I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja

S K U P N O I Z V J E Š Ć E

Magistarski rad Kristine Vučković pod naslovom Padežne gramatike i razumijevanje hrvatskog jezika sadrži 180 stranica. Rad obuhvaća jedanaest poglavlja, jedanaest stranica s popisom literature, dvanaest priloga s tablicama, slikama i popisom kratica.

U 'Uvodu' magistrandica ističe razliku između dubinske i površinske analize rečenice kao i razliku uporabe pojma padež na tim dvjema razinama. Stoga predlaže istraživanje čija je krajnja svrha ustanoviti koja je padežna analiza rečenice primjerenija računalnoj padežnoj obradi hrvatskog jezika.
Drugo poglavlje 'Padeži kroz povijest' opisuje uporabu, popise i opise površinskih i dubinskih padeža.
Treće poglavlje 'Padeži' iscrpnije prikazuje površinske, dubinske i apstraktne padeže.

Četvrto poglavlje 'Tesnièreov model' obrađuje Tesnièreov model opisa rečenice kao inspiraciju kasnijemu Fillmoreovu prijedlogu padežne gramatike. U ovom je poglavlju detaljnije opisana središnja uloga glagola u rečenici i teorija valentnosti.

Peto poglavlje 'Fillmoreov model' detaljno prikazuje Fillmoreove padežne gramatike, njegove dubinske strukture, padežni sustav, padežne okvire i skup pravila koja povezuju dubinsku s površinskom strukturom.
Šesto poglavlje 'Chafeov model' prikazuje semantičku strukturu rečenice kako je opisuje Chafe, njegov padežni sustav od sedam dubinskih padeža te pet tipova glagola (osnovni, iskustveni, korisnički, dopunjivi i lokativni glagoli).
Sedmo poglavlje 'Andersonov model' prikazuje lokalistički pristup padežnoj gramatici koja se ponajprije temelji na pojmovima lokacije i pravca. Andersonov model sastoji se od svega četiri dubinska padeža uz koje se koristi pravilima potkategorizacije, ovisnosti i transformacijska pravila kako bi opisao šest osnovnih površinskih struktura. Prikrivene padežne uloge obvezatan su dio Andersonova modela i, ovisno o tipu uloge, pojavljuju se u različitim parovima.
Osmo poglavlje 'Cookov model' opisuje posljednji u radu obrađeni dubinski padežni sustav. Taj se model temelji na radovima Fillmorea, Chafea i Andersona iz kojih je Cook pokušao izvući ono najbolje. Taj matrični model padežne gramatike sastoji se od pet dubinskih padeža, dvanaest padežnih okvira, derivacija za dobivanje glagolskih oblika te teorije prikrivenih padežnih uloga koja objašnjava nejednakosti između dubinske i površinske strukture rečenice.
Deveto poglavlje 'Padeži i hrvatski jezik' sadrži pregled površinskoga padežnog sustava hrvatskog jezika. Magistrandica površinski padežni sustav hrvatskog jezika analizira u odnosu na padežne nastavke i prijedloge koji se mogu (ili ne mogu) naći uz pojedine padeže. Nakon analize dolazi do zaključka da je od ukupno 55 različitih padežnih kombinacija: njih 27 moguće jednoznačno identificirati u cijelosti, dok se u preostalim kombinacijama (njih 28) problem pojavljuje u identificiranju sljedećih parova: nominativ – vokativ, genitiv – akuzativ, genitiv – lokativ i genitiv – instrumental. U ostalim potpoglavljima prikazana je primjena četiriju navedenih modela dubinskih padeža na rečenicu hrvatskog jezika.
Deseto poglavlje 'Primjena D-padežnih teorija' prikazuje područja u kojima je padežna gramatika našla svoju primjenu (računalna lingvistika, fizika, tagmemska analiza, računalne simulacije, teorija učenja jezika).
Jedanaesto poglavlje 'Zaključak' sažima rečeno i iznosi znanstveni rezultat rada. Magistrandica zaključuje da je postojeći površinski padežni sustav hrvatskog jezika dostatan za njegovu računalnu padežnu analizu (ako ne dostatan, onda sigurno najbolji). Daljnji rad na tom području trebao bi naći rješenja za preostale probleme.
U dvanaestom je poglavlju 'Literatura' opsežan popis citirane literature i izvora.
U poglavlju 'Prilozi' dvanaest je priloga nakon kojih slijedi sažetak (na hrvatskom i engleskom jeziku) te životopis.
Na temelju iznesenog u ovom izvješću predlažemo sljedeću

