I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja

Rukopisi na francuskom jeziku iz ostavštine grofova Zrinskih

i njihove jezične karakteristike
FAKULTETSKOMU VIJEĆU

Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
Na sjednici održanoj 9. veljače 2004. Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta donijelo je odluku kojom nas je imenovalo u stručno povjerenstvo za ocjenu i obranu magistarskoga rada Vesne Lisičić pod naslovom Rukopisi na francuskom jeziku iz ostavštine grofova Zrinskih i njihove jezične karakteristike. Pregledavši rukopis kandidatkinjina magistarskoga rada koji nam je Vijeće dostavilo podnosimo Fakultetskomu vijeću ovaj izvještaj i
O C J E N U

Magistarski rad Vesne Lisičić pod navedenim naslovom obuhvaća ukupno 147 stranica, a sastoji se od četiri osnovna razdjela (I. Povijesni okvir, II. Jezici na dvorovima Zrinskih i Frankopana, III. Rukopisi na francuskom jeziku, IV. Analiza jezika u pismima zatečenima u ostavštini Zrinskih) i popratnih dijelova (Uvod, Zaključak, Literatura, Preslike, Sažetak/Résumé, Životopis).

Kandidatkinja je za predmet svojega rada uzela rukopise na francuskom jeziku koji se čuvaju u dijelu ostavštine grofova Zrinskih koji je pohranjen u fondu Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu; uglavnom se radi o prijepisima diplomatskih spisa i pisama u kojima se izvještava o političkim zbivanjima i međudržavnim odnosima. Povijesna je važnost tih tekstova nedvojbena, ali oni jednako tako imaju određen značaj za jezičnu povijest, pa je kandidatkinja te tekstove nastojala obraditi s filološkog i lingvističkog stajališta u kulturnopovijesnom i povijesnom kontekstu. Iako je rad u osnovi filološki i lingvistički, kandidatkinja je, uz pomoć profesionalnih povjesničara, nerijetko morala ulaziti i u razmatranje povijesnih problema. Dobro je poznato da su Zrinski, u pokušaju suprotstavljanja središnjoj kraljevskoj vlasti u Beču, pokušavali pronaći saveznika i pomoć na francuskom dvoru. Taj je pokušaj propao, a uvid u pisma koja su u Hrvatsku bila poslana iz Pariza, Bruxellesa i Haga pružaju neke elemente za upotpunjavanje slike o tom ključnom razdoblju hrvatske povijesti.

Rukopisi iz spomenute ostavštine u Hrvatskome državnom arhivu čuvaju se u osam većih kutija, a razvrstani su u skladu s povijesnim sadržajem i podrijetlom tekstova. Kako nisu razvrstani prema jeziku teksta, prva je kandidatkinjina zadaća bila pažljivo pregledati sve tekstove i izdvojiti one na francuskom jeziku. Potom je tekstove razvrstala kronološki, da bi ih zatim transliterirala i mogla prevesti. Iako je grafija tekstova razmjerno prepoznatljiva, radi veće sigurnosti u transliteraciji kandidatkinja se, na Osjeku za povijest, dodatno sustavno uputila u probleme čitanja starijih rukopisnih oblika latiničkog pisma. U pojedinostima je transliteracija ipak zadavala podosta praktičnih problema što zbog oštećenja pojedinih listova, što zbog mjestimično nečitkog rukopisa, uključujući i velik broj završetaka riječi koji nedostaju. Transliteriran tekst zatim je filološki i lingvistički obrađen i preveden na hrvatski.

Prvi razdio rada (I. Povijesni okvir, str. 3-24) donosi, na temelju relevantne literature, osnovne podatke o obitelji Zrinskih u XVII. st., posebno o njezinu značaju u gospodarskom, političkom i kulturnom životu onoga doba. Tako se na temelju izvora izlažu podaci o zrinskim dvorovima u Čakovcu i Ozlju (u usporedbi s onodobnim dvorovima u drugim dijelovima Europe), ističe se da je obitelj posjedovala bogatu knjižnicu (kojom su se njezini članovi skoristili i u vlastitom spisateljskom radu), upozorava se na značaj ozaljskoga intelektualnog kruga koji je započeo rad na stvaranju hrvatskoga standardnoga jezika na podlozi triju narječja. U općem društvenom i kulturnom kontekstu europskoga XVII. st., ukratko se prikazuje kako su se širile vijesti o događajima na dvorovima, da bi se zatim istaknulo kako su pisma na francuskom jeziku koja su pristuzala Zrinskima trebala toj velikaškoj obitelji pružiti obavijesti koje bi im omogućile da se – stiješnjeni između stalnoga turskoga pritiska i presezanja habsburškoga dvora – lakše održe i eventualno izađu iz teškog položaja. Oslikava se i polivalentan odnos Zrinskih prema Habsburgovcima i Habsburgovaca prema Zrinskima. Zrinski kraljevima u Beču, s jedne strane, daju dokaze vazalske odanosti, ali su jednako tako prema njima uvijek oprezni, kraljevi bi sad željeli skršiti moć i utjecaj hrvatskih velikaša, sad pak su ovisni o njihovoj pomoći i suradnji. U prilikama kada bečki dvor ne samo što nije organizirao djelotvornu obranu od Turaka, nego je nerijetko Zrinskima priječio da se brane, Zrinski su sve češće nastojali naći pomoć izvan tadašnje države. U takvim okolnostima Zrinskima se činilo da je najizglednije očekivati pomoć od Francuske. Izravni kontakti koji su uspostavljeni 1664. doveli su do korespondencije između Nikole Zrinskoga i francuskoga dvora. Prikazuju se u glavnim crtama i drugi kontakti Zrinskih s predstavnicima Francuske, koji su urodili razmjenom pisanih obavijesti. Sve te veze smještaju se u uvodnom dijelu u opći europski politički i civilizacijski kontekst. U tim se okvirima ukratko prikazuje kako su se prikupljale informacije i kako su se one upućivale na željena odredišta. Osim veza s francuskim dvorom Zrinski su veze održavali, među ostalim i radi prikupljanja obavijesti, i s drugim vladarima i velikašima u Europi. Pisma na francuskom jeziku iz Hrvatskoga državnog arhiva nisu dio korespondencije s francuskim dvorom, nego pisma koja su, zbog zanimljivih obavijesti, bila poslana Zrinskima na uvid (vjerojatno prijepisi tuđih pisama). S tim u vezi navodi se, prema literaturi, kako je Nikola Zrinski dolazio do informacija o neprijateljima i o prijateljima.

Drugi razdjel (II. Jezici na dvorovima Zrinskih i Frankopana) donosi podatke o tome kojim su se jezicima Nikola i Petar služili. Postoje podaci da su uz hrvatski i madžarski učili još latinski, njemački i talijanski, ali o francuskome nema spomena. Donose se zanimljivi podaci o tome kako se, iz ovih ili onih razloga, tajilo znanje jezika, pa se za iste osobe da utvrditi kako jednom izrijekom kažu da taj i taj jezik ne znaju, drugdje pak se otkriva da ga zapravo znaju. Tako iz izravnih podataka nije moguće zaključiti tko se i u kojoj mjeri na dvoru Zrinskih služio francuskim jezikom; zna se da se Nikola Zrinski francuskomu dvoru obraćao na talijanskom, a ni za Petra se ništa pouzdano u vezi sa znanjem francuskoga ne može utvrditi. Ni za Katarinu nema izravnih podataka o znanju francuskoga. Bez obzira na to jesu li pisma na francuskom čitali uz pomoć prevoditelja ili izravno, činjenica je da se sa Zrinskima i u Hrvatskoj i u Madžarskoj javlja veći interes za francuski jezik. No neke referencije na francusku literaturu u njihovim djelima kao i određen broj francuskih knjiga iz njihove knjižnice (među ostalim i knjige o umijeću ratovanja, što je za Zrinske bilo od vitalnoga značenja) govore u prilog tomu da, s obzirom na njihovu izobrazbu i poznavanje većeg broja jezika, nije isključeno da su se pojedini članovi obitelji u ovoj ili onoj mjeri mogli služiti i francuskim jezikom. Devet tekstova iz ostavštine Zrinskih u Zagrebačkom državno arhivu potječe iz razdoblja između studenoga 1667. i siječnja 1668. godine. Magistrandica je utvrdila da je riječ o prijepisima. Pisma su pristigla iz Bruxellesa, Pariza i Haga, a izvještavaju o stanju u Nizozemskoj i Belgiji, o francusko-španjolskim i francusko-portugalskim odnosima, o tračevima s portugalskog dvora itd. Kako se nijedno od tih “pisama” ne bavi stanjem u Hrvatskoj, moguće je zaključiti kako su ona Zrinskima služila kao pomoć za praćenje stanja u zapadnoj Europi, a iz toga se moglo ponešto naslutiti i o ponašanju i namjerama Habsburgovaca.

