I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja
Ocjena doktorske disertacije Elene Stojanove "Kontrastivna tipologija jata u bugarskome i hrvatskome jeziku - morfonološki aspekt"
Yüklə 1,94 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- I z v j e š ć e
Ocjena doktorske disertacije Elene Stojanove "Kontrastivna tipologija jata u bugarskome i hrvatskome jeziku - morfonološki aspekt" Na svojoj ste nas sjednici od 8. ožujka 2004. imenovali u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Elene Stojanove "Kontrastivna tipologija jata u bugarskome i hrvatskome jeziku - morfonološki aspekt". Pročitavši je i proučivši, utvrdili smo ovo:
jeziku" ima14 poglavlja: I. Uvod, II. Povijesni pregled teorije alternacija, III. Cilj i postupak istraživanja, IV. Morfonološki karakter alternacija u bugarskome i hrvatskome jeziku, V. Geneza alternacija jata, VI. Konfrontacija jezičnih kategorija u bugarskome i hrvatskome jeziku, VII. Alternacije jata u supstantivnoj paradigmatici, VIII. Alternacije jata u adjektivnoj paradigmatici, IX. Alternacije jata u glagolskoj paradigmatici, X. Alternacije jata u glagolskoj imperfektivizaciji, XI. Popis morfema s alteracijom jata u oblikotvornim sustavima bugarskoga i hrvatskoga jezika, XII. Literatura, XIII. Ključni termini i XIV. Životopis. Ukupno ima 273 stranice.
standardnome bugarskom i u standardnome hrvatskom te u ostalim slavenskim standardnim jezicima u kojima je registrirano rascjepljenje kontinuante staroslavenskoga jata razmatraju kao izomorfološka činjenica koja nije vezana uz čimbenik genealoškoga srodstva ni uz jezičnu interferenciju u vremenu i prostoru. Dalje kaže da je u razmatranju problematike o kojoj je riječ primijenila analizu s gledišta funkcionalne morfonologije, u kojoj se načelo prouzročenosti oblika njegovom funkcijom suprotstavlja uvriježenu mišljenju o redundantnosti segmentnih diferencijacija kao pojavi asimetrije jezičnoga znaka. U funkcionalnoj morfonologiji formalna diferencijacija pretpostavlja i minimalnu značenjsku diferencijaciju, jer je, kaže, svaka informacija o izrazu istovremeno i informacija o sadržaju.Utvrdila je da diferencijacija oblika s jatom u sinkroniji može imati stilsku ili morfološku funkcionalnu specijalizaciju, dok se u dijakroniji segmentne modifikacije iskorištavaju u leksičkosemantičke svrhe ili u svrhe leksičkokategorijalne diferencijacije u okviru tranzitivnosti/intranzitivnosti, cjelovitosti/necjelovitosti i participnosti/adjektivnosti. Kao operativnu morfonološku jedinicu uvela je morfonem, koji, kaže, omogućuje koncizan i adekvatan opis svih morfonoloških fragmenata oblikotvornoga sustava. Motivaciju pronalazi u stvorenoj tradiciji "emičke" terminologije praškoga strukturalizma (usp. fonem, morfem, leksem, gramem, semem itd.), u uporabi termina u ruskim morfonološkim opisima i u raširenosti kod američkih deskriptivista te u činjenici da nije nepoznat hrvatskoj i bugarskoj jezikoslovnoj tradiciji (J. Silić, M. Turk, I. Lekov, M. Moskov). Svrstavanje alternanata u morfoneme provodi u okvirima morfoloških vrsta paradigmi morfonološkom analizom određene klase leksema prema vertikali (paradigmatska analiza) i prema horizontali (sintagmatska analiza). Takav joj postupak dopušta: 1. izdvajanje pojedinih alternanata i 2. izdvajanje morfonološki relevantnih pozicija u paradigmama. Iz morfonoloških pojava isključuje fonološke alternacije, jer se njihova uvjetovanost, kaže, izvodi iz pravila komplementarne fonemske distribucije, te se u njima ostvaruju alofonski odnosi u okviru fonema, a za realizaciju takvih odnosa, kaže, nije potrebno uvođenje morfema kao značenjskih jedinica (alteracije se provode automatski i na granici morfema i na sandhi-granici) Tumačenje alternacija jata u bugarskome jeziku kao fonološke alternacije zastupljeno je u morfonološkome opisu H. Aronson, a u tradicionalnim se bugarskim gramatikama alternacije jata svrstavaju u skupinu fonetskih promjena. Istražene prema morfonološkim kriterijima prikazanim tabelarno u svakome fragmentu oblikotvornih sustava dvaju jezika, alternacije jata pokazuju ograničavanje automatizma u okviru obličnih paradigmi s brojnim iznimkama, nisku ili nultu produktivnost, određen stupanj recesivnosti i fakultativan status u nekim morfonološkim pozicijama ili modelima, podložnost morfološkoj analogiji, što dokazuje njihovu morfonološku prirodu i zahtijeva uvrštavanje u morfonološke sustave i jednoga i drugoga jezika.