Ocjenu

Magistarski rad Kristine Vučković pod naslovom Padežne gramatike i razumijevanje hrvatskog jezika pokazuje da je autorica u svojem istraživanju primijenila i svladala metodologiju znanstvenoistraživačkog rada.

Magistrandica je na osnovu proučavanja odgovarajuće literature i analize podataka dobivenih detaljnim proučavanjem došla do rezultata koji je primjereno analitički iscrpan i predstavlja temelj za daljnje praćenje teme.
Na temelju izloženoga predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Kristine Vučković pod naslovom Padežne gramatike i razumijevanje hrvatskog jezika i dopusti daljnji postupak obrane.

U Zagrebu 02. travnja 2004.

Stručno povjerenstvo:

Dr.sc. Milan Mihaljević, Staroslavenski institut,

predsjednik povjerenstva

Dr.sc. Marko Tadić, izv.prof.

član povjerenstva

Dr.sc. Zdravko Dovedan, izv.prof.

član povjerenstva

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA KROATISTIKU

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Jelene Rudež

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: Izvješće stručnoga povjerenstva o ocjeni magistarskog rada

Jelene Rudež

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 9. veljače 2004. imenovalo je stručno povjerenstvo: dr. sc. Julijana Matanović, doc., dr. sc.Vlado Pandžić, red. prof., dr. sc. Vladimir Biti, red. prof., dr. sc. Zvonimir Knezović, red. prof., i dr. sc. Ana Pintarić, red. prof. Pedagoškog fakulteta u Osijeku.

Stručno povjerenstvo podnosi ovo skupno

I Z V J E Š Ć E

Jelena Rudež rođena je u Splitu, 20. ožujka 1973. Godine 1991. maturirala je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1996. kroatistiku te stekla zvanje profesora hrvatskog jezika i književnosti. Iste godine upisala je poslijediplomski studij iz književnosti. Nekoliko mjeseci predavala je hrvatski jezik i književnost u XV. gimnaziji u Zagrebu, a u ožujku 1997. zaposlila se u Odjelu za humanističke programe Ministarstva razvitka i obnove te u Odjelu za kulturu, prosvjetu i znanost Ministarstva vanjskih poslova. Sudjelovala je na međunarodnim konferencijama posvećenim kulturološkoj tematici; bila je nositeljica projekta Patrimonie de la Passione des les Jeunes (Amiens, Francuska, 2001.); dva mjeseca radila u Veroni (ESSU sveučilište, Italija) u okviru razmjene kulturnih djelatnika. Od travnja 2001. do studenog 2003. kao znanstvena novakinja, odnosno mlađa asistentica, radila je na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Zagrebu. Pisala je pojmove-natuknice iz teorije književnosti za novu Hrvatsku enciklopediju. U listopadu 2001. izlagala je na međunarodnoj semiotičkoj konferenciji u Beču, a naslov je njezina rada: Forging Selves: A Recent Remapping of the Croatian Socio-cultural Paradigm. U svibnju 2002. sudjelovala je u organizaciji međunarodne konferencije “Framing Contingency-History and Heterology” u Dubrovniku. U lipnju 2003. u Zagrebu., kao vanjska suradnica, pomagala je u organizaciji međunarodne konferencije “Universal Declaration on the Human Genome and Human Rights…”, u organizaciji Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO i HAZU. Od studenog 2003. ponovno je zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova.