Treći razdjel (III. Rukopisi na francuskom jeziku, str. 33-77) donosi transliterirane tekstove 11 pisama (4. i 5. pismo u dvije verzije, 4a i 5a) uz usporedni prijevod na hrvatski. Kako je riječ o razdoblju u kojem je francuski već bio u Europi glavni jezik međunarodne komunikacije, u samoj pak Francuskoj visoko standardiziran, u jezičnom razumijevanju tekstova nema većih poteškoća, a previdi i pogreške u pisanju lako su uočljivi. U bilješkama na kraju svakoga teksta kandidatkinja je evidentirala sva nečitka ili teško čitljiva mjesta, ispravke i očigledne pogreške, tako da se u transliteraciji uočavaju sve značajke tekstova koje iz filoloških ili kakvih drugih razloga mogu biti ili važne ili zanimljive. Kako je na kraju rada donesena fotokopija svakoga od 11 obrađenih tekstova, usporedbom preslike izvornika s transliteriranim tekstom može se utvrditi da je kandidatkinja taj posao obavila pouzdano i uspješno te da je uspjela razriješiti i ona mjesta koja se, na prvi pogled, mogu učiniti teško razrješivima. To svjedoči da se udubila u povijesni i kulturnopovijesni kontekst uz koji su ti tekstovi vezani.U prijevodu je ponajprije vodila računa o tome da se što vjernije pretoči značenjski sadržaj i informacija. Upravo zbog toga nije, u prijevodu, nastojala prenijeti formalne načine izražavanja (i neke stereotipne stilske postupke) ako oni u suvremenom hrvatskom ujedno i ne donose obavijest; uostalom, takvi su formalni elemeni obrađeni u dijelu koji se tiče opisa jezika.

Transliterirana pisma s prijevodom nižu se ovim slijedom: 1. Pariz, 13, XI. 1667.(u vezi s mogućim ugovorom između kralja i nizozemskih staleža); 2. Bruxelles, 28. XI. 1667. (vjerojatno neki Nizozemac, izvještava o situaciji u Bruxellesu); 3. Bruxelles, 5. XII. 1667. (o odnosima između Portugala, Španjolske i Francuske); 4. Bruxelles, 10. XII. 1667. (isto i 4a) (vjerojatno neki Nizozemac, kritizira odredbe Louisa XIV.); 5. i 5a. Bruxelles, isti nadnevak (izvještaj o tome kako Francuzi pljačkaju po Nizozemskoj); 6. Pariz, 17. XII. 1667.(službenim tonom izlažu se francuske mirovne ponude Španjolskoj); 7. Pariz, 21. XII. 1667.(pismo je potpisao Louis de Lionne, a prepričava točke ugovora između Louisa XIV. i nizozemskih staleža; naslovljeno je “prijateljima i saveznicima”); 8. Hag, 3.I. 1668.(pismo je sačuvano djelomice, a govori o događajima i stanju u zapadnoj Europi); 9. Pariz, 14. I. 1668.(komentar izgleda za rat ili mir, prepričavanje tračeva iz portugalske kraljevske ložnice); 10. Pariz, 21. I. 1668.(političke i vojne procjene; stanje na ratištu u Nizozemskoj; nagađanja i kombinacije o mogućim političkim brakovima); 11. Hag, 26. I. 1668. (dojave nekomu “Njegovu Veličanstvu” o postupcima i kretanju određene važne osobe).

Ćetvrti razdio rada (IV. Analiza jezika u pismima zatečenima u ostavštini Zrinskih, str. 78-108) sustavno i sintetički analizira jezične značajke navedenih pisama nastojeći, s jedne strane, na temelju jezika doći do nekih zaključaka, ili barem pretpostavki, u vezi s autorima pisama (samo je jedno od njih potpisano), s druge pak strane odrediti mjesto jezika tih pisama u odnosu na francuski jezik XVII. st. općenito, koji je tada već bio postigao vrlo strogu i dosljednu normu.

Kandidatkinja zato najprije iznosi u pregledu osnovne činjenice o francuskom jeziku XVII. st., pogotovu o književnom jeziku na “francijskoj” (pariškoj) osnovi. Naime, u XVII. st. u državu se i društvo, nakon prethodnoga “razbarušenog razdoblja” nastoji posvuda uvesti red, pa tako i u jezik. S jedne strane kraljevski dvor, koji je opet stalno u Parizu, davao je ton ukupnomu društvenomu i javnomu životu pa tako i jeziku. Predstavnici elite bliske dvoru svjesno su krojili norme “književnoga” jezika (Malherbe, Vaugelas) nastojeći elemente gramatike i rječnika učiniti preciznima, “jednoznačnima” i “logičnima”, te ekonomičnima i “svima razumljivima”, a pritom su se osobito okomili na arhaizme i inovacije, “nepotrebne posuđenice”, dijalektizme i elemnte govora “običnoga puka”. Institucionalno je tomu discipliniranju i sređivanju jezika najviše trebala pridonijeti novoosnovana Francuska akademija (i njezin rječnik), ali je takvu razvoju pogodovala opća društvena i kulturna klima kao i poticaji koji su dolazili s dvora i od pariške elite. Nekoliko velikih pjesnika (i pisaca u stihu) vrlo je strogo primijenilo u svojim djelima načela što su ih formulirali i proklamirali gramatičari, a ubrzo su ista načela počeli primjenjivati i prozni pisci i – dakako – državna uprava, sudstvo itd. Tako je u drugoj polovici XVII. st. dobio gotovo definitivne konture moderni francuski jezik koji se, što se tiče osnovnih načela ustroja i funkcioniranja, sve do danas (kao standardni!) ni u čemu bitnome nije promijenio.

No XVII. je stoljeće još uvijek razdoblje vrlo žive prisutnosti jezičnih navika iz proteklih razdoblja, a stroga norma koja je bila nametnuta u književnim tekstovima teško se mogla bez ostatka nametnuti u neknjiževnim, privatnim i tehničkim (u širokom smislu te riječi) tekstovima (škola sve do Revolucije nije bila odviše obuhvatna institucija). Analiza pisama iz ostavštine Zrinskih pokazuje da je riječ o tekstovima koji, u osnovnim crtama, novu normu nastoje poštovati, ali s obzirom na njihovu tematiku, kao i s obzirom na moguće podrijetlo njihovih autora, ne pripadaju tzv. visokomu (najvišemu) stilu. Kandidatkinja je jezične značajke sintetički prikazala prema razdjelima: Ortografija, Morfologija, Sintaksa, Pogreške, Semantika.