regresivnoga konteksta i suprasegmentne opreke maksimalne razlikovnosti/nerazlikovnosti u bugarskome jeziku te regresivnoga konteksta i opreke dug/kratak slog u hrvatskome jeziku razotkrivaju kontrastivnu tipologiju putova defonologizacije strukturno asimetričnoga fonema s niskom funkcionalnom vrijednošću, u skladu s unutarsustavskim tendencijama razvoja. Načelne tipološke razlike koje se ogledaju u genezi alternacija jata potvrđuju Jakobsonovu univerzaliju da konsonantska korelacija prema palatalnosti i vokalna politonija ne mogu funkcionirati istovremeno u fonološkim sustavima. Geneza alternacija vezana je uz dijakronijski presjek srednjobugarskoga i srednjohrvatskoga razdoblja, na kojemu su se fonologizirale kombinatorne i pozicijske inačice jata, dok su u sinkroniji alternacije jata transponirane u morfonološke sustave u kojima sudjeluju u morfonološkome markiranju funkcionalnosemantičkih opreka. Njihovo funkcioniranje ovisi o djelovanju analogije i o produktivnosti jezičnih kategorija, koje one naglašavaju segmentnom diferencijacijom leksičkih osnova.
remećenju etimoloških okvira alternacija u modelima za imperfektivizaciju u oba jezika. Sinkronija transformira dijakronijske zakonitosti za potrebe funkcionalnosemantičkih kategorija. Semantika upravlja oblikom, a morfonologija jata pokazuje načine na koje se dijakronijske zakonitosti iskorištavaju u funkcionalnosemantičke svrhe. 5. U imenskoj i glagolskoj paradigmatici alternacije jata doktorandica je razmotrila kao sastavnicu kompletnih markera sa složenom strukturom (fleksije + segmentne i suprasegmentne alternacije), prema kojima su morfološke vrste paradigmi podijeljene u morfonološke tipove prikazane grafijskim modelima. Morfonološku strukturu modela odredila je brojem segmentno diferenciranih varijanti osnove jednoga leksema ili klase leksema. Njihova morfonološka distribucija u paradigmi predočava morfonološku markiranost opreka u okviru funkcionalnosemantičkih kategorija, čijoj konfrontaciji u spomenutim jezicima prethodi opis svakoga morfonološkog fragmenta. Kompleksnost paradigmatskih markera kao oznaka funkcionalnosemantičkih kategorija svrstava fleksije u jezgrene, a morfonološka sredstva u periferijske modifikatore tih kategorija. U disertaciji je pokazano kako morfonološka markiranost funkcionalnosemantičkih kategorija alternacija jata u oba jezika ima nisku leksičku zastupljenost, pri čemu je većina alternacija neproduktivna ili s niskim stupnjem produktivnosti u okviru već u jeziku postojećih leksičkih morfema. U oblikotvornim sustavima dvaju jezika doktorandica je izdvojila stotinjak korijena - 106 u bugarskome i 110 u hrvatskome - i samo nekoliko gramatičkih nerelacijskih morfema u glagolskim osnovama - 4 u bugarskome i 2 u hrvatskome. Izvođenje leksema s istovjetnom morfonološkom strukturom u oba jezika omogućeno je u okvirima prefiksacije i kompozicije. Jedino se u modelima imperfektivizacije u oba jezika alternacije prenose na osnove bez etimološkoga jata. Morfonološki parametri u pojedinim fragmentima oblikotvornih sustava pokazuju izraženiju recesivnost alteracija jata u hrvatskome jeziku. 6. Doktorandica je utvrdila da kriteriji produktivnosti i leksičke zastupljenosti u morfonološkim sustavima dvaju jezika određuju središnje mjesto sufiksalnim alternacijama jata u glagolskoj paradigmatici, a da korijenske alternacije i u imenskoj i u glagolskoj paradigmatici ostaju izvan sustava. Visoku produktivnost imaju, kaže, samo one alternacije kod kojih je na planu izraza morfonološka alternanta izjednačena s eksponentom sufiksalnoga morfema. Sinkronijsko stanje u oba jezika potvrđuje univerzalnost i fakultativnost morfonoloških sredstava kao periferijskih modifikatora funkcionalnosemantičkih opreka naspram univerzalnosti i obvezatnosti gramatičkih morfema što ih čine jezgrenim modifikatorima jezičnih kategorija. Zaključak: Pristup je alternacijama jata kakav je primijenila Elena Stojanova nov i u bugarskome i u hrvatskome jezikoslovlju. I u