Magistarski rad Jelene Rudež pod naslovom Biblioterapija ima ukupno 156 stranica računalnog ispisa. Na početku je Predgovor (str. 1-3.). Slijede poglavlja Uvod (u biblioterapiju) (str. 4-39.), Metodologija biblioterapije (str. 49-79.), Književnoteorisjka osnova biblioterapije (str. 80-94.), Biblioterapija: sprega znanosti i umjetnosti; čitanje, poezioterapija i utjecaj ritma na čovjeka(str. 95-105.), Primjena biblioterapije(str. 106-113.), Biblioterapijski eksperiment u dječjoj čitanci (str. 114.128.), Kako razlučiti biblioterapiju od "biblioterapije" (str. 129-135.) , a na kraju je Zaključak (str. 136-142.), Literatura (str.143-149.), Sažetak (na hrvatskom i engleskom jeziku), Ključne riječi (na hrvatskom i engleskom jeziku), kratak Životopis i Sadržaj.

U Predgovoru se jezgrovito i svrhovito određuje tema, najavljuje širina problematike, apostrofiraju načela čitanja književnog teksta kao mogućnosti terapije, izdvajaju imena znanstvenika koji su dali najznačajnije doprinose istraživanju biblioterapije, ističu procesi što ih izaziva čitanje književnih tekstova te naznačuju korijeni biblioterapije.

Prvo poglavlje pod naslovom Uvod (u biblioterapiju) sastoji se od četiri potpoglavlja. U prvom Definicija termina "biblioterapija"; koncepti i ciljevi biblioterapije - nakon jednostavna određenja pojma i apostrofiranja Aristotelove analize oslabađanja emocija izazvanih recepcijom tragedije – navodi definicije i koncepcije najrelevantnijih istraživača biblioterapije, medicinara, psihologa i teoretičara književnosti: Samuela Crothersa, L. H. Twefforta, Kennetha Appela, Louisa Gottschalke, Louise Rosenblatt, Caroline Shrodes i dr.

Potpoglavlje Biblioterapija – razvojni tijek: od mita do institucionalizacije donosi iscrpno obrazlaganje primjera uporabe književnosti kao sredstva emocionalnog rasterećenja ili odgojnoga sredstva od antike pa do prvih institucionalnih prihvaćanja biblioterapije kao pomoćne discipline u medicini. Primjenom komparativne metode, usporedbama podudarnosti i razlika, istraživanje se smješta u povijesni i sociokulturni kontekst. Može se reći da je pristupnica na temelju analize oblikovala prikladan pregled i usmjerila na obzore očekivanih proučavanja povijesti biblioterapije.

U potpoglavlju Sprega dječje književnosti i biblioterapije te razvojni put biblioterapije kroz 20. stoljeće povezuju se i analiziraju prvi didaktični primjeri biblioterapije mladeži. Donosi se i zanimljiv pregled suvremene književne tematike namijenjene izrijekom adolescentima. Analitičko-sintetička metodologija dopunjena je i empirijskim istraživanjima. Kvantitativnom i kvalitativnom raščlambom rezultata i solidnom interpretacijom došla je do zanimljivih spoznaja o ulozi dječje književnosti u biblioterapiji.

U potpoglavlju Hrvatska dječja književnost nastojala je pristupnica napraviti pregled djela istaknutih hrvatskih dječjih pisaca i likova ("junaka") njihovih književnih djela koji su utjecali na mnoge mlade naraštaje. Iznosi i obrazlaže tvrdnje da je bilo pisaca koji su izravno željeli poučavati, utjecati na mladež, te kao zanimljivost ističe da su mnogi pisci bili učitelji. Interpretira rezultate istraživanja uloge hrvatske dječje književnosti temeljeći zaključke na nedvojbenim činjenicama. Poklanja posebnu pozornost učeničkoj nezainteresiranosti za dječju književnost koja otvoreno nudi pouke te zaključuje da je utjecajnija dječja književnost koja nenametljivo nudi smjerokaze. Zanimljivo je predstavila promišljanje i istraživanje zapostavljene problematike recepcije dječje književnosti i istodobno ukazala na putove razvijanja učeničke književne osjetljivosti i interesa potrebnih za spoznaju i prihvaćanje stalnih književnih vrijednosti. Nastojala je razotkriti mijene dječjih recepcijskih sposobnosti te je stupnjevala bliskost knjige djeci. Raspravljajući o estetici prihvaćanja i utjecaja dječje knjige, upućuje i na razvrstavanje mladih recipijenata. Ovo je potpoglavlje prepoznatljivo utemeljeno na teorijama recepcije. Pridonosi traženju novih, svrhovitih putova dječje recepcije književnosti te u okviru toga i biblioterapije.