Razdio Ortografija obuvaća problematiku širu od samih pravopisnih ili grafijskih pitanja pa se odnosi i na neka rješenja koja su naslijeđena iz ranijih razdoblja. Analizirani materijal pisan je derivatom humanistike u kojoj su se zadržala neka rješenja iz historijskih pisama, primjerice kratice čestih izraza (vladarskih naslova i sl.) i imena, referencijalnih riječi i sl. Iako se većina upotrijebljenih kratica može uz određen napor jednoznačno razriješiti, zbog vrlo nedosljedne grafije (ostatak iz razdoblja prije uvođenja norme, ili pak posljedica toga što su tekstove pisali stranci) nije moguće sa sigurnošću utvrditi kako bi se koja od takvih riječi pisla u punom tekstu. Različito pisanje istih riječi od pisma do pisma (rjeđe i unutar istoga rukopisa) tumači se time što će sve do Revolucije ortografija ostati ili stvar tiskara ili pak osobno pitanje. Kandidatkinja navodi niz kolebanja i dvojnosti u načinu pisanja pojedinih riječi i oblika (str. 81). Slično i analiza interpunkcije, uporabe velikih i malih slova, pisanja jednostrukih ili dvostrukih suglasničkih slova, bilježenja grafičkih akcenata, brkanja (i) i (j), (i) i (y), uporaba dijereze (treme), bilježenje ili nebilježenje [mukloga] s, odnosno njegovo hiperkorektno bilježenje (to će ostati također problem sve do Revolucije), brkanje –se- i –ce-, -si- i –ci-, elementi individualnih i nedosljednjih “etimoloških” grafija itd. pokazuje niz nedosljednosti i neustaljenih rješenja, što je također prevladavajuća značajka pisanih tekstova toga doba općenito, s time da su neke grafije posve proizvoljna i individualna rješenja (to pak može upućivati na pisanje “po nefrancuskom uhu”, možda čak slavenskom).

U Morfologiji je kandidatkinja – prema vrstama riječi – evidentirala samo najzanimljivije oblike, bez pretenzije da dadne opis svih oblika koji dolaze u pismima. Naravno da treba voditi računa da su mogući određeni otkloni od norme jednostavno zbog grafije, ili pak je riječ o tradicionalnim epistolarnim izrazima i elementima koji su se, u tekstovima koji nisu bili strogo službeni, očuvali iz prošlih vremena. Starinski je oblik demonstrativa iceluy; dok oblici cest i ceste mogu, zbog mukloga s, biti promatrani jednostavno kao grafičke varijante (uz potpuno moderno cet i cette), pokazna zamjenica cil arhaizam je mjesto celui. Uporaba neodređene zamjenice aucun, aucune (očigledno grafička varijanta alcun, alcune) znači čuvanje starijega jezičnog stanja. Grafija touts u množini (mjesto tous) zapravo ne dira morfološki status elementa. Osobito su mnogobrojni otkloni od “norme” (odnosno od modernoga jezika) u oblicima priloga i prijedloga, pa neke oblike (među kojima ima i grafičkih varijacija, bez posljedica po glasovni oblik, ili pak “individualnih” rješenja) ne navode ni standardni inventari jezikla XVII. st. (npr. Cayrou) ni povijesti jezika i povijesni repertoari leksika. Dok su za priloge to varijacije koje bitno ne zadiru u strukturu samoga elementa, kod prijedloga i veznika (što je i razumljivo, jer je riječ o elementima koji označuju funkcije drugih ekelemenata) riječ je o bitno različitim strukturama (staro pres a naprama modernomu près de, zastarjelo devers lui prema uobičajenom vers lui). Iako na razini sustava glagol XVII. st. ni u čemu bitnome ne odudara od glagolskoga sustava modernoga jezika, jezik pisama koji se ovdje analizira pokazuje velik broj pojedinosti u kojima su glagolski oblici u otklonu prema normi. Valja odmah naglasiti da su takvi otkloni, koliko se god na prvi pogled činili ozbiljnima, u velikom broju slučajeva posljedica grafijskih rješenja ili pak individualnih invencija. Analizirajući jezik općenito i glagol kandidatkinja (npr. u pismu br. 6) upućuje na mogući hrvatski utjecaj, a da je riječ o tekstovima koje su, barem djelomice, pisali stranci, svjedoče prilično brojne pogreške u oblicima i u slaganju participa (str. 98).

Do sličnih zaključaka može se doći i analizom sintakse spomenutih tekstova, samo što su u njoj nedvojbeni tragovi talijanskoga utjecaja. Konstrukcije po uzoru na latinski, koje u ovim pismima nalazimo, česte su i kod učenih Francuza XVII. st.

U analizi pogrešaka kandidatkinja luči na jednoj strani one (prilično brojne) koje se mogu razvrstati pod lapsus calami, jer očito nije bilo dovoljno vremena za provjeravanje prepisanog (napisanog) teksta, i njima se nije potrebno posebno baviti. No ima pogrešaka, primjerice u rodu imenica ili pak u njihovu slaganju, koje nisu samo posljedica lošega prijepisa, nego vjerojatno i opet govore da su barem jedan dio tekstova pisali ljudi koji su francuski naučili kao drugi jezik, naknadno, pa u njemu griješe čim im popusti pozornost. No kao što upozoravaju i neki povjesničari francuskoga jezika takve su pogreške u XVII. st. bile vrlo česte i kod samih Francuza, pogotovu kada je riječ o razlici među rodovima u grafiji, ali s istovjetnim izgovorom. Određene specifičnosti daju se utvrditi i u značenju (semantici) oblika (str. 102-105). Radi ilustracije problema s kojima se susrećemo u analizi tih tekstova kandidatkinja je navela (str. 105-106) usporedni popis rješenja (grafijskih, morfoloških) u dva prijepisa istoga teksta (4 i 4a te 5 i 5a). Radi potpunosti prikaza kandidatkinja je upozorila i na problem vlastitih imena (mjesnih i osobnih), posenbno onih koja nisu izvorno francuska, jer kod njih svi spomenuti problemi postaju još složeniji. Jednako je tako ukratko razmotrila elemente iz drugih jezika (latinskog, portugalskog) koji su umetnuti u francuski tekst.

Na kraju rada donosi se popis upotrijebljene literature.

Iz ukupne analize francuskih tekstova koja je ovdje provedena proizlazi da nije riječ o privatnim pismima nego o pismima koja su se prepisivala zbog važnih informacija koje donose. Jednako je tako vidljivo da je prepisivačima (piscima) pisama bio mnogo važniji sadržaj koji treba prenijeti nego elegancija ili dotjeranost jezika. Iako u pogledu osnovnih značajki jezik tih tekstova grafijski, morfološki i sintaktički odgovara bitnim proklamiranim normama francuskoga jezika XVII. st., iz analize otklona od te norme može se zaključiti da je većinu pisama pisao (prepisivao) stranac, kojemu francuski nije bio prvi jezik. Iako ima naznaka da su neki otkloni od jezične norme mogli biti uzrokovani slavenskim jezikom, ne da se zaključiti je li to bio hrvatski. Kako god bilo, ovako jezično i filološki obrađeni francuski tekstovi iz ostavštine Zrinskih mogu povjesničarima, s jedne strane, poslužiti kao korisna građa, s druge pak ih strane ponukati da u stranim arhivima pronađu eventualne originale tekstova, odnosno da utvrde tko ih je pisao i komu izrijekom uputio.