bugarskim se i u hrvatskim gramatikama alternacijama jata dosad pristupalo bilo kao fonetskim bilo kao fonološkim pojavama. Kao morfonološkim se pojavama alternacijama jata u bugarskome jezikoslovlju do disertacije o kojoj je riječ nije govorilo. No ni u hrvatskome se jezikoslovlju nije govorilo tako sustavno, pogotovo kad je posrijedi imenička, pridjevska i glagolska paradigmatika. Upravo se u tome dijelu nalaze dragocjene upute kako pristupiti cjelini jatovske problematike. U njemu se nalaze i teorijske inovacije u vezi s odnosom dijakronije i sinkronije, posebno kad se govori o "remećenju etimoloških okvira" u modelima koje sugerira imperfektivizacija i u bugarskome i u hrvatskome jeziku. No i općenito je stav o tome odnosu (dijakronije i sinkronije) prihvatljiv. Tako je npr. kad se govori o genezi alternacija (u vezi s fonologizacijom kombinatornih i pozicijskih inačica jata) i o alternacijama transponiranim u morfonološke sustave u kojima "sudjeluju u morfonološkom markiranju funkcionalnosemantičkih opreka"). Tekst je disertacije u pravome smislu disertacijski. Njezina je autorica najprije utvrdila teorijske okvire u kojima će raspravu voditi, zatim je odabrala adekvatne metode i logički ih slijedila do kraja. Pritom je svoj diskurs opremila vrsnim metajezikom, u kojemu nema protuslovlja. U specifičnim područjima (kad je riječ npr. o pripadnosti alternacija ovomu ili onomu morfonološkom modelu) ima stavova koji mogu glasiti i drukčije. No o tome će biti govora na obrani. U skladu s onime što je rečeno: Doktorska je disertacija Elene Stojanove "Kontrastivna tipologija u bugarskome i hrvatskome jeziku - morfonološki aspekt" udovoljila svim načelima po kojima se disertacije rade, pa vam predlažemo da je prihvatite i da njezinoj autorici omogućite pristup njezinoj obrani. U Zagrebu, 29. ožujka 2004. Stručno povjerenstvo: dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof., predsjednik dr. sc. Josip Silić, red. prof., član dr. sc. Lili Laškova, doc., član SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET Predmet: Izvješće o doktorskom radu mr.sc. Nevenke Videk
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenoga 2003. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada mr. Nevenke Videk pod naslovom NAUK I DJELO FRANJE ASIŠKOGA U HRVATSKOME PJESNIŠTVU I PROZI OD 16. DO KRAJA 18. STOLJEĆA. Nakon što smo kao stručno povjerenstvo rad pročitali, procijenili i prosudili, podnosimo Fakultetskom vijeću ovo I z v j e š ć e Doktorski rad mr. sc. Nevenke Videk pod naslovom NAUK I DJELO FRANJE ASIŠKOGA U HRVATSKOME PJESNIŠTVU I PROZI OD 16. DO KRAJA 18. STOLJEĆA ima 289 stranica. Rad je, izuzev Uvoda, podijeljen na 10 poglavlja: I. Primjeri motivsko-tematskih preuzimanja u hrvatskome pjesništvu (32-41), II. Franjo Asiški u prigodničarsko-hagiografskom pjesništvu (42-61), III. Pjesništvo molitvoslovnoga sadržaja i izričaja u primjerima Petra Kneževića (62-78), IV. Franjo Asiški u molitvenim tekstovima (79-97), V. Franjo Asiški u vjerskoj pouci Marka Marulića (98-113), VI. Franjo Asiški u hrvatskoj propovjednoj prozi (114-212), VII. Franjo Asiški u katekizamskoj literaturi (213-224), VIII. Franjo Asiški u "hištorijama" Štefana Fučeka (225-232), IX. Odjeci bogoštovlja Franje Asiškoga u refleksivno-meditativnoj prozi Mihaila Radnića (233-243), X. Nasljedovanje franjevske duhovnosti u djelu Lovre Bračuljevića Uzao scerafinske (nafcki) goruche gliubavi... (244-258). Slijedi Zaključak (259-262), a zatim su navedeni Izvori i literatura (259-289). U opsežnom Uvodu (1-31), koji je podijeljen na pet odjelitih cjelina postavlja se problemsko-teorijski okvir i osnovni ciljevi rada. U odjeljku Franjo Asiški – nauk i djelo određuju se značajke, mjesto i značenje nauka i djela Franje Asiškoga unutar europskoga srednjovjekovnoga duhovnoga i kulturnoga, i posebice književnoga prostora, s obzirom na njegovu prisutnost u usmenom i pisanom stvaralaštvu. Doktorantica polazi od konstatacije da je duhovno i književno nadahnuće svetog