Poglavlje Metodologija biblioterapije sastoji se od pet potpoglavlja: Filozofski temelj biblioterapije, Biblioterapeutska metoda, Biblioterapeutske sastavnice, Odabir biblioterapijskih priča/tekstova i Tehnike učenja priča i pripovijedanja. Ponajprije se razlažu teorijske postavke biblioterapije, zatim njezine psihologijske temeljnice te biblioterapijski model koji je predstavljen po etapama procesa što se zbiva tijekom čitanja književnih djela. Ukratko je obrazložena filozofska poveznica između "čovjekove-čitateljeve dinamičke biti" i njegove potrebe za konstantnim stvaralaštvom kao paralelom s čitanjem, "nikad dovršenim umjetničkim činom". Donosi se prikaz i analiza tehnika, odnosno metodoloških obrazaca biblioterapije. Određuje se i analizira primjena i korisnost književnih djela. Ukazuje se i na granice biblioterapije kojima treba obratiti pozornost tijekom konkretne primjene. Analiziraju se djelatnosti nakon čitanja književnih djela. Posebice se ističu prozne vrste pogodne za biblioterapiju. Usporedbe nekadašnjih i suvremenih recepcija omogućile su nedvojbene zaključke koji postaju oslonci u oblikovanju ambicioznih modela s biblioterapeutskom svrhom.

U četvrtom poglavlju koje nosi naziv Književnoteorijska osnova biblioterapije predstavljena je analiza književnih teorija recepcije, kojoj je "začetnik Aristotel" kako pristupnica navodi, u središtu su pozornosti djela Hansa Roberta Jaussa, Romana Ingardena, Wolfganga Isera, a dovode se u svezu s djelima Stanleya Fisha, Umberta Eca i Rolanda Barthesa. Raščlanjuje se više puta apostrofirana duboka sveza biblioterapije i teorije recepcije. Ukazuje se na djelatnu čitateljevu ulogu u životu književnoga djela pa i u samom procesu stvaranja književnoga djela, odnosno dvosmjernost djelovanja između čitatelja i teksta, te se istodobno razotkrivaju korijeni teoriji recepcije književnosti. U sintetskom oblikovanju završnice poglavlja učvršćuje se dokumentarnost prikladnim ilustracijama, dobro selekcioniranim navodima. Ovo poglavlje zaslužuje posebnu pozornost jer nudi i izrazito originalne tvrdnje o ulozi književnosti u ljudskom životu.