Izabirući za obradbu upravo ova pisma na francuskom jeziku, kandidatkinja je bila svjesna složenosti zahtjeva koji se pred nju postavljaju (da bi tekstove priredila za jezičnu analizu, morala se upoznati s metodama izvan lingvistike i primijeniti ih na građu), a bila je također svjesna da dugotrajna, često mukotrpna i strpljiva obradba te građe jedva može dovesti do spektakularnih rezultata. No takav pristup omogućio joj je da napravi takav lingvistički opis jednoga malog koprpusa povijesnih dokumenata koji će biti od koristi srodnim strukama, a od nje same zahtijevao je da u mnogobrojnim pojedinostima analize teksta primijeni teoretska znanja iz opće lingvistike, povijesti francuskoga jezika i francuske deskriptivne gramatike.

Držimo da je svim zahtjevima provedenoga istraživanja kandidatkinja u potpunosti udovoljila. Zbog svega toga predlažemo Fakultetskomu vijeću da ovaj izvještaj prihvati, a kandidatkinju Vesnu Lisičić uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra.

U Zagrebu, 5. ožujka 2004. Dr. sc. Nada Vajs Vinja, znanstv. suradnik

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Dr. sc. August Kovačec, redoviti profesor

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Dr. sc. Mirjana Sokol-Matijević, docent

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta
Predmet: Ocjena magistarskoga rada Barbare Štebih
Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 1. ožujka 2004. godine u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Barbare Štebih. Na temelju donesene odluke podnosimo ovo
IZVJEŠĆE

Magistarski rad Glagolski germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika podijeljen je u sedam cjelina.

Prvo je poglavlje uvod u osnove dodirnog jezikoslovlja. U njemu su predstavljeni najvažniji, strani i hrvatski, teoretičari dodirnog jezikoslovlja i definirani temeljni pojmovi te jezikoslovne grane.

U drugom je poglavlju dan kratki opis sociolingvističkoga konteksta njemačko-hrvatskoga jezičnog dodira.

U trećem se poglavlju govori o hrvatskome kajkavskome književnom jeziku - normiranom, polifunkcionalnom anorganskom idiomu koji je u razdoblju od 16. stoljeća do tridesetih godina 19. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj imao funkciju književnog jezika i jezika nadregionalne komunikacije.

Četvrto poglavlje trodijelno je. U prvom je dijelu dan teorijski okvir opisa adaptacije germanizama. U drugom su dijelu opisane fonološke, a u trećem morfološke adaptacije kajkavskih germanizama.

U petom se poglavlju definira što se u ovom radu smatra glagolskim germanizmom. Ujedno se daje kraći pregled načina označavanja germanizama u suvremenim hrvatskim rječnicima.

U šestom, najopsežnijem poglavlju dan je abecedni popis glagolskih germanizama iz dosada objavljenih devet svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Uz svaki se germanizam navodi njegova etimologija, izvori u kojima je potvrđen, njegova adaptacijska (fonološka i morfološka) obilježja i potvrđeni oblici.

Sedmo poglavlja predstavlja kratki zaključak. Na kraju rada donosi se popis literature.

Cilj je istraživanja bio utvrditi brojnost, način adaptacije te stupanj tvorbene plodnosti germanizama u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku na temelju glagolskih germanizama ekscerpiranih iz dosada objavljenih devet svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (KRj). Temeljne teorijske postavke rada standardna su djela s područja kontaktne lingvistike (Haugen, Weinreich, Filipović) te noviji doprinosi istraživanju njemačko-hrvatskoga jezičnog dodira (Glovacki-Bernardi, Piškorec, Žepić).

U radu se glagolski germanizmi analiziraju s obzirom na svoje podrijetlo, razdoblje posuđivanja te fonološka i morfološka adaptacijska obilježja.

  Analiza je potvrdila početne pretpostavke da su glagolski germanizmi u hrvatski kajkavski književni jezik posuđeni u različitim razdobljima, od starovisokonjemačkoga do novovisokonjemačkoga. S obzirom na fonološka obilježja glagolskih germanizama zaključeno je da stvarni jezik davalac u većini slučajeva nije bio njemački standardni jezik, već austrijskobavarski organski govori.

Proučavanje fonoloških adaptacijskih obilježja kajkavskih germanizama pokazalo je da su se germanizmi prošavši proces transfonemizacije (uglavnom djelomične i slobodne) u potpunosti uklopili u fonološki sustav hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Upravo zato što je transfonemizacija germanizama bila djelomična i slobodna, u analiziranom korpusu nalazimo i po nekoliko replika istoga modela (galopjerati – kalopjerati, komanderati – komandjerati – komanderati – komendirati). Utvrđeni su i dijafonski parovi njemačkoga i hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika.

Analiza morfoloških adaptacijskih obilježja kajkavskih glagolskih germanizama pokazala je da se uglavnom radi o izravnim jednostavnim adaptiranim posuđenicama. U korpusu je prisutan i manji broj neizravnih posuđenica - i to izvedenica glagolskog, pridjevskog, imeničkog i interjekcijskog podrijetla te jedna prototipna pseudoposuđenica (ajnpakirati).

Analizom promjena koje prolazi osnovni oblik (infinitiv) modela tijekom adaptacije i prijelaza u osnovni oblik replike ustanovljeni su dijamorfski parovi njemačkoga i hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Pri tome je zaključeno da je adaptacijske procese nemoguće analizirati strogo odvajajući jezične razine.

Svekolikost i brojnost potvrđenih oblika glagolskih germanizama svjedoči o njihovoj uklopljenosti u kajkavski morfološki sustav. O visokom stupnju integriranosti u kajkavski sustav svjedoči i pojava dodavanja refleksivnosti te tvorbena plodnost germanizama koja se očituje, između ostaloga, i u tvorbi vidskih parnjaka (sufiksacijom ili prefiksacijom).

Provedeno je istraživanje pokazalo da većina kajkavskih germanizama potječe iz bavarskoaustrijskih organskih govora. S obzirom na svoja fonološka i morfološka adaptacijska obilježja analizirani germanizmi pokazuju uklopljenost u kajkavski sustav što se najbolje očituje u tvorbenoj plodnosti germanizama. Smatramo da je tema pod naslovom Glagolski germanizmi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika zanimljiva ne samo za hrvatsku i njemačku dijalektologiju, nego i kroatistiku i germanistiku općenito.

Pristupnica je uspješno svladala metodologiju istraživačkoga rada: služenje literaturom, analiziranje problema i donošenje jezikoslovno utemeljenih zaključaka. Rad je izradila ozbiljno, precizno i inventivno. Ostvarila je postavljeni zadatak i pridonijela boljem poznavanju fonoloških i morfoloških adaptacijskih procesa germanizama, koji su se integrirali u sustav hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika.

Na temelju izloženoga Povjerenstvo predlaže Vijeću da Barbaru Štebih uputi na obranu rada.

Članovi:

_______________________________

dr. sc. Nada Vajs Vinja, znanstvena suradnica,

predsjednica povjerenstva

________________________________

dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

član povjerenstva

________________________________

Zagreb, 20. ožujka 2004. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

član povjerenstva

Stručno povjerenstvo

Dr. Tatjana Peruško, viši asistent

Dr. sc. Mladen Machiedo, redovni profesor

Dr. sc. Danilo Pejović, profesor emeritus

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 09. veljače 2004. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarske radnje NINA RASPUDIĆA pod naslovom “Slaba misao“ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi.
Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeće
IZVJEŠĆE

Magistarska radnja Nina Raspudića obuhvaća 170 stranica teksta raščlanjenog na dva glavna dijela: I. Postmoderna i II. Postmoderna književnost.

