Da li pojedinac može biti isključen iz
odredbi Konvencije iz 1954. godine?
U Preambuli Konvencije iz 1954. godine iznova se potvrđuje da su
izbjeglice bez državljanstva pokrivene «Konvencijom o statusu izbjeglica» iz
1951. godine, te da zbog toga nijesu pokrivene Konvencijom iz 1954. godine.
Osim što definiše lice bez državljanstva, član 1 Konvencije iz 1954.
godine definiše i lica koja, uprkos tome što potpadaju pod definiciju (to jest, uprkos
činjenici da su bez državljanstva), ipak su isključena iz primjene Konvencije zbog
posebnih razloga, bilo zbog toga što njima nije potrebna takva zaštita jer već
uživaju povlastice na osnovu specifičnih pravnih šema ili međunarodne pomoći,
ili zato što ne zaslužuju međunarodnu zaštitu zbog njihovih individualnih krivičnih
djela. To uključuje lica:
«koja trenutno uživaju zaštitu ili pomoć od drugih organa ili agencija
Ujedinjenih nacija, mimo Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za
izbjeglice, sve vrijeme dok ta zaštita ili pomoć budu trajale;»
Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom
istoku je jedina agencija Ujedinjenih nacija koja je trenutno relevantna za ovu
klauzulu.
«kojima nadležni organi zemlje u kojoj su se nastanili priznaju prava
i obaveze koji proizilaze iz činjenice posjedovanja državljanstva te
zemlje;»
To znači da ako je lice bez državljanstva osiguralo zakoniti boravak u državi i ako
su mu dodijeljena prava veća od onih koja se obezbjeđuju po Konvenciji iz 1954.
godine, naročito sveukupni paket ekonomskih i socijalnih prava ekvivalentnih
onima koje uživa državljanin, te ako je zaštićen od deportovanja i protjerivanja,
onda nema potrebe da se na tog pojedinca primjenjuju odredbe ove konvencije,
uprkos činjenici da je on apatrid.
«koja su počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti
u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata;
koja su počinila teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje boravka,
prije nego što ih je ta zemlja prihvatila; ili
koje su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih nacija.»
Kada se može smatrati da neko lice
više nije lice bez državljanstva?
Stanje apatridije se završava kada predmetni pojedinac stekne
efektivno državljanstvo.
Zakonodavstvo o državljanstvu koje je usvojeno u Etiopiji u decembru
2003. godine i u Demokratskoj Republici Kongo u novembru 2004. godine
možda će predstavljati veliki korak naprijed u pravcu konačnog rješavanja
dvije produžene situacije u kojima je veliki broj ljudi ostao bez efektivnog
državljanstva. Zakonodavstvo u Etiopiji dozvoljava mnogobrojnim
pojedincima koji žive u Etiopiji da ponovo steknu državljanstvo Etiopije,
dok novi zakoni u Demokratskoj Republici Koreji pomažu da se identifikuju
državljani te države.
Koji se postupci koriste za odlučivanje
o tome da li je neko bez državljanstva?
Mada Konvencija iz 1954. godine definiše lice bez državljanstva, ona ne
razrađuje postupak putem koga se utvrđuje koje lice nema državljanstvo. Stoga
je u interesu država i u interesu pojedinaca na koje bi se mogla primijeniti ova
Konvencija, da države usvoje zakonodavstvo koje će ih rukovoditi u tome kako
da identifikuju lica bez državljanstva. Takvo zakonodavstvo bi takođe trebalo
odrediti ko će biti taj ko će donositi odluke, te ustanoviti koje su to posljedice
identifikovanja lica bez državljanstva.
Neke države su usvojile izvršno zakonodavstvo koje imenuje posebne
agencije unutar vlade – službe koje se posebno bave azilom, izbjeglicama i
licima bez državljanstva – ili, na primjer, ministarstvo unutrašnjih poslova,
koje će ispitivati i rješavati slučajeve apatridije. Države koje nemaju posebno
zakonodavstvo kojim se uspostavlja postupak za potvrđivanje apatridije oformile
su upravni ili sudski organ kome je zadatak da utvrdi da li je neki pojedinac bez
državljanstva. Mnoge države, međutim, nemaju uspostavljen nikakav poseban
postupak. U mnogim od ovih slučajeva, pitanje apatridije često se javlja tokom
postupka za određivanje izbjegličkog statusa. Lica bez državljanstva mogu onda
biti «obrađena» unutar tog okvira, koji uključuje humanitarnu ili supsidijarnu
zaštitu. U stvari, lica bez državljanstva mogu se obavezati da svoju molbu
usmjere kroz azilski režim jednostavno zato što im na raspolaganju ne stoji
nijedan drugi postupak.
Neke države nemaju zasebne postupke u kojima se potvrđuje da dati
pojedinac nema državljanstvo, ali to pitanje može se javiti kada on zatraži
dozvolu boravka ili putni dokument ili ako je njegov zahtjev za azil odbijen i
podnosi se zahtjev za ostanak u zemlji azila na drugim osnovama.
U Francuskoj, postupak za priznavanje statusa apatridije sprovodi
Francuska služba za zaštitu izbjeglica i lica bez državljanstva (OFPRA)
(
6
), čiji je mandat da obezbijedi sudsku i upravnu zaštitu licima bez
državljanstva. Podnosioci zahtjeva svoj zahtjev moraju predati direktno
ovoj službi.
U Španiji, njihov «Zakon o strancima» predviđa da Ministarstvo
unutrašnjih poslova priznaje status apatridije u postupku koji je regulisan
«Kraljevskim dekretom». Podnosioci zahtjeva mogu se obratiti policijskoj
stanici ili Službi za azil i izbjeglice (OAR) (
7
). Nakon završetka istražne
faze, OAR sprovodi postupak, a zatim šalje svoju obrazloženu procjenu
Ministarstvu unutrašnjih poslova.
U Italiji, izvršni ukaz o izmjenama i dopunama «Zakona o državljanstvu» iz
1993. godine, koji je usvojen prošle godine, daje Ministarstvu unutrašnjih
poslova ovlašćenje da prizna status apatridije.
Bez posebnih postupaka za identifikovanje lica bez državljanstva,
nemoguće je utvrditi koliko slučajeva apatridije ostaje neidentifikovano, te je
zato nemoguće precizno utvrditi veličinu ovog problema.
(6) Akronim od francuskog naziva
Office
français de
protection des
réfugiés et
apatrides, prim. prev.
(7) Akronim od španskog naziva
Oficina de
Asilo y
Refugio, prim prev.