Poglavlje Biblioterapija: Sprega znanosti i umjetnosti; čitanje, poezioterapija i utjecaj ritma na čovjeka donosi raspravljanje o poeziji kao mogućnosti "emocionalne terapije". Ponajviše se raspravlja o utjecaju ritma na čovjeka te ubjašnjava “izo princip” na kojemu počiva poezioterapija. Traga se djelomice i za odgovorima na pitanja suodnosa čovjeka i književnosti u današnjoj vizualiziranoj komunikaciji što je omogućuju moderna sredstva priopćivanja. Pažljivo se razotkrivaju mogućnosti racionalnijega korištenja teksta kao poticaja za svrhovitu recepciju književnih djela s terapeutskom svrhom.
U posebno važnom šestom poglavlju pod naslovom Primjena biblioterapije razmatraju se konkretni primjeri biblioterapije u vrtićima, školama ("u različitim društvenim kontekstima") i bolnicama. Sadrži rezultate raščlambe uloge biblioterapije u odgoju pojedinca, podignuću na višu razinu njegove osjećajnosti, ali i osnaženju njegove osobnosti te stvaralačkih sposobnosti. Nesumljivo dokazuje kako književnost može biti izrazito učinkovita u intelektualnom, odnosno emocionalnom razvoju školske mladeži. Posebna se pozornost posvećuje estetskoj komponenti te problematici dobro planirane, zapravo ciljane interpretacije i recepcije književnosti. Uz razgovijetnu sintezu dosadašnjih istraživanja ponudila je odlučne odgovore na neka otvorena pitanja, obrazlažući ih dosad nepoznatim ili slabo osvijetljenim činjenicama iz pouzdanih izvora, te poticajno upozorava na još mnoga otvorena pitanja.
U poglavlju Biblioterapijski eksperiment u dječjoj čitaonici istaknuti su primjeri konkretne primjene biblioterapije u dječjoj ustanovi. Vidljivi su pozitivni rezultati biblioterapijske metode u kontroliranim uvjetima, pod medicinskim nadzorom. Dokazuju učinkovitost i potrebu daljnjih istraživanja, promišljanja i razradbe dotične metode za potencijalne nove recipijente koji se neprekidno mijenjaju u skladu s kulturološkim, sociološkim i komunikološkim čimbenicima recepcije. Pristupnica ističe stalnost izazovnosti dvojbi u traženju plodonosnijih putova do čitatelja, podizanja recepcije na više razine i ostvarenja željenoga trajnog zanimanja za književnost koja će zasigurno imati u budućnosti sve značajniju ulogu u terapiji. Očituje povisok stupanj povjerenja u biblioterapiju iako ne zaboravlja činjenice o zagonetnim i nedostatno istraženoj povijesti recepcije književnosti. Nastojala je što jezgrovitije usustaviti te predstaviti rezultate, spoznaje i zaključke o biblioterapijskom pokusu koji potiče niz pitanja, a nakon odgovora možda bi se našlo i razloga za isticanje nesuglasja s nekim tvrdnjama.
Osmo poglavlje Kako razlučiti biblioterapiju od "biblioterapije" vrlo odlučno i poticajno usmjeruje pozornost na zamke nehotične i slabo domišljene autoterapije. Kritički su prikazane različite knjige za "samopomoć". Dobro potkrijepljeno su istaknute osjetljivosti, dvojbe pa i opasnosti samostalnoga čitateljskog upuštanja u biblioterapiju. Stručnu znatiželju može izazvati raspravljanje o neprijepornu postojanju "edukacijske" ("didaktične") i tzv. "pomoćne književnosti" iako je riječ o problematici koja već dvadeset pet stoljeća zaokuplja istraživače recepcije književnosti. Pristupnica s dobrim uvidom u dosadašnja istraživanja istaknutih znanstvenika - otvorena pitanja problematizira i najavljuje nastavak svojih istraživanja u skladu sa zagonetnim tijekom vremena i pretpostavljenom mijenom recipijenata.
U Zaključku se rezimiraju prethodna poglavlja i ponavljaju već kroz raspravu dobro obrazložene tvrdnje. Između ostaloga još se jednom ističe da je književnost oduvijek bila iznimno važna u ljudskom životu. Iskonska potreba za stvaranjem može se izvršiti i ojačati biblioterapijom koja oslobađa čovjekove snage, pomaže u verbalizaciji njegovih ideja i čini ga u svagdašnjici ispunjenijim i plemenitijim.

Na posljetku prikaza magistarskog rada treba istaknuti da je Jelena Rudež navela velik broj relevantnih bibliografskih jedinica. Posebne pohvale posebice zaslužuje njezino sustavno proučavanje literature što bi moglo biti i motivacija za daljnja istraživanja dotične problematike.