Uz uvodno poglavlje, prvi dio radnje sastoji se od ukupno 7 poglavlja: Arheologija pojma «postmoderna», Moderna, Krah moderne i «postmoderno stanje», Dvostruko kodiranje – postmodernizam u arhitekturi, Filozofske diskusije o postmoderni (Lyotard, Habermas, Baudrillard, Jameson), Postmoderna u Italiji – dvije specifičnosti, Gianni Vattimo: postmoderna i slaba misao. Posljednje poglavlje sadrži i unutrašnju raščlambu strukturiranu prema glavnim točkama Vattimove teorije izložene u nekoliko različitih knjiga.

Drugi dio radnje podijeljen je na sljedeća poglavlja: Poetike postmodernizma (potpoglavlja obrađuju studije Linde Hutcheon, Briana Mchalea i ostalih autora o postmodernističkim poetikama); Italo Calvino – od formalne do «filozofske postmoderne» (u zasebnim potpoglavljima obrađuju se Nevidljivi gradovi i Palomar); Umberto Eco – postmoderno Ime ruže; Antonio Tabucchi – postmoderni Nokturno i Rekvijem; te naposljetku Alessandro Bariccco – laka postmoderna.

Radnja također obuhvaća Zaključak, te Bibliografiju koja sadrži 11 stranica, a podijeljena je na I. Književne tekstove i II. Teorijske i kritičke tekstove.

Kandidat je obavezan nakon obrane radnji priložiti i životopis, sažetak na hrvatskom i stranom jeziku s ključnim riječima.

U uvodu radnje N. Raspudić polazi od opažanja što ga je preuzeo od talijanskog kritičara Rema Ceseranija (cit. knjiga nosi naslov Raccontare il postmoderno, 1997) koji ističe činjenicu slabe rasprostranjenosti ili čak negativne percepcije pojmova «postmodernizam» i «postmoderan» u talijanskoj kulturi, paradoksalne s obzirom na to da su upravo talijanska arhitektura te talijanski pisci Calvino i Eco zastupljeni u svim anglosaksonskim i svjetskim pregledima postmoderne kulture, odnosno opisima postmoderne kao razdoblja. U talijanskim kritičkim i akademskim krugovima, tvrdi Ceserani, književni opus spomenutih pisaca radije se obilježava drugim terminima.

Dijelom potaknut tom činjenicom, a dijelom osobnim filozofsko-teorijskim interesima, kandidat je, prije no što će se upustiti u analizu izabranih književnih tekstova, proučio različite definicije postmoderne kao razdoblja (posebno se osvrnuvši na specifičnosti talijanskoga društva u razdoblju postmoderne), odnosno postmodernizma kao pravca u umjetnosti dvadesetog stoljeća.

Prvo se pozabavio arheologijom samog pojma «postmodernizam» koji se pojavio u nekoliko navrata, bitno ranije no što će se uvriježiti u europskoj estetici, filozofiji, književnoj kritici. U poglavlju Arheologija pojma "postmoderna" tako je, primjerice, među prvima zabilježen slučaj engleskoga slikara Wilkinsa Chapmana koji već 1870.g. vlastito slikarstvo naziva "postmodernim", određujući ga time kao avangardnije i modernije od impresionizma. Šezdesetih će se godina 20.st. u američkoj književnosti pojaviti niz autora i djela o čijoj će "postmodernoj književnosti" pozitivno govoriti američki kritičari i taj će trenutak za raspravu o postmodernoj književnosti biti od presudnog značaja.

Ponešto je različita kronologija uporabe termina u području arhitekture (kojoj kandidat posvećuje zasebno poglavlje u uvodnom dijelu radnje) u kojoj se, nakon ranijih sporadičnih primjera, rasprava o postmodernizmu otvara sredinom sedamdesetih godina. Postmodernu arhitekturu koja za njega započinje rušenjem naselja Pruitt-Igoe u državi Missouri, arhitekt i kritičar Charles Jencks objašnjava u prvom redu preko kategorije "dvostrukoga kodiranja" i uključivosti u odnosu na različite razine i stilove, za razliku od modernističkoga elitizma. Kandidat već u uvodu najavljuje kako će u dijelu radnje posvećenom postmodernim poetikama, pokazati primjenljivost Jencksova opažanja o dvostrukom kodiranju na opis postmodernističkih romana.

Posebno poglavlje posvećeno je i različitim interpretacijama povijesnih granica moderne, dok je o «modernizmu» više riječi u poglavlju o kraju moderne i «postmodernom stanju». Valja napomenuti da slojevitosti terminološke problematike pridonosi i činjenica da termin «modernizma» nije raširen u talijanskoj književnoj historiografiji. Kasnije će kao specifično obilježje postmoderne u Italiji, kandidat navesti raskorak između izrazito postmoderne slike svih razina talijanskoga društva početkom osamdesetih i njezina ignoriranja od strane većeg dijela akademske kritike. Drugo specifično obilježje je velika koncentracija događaja bitnih za prelazak iz modernog u postmoderno stanje upravo u razdoblju između 1979. i 1984.godine.
Središnji dio prvog dijela radnje predstavlja poglavlje o filozofskim raspravama o postmoderni, te opsegom najveće poglavlje o Vattimovoj filozofiji slabe misli.

Iz filozofske rasprave o postmoderni kandidat je izabrao primjer poznate Lyotardove teorije postmodernog stranja kao rasapa velikih legitimizirajućih priča, Habermasovu teoriju o nedovršenom prosvjetiteljskom projektu moderne, Baudrillarovo poimanje postmodernog društva kao društva simulakruma te Jamesonovo marksističko poimanje postmoderne kao kulturalnog signala novog stanja u povijesti vladajućeg načina proizvodnje.

U Vattimovu teoriju slabe misli Raspudić nas uvodi prvenstveno preko Heideggerove filozofije i pojmova Andenken, Pietas i Verwindung, koji će u Vattimovoj interpretaciji, po njegovom mišljenju, ponajbolje odgovarati simptomima postmodernog stanja. Pojmom Verwindung - odnosom prevladavanja koji u sebi sadrži i prihvaćanje i produbljivanje - Vattimo rješava «Lyotardov paradoks» (odbacivanje velikih priča kao samo još jedna u nizu velikih priča). Pietas označava odnos dužne pažnje prema prošlim vrijednostima iza kojih su ostali tragovi, spomenici, grobovi (pojam Andenken označava njihovo sabiranje, ponovno prikupljanje) a rabit će se u opisivanju odnosa postmodernističkog inkluzivizma i odnosa prema tradiciji.

Vattimova teorija slabe misli po Raspudićevu mišljenju najbolje pomiruje i objašnjava postmoderna proturječja i povijesno-kulturalnu uvjetovanost mišljenja. Pritom se «slaba misao» ne poima kao misao svjesna svojih granica, bez pretenzija na globalne metafizičke uvide, nego je ona "teorija slabljenja kao konstitutivnog obilježja bitka u razdoblju kraja metafizike" (str. 75. u radnji).

Ističući presudnu ulogu masovnih medija u stvaranju postmodernog društva, Vattimo razvoju tehnologije i pojavi globalne medijalizacije pristupa pozitivno, optimistički prepoznajući u njima jamstvo pluralizma, odupiranja nekoj središnjoj koordinaciji, a upravo u tom čuvanju relativnoga «kaosa» vidi nadu u emancipaciju (str. 66). Ostala važna obilježja postmodernog društva su derealizacija (svijet medijske nestvarnosti, virtualizacija ekonomije), zatim s njome povezana estetizacija, a u području postmodernog kršćanstva – pojava «polovičnog vjerovanja», simbolično predstavljenog u naslovu Vattimove knjige (Credere di credere).

Najveću vrijednost Vattimove filozofije kandidat prepoznaje u činjenici da mnogostruka problematika filozofske, estetske i književnopovijesne rasprave o postmoderni u Vattimovoj filozofiji slabe misli može pronaći svoj korelat, te u tom što se ontološka i gnoseološka perspektiva priče o krizi subjekta povezuju s opisom suvremene tehnologije i šire društvene panorame postmodernog razdoblja.