Franje snažno opečatilo europsko duhovno i kulturno stvaralaštvo. Ističe da se ono širilo preko izvorne Franjine (doktorantica pridjev piše: franjevske!) pisane ostavštine i usmene predaje te našlo svoj izraz ne samo u službenim kultno-promotivnim crkveno-kanonskim tekstovima, svjedočenjima i sjećanjima Svečevih suvremenika, u prijepisima i zbirkama propovjednih tekstova nego i u djelima poznatih europskih književnih stvaralaca (Dantea, Jacoponea da Todi, T. Tassa, Manzonija, Lope de Vege). Iako nevelika opsega, pisana ostavština Franje Asiškoga jedan je od bitnih izvora za tumačenje i razumijevanje njegova duhovnoga nauka, ali i za sagledavanje veze s društveno-političkim i religioznim utjecajima i socio-kulturnom pozadinom vremena koje mu je prethodilo i u kojem je živio i djelovao. U pregledu pisane ostavštine Franje Asiškoga doktorantica upozorava na njezinu izvornu biblijsku utemeljenost i raznolikost u njoj primijenjenih književnih oblika te ističe osobni utjecaj Franje Asiškoga u stvaranju nove europske duhovnosti, posebice nakon utemeljenja franjevačkoga reda. U odjeljku Temeljne postavke, značajke i smisao nauka Franje Asiškoga tumači se Franjina duhovna doktrina s aspekta spoznaje Boga, koja je utemeljena na osobnom religioznom iskustvu, i Franjinoj viziji čovjeka i njegova odnosa prema svijetu. U odjeljku Franjo Asiški u hrvatskoj književnosti doktorantica navodi primjere franjevačkoga nadahnuća i tragove duhovnoga nasljeđa u hrvatskoj srednjovjekovnoj glagoljskoj pismenosti i književnosti. Doktorantica je postavila sebi zadatak i cilj: analizirati utjecaje nauka i djela Franje Asiškoga u nekim djelima hrvatske nabožne književnosti od 16. do kraja 18. stoljeća. U odjeljku Bibliografski popis analizirane građe prema žanrovskim kategorijama navode se pisci i djela koji su predmet analize, a u odjeljku Pokušaj određenja glavnih elemenata žanrovskih oblika doktorantica izdvaja nekoliko žanrovskih modela: životopisno-hagiografski model, hagiografsko-prigodničarski pjesnički oblici, molitvoslovno pjesništvo, molitveni tekstovi, propovjedna proza, katehetsko-katekizamska proza, refleksivno-meditativna proza i "hištorije" te navodi njihove glavne značajke s aspekta nekih općih teoretskih žanrovskih određenja, ali i specifičnih ili pojedinačnih inačica s obzirom na analitičke rezultate unutar svoga rada. Taj nacrt provodi se temeljito u poglavljima doktorskoga rada, kako slijedi. U prvom poglavlju Primjeri motivsko-tematskih preuzimanja u hrvatskome pjesništvu - uočavaju se i analiziraju primjeri motivsko-tematske povezanosti nauka i djela Franje Asiškoga i pjesničkih tekstova Ilije Crijevića, Jerolima Kavanjina i Antuna Kanižlića. Ilija Crijević se u primjeru Franje Asiškoga koristi jednim od najučestalijih motiva franjevačkoga motivskoga ciklusa – motivom stigmatizacije, koji ugrađuje u latinsku pjesmu Bratu Franji (za pjesničko umijeće) kao potvrdu svoje pjesničke teze o božanskom podrijetlu pjesništva. U djelu Jerolima Kavanjina Bogatstvo i uboštvo prepoznatljivi su franjevački motivi čistoće, poniznosti i serafske ljubavi. U pjesničkom opusu Antuna Kanižlića prepoznatljiva je upotreba stereotipnoga franjevačkoga motivsko-tematskoga gradiva, ali ono uključuje i primjenu zanimljivih stilskih postupaka s izrazitim priklonom estetskom efektu. Izbor Crijevićevih, Kavanjinovih i Kanižlićevih motiva iz franjevačkoga motivsko-tematskoga ciklusa potvrđuje navezivanje na srednjoeuropsku duhovnu tradiciju, a kod Antuna Kanižlića i upotreba motiva mističkoga sjedinjenja s Kristom, što upućuje na stariju pjesničku tradiciju, upravo na Ignjata Đurđevića i njegov motiv sličnoga nadahnuća u spjevu Uzdasi Mandaljene pokornice. U drugom poglavlju Franjo Asiški u prigodničarsko-hagiografskom pjesništvu doktorantica otkriva ponavljanje istih motivsko-tematskih konstanti kao tzv. istovjetnih mjesta, ili loci communes u pjesničkim ostvarenjima Stipana Margitića Markovca, Tome Babića, Petra Kneževića i Emerika Pavića te konstatira