Svoj je magistarski rad Jelena Rudež usustavila u skladu sa znanstvenim načelima, raspravljački je izložila rezultate svojih istraživanja. Ponudila je dokaze o sebi kao darovitoj i ustrajnoj raščlaniteljici i prosudbenici nedostatno istraživane problematike. Razotkrivajući širine znanstvenih obzora, specifičnom je akribijom oblikovala tekst koji vjerojatno u Hrvatskoj neće zaobilaziti zainteresirani profesori književnosti, psiholozi i medicinari. S posebnom pozornošću hrvatskim specifičnostima i smislom za prikladne ilustracije izložila je zanimljive i neprijeporne zaključke o biblioterapiji. Iako se glavne značajke ovoga rada posebice očituju u prožimanju kvalitativnoga i kvantitativnog istraživačkog pristupa, svojevrstan je prilog i praksi školske komunikacije, interpretacije i recepcije koje polaze od učeničkih stajališta i interesa. Uglavnom je zaokružila iscrpan i analitičan prikaz utjecaja i inplementiranosti književnosti u čovjekov život i povijest. Podsjetila je na vrednote i snagu utjecaja pisane riječi pozivajući se na antičke retoričare i filozofe, ali i pisce sve do naših dana. Navodi konkretne primjere korisnosti primjene biblioterapije u različitim dobnim skupinama. Predstavila je modele biblioterapije, kritički upozorila na njezine granice pa i moguće opasnosti u primjeni. Budući da su zakonitosti poučavanja uvjetovane nizom čimbenika (učenika, učitelja, priručnih tekstova, udžbenika itd.), usustavila je smjernice zaživljenja biblioterapije u predškolskim i školskim ustanovama. Usprkos izvjesnim metodološkim slabostima i neokončanosti istraživanja široke problematike, smatramo da je uglavnom vrlo dobro obradila planiranu temu.
Iz svega što je dosad navedeno može se zaključiti da je magistarski rad Jelene Rudež pod naslovom Biblioterapija izvorno znanstveno djelo. Na temelju ove obrazložene pozitivne ocjene predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da pristupnici odobri obranu magistarskog rada.
dr. sc. Julijana Matanović, doc., predsjednica povjerenstva

dr. sc. Vlado Pandžić, red. prof., član povjerenstva

dr. sc. Vladimir Biti, red. prof., član povjerenstva

dr. sc. Zvonimir Knezović, red. prof., član povjerenstva

dr. sc. Ana Pintarić, red. prof.Pedagoškog fakulteta u Osijeku, član povjerenstva

Zagreb, 15. veljače 2004.

dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

dr. sc. Marijan Maticka, red. prof.

dr. sc. Miroslav Bertoša, red. prof.

Predmet: ocjena magistarske radnje Igora Dude U potrazi za odmorom i blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 19. siječnja 2004. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Igora Dude pod naslovom U potrazi za odmorom i blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Na temelju donesene odluke i odredbi čl. 50 Zakona o visokim učilištima podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Magistarski rad Igora Dude pod naslovom U potrazi za odmorom i blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih uspješno odgovara na istraživačka pitanja na koji je način zaposlenima u Hrvatskoj u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća davano sve više slobodnog vremena, kako su ga oni koristili, osobito s obzirom na rast društvenog standarda, stvaranja potrošačkih navika te sve boljih mogućnosti putovanja. Radi se o tipu historiografskog istraživanja koje je u osnovi interdisciplinarno: kandidat istražuje fenomene suvremenoga društva, pa se njima, gotovo od trenutka njihove masovne pojave, bavila sociologija, a bilo je etnološko-antropoloških istraživanja. No, kandidatu su ipak manjkale prethodna istraživanja – hrvatska se historijska znanost potrošaštva, dokolice i turizma još nije dotakla, a malo je radova o pedesetima i šezdesetima uopće, dvama desetljećima ključnima za ove fenomene gotovo u cijeloj Europi pa i Hrvatskoj. Nažalost, ni druge srodne znanosti nisu sustavno analizirale slobodno vrijeme, dakle ni kulturu izleta, putovanja i godišnjih odmora, kao oblik potrošnje, kao bitnu značajku kvalitete života i odraz razine životnoga standarda.
Kandidat je imao praktički neizmjerne mogućnosti odabira izvora iz kojih bi crpio podatke za svoju temu. Stoga je nužno morao napraviti odabir te ga je vrlo vješto obrazložio: nije primijenio metode oral history, dakle, nije uzeo u obzir sjećanja suvremenika, već je pregledao pojedina godišta Vjesnika, potom Arenu, Studio, Vikend, različite stručne turističke časopise te Službeni list i Narodne novine. Osim toga, koristio je i druge izvore: primjerice, kada govori o tome kako se sve više putuje, citira dijalog iz Bulajićeva Vlaka bez voznog reda, u kojem žitelji šibenskog zaleđa 1946. migriraju put Baranje. Većini je to bila prva vožnja vlakom, a neki stariji tek su tada prvi put vidjeli more iako nisu od njega zemljopisno bili odviše udaljeni: «stante, dico, da vidin more! Vala Bogu koji je da da prija smrti vidin more! Vala gospodinu Bogu da se vozim u verati!» Kada govori o širenju običaja vikend putovanja citira hit Ive Robića Autobus Calypso iz pedesetih: «Požuri jer autobus već trubi. Ni časak ne čeka on, to znaš ... Zar propast mora svaki vikend naš?»