Za razumijevanje i vrednovanje drugog dijela radnje posvećenog prvo poetikama postmodernizma, a zatim konkretnim književnim tekstovima, važno je istaknuti tri apriorne kandidatove napomene. Prva se odnosi na to da je po njegovu mišljenju postmoderna književnost "ona koja na neki način reflektira postmoderno stanje" a budući da je u pitanju stanje bitnog pluralizma, kandidat zaključuje nemoguće je za nj odrediti neku čvrstu i jedinstvenu poetiku postmodernizma. Oko određivanja povijesnog trenutka u kojemu je uopće moguće reflektirati "postmoderno stanje" nema dvojbi: donju granicu, dakle početak postmodernog društva u Italiji kandidat prepoznaje u bitnim promjenama u politici, gospodarstvu, masovnim medijima i - posljedično - kulturi, do kojih dolazi koncem 70-ih i početkom 80-ih godina.

Također napominje da distinktivno obilježje postmodernističkih tekstova nije prisutnost novih narativnih postupaka, te da je učestalost nekih postupaka samo pokazatelj na temelju kojega je moguće postmoderno interpretirati djelo.

Treća apriorna napomena odnosi se na pojavu američkog postmodernizma šezdesetih godina čije je granice, po mišljenju kandidata, rasprava o postmodernizmu nadišla, pa se definiranje ili opisivanje postmoderne književnosti ne bi trebalo ograničavati na uspoređivanje ostalih djela s njome.

U nastavku drugog dijela radnje kandidat je prikupio i proučio relevantne studije o postmodernoj književnosti (prvenstveno engleskih i američkih autora: L. Hutcheon, B. Mc Halea, zatim I. Hassana, D. Lodgea, D. Fokkeme; od hrvatskih je teoretičara zastupljen M. Solar). Posebice je detaljno prikazana analiza postmodernističke poetike što su je u svojim poznatim studijama ostvarili Linda Hutcheon i Brian McHale.

Analiza književnih tekstova koja slijedi, otvara se pregledom postmoderne "motivike" u širem Calvinovom opusu, da bi zatim pomnijem čitanju iz perspektive Vattimove filozofije slabe misli bili podvrgnuti Calvinovi Nevidljivi gradovi i Palomar. Osobito se potonji pokazao zahvalnom građom za kandidatovo ciljano u/iš-čitavanje, budući da je riječ o tekstu u čijem se diskursu narativiziranoga filozofskog traktata lako pronalaze uporišta za zaključak da je riječ o "paraboli postmodernog stanja".

Podjednako se poticajnim pokazalo čitanje Ecova bestselera Ime ruže. Valja imati na umu da sam Eco u komentaru romana (Napomene uz Ime ruže), ne samo definira vlastitu prozu kao postmodernu, nego i upućuje na obilježja koja je takvom čine. U dvostrukom kodiranju, žanrovskoj hibridnosti, miješanju razina i drugim obilježjima, te osobito u problematizaciji vjere kao interpetacije i vjere kao dogmatskog čitanja, kandidat prepoznaje simptome opisane u Vattimovoj teoriji postmodernog stanja.

Tabucchijev Indijski nokturno i Requiem, pokazali su se u interpretaciji osobito plodnim materijalom za prikaz postmodernističkoga Pietasa, dok je Bariccova proza definirana kao «formalna» i «laka» postmoderna s iznenađujuće (s obzirom na teorijski definiran kontekst «olakšane stvarnosti», str. 70) pejorativnim prizvukom. Izbor autora i djela predstavlja također zanimljivu temu za moguću raspravu.
Autorovo prvenstveno zanimanje za teorijsko formuliranje fenomena postmoderne i postmodernizma očituje se već u činjenici da dvije trećine radnje otpadaju na prikaz filozofskih studija o postmoderni, postmodernom stanju u društvu i umjetnosti te teorijskih studija o postmodernim poetikama. Analiza književnih tekstova četvorice izabranih autora (s nemalim književnih opusima) zauzimaju jednu trećinu radnje. Takav omjer dovodi pomalo književne tekstove u poziciju ilustracijske građe u odnosu na središnje postavke filozofsko-teorijskog dijela radnje. Valja pritom napomenuti da je i inače takav "omjer snaga" raširena pojava u teorijskim raspravama o postmoderni, uključujući one citirane u radnji.

Utoliko će prilikom obrane radnje biti govora i o kritičkoj bibliografiji kojoj se može zamjeriti izostanak talijanskih teorijskih i kritičkih referenci (pogotovo ukoliko imamo na umu bogatu kritičku bibliografiju o Calvinovim i Ecovim, a danas već i o Tabucchijevim i Bariccovim djelima). Također je iz književno-teorijske i književno-kritičke perspektive moguće dalje razrađivati, za kandidatovu kritičku metodu inače presudnu, tvrdnju kako je u stanju "bitnog pluralizma nesvodivog na nekakav zajednički temelj", reflektiranje "postmodernog stanja" središnji kriterij za određivanje pripadnosti nekog djela poetici postmodernizma.

Istovremeno, kandidat je izrazito pregledno popratio razvoj pojmova «postmoderna» i «postmodernizam», te omeđio polje njihova pojavljivanja u različitim disciplinama (od filozofije, teorije likovih umjetnosti, teorije književnosti do povijesti arhitekture) u prvom dijelu radnje. Također je kroz navedene primjere i komentare razložno i obuhvatno predstavio glavne točke filozofske i književnoteorijske rasprave o postmoderni.

Čitljivosti i dinamičnosti radnje doprinosi (posve u skladu s izabranom temom, ali i s izabranim teorijskim studijama o postmoderni) posezanje za primjerima iz kandidatove suvremenosti, koji dodatno potvrđuju sliku postmodernističke hibridizacije, odnosno miješanja stilova, žanrova i diskursa.

Magistarskom radnjom “Slaba misao“ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi, Nino Raspudić je pokazao sposobnost samostalnog istraživanja, te teorijskog i književnokritičkog zaključivanja. Stoga molimo Fakultetsko vijeće da našu pozitivnu ocjenu ovog rada prihvati, a kandidata uputi na daljni postupak stjecanja magisterija iz oblasti talijanske književnosti.
U Zagrebu, 01.04.2004.

.....................................................

Dr. Tatjana Peruško, viši asistent

.....................................................

Dr. Mladen Machiedo, red. profesor

......................................................

Dr. Danilo Pejović, profesor emeritus
Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 22. 03. 2004.

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo koje treba utvrditi da li asistentica Marijana Belaj ispunjava uvjete predviđene Programom poslijediplomskoga studija etnologije/kulturne antropologije i može li joj se odobriti tema pod naslovom Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti. Uvidom u priloženu dokumentaciju Vijeću podnosimo sljedeće

Izvješće

Marijana Belaj rođena je 1970. godine u Zagrebu. Maturirala je 1988. godine u Centru za obrazovanje u kulturi u Zagrebu.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je etnologiju i informatologiju te diplomirala na Odsjeku za etnologiju u srpnju 1994. godine s odlično ocijenjenim diplomskim radom.

Poslijediplomski znanstveni studij etnologije/kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala je akademske 1996/1997. godine.

Od 01. 09. 2000. godine zaposlena je na Odsjeku za etnologiju kao znanstvena novakinja na projektu Uništena tradicijska baština zapadne Slavonije (0130724).

U srpnju 2001. godine sudjelovala je na SemiEthnos (Međunarodni ljetni semestar za studente etnologije) u Pusztamergesu (Mađarska) u okviru CEPUS programa.

