. To nedvojbeno upućuje na zaključak da je u hrvatsko-romanskim jezičnim dodirima u Dalmaciji veći značaj imao jezik žive govorne komunikacije (barem što se tiče područja o kojem je ovdje riječ) nego jezik knjige i pisane komunikacije. Iako Dubrovnik i područje južnog Jadrana (gdje je mletačka dominacija trajala mnogo kraće) imaju nešto veći udio elemenata standardnoga jezika, u načelu na cijeloj istočnoj obali Jadrana prevladava u posuđenicama mletački element. Jednako je tako kandidatkinja (str. 72-73) izdvojila određeni broj primjera gdje se talijanske posuđenice prilagođavaju pretpostavljenomu ili potvrđenomu dalmatskomu elementu. Svim tim pojavama kandidatkinja nastoji dati jezično, sociolingvističko i kulturnopovijesno objašnjenje.
Držeći se kriterija koje je postavio Muljačić kandidatkinja je sustavnoj analizi podvrgnula dublete (dvojnike) među hrvatskim romanizmima u Dalmaciji koji su posljedica posuđivanja jednom iz mletačkoga drugi put pak iz kojega drugog oblika talijanskoga (najčešće standardnoga jezika na toskanskoj osnovici). Impozantan broj od tridesetak takvih dubletnih parova (/n/arancin – aranćin, arbakokula – barakokul, balanča – balanca, bavajol – bavarin, brodet – brujet, džonta –žunta, fadžuo – fažol, kotonjata – kotonjada, kukuma – kogoma, sapur – saur itd.) dovoljno sam za sebe govori o intenzitetu romansko-hrvatskih jezičnih dodira u Dalmaciji tijekom stoljeća. Sa stajališta ovoga tipa analize nije osobito važno to što se takve dublete samo iznimno mogu otkriti unutar jednoga mjesnoga govora, a najčešće svaka od riječi koje čine dubletni par dolazi na drugom prostoru (tzv. lažne dublete). U daljnjoj se analizi ističe kako je dalmatinski mletački imao niz svojih značajki pa se dalmatinski venecijanizmi često ne mogu protumačiti mletačkim iz Venecije ili pak iz Trsta. Novija su istraživanja pokazala da je taj tip mletačkoga imao određene glasovne, morfološke, leksičke itd. značajke kojih nema u mletačkome preko mora. U skladu s tim konstatacijama kandidatkinja navodi i analizira 32 očita venecijanizma (str. 78-79) koji se, međutim, ne mogu objasniti venecijanskim ili pak tršćanskim mletačkim, nego dalmatinskim varijetetom toga idioma, a u njemu se s popriličnom vjerojatnošću mogu pretpostaviti određene interferencije s dalmatoromanskim (primjerice u slučajevima kada dalmatinski venecijanizmi imaju rod različit od onoga u mletačkom na sjeveru Italije, na što je već bio upozorio i Muljačić). I sama doktorandica je već ranije upozorila na takav odnos, ali je postotak takvih slučajeva u kuhinjsko-kuharskom nazivlju znatno učestaliji nago u općem rječniku. U daljnjoj se analizi izlučuju posuđenice koje, sudeći prema relevantnim kriterijima, potječu iz tršćanskoga mletačkoga, s time da je taj izvor venecijanizama nešto manje izdašan nego što bi se moglo očekivati s obzirom na povijesne i zemljopisne uvjete. Slijedeći Muljačićevu metodologiju kandidatkinja je u svojoj građi izlučila i određen broj elemenata koji se etimološki dovode u vezu s abruceškim, markezanskim, južnotalijanskim (bez mogućnosti da se točno utvrdi dijalekt).
Na kraju ovoga razdjela kandidatkinja je nastojala dati neke statističke pokazatelje u vezi s romanizmima u dalmatinskim govorima i romanizmima u njihovu kuhinjsko-kuharskom nazivlju. Unatoč visokim postocima romanizama u nekim popisima (korpusima), upozorava se na neujednačenost kriterija pri izradbi pojedinih repertoara, s druge pak strane na razlike koje nužno postoje između općeg i specifičnog (tehničkog) vokabulara. Kako god bilo, udio romanizama u dalmatinskim govorima mnogo je veći u kuhinjsko-kuharskom nazivlju nego u općem rječniku, ali treba biti oprezan pri formuliranju općih zaključaka (kao odgovor na pitanje tipa: “Od koga dalmatinski Hrvati naučiše kuhinjsko i kuharsko nazivlje?”) jer se građa prikupljena za pojedine punktove i količinom i kakvoćom znatno razlikuje. Za konačne odgovore na slična pitanja valjalo bi pojedine punktove ispitati prema jedinstvenom i, koliko je to moguće, iscrpnom upitniku. Etimološki se razdio zaključuje popisom romanizama, s leksičkom i etimološkom obradbom, prikupljenih u anketi iz 1994. uglavnom iz recepata (str. 85-90), a koji u reprezentativnom broju dalmatinskih punktova još i danas funkcioniraju u živoj uporabi, iako pripadaju različitim slojevima koji su ranije u ovome radu obrađeni.