Igor Duda vrlo se dobro upoznao sa suvremenom inozemnom literaturom o svojoj temi, osobito anglosaksonskom. Osim toga, kontekstualizirao je povećanje slobodnog vremena i rast turističke privrede u socijalnu povijest evropskoga «zlatnog razdoblja» poslije Drugoga svjetskoga rata i jugoslavenskoga «privrednoga čuda». Prikazao je to razdoblje kao vrijeme nepopravljivog optimizma – citira jedno mišljenje iz 1969. koje prognozira da bi radnici 2000. godine mogli imati 3 mjeseca godišnjeg odmora.

Kandidat nastoji pokazati kako su pedesete i šezdesete i pored neriješenih ideoloških, nacionalnih i drugih pitanja te nepostojanja liberalne demokratske građanske države bile godine stvaranja blagostanja u hrvatskom društvu. Smatra da se nije radilo o prividu, već i o stvarnom hrvatskom zlatnom dobu. Naposljetku, u zaključku kaže kako su «mnogi bili općenito zadovoljni jer za bolje nisu ni znali».
Za razliku od nažalost sve većeg broja magistranada i doktoranada koji se muče sa stilom, sa sintaksom, pa čak i s pravopisom, Dudin je tekst lagan i razumljiv.
Igor Duda napisao je djelo u najboljoj maniri suvremenih historiografskih strujanja. Pokazao je da je sposoban, na razini zahtjevnosti magistarskog rada kakav se traži na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osobito na njegovu Odsjeku za povijest, postaviti istraživačko pitanje, proučiti i obraditi izvore te o tome napisati smislen i čitljiv tekst. Radi se o kandidatu koji se već i na ovom stupnju znanstveno-istraživačkog razvoja dokazao kao zreo istraživač, kao osoba koja je sposobna samostalno smišljati istraživačka pitanja, razvijati određene teze o njima i na njih davati argumentirane odgovore.
Kandidat je marljivim, sustavnim i iscrpnim radom dao važne znanstvene rezultate o dosad posve neistraženom aspektu hrvatske povijesti pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, a potkrijepio ih je obilnom izvornom građom.
Stoga povjerenstvo na temelju izloženog predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Igora Dude pod naslovom U potrazi za odmorom i blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih te da time omogući nastavak postupka.
U Zagrebu, 19. veljače 2004.
dr. sc. Ivo Goldstein, red. prof.

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Marijan Maticka, red. prof.

član povjerenstva

dr. sc. Miroslav Bertoša, red. prof.

član povjerenstva

dr. sci. Nenad Moačanin, predsjednik
dr. sci. Božena Vranješ Šoljan, član
dr. sci. Franjo Šanjek, član


Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Ocjena magistarskog rada

Roberta Jolića

Na sjednici održanoj 10. studenoga 2003. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo je povjerenstvo u sastavu: dr. Nenad Moačanin, kao predsjednik, te dr. Božena Vranješ Šoljan i dr. Franjo Šanjek kao članovi povjerenstva, da bi ocijenili magistarski rad Roberta Jolića “Katoličko pučanstvo u Duvnu u vrijeme osmanske i austrougarske vlasti od 18. st. do početka 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga”.