U listopadu 2001. godine na području Hrvatskog Zagorja sudjelovala je u terenskim etnološkim istraživanjima sa studentima etnologije iz Zagreba u suradnji s Oddelkom za etnologijo in kulturno antropologijo iz Ljubljane.

Na međunarodnoj konferenciji Povijesna istraživanja, studij povijesti i informatizacija (prosinac 2001. god. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) sudjelovala je s referatom Problemi računalne obrade podataka u etnološkoj kartografiji.

Odlukom Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 18.02. izabrana je u zvanje mlađe asistentice, a od ljetnog semestra akademske 2001/2002. god. sudjeluje kao suradnica u kolegiju Etnološka kartografija.

Tijekom travnja i listopada 2002. godine u sklopu terenske nastave vodila je grupu studenata u Istru obrađujući teme iz pučkih vjerovanja.

Od 2002. god. sudjeluje na projektu Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca u okviru kojega prikuplja i obrađuje građu o pučkoj pobožnosti s naglasom na svece zaštitnike.

U svibnju 2003. god. sudjelovala je na stručno-znanstvenom skupu u Klanjcu (Skulptura u prostoru ) s referatom Skulptura u sakraliziranome prostoru (koautorstvo s prof. M. Mirković).

Dugogodišnja je suradnica u opremanju časopisa na Odsjeku za etnologiju – Studia ethnologica Croatica, a od 2003. i članica uredništva. Surađuje u oblikovanju časopisa Etnološka tribina i Cris (Povijesnog društva Križevci).

Od studenoga 2003. godine stalni je gost u emisiji Katoličkog radija «Hod kroz godinu» s temom Sveci zaštitnici u vjerovanjima na hrvatskom selu.

Govori engleski i solidno se služi njemačkim jezikom te literaturom na slavenskim jezicima.
Tijekom poslijediplomske nastave položila je propisani broj ispita i prikupila 60 bodova koliko je predviđeno programom doktorskog studija. U okviru svojih, poslijediplomskih obaveza napisala je i predala 3 izvorna znanstvena rada koja su povezana s temom disertacije:

1. 
   Propitivanje religijskog identiteta u Istri
   
2. 
   Skulptura u sakraliziranome krajoliku
   
3. 
   Zaštitnici od kuge u Varaždinu
   

Uz navedene i publicirane radove u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol. 12/13, Zagreb, 2003) objavila je znanstveni rad Tradicijska arhitektura u Lonjskom polju.

Znanstveni rad Marijane Belaj odlikuje se pažljivom obradom građe, ozbiljnom interpretacijom i promišljanjem.

Sinopsis disertacije pod naslovom Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti dobro je koncipiran a problematizira «isječak» iz vjerničke prakse koja se odnosi na izvancrkvene aspekte štovanja svetaca. Polazišta su u terenskim istraživanjima koja se nadopunjuju, analiziraju i sistematiziraju podacima iz drugih stručnih i znanstvenih izvora. Pretpostavke za komparabilna istraživanja u radu će utvrđivati s motrišta više znanstvenih disciplina u skladu sa suvremenim holističkim pristupom i načelima kulturne antropologije.

Tim postupkom očekuje se da će kao novi moment u znanstveno doprinosu ovoga rada biti jasnije definirana «pučka pobožnost» u okvirima još uvijek, u etnologiji, nedovoljno istraženih različitih aspekata fenomena religije i religioznosti, kao i utvrditi kulturnopovijesne procese koji su utjecali na tu vrstu pobožnosti i nastale promjene tijekom vremena.

Stručno povjerenstvo zaključuje da opseg rada, pristup, cilj, te metodologija istraživanja i očekivani rezultati zadovoljavaju sve kriterije propisane za izradu doktorske disertacije.

Tema disertacije je znanstveno relevantna i spada u područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, za koja je ovlašten Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Temeljem iznijetih činjenica povjerenstvo utvrđuje da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ovlašten za područje kojemu pripada tema disertacije i predlaže Vijeću da asistentici Marijani Belaj odobri nastavak poslije diplomskostudija kao doktorskog studija etnologije/kulturne antropologije kao doktorskog studija i prihvati predloženu temu za disertaciju pod naslovom Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti.

Povjerenstvo:
Doc. dr. Branko Đaković

Doc. dr. Tihana Petrović

Doc. dr. Milana Černelić

Marijana Belaj

Papova 10

10000 Zagreb

Znanstveno područje: humanističke znanosti

Polje: etnologija

Sinopsis doktorskoga rada u okviru

doktorskoga studija etnologije / kulturne antropologije

SVECI ZAŠTITNICI U HRVATSKOJ PUČKOJ POBOŽNOSTI
Predmet ovoga doktorskog rada jest isječak iz vjerničke prakse na hrvatskome selu, a odnosi se na određene izvancrkvene aspekte štovanja svetaca. Pojedine svece, naime, smatraju zaštitnicima protiv bolesti i za zdravlje ljudi uopće, zaštitnicima stoke, protiv štetočina, vremenskih nepogoda te zaštitnicima nekih djelatnosti i zanimanja. U okvir istraživanja ući će kazivanja i zapisi o vjerovanju u svece zaštitnike te o obilježavanju spomendana, hodočašćima, blagoslovima, procesijama, obredima, votivima, molitvama, uzrečicama i drugim njegovim izražajnim oblicima.

S obzirom na to da je promatrana pojava u narodu vrlo živa, a životni se uvjeti ubrzano mijenjaju, pretpostavljam da će se takve promjene odraziti i na štovanje svetaca zaštitnika. Pojedine su uloge svetaca odumrle (primjerice, zaštita od kuge), no pojavile su se nove, promaknute i od same Crkve (zaštita pojedinih djelatnika, primjerice novinara, djelatnika na računalima i dr.). Stoga se pruža prilika da se istraživanjima mogu utvrditi i pratiti živi procesi koji se danas odvijaju. Također, ovo svojstvo promatrane pojave omogućuje, uz promatranje uloga svetaca, i dijakronijski pristup.

Polazište u istraživanju bit će gradivo s terenskih istraživanja. Njemu ću pridodati gradivo iz drugih izvora koje samo po sebi nije zadovoljavajuće u rasvjetljavanju zadanoga problema ali je dostatno kao nadopuna temeljnom, terenskom, gradivu. S obzirom na to da štovanje svetaca tek jednim dijelom neposredno spada u područje interesa etnologije, uključit ću u razmatranje te pojave rezultate drugih disciplina (teologije, povijesti umjetnosti) koje se također njome bave. Naime, da bi se ta kompleksna pojava mogla bolje razumjeti, valja joj prići s različitih motrišta značajnih za više različitih znanstvenih disciplina. To će omogućiti cjelovitiji uvid u nju. Uostalom, tzv. holistički pristup jedno je od načela suvremene kulturne antropologije.

Još je jedan razlog za takav pristup. Vjerovanje u pomoć svetaca zaštitnika spada u domenu pučke pobožnosti, područja koje do danas nije jednoznačno definirano. Hrvatska se etnologija usudila javno pozabaviti pitanjima te vrste tek na posebnome simpoziju što ga je organiziralo Hrvatsko etnološko društvo u Zagrebu u proljeće god. 1991. Raniji etnološki radovi jako su rijetki, pa ću se nužno morati poslužiti radovima teologa i povjesničara umjetnosti koji se općenito bave pučkom pobožnošću ili nekim drugim njezinim oblicima koji su u posrednoj vezi s istraživanom pojavom (E. Hoško, T. Šagi Bunić, A. Badurina, J. Šimić).

Za ovu temu korisit ću gradivo prikupljeno na terenskim istraživanjima te podatke iz etnoloških rukopisnih zbirki i publikacija (primjerice, Upitnica IV. Etnološkog atlasa - tema broj 144: Sveci zaštitnici; Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena i dr.). Također ću uključiti i relevantne podatke s područja drugih znanosti koje se bave ovom temom (primjerice, povijest umjetnosti, folkloristika).

