sličan način, shematski crteži mogu da simbolizuju stanje uma pre
vodeći neke njegove dinamičke osobine u vidljive sklopove. Linijski
crteži na stranicama iz Sternovog Tristrama Šendija (Lawrence Ster
ne), prikazanim na si. 118 simbolizuju dobre, iskrene namere pripo-
vedača, koje ometa manje-više nastran duh.
KAKO LIKOVI ISPUNJAVAJU SVOJU SVRHU
Pošto likova ima na svakom nivou apstrakcije, vredi ispitati u
kojoj meri različiti stepeni apstraktnosti dobro odgovaraju trima
funkcijama koje ovde razmatramo. Ograničiću se na nekoliko pri
mera uzetih sa oba kraja apstrakcione lestvice. Sta biva sa veoma
realističkim likovima? Kao što sam već rekao, proste replike mogu
da budu korisne kao sirovina za saznanje, ali njih proizvode saznajni
činovi najnižeg reda, te one, po sebi, ne doprinose razumevanju.
Paradoksalno je što one mogu čak i da otežaju raspoznavanje
sadržaja zato što raspoznavanje nekog predmeta znači shvatiti neke
od njegovih bitnih odlika. Mehanički stvorena replika može da prik-
rije ili izobliči te odlike. Jedan od razloga što ljudi vaspitani u kul
turama u kojima se još ne zna za fotografiju teško čitaju naše tre
nutne snimke leži u tome što realističke i slučajne pojedinosti i deli-
mična bezobličnost takvih slika nisu ni od kakve pomoći opažanju.
Sa ovim problemom srešćemo se ponovo kada u poslednjoj glavi
budemo govorili o takozvanim vizuelnim učilima u nastavi. Vernost
118
i realizam su izrazi koji treba oprezno da se upotrebljavaju zato
što mehanička sličnost može nehotice da omane baš u bitnim odli
kama prikazanoga predmeta.
Ljudski um može da se natera da proizvede mehanički verne
duplikate stvari, ali on nije od prirode podešen za to. Pošto se opa
žanje bavi poimanjem značajne forme, umu je teško da stvori likove
koji tu vrlinu nemaju. U stvari, strukturalnim svojstvima linija i
boja čak se i neke »materijalne« želje najbolje zadovoljavaju. Na
primer, mehanički vemo načinjene fotografije u boji ili slike nipošto
nisu najpodesnije za izazivanje seksualnog uzbuđenja pomoću čula
vida. Čulno zadovoljstvo se uspešnije izaziva apstraktnom glatkoćom
bujnih oblina, napetošću koja oživljava stilizovane oblike grudi i
bedara. Kada ne preovlađuju ove izražajne sile, slika se svodi na
prosto prikazivanje materije. Nuditi materiju bez forme, koja je opa
žaj ni nosilac značenja, u stvari je pornografija u jedinom valjanom
smislu reči, što će reći kršenje čovekove dužnosti da svet opaža
inteligentno. Kurva (grčki pomè) je ličnost koja nudi telo bez duha.
Kao simboli, prilično realistički likovi imaju to preimućstvo
da strukturalnim skeletima ideja daju krv i meso. Oni ostavljaju
utisak životnosti, što je često poželjno. Ali, to ima i svoje nedo
statke, pošto su predmeti koje oni prikazuju samo uzgredni simboli.
Jedne novine donele su vest da je jednog dana pre izvesnog vre
mena časni Dženjuari iz baptističke crkve Džion-Hil u Detroitu
odveo svog četvorogodišnjeg sina Stenlija da vidi veliku zidnu sliku
koja je tih dana naslikana u auli jedne tamošnje škole. »Vidim voz«,
rekao je Stenli. »Ta pruga«, rekao je časni Dženjuari, »jeste buduć
nost koja ide prema nama. Voz je jedinstvo ove zemlje, doduše da
leka, ali nam se približava.« »Ne«, veli Stenli, »to je voz.«
Ovo neslaganje između oca i sina nastalo je zbog toga što voz
nije potpun simbol, s punim radnim vremenom, što bi se reklo. On
prvenstveno radi za železnicu, a simbolizovanje mu je samo uzgre
dan, honoraran posao, oko koga se ne diže velika galama, i koga
zato ne moraju da budu svesni ni današnji četvorogodišnjaci ni
mnogi odrasli. Što je jedno umetničko delo, skulptura ili slika, ver-
nije prirodi, to je umetniku teže da mu pruži simboličko značenje.
Kurbeova slika U Atelier (Courbet) iz 1855. prikazuje grupu realis
tički naslikanih ljudi koji okružuju sâmog umetnika dok radi u svom
ateljeu. Slika nosi podnaslov Une allégorie réelle i imala je za cilj
da pokaže, s jedne strane, ljude iz svakodnevnog života, a s druge,
ljude osećanja i misli, i jedne i druge podjednako ukočene u nekom
stanju snene omamljenosti, dok samo slikar, snažno obuzet radom
na platnu, zauzima središte kao jedina ličnost koja se aktivno bavi
stvarnošću. Istoričar umetnosti Verner Hofman (Werner Hofmann),
u jednoj opsežnoj analizi ove slike, napominje da su »realisti osećali
alegorijske implikacije kao suvišne, dok su simbolisti smatrali da
se one ne slažu sa samom robustnošću stila.« Samo kada sliku pos-
matra pažljivo i bez predrasuda, gledalac će moći da shvati da, na
primer, gola žena koja gleda umetnika dok radi u svom ateljeu
nije samo njegov model, na realističkom nivou prikazivanja, nego
je i muza, tradicionalna alegorija istine, punoće života, sve u
isti mah.
Dilema postaje naročito oštra kada umetnik cilja na fantaziju
i dublje značenje, ali nema slikarske uobrazilje da bi ta svojstva
119
Dostları ilə paylaş: |