Dok se do sada rad bavio prvenstveno etimološkom identifikacijom elemenata, u idućem se razdjelu proučavaju leksičke i semantičke pojave do kojih je dolazilo u romansko-hrvatskome dodiru (leksičke interferencije), u uvjetima većeg ili manjeg stupnja i intenziteta dvojezičnosti. Polazeći od modela leksičke interferencije koje je formulirala suvremena teorija jezičnih dodira kandidatkinja proučava mehanizme posuđivanja riječi (kao cjelovitoga znaka) i slučajeve semantičkoga posuđivanja (kada se oblik, označitelj, ne posuđuje). Mnogobrojni su primjeri kada su iz pojedinih romanskih idioma u dalmatinske hrvatske govore posuđeni elementi kao cjeloviti znakovi (“označeno” i /označitelj/) i oni su već do sada u radu bili obilno ilustrirani, bez obzira na to što je u pojedinim slučajevima došlo do posuđivanja samo jednoga /dijela/ značenja ili pak do pomaka značenja u jeziku primaocu. No u uvjetima romansko-hrvatske dvojezičnosti posebno su zanimljivi i značajni kalkovi (u općem jeziku bez druge prema tal. senz’ altro, bez daljnjega prema njem. ohne weiteres), u u ovoj građi doslovni ili približni prijevodi talijanskih izraza. Tako se talijansko fior di farina ne posuđuje na razini označitelja (glasovnoga oblika) nego se istovjetna struktura značenja izražava hrvatskim označiteljima (cvijet od brašna, cvijet). Semantičko posuđivanje (pojednostavnjeno rečeno prevođenje) vrlo je složena pojava s velikim brojem varijantnih rješenja (homonimske posuđenice, sinonimske posuđenice /sa semantičkim premještanjem i semantičkim brkanjem/, semantički kalk; do promjena značenja posuđenica dolazi metaforom, metonimijom, pučkom etimologijom, elipsom itd.) pa kandidatkinja te pojave najprije definira na teoretskoj razini da bi zatim prešla na analizu pojedinih tipova. Posuđeni elementi u jeziku primaocu obično suzuju značenje, ali pri sekundarnoj adaptaciji posuđenica može doći i do proširenja njihova značenja. Nakon takva uvoda kandidatkinja donosi, u leksikološkoj obradbi, kratak popis najtipičnijih očitih kalkova kuharskih naziva u dalmatinskim govorima prema romanskim (talijanskim) predlošcima (str. 102-103), a tomu se zatim dodaje nakoliko kalkiranih složenih izraza (crni rižot – riso nero/risi neri, švoljana pašta - /pasta/ sfoiada itd.). Istodobno se razmatraju i kuharski izrazi koji nisu prevedeni, koji po obliku ostaju potpuno neprilagođeni jeziku primaocu (ala peškadora, boka de dama, brokuli de garifuli, galina del mar, pasta al forno itd.; izvan kulinarskog leksika kurtavišta, kolafjaka). Naravno da se strani uzorci tvorbe složenih izraza mogu reproducirati i s pomoću domaćih elemenata (tj. postaju produktivni), za koje nema izravnoga predloška u stranome jeziku (cipal o’ porta, mali o’ broda, makina od mesa i sl.).
U radu se zatim proučavaju slučajevi promjena značenja u procesu adaptacije posuđenoga elementa jeziku primaocu, pa se, uglavnom slijedeći Filipovićeva teoretska načela, analiziraju slučajevi promjene značenja koji se mogu svesti pod metaforu (skraćenu poredbu), metonimiju, pučku etimologiju i elipsu. Mnogobrojni su primjeri metafore bez obzira na to je li metafora preuzeta iz jezika davatelja ili pak je do nje neovisno došlo u jeziku primaocu (str. 106, 107-108). Metonimija (asocijacija koja se temelji na povezanosti po značenju) mnogo je rjeđa i najčešće je preuzeta iz jezika davatelja. Osobito su zanimljive promjene prema tzv. pučkoj etimologiji, kada se jedan element dovodi u krivu etimološku vezu s drugim elementom (npr. kada riječ bićerin na temelju krivoga etimološkoga povezivanja s glagolom piti ili imenicom piće postaje pićerin), pogotovu što se takva kriva poistovjećivanja mogu preuzimati iz jednoga jezičnoga sloja u drugi. Napokon elipsom jedan dio sintagme dobiva značenje cjeline (npr. konšerva “ukuhana rajčica” prema mletačkom conserva de pomidori).
No kako je riječ o oznakama tehničkih i kulturnih inovacija koje su preuzete od drugoga naroda, u velikom broju slučajeva posuđenice, kao tehnički nazivi kuhinjskoga i kuharskoga područja, nisu pretrpjeli nikakvih bitnih promjena u značenju; njihovo se posuđivanje upravo tumači civilizacijsko-tehničkim potrebama. Broj takvih jedinica u kandidatkinjinu korpusu vrlo je velik (popisi jedinica u leksikološkoj obradbi po semantičkim skupinama, str. 112-121, obuhvaćaju nekoliko stotina riječi). Samo je po sebi razumljivo da se isti posuđeni elementi u jednim punktovima mogu ponašati na jedan način (npr. s tzv. nultom ekstenzijom značenja) a u drugim punktovima doživjeti manje ili veće promjene (primjeri na str. 121-122). Pomno se držeći načela koja je formulirao Filipović, a pozivajući se i na druge teoretičare, kandidatkinja podrobno prikazuje, s iscrpnim popisima leksikološki obrađenih primjera, slučajeve suženja značenja (suženje broja značenja, str. 123-124, i suženje polja značenja, str. 124-128) te proširenja značenja (proširenje u značenjskom polju, str. 128-131, i proširenje značenja u broju, str. 131-138). U pomnoj obradbi velikog broja pojedinačnih primjera kandidatkinja raspravlja o rješenjima koja su predložili drugi autori, a u nizu slučajeva, na temelju svoje bogate dokumentacije i semantičke zatvorenosti korpusa, uspijeva precizirati ili pak ispraviti neka tuđa rješenja. U kategoriju promjena značenja ide i njegova pejoracija i njegova melioracija pa i njih kandidatkinja posebno obrađuje (npr. panjoka “okrugli kruh” → “glava bez pameti” ; šporak “prljav” → makaruni šporki “makaroni s umakom od mesa”).