da je riječ o prigodničarsko-hagiografskom pjesničkom modelu s istaknutom funkcijom angažirane kršćanske poruke. Usporedbom i analizom pjesničkih tekstova tih pisaca doktorantica uočava da je lik Franje Asiškoga u njihovom tematskom središtu te konstatira podudarnost u izboru motiva i tema, a uočava i neke razlike u variranju pjesničkih postupaka. U svim promatranim pjesničkim predlošcima korišteni su različiti elementi - apostrofe, komentari, očuđenje sadržaja - ali uvijek s istom funkcijom isticanja svetačke djelatne vrline i moralno-vjerske poruke. Posebice se promatraju motivsko-tematske varijacije na sadržajnoj razini i tipizirani retorički klišeji u razradbi hagiografskoga predloška u prigodnicama o svetoj Klari Asiškoj. Likovi Franje Asiškoga i Klare Asiške signirani su tipičnim retoričkim klišejima, stalnim atributima i općim oznakama. Doktorantica na osnovu analize tih tekstova zaključuje da je riječ o pjesničkim preuzimanjima iz istih izvora, i s istim didaktičnim ciljevima (slavljenje svetačkoga reprezentanta i utjecanje svecu kao putokazu kršćanskoga spasenja). Zaključak je da se pjesmotvori Stipana Margitića Markovca, Tome Babića, Petra Kneževića i Emerika Pavića uklapaju u poetiku hrvatskoga nabožnoga pjesništva koje nastavlja liniju srednjovjekovne crkvene poezije sadržajno povezane s crkvenim obredima, običajima i vjerskom praksom. Treće poglavlje naslovljeno je Pjesništvo molitvoslovnoga sadržaja i izričaja u primjerima Petra Kneževića. U njemu se obrađuju teme Krista, Blažene Djevice Marije i pohvale Stvoritelju u tekstovima ovoga znamenitog franjevačkog pisca iz Dalmacije. U četvrtom poglavlju Franjo Asiški u molitvenim tekstovima izdvajaju se primjeri hrvatske molitvene proze s temom sv. Franje Asiškoga u nekoliko molitvenih oblika: prosidbeni, hvalidbeni i zagovorni te kombinirani oblici. U odjeljku Molitve prošnje Katarine Zrinske, Antuna Josipa Knezovića i dubrovačkih klarisa analiziraju se prosidbeni molitveni sadržaji i utvrđuju se istovjetnost molitvenih postupaka i postojanje ustaljenih molitvenih obrazaca s obzirom na njihovu prigodno-praktičnu svrhu. Osim motivsko-tematskih uočavaju se i jezično-stilske sličnosti ili istovjetnosti, osobito u izboru leksika i stilskih sredstava, koja su karakteristična za srednjovjekovni ali i barokni figuralni književnostilski repertoar. U odjeljku Apostrofičko-hvalidbeni zaziv Franje Asiškoga u molitvama Katarine Zrinske, Juraja Muliha i Antuna Kanižlića razmatraju se primjeri izrazitije barokne retorike koja se očituje na jezično-stilskoj razini izborom barokiziranih stilskih sredstava i figura (epiteti i imeničke oznake, hiperbolički izričaji, toposi neizrecivosti, ponavljanja i kumulacije), a potvrđuju se i pučko-folklorni leksički utjecaji. Doktorantica smatra da su nauk i djelo Franje Asiškoga u promatranim molitvenim predlošcima realizirani s obzirom na njegovu svetačku osobnost, i to na međusobnom prepletu načela imitabilnosti i protektabilnosti na kojima se temelje svi navedeni molitveni oblici. U odjeljku "Litanie od S. Francefka Serafinskoga" i "Molitva Prifvetomu Trojfftvu" Emerika Pavića analiziraju se primjeri litanijske i individualne prosidbeno-zavjetne molitve, u kojima se mogu uočiti barokizirane kumulacije i gradacije bogoštovnih elemenata. Drukčije postupa Ivan Ančić u Svitlosti karstianskoj. U odjeljku Praktični molitveni obrazac s Franjom Asiškim Lovre Bračuljevića razmatra se molitveni obrazac prosidbeno-zavjetne (ili zakletvene) molitve te zaključuje da je Bračuljevićevo djelo u obradbi teme o svetome Franji podređeno moralizatorsko-didaktičnoj, tj. izrazito praktičnoj namjeni. U petom poglavlju Franjo Asiški u vjerskoj pouci Marka Marulića doktorantica istražuje prisutnost nauka i djela Franje Asiškoga u izabranim poglavljima Marulićeva djela De Institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Pouke za čestit život po primjerima svetaca) i to na sadržajnoj razini, u dvije varijante. U odjeljku Preuzimanje motiva i