Cilj rada je istražiti kako je i u kojoj mjeri uraslo vjerovanje u svece zaštitnike u život ljudi te ispitati moguće mijene u toj pojavi. Na temelju toga pokušat ću na pojedinim primjerima iščitati i prikazati kulturnopovijesne procese koji su utjecali na oblikovanje pojave. Premda ću nastojati dati pregled promatrane pojave s čitavoga hrvatskoga prostora, ipak ću pojedine teme, kao primjere, temeljitije obraditi na užem prostoru (primjerice, u Istri, Hrvatskom zagorju).

Očekujem da će znanstveni doprinos ove disertacije biti, kao prvo, u tome što će omogućiti jasnije definiranje pojma “pučka pobožnost” u okviru u nas još posve nerazvijene etnološke discipline koja se bavi etnološkim (kulturnoantropološkim) aspektima fenomena religija i religioznosti, tzv. religijske etnologije (Religionsethnologie), koja je pak u uskoj svezi sa znanošću o religiji (“religiologija”). Kao drugo, očekujem da će disertacija pokazati kako je štovanje svetaca zaštitnika u Hrvata vrlo živo, ali podložno znatnim promjenama. Nadalje, očekujem da će se dijakronijskim pristupom moći razotkriti kulturnopovijesni procesi koji su utjecali na te promjene.

Metodologija rada bit će složena. Obuhvatit će tehnike prikupljanja gradiva, njegovu klasifikaciju i izradu tipologije, izradu pomagala (tablice, statistike, etnološke karte), funkcionalnu analizu te interpretaciju u okviru kulturnopovijesnoga pristupa.

Rad će sadržavati uvod, prikaz gradiva, razradu teme, zaključak i znanstveni aparat. U uvodu će biti riječi o predmetu i cilju rada, o metodologiji istraživanja te o povijesnom i prostornom okviru obrađenoga gradiva. Prikaz gradiva sadržavat će podatke dobivene na terenskom istraživanju i upotpunjene podacima iz drugih izvora. Ovdje ću također navesti dosadašnje radove i mišljenja o ovoj temi. Sljedeći dio (razrada teme) sadržavat će rezultate uočene iz viševrsnog prikaza podataka i analizu dosadašnjih radova i mišljenja radi tumačenja tih rezultata. U zaključnom dijelu ću utvrditi kako su se i u kojoj mjeri ispunila očekivanja ovoga istraživanja te naznačiti mogućnosti za daljnja istraživanja.

Zagreb, 18. ožujka 2004. god.

Mentor: Voditeljica studija: Kandidatkinja:

Doc. dr. sc. Branko Đaković Doc. dr. sc. Tihana Petrović Marijana Belaj

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 15. ožujka 2004.

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo koje treba utvrditi ispunjava li asistentica Nevena Škrbić Alempijević sve uvjete predviđene Programom poslijediplomskoga doktorskoga studija etnologije/kulturne antropologije i može li joj se odobriti tema pod naslovom “Analogne pojave u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajma”. Pošto smo pregledali priložene isprave, slobodni smo izvijestiti Vijeće sljedeće:

Nevena Škrbić Alempijević rođena je 2. svibnja 1976. god. u Supetru na Braču. Diplomirala je na ovome Fakultetu etnologiju i engleski jezik i književnost 14. srpnja 1999. godine. Prosjekom ocjena od 4.77 ubraja se među 10% najboljih studenata u generaciji. Od 1. listopada 2001. radi kao znanstveni novak/mlađi asistent u Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Upisala je poslijediplomski studij etnologije/kulturne antropologije u akad. god. 2000./01., uredno sudjelovala u poslijediplomskoj nastavi, položila propisani broj ispita i prikupila 60 bodova, koliko je predviđeno programom doktorskoga studija. U okviru svojih studijskih obveza napisala je i predala 3 izvorna znanstvena rada koja su povezana s temom disertacije:

1. Narodni život u romanima Martina Kukučína,

2. Inverzija spolova u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajima i

3. Predstavljanje svadbe u hrvatskim pokladnim običajima.

Radovi su prihvaćeni za objavljivanje u časopisu Studia ethnologica Croatica. Time je formalno zadovoljila uvjete za prijavu disertacije sadržane u programu poslijediplomskoga studija etnologije/kulturne antropologije.

Osim ovih radova koje je izradila u okviru samoga doktorskog studija, Nevena Škrbić Alempijević u protekle je četiri godine objavila 11 radova, sudjelovala je u dva znanstvena projekta financirana od Ministarstva znanosti i tehnologije RH, organizirala dvije izložbe postavljene u Pazinu, Zagrebu, Kittseeu u Gradišću/Burgenland i u Beču, sudjelovala na nekoliko seminara, ljetnih škola i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.

Znanstveni rad Nevene Škrbić Alempijević odlikuje se vrlo pažljivim prikupljanjem građe na terenu i brižnom analizom te građe, kao i one koja je već pohranjena u arhivima ili objavljena. Interpretacije su joj oprezne, ali oštroumne, sigurne i bez straha od autoriteta.

Sinopsis disertacije pod naslovom “Analogne pojave u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajma” brižno je koncipiran i pokazuje, kao i ranije spomenuti radovi, da je doktorandica već dobro svladala vještinu koncipiranja i pisanja znanstvenoga rada. Predmet rada su brojne analogije između pojedinih stalnih likova, postupaka i tradicijskih predstavljačkih oblika koji se javljaju i u hrvatskim svadbenim i u pokladnim običajima. Uočene probleme razmatrat će kao dijelove dinamičkoga društvenoga procesa, odnosno kao sustave otvorena značenja čije mijene ovise o konkretnom kontekstu.

Premda je sam glavni predmet disertacije (pokladni običaji) jedno od najobrađivanijih poglavlja iz pučke kulture, doktorandica mu želi pristupiti na inovativni način uspoređujući ga s igrama koje se odvijaju tijekom svadbe. Pokazalo se da se pojedini likovi, pa i cijeli motivi, ponavljaju, dakako, u drugom kontekstu. Tim postupkom očekuje da će rastvoriti dublje povijesne i značenjske slojeve odabranih pokladnih i svadbenih zbivanja i otkriti im strukture koje će omogućiti preciznije i uvjerljivije interpretacije no što su dosadašnje.

Stručno povjerenstvo zaključuje da opseg rada, pristup i očekivani rezultati zadovoljavaju sve kriterije koji se postavljaju pred doktorsku disertaciju. Predložena disertacija proširit će poznavanje činjenica, urediti ih i otvoriti nova važna pitanja, a ujedno oblikovati nove metodološke postupke potrebne za svladavanje postavljena zadatka.

Tema disertacije je znanstveno relevantna i spada u znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, za koja je ovlašten Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Na temelju iznijetih činjenica povjerenstvo utvrđuje da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ovlašten za područje kojemu pripada tema i predlaže Vijeću da asistentici Neveni Škrbić Alempijević odobri nastavak poslijediplomskoga studija kao doktorskoga studija s područja humanističkih znanosti (polje etnologija i antropologija) te da prihvati predloženu temu za disertaciju pod naslovom “Analogne pojave u hrvatskim pokladnim i svadbenim običajima”.

Povjerenstvo:

Prof. dr. sc. Vitomir Belaj

Doc. dr. sc. Tihana Petrović
Doc. dr. sc. Milana Černelić

Nevena Škrbić Alempijević

A. von Humboldta 8

Zagreb
Znanstveno područje: humanističke znanosti

polje: antropologija i etnologija
Sinopsis doktorskog rada