Mnogobrojni romanski elementi koji su, zahvaljujući manjem ili većem stupnju dvojezičnosti, u Dalmaciji preuzeti u hrvatske govore iz romanskih idioma posljedica su kulturnih i civilizacijskih razlika koje su postojale među društvima u kontaktu: neki elementi romanske kulture i materijalne civilizacije u hrvatskome društvu nisu postojali, pa su s njihovim prihvaćanjem prihvaćeni i romanski nazivi; u drugim slučajevima kulturni i civilizacijski elementi u dva društva u kontaktu jednostavno su bili različiti, pa se za drugačiji tip pojave preuzimao i drugačiji naziv. S obzirom na prestiž mletačke kuhinje i kuharstva u Dalmaciji, posebno u gradskim sredinama, lako se može protumačiti to što je u tom području nazivlje u daleko većem postotku romanskoga podrijetla nego u tzv. općem rječniku.

U ovoj disertaciji kandidatkinja je analizirala korpus od 2312 romanizama (s varijantama) kuhinjskoga i kuharskog nazivlja prikupljenih na 95 punktova (lokaliteta) sjeverne, srednje i južne Dalmacije. Građa potječe uglavnom iz XX. st. i rječničke je naravi, osim građe koja je dobivena terenskom anketom (odgovori na upitnik i recepti) u 19 dalmatinskih mjesta. Etimološkom analizom i utvrđivanjem leksičkih slojeva kandidatkinja je mogla doći i do zaključaka u vezi sa zastupljenošću pojedinih sastavnica u dalmatinskoj kuhinjskoj i kuharskoj terminologiji (iz balkanskog latiniteta 1,3% naziva, iz dalmatskoga 13% naziva itd.), bez obzira na to što određen broj spornih tumačenja etimologije može te postotke ponešto modificirati. Za povijest romansko-hrvatske dvojezičnosti u Dalmaciji u proteklim stoljećima (dugotrajna dvojezičnost i prepletanje idioma) osobito su bitni mnogobrojni slučajevi leksičkih dvojnika (dubleta), s jedne strane, i s druge strane slučajevi riječi povratnika koji svjedoče o tome kako je leksičko posuđivanje, unatoč nerazmjeru, bilo dvosmjerno, pa je određen broj hrvatskih (i hrvatsko-dalmatskih) elemenata prešao u apeninske idiome. Dominantan civilizacijski utjecaj Venecije očituje se, kada je riječ o kuhinjskom i kulinarskom nazivlju, i u tome što je 68,9% tih naziva u Dalmaciji nedvojbenoga mletačkog podrijetla (doduše iz različitih varijanata mletačkoga). Visok je postotak i tzv svetalijanskih elemenata, koji se ne mogu ograničiti na određeni dijalektalni tip. Iz raznorodnosti talijanskih izvora proistječe i značajan broj dubleta u nazivlju u Dalmaciji (dublete zasnovane najčešće na mletačko-/talijansko/toskanskim razlikama). Romansko-hrvatske leksičke interferencije na proučavanoj građi iznimno su bogate i raznolike, pa je njihovo proučavanje omogućilo da se razmotre mnogobrojne njihove pojavnosti. I ova građa potvrđuje da je potrebno razlikovati “nužne” i “luksuzne” posuđenice; prvima se označuju civilizacijski i kulturni elementi koji ranije u jeziku primaocu nisu bili poznati, druge pak u jezik ulaze zbog kulturnog ili kakva drugog prestiža jezika davatelja, ili pak “zbog mode”. Osobito su složene, pri jezičnom dodiru, pojave u vezi sa značenjem riječi, bez obzira na to je li riječ o promjenama značenja riječi u jeziku primaocu ili pak o posuđivanju semantičkih uzoraka koji se preuzimaju za već postojeće riječi jezika primaoca. Kao prvi rad te vrste, koji kuharsko i kuhinjsko nazivlje romanskoga podrijetla promatra na cijelom području Dalmacije i na dovoljno gustom broju punktova, ovaj rad potvrđuje kako je upravo to semantičko područje izrazito arhaično pa omogućuje otkrivanje vrlo bogatih i složenih slučajeva leksičkog posuđivanja i jezične interferencuje općenito. Svjesna da se njezinim istraživanjem ova tema ne iscrpljuje, kandidatkinja je (str. 148-149) dala nekoliko smjernica za daljnja istraživanja koja posve sigurno mogu dovesti do novih spoznaja i na teoretskoj i na činjeničnoj razini.