elementi narativnoga postupka razmatra primjere o Franji Asiškom u kojima se glavnim motivima promiče i ilustrira određena tematska jezgra. Pritom svaki primjer o svetom Franji čini zasebnu i zaokruženu cjelinu unutar određenoga tematskoga područja. U odjeljku Primjeri motivsko-tematske povezanosti s naukom Franje Asiškoga doktorantica analizira kako je motivsko-tematski izbor o svetom Franji u Marulićevu djelu potekao iz franjevačkih izvora. Na temelju usporedbe nekih Marulićevih poglavlja sa Spisima Franje Asiškoga izdvajaju se glavne motivsko-tematske paralele (davanje i prošnja milostinje, izbjegavanje isprazne slave, čuvanje siromaštva, naučavanje evenđelja, iskazivanje časti svećenicima, druženje i izbjegavanje društva, odnos prema ženama, odijevanje i njega tijela, kažnjavanje tijela, šutljivost i umjernost u govoru, pokajanje) kojima se potvrđuje i neposredna i posredna povezanost djela Marka Marulića s naukom i djelom Franje Asiškoga. Doktorantica ističe i unutarnju motivsko-tematsku, odnosnu duhovnu vezu, koja se očituje u bliskosti Marulićeva i Svečeva svjetonazora. Smatra da Marko Marulić nudi istu spasenjsku poruku kao i Franjo Asiški, te na temelju uočenih poveznica u obliku moralno-teološkoga koncepta, kreacionističkoga shvaćanja Boga, soteriološke uloge Krista i njegova odnosa prema čovjeku konstatira da su poruke Marulićeve Institucije bliske teološkim i moralno-etičkim poimanjima svetoga Franje. Šesto poglavlje pod naslovom Franjo Asiški u hrvatskoj propovjednoj prozi, je najopsežnije (114-212) i ima osam odjeljaka. Prvi, uvodni odjeljak Opće značajke hrvatskoga propovjednoga žanra polazi od općenitih teoretskih značajki propovjednoga žanra, koji se u pokušaju određenja hrvatske inačice propovjednoga izričaja o svetome Franji, nastoji sagledati u okvirima začetaka pismenosti i književno-povijesnih i duhovnih kretanja unutar hrvatskoga nabožnoga korpusa. Doktorantica drži da se s obzirom na vrlo duboke korijene hrvatske propovjedne proze, kao i na višestoljetnu djelatnost franjevačkog reda i širenje nauka Franje Asiškoga u hrvatskim krajevima, može pratiti razvoj i utjecaj franjevačke propovjedne prakse ali i mjesto Franjine svetačke pojave unutar općih propovjednih tijekova. Nakon kraće eksplikacije osnovnih obilježja, smisla, stila te ciljeva i zadataka izvorne franjevske propovijedi, doktorantica napominje da se ta propovijed u razvijanju svoga propovjednoga izričaja, poput ostalih književnih oblika, prilagođivala zahtjevima vremena u kojem je nastala i kojima se kroz stoljeća razvijala. Analizirala je propovijedi Franje Glavinića, Hilariona Gašparotija, Štefana Zagrebca, Đure Rapića, Emerika Pavića, Filipa Lastrića i drugih hrvatskih pisaca propovijedi, te navela brojne tekstualne potvrde i potkrijepe. Zaključnim postavkama doktorantica zaokružuje ovu široko zasnovanu cjelinu o propovjednom žanru te konstatira da propovijed o Franji Asiškome ne traga za novim motivsko-tematskim područjima, nego uglavnom preoblikuje naslijeđeno. Hrvatska propovijed o Franji Asiškome uzima građu iz ustaljenoga životopisno-legendarnoga kruga, pa su učestala ponavljanja motiva i tema, te tako nastaju svojevrsne motivsko-tematske konstante. Zbog poučne namjene propovjedna proza je redovito strukturirana formulama izravnoga obraćanja vjerničkom auditoriju, a temeljni cilj joj je poticanje štovanja Sveca kao savršenoga vjerničkoga uzora. Po svojim temeljnim žanrovskim značajkama, ideološkoj namjeri i religiozno-didaktično-moralnoj svrsi, ta djela pripadaju oblicima angažirane proze, a po specifičnom načinu motivsko-tematske obradbe, izborom i porabom jezično-stilskih sredstava i postupaka te strukturiranjem ponuđenoga svjetonazora ostvaruju se i kao književno-estetske vrijednosti. Sedmo poglavlje Franjo Asiški u katehetsko-katekizamskoj literaturi u tri odjeljka razmatra se zastupljenost nauka, djela i svetačke pojave Franje Asiškoga u crkvenoj katehetskoj literaturi te se na primjerima katekizama Juraja Muliha, Inocenta Grgića i u katehetskoj propovijedi Jerolima Filipovića pokazuje kako Franjo Asiški postaje ilustrativnim te imitabilnim svetačkim modelom. Svetački lik Franje Asiškoga u katehetsko-katekizamskim tekstovima funkcionira na razini oprimjerenja, ilustracija i potvrda određenih vjerskih postavki, a njegova pojava, djelo i nauk u funkciji su navješćivanja evanđeoske i spasenjske poruke. U osmom poglavlju Franjo Asiški u "hištorijama" Štefana Fučeka opisuje se zastupljenost franjevskih elemenata u posebnom obliku propovjedne proze - "hištorijama" tj. pripovjednim oblicima bliskim hagiografskim uzorcima, koji unatoč obilja elemenata čudesnoga i fantastičnoga, imaju i homiletske značajke. Franjo Asiški pojavljuje se u Hištorijama Štefana Fučeka u verziji koja potječe iz Cvjetića Svetog Franje, donekle prilagođena suvremenim uzorima, uz neke stalne motive iz srednjovjekovnih životopisa. Fučekovi primjeri o Franji Asiškom slikoviti su načini poticanja vjernika na razmišljanje o nekim vjerskim i općim pitanjima: prolaznost života, smrti pokora, obraćenje. Osim što su primjeri homiletske proze, "hištorije" Štefana Fučeka sadržavaju i elemente literarne obradbe hagiografske građe, što je vidljivo i u porabi motivsko-tematskih elemenata o Asiškom svecu. Deveto poglavlje Odjeci bogoštovlja Franje Asiškoga u refleksivno-meditativnoj prozi Mihaila Radnića bavi se usporedbom nauka Franje Asiškoga iz njegovih Spisa s filozofsko-teološko koncipiranim razmatranjima Mihaila Radnića u djelu Razmiscglagna pribogomiona od gliubavi Boxye. Razmatranja Mihaila Radnića, poput propovijedi, pretpostavljaju naslovljenika, čitatelja, a kao primjeri lirski intoniranoga molitveno-meditativnoga govora mogu se usporediti s molitveno-pjesničkim izričajem i teološkim pojmovljem svetoga Franje. Te su proze usko povezane sa Spisima Franje Asiškoga, i to na razini filozofsko-teološkoj, motivsko-tematskoj te leksičko-stilskoj. Naglašena emotivnost Radnićeva meditativnoga svijeta bliska je lirskoj refleksiji svetoga Franje. U desetom poglavlju Nasljedovanje franjevske duhovnosti u djelu Lovre Bračuljevića "Uzao scerafinske (nafcki) goruche gliubavi..." u tri odjeljka obrađuju se motivsko-tematskoga kompleks, žanrovsko-stilska raznolikost i pripovjedački postupak u praktično-poučnom priručniku franjevca Lovre Bračuljevića, i to s obzirom na Spise sv. Franje. Nauk i djelo Franje Asiškoga u tom su djelu zastupljeni u teoretskim razmatranjima i razradbi franjevačkih pravila, koja su svojevrsna parafraza pravila zapisanih u Svečevim Spisima te iz njih izvedenih pravila franjevačkog reda svih nominacija. Bračuljevićev se priručnik naslanja i na životopisno-hagiografske i martirološke sadržaje, koji su prisutni u molitvenim primjerima, molitvoslovnom izričaju i u parafrazama drugih franjevačkih izvora. Posebice uočava Svečev odnos prema Bogu i franjevačkom bratstvu. Po tome je Uzao Lovre Bračuljevića književnoumjetnički strukturirano djelo, s istaknutim vjersko-utilitarnim obilježjem. U zaključnom poglavlju doktorantica ukratko rekapitulira temeljne sadržajne sastavnice rada te sintetizira i priopćuje rezultate analize prethodnih deset poglavlja. Zaključuje da je hrvatsko književno stvaralaštvo od 16. do kraja 18. st. snažno prožeto naukom i djelom Franje Asiškoga u djelima utilitarno-nabožno-poučnoga korpusa te u nekim tekstovima umjetničke poezije. U analiziranim pjesničkim i proznim djelima 16.