Ako je prvi dio rada jezične pojave u vezi s dalmatinskim romanizmima u kuhinjskom i kuharskom nazivlju promatrao ponajprije s teoretskoga stajališta suvremene teorije jezičnog dodira i etimologije, pa se mogao povremeno zadovoljiti u analizi samo izborom najkarakterističnijih primjera iz spomenute građe, u Rječniku (str. 150-313) pomno je pobilježena sva terminologija, koja se u ovome radu istraživala, u primjerenoj leksikografskoj i leksikološkoj obradbi. Kako je građa crpljena iz heterogenih izvora, potpunost obradbe svake natuknice izravno je ovisjela o izvoru iz kojega je peuzeta. Time se tumači što za neke riječi nema prozodijekih podataka, kao što ih nema ni u izvoru iz kojega su preuzete. Za svaku se natuknicu navodi značenje (za ihtionime i sistematsko latinsko ime), navodi se mjesto (mjesta) u kojem je riječ zabilježena (ako je zabilježena u većem broju punktova, navode se i mjesne varijante kada ih ima). Etimologija se navodi za svaku natuknicu (ili se upućuje na to da ona nije pouzdana, ili da je nepoznata), ali se radi štednje prostora etimološki navodi istodobno sustavom uputnica povezuju s etimologijama za druge riječi u Rječniku, u kojima se nerijetko navodi i literatura. Tako se iz nekih članaka ne samo može očitati danas prihvaćena etimologija nego i povijest njezina nastanka u odgovarajućim znanstvenim publikacijama. Zbog svega toga Rječnik ima dvostruku funkciju: on s jedne strane služi kao izvor za potpuniju ili dodatnu dokumentaciju svega onoga što se u teoretskom dijelu radnje navodilo u vezi s pojedinačnim pojavama, s druge pak se strane može promatrati kao posve samostalno djelo – opisni i etimološki rječnik kuhinjskog i kuharskog nazivlja u hrvatskim govorima Dalmacije. U tom smislu ovaj je Rječnik nužno polazište za svako buduće istraživanje kuhinjskog i kuharskoga nazivlja romanskoga podrijetla u Dalmaciji (po našem mišljenju, bilo bi ga korisno proširiti i na područje Istre i Kvarnera), ali jednako tako i uzorak prema kojem bi se mogla, leksikografski i etimološki, bilo koja dobro definirana skupina naziva (slična djela postoje za brodograđevnu terminologiju, ornitonimiju i dr.).

Ovim radom kandidatkinja mr. sc. Jasna Gačić pokazala je da je sposobna samostalno organizirati i uspješno privesti kraju istraživanje na području romansko-hrvatskih jezičnih dodira, da raspolaže sustavnim teoretskim znanjima iz opće i romanske lingvistike te da solidno poznaje relevantnu znanstvenu literaturu, kako onu koja se tiče teorije jezičnih dodira i leksičke interferencije tako i onu koja se tiče pitanja vezanih uz romanske jezične relikte na hrvatskim prostorima (o tome svjedoči i opsežan popis konzultiranih djela, str. 314-329, koja se obilno navode i u tekstu rada). Valja jednako tako istaknuti da je kandidatkinja u prikupljanju građe, osim ispisa iz objavljenih rječnika i tekstova, kompetentno prikupila građu također i s pomoću anketa na terenu, a ukupnost te (heterogene) građe znalački je, u dobrom dijelu, uspjela proučiti prema pristupu lingvističke geografije. Zahvativši svojim proučavanjem semantički zaokružen (i donekle zatvoren) segment dalmatinskih romanizama kandidatkinja je bitno pridonijela poznavanju jezične stratifikacije u Dalmaciji i poznavanju romansko-hrvatskih jezičnih dodira na tom prostoru. Zbog svega toga predlažemo Znanstvenomu vijeću da rad mr. sc. Jasne Gačić Etimološka i leksikološka obradba kuhinjskih i kuharskih naziva romanskog (dalmatskog, mletačkog, talijanskog i drugih) podrijetla u Dalmaciji prihvati kao doktorsku disertaciju, a kandidatkinju uputi na daljnji postupak za stjecanje doktorata znanosti.
U Puli/Zagrebu, 17. veljače 2004.
Dr. sc. Goran Filipi, redoviti profesor,

Filozofski fakultet u Puli

Dr. sc. August kovačec, redoviti profesor,

Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Maslina Ljubičić, izvanredni profesor,

Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Marina Milićević Bradač, izv. prof.

Odsjek za arheologiju

Filozofski fakultet, Zagreb

Ivana Lučića 3

Br.

Zagreb, 5.3.2004.