-18. stoljeća utjecaj nauka i djela Franje Asiškoga oblikovao se na nekoliko načina, od kojih se mogu izdvojiti opisi i prikazi njegove svetačke osobnosti, književna prilagodba Svečeve pisane poruke iz njegovih Spisa, tradiranje životopisno-hagiografskoga gradiva, razvijanje i interpretaciju duhovne i teološke misli svetog Franje te misli franjevačkih životopisaca i naučitelja. Na sadržajnoj razini uočljiva je motivsko-tematska ograničenost i u pjesništvu i u prozi. U izboru tema i motiva primjetne su sadržajne i leksičko-stilske podudarnosti, ponavljanja i mehanička preuzimanja. Zavisno pak o stupnju autorske inventivnosti i participiranja u poetičkim postupcima određenih književnih razdoblja - baroka, prosvjetiteljstva ili pučke usmene tradicije - ti se tekstovi međusobno razlikuju. Najizrazitija je prisutnost Franje Asiškoga i njegova nauka u propovjednoj prozi. Ona najčešće slijedi model životopisa i obiluje biografsko-hagiografskim podatcima koje interpretira po vlastitoj logici. Hrvatsko pjesništvo i proza od 16. do kraja 18. stoljeća s obzirom na nauk i djelo Franje Asiškoga kreće se unutar ustaljenih motivsko-tematskih okvira kakve je zadao srednjovjekovni životopisno-hagiografski kanon. Svi promatrani pjesnički i prozni oblici s Franjom Asiškim kao tematskim središtem, ili samo kao jednim od motivsko-tematskih elemenata, nasljeduju tradicionalno srednjovjekovno franjevačko gradivo. Hrvatska književnost promatranoga razdoblja bila je poput ostalih europskih književnosti recepcijski djelatna i osjetljiva prema fenomenu franjevačkoga duhovnoga nasljeđa, a posebice prema svetačkoj osobnosti, duhovno-teološkoj misli, nauku i djelu Franje Asiškoga kao nezaobilaznoj sastavnici europske srednjovjekovne kulturno-povijesne te kršćanske književne baštine. Hrvatsko književno stvaralaštvo s tematikom o svetom Franji - u odnosu prema europskom - ostvaruje se unutar istih sadržajnih, književnoestetskih i žanrovskih kategorija, te tako ravnopravno sudjeluje u tijekovima zapadnoeuropske kršćanske književne tradicije. Zaključak: Doktorantica se u svome radu koristila velikim brojem izvora kao i bogatom literaturom o svetom Franji, njegovu nauku i djelu i njegovoj prisutnosti u hrvatskoj kulturi i književnosti. Njezin se doktorski rad temelji na analitičkom čitanju, opisivanju i interpretaciji reprezentativnih primjera hrvatske književnosti od 16. do 18 stoljeća, a potom i na sintetičkom uoblikovanju dobivenih spoznaja. Književne predloške razvrstava kronološki a djelomice i regionalno, i to prema žanrovskoj pripadnosti. Utvrđuje da je propovijed najzastupljeniji prozni oblik s primjerima utjecaja nauka i djela Franje Asiškoga. Začuđuje stoga što joj je izbjeglo spomenuti i obraditi izdanje Cvjetića u Starim piscima hrvatskim (40, 1987) u knjizi Hrvatska proza Marulićeva vremena II, koju je za tisak priredio Josip Hamm. Poneka ponavljanja građe, bez obzira što su promatrana s drugoga gledišta, donekle smetaju u praćenju složene i bogate građe koju je u svom radu obradila. Iz svega izloženoga razvidno je kako se mr.sc. Nevenka Videk radom Nauk i djelo Franje Asiškog u hrvatskome pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća iskazala kao vrsna istraživačica na polju vrlo složenih književno-povijesnih zadataka. Njezin doktorski rad pokazuje kako se dobro uputila i u književno-povijesnu i komparatističku situaciju različitih razdoblja stare hrvatske književnosti, te da zna uspostaviti relacije među djelima iz različitih perioda, te da ih zna kontekstualizirati i interpretirati. Njezin rad svjedoči da ona ima u svom istraživanju uvijek na pameti europski kontekst hrvatske književnosti, i da u tom kontekstu traži i pronalazi srodne poticaje. Nevenka Videk pokazala je u ovoj radnji dobro književno-povijesno znanje koje joj je pomoglo da je djela o kojima je raspravljala dobro opisala, ocijenila, i procijenila. Prijedlog: Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ovaj naš izvještaj odobri, a mr. sc. Neveku Videk uputi na nastavak postupka, to jest obranu radnje u cilju stjecanja doktorata znanosti. 1. Akademik Josip Bratulić, red. prof. predsjednik povjerenstva 2. Akademik Mirko Tomasović član povjerenstva 3. dr. sc. Ivan Golub, red. prof. Katoličkog bogoslovnog fakuteta član povjerenstva Zagreb, 2. travnja 2004. Dr. sc. Dubravka Oraić Tolić, red. prof. Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof. Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.
Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3 Predmet: Mr. sc. Dubravka Zima Yüklə 1,94 Mb. Dostları ilə paylaş:
|