Predgovor
ova knjiga je nastala kao rezultat dugogodišnjeg predavačkog rada na kursevima
Žene i nauka; nauka, rod i moć; Biografije, i drugim, koje sam od druge polo-
vine devedesetih godina predavala u centru za ženske studije u Beogradu, kao i
na osnovu tekstova koje sam pisala na ove teme. tokom petnaestak godina pri-
kupljen je obiman materijal, i učinilo mi se da ću ga lako pretočiti u knjigu. ona je
trebalo da na ovim prostorima otvori mnoga do sada nepostavljena pitanja o polo-
žaju i doprinosu žena naučnim istraživanjima i otkrićima, položaju nauke u druš-
tvu u istorijskom kontekstu i s aspekta roda i pozicija moći, a pre svega da uvede
u javni prostor imena mnogih žena koja su zaboravljena ili izgubljena.
međutim, taj posao pokazao se neuporedivo težim nego što sam
pretpostavljala. nije samo bio u pitanju obiman materijal, koji se svakim
danom umnožavao, koji se morao sažeti, sistematizovati i svesti u okvire koji
neće zamoriti čitaoca/čitateljku. Postavilo se pitanje strukture, vremenskog i
prostornog omeđenja. Gde se zaustaviti u prostoru i vremenu? šta su za nauku
„istok“, „zapad“, „sever“ ili „jug“? u kojoj meri se mora prikazati društveno-
-istorijski kontekst? najzad, šta je za mene „nauka“? Već sama podela na „meke“
i „tvrde nauke“, uobičajena u naučnoj zajednici, upućuje na diskriminaciju. da
li treba uopšte da se u jednom ovakvom tekstu bavim i feminističkom kritikom
nauke, bez obzira na zadovoljstvo koje bi mi to pružilo?
u toku pisanja nekako se sama po sebi nametnula razuđena i nestandardna
struktura mozaičnog linearnog vremenskog toka, koja se približavanjem
sadašnjem
trenutku, kako je rastao broj žena
koje se bave naukom, i sama bližila
leksikonskom prikazu. izbor studija slučaja skoro da nije bio lični izbor, već
legitiman zahtev doprinosa koje su izabrane naučnice ostavile u istoriji nauke,
uz nezaobilaznu enigmu na ovim prostorima – milevu marić ajnštajn. doprinos
žena sa „istoka“, ma šta pod tim podrazumevali, skoro je simboličan, ali je to ipak
posebna tema, van okvira ove knjige. istorija žena u nauci na ovim prostorima
ostaje tema za neku novu knjigu, koja će biti zahtevnija, ali i izazovnija. Biće to,
s
obzirom na oskudnost podataka, skoro detektivski posao.
ono što se nadam da će ova knjiga pokazati, jeste stalno ponavljanje istog
obrasca – neophodnost podrške u privatnom prostoru da bi se uopšte moglo ući
We delight in phyiscs
’ovo me dovodi do pitanja zbog čega tako mali broj devojaka studira
fiziku. mnogo je odgovora ponuđeno na ovo pitanje, među njima i da
devojke imaju manje sklonosti ka studiranju fizike od mladića, da je za
to kriv uticaj roditelja i pritisak društva koje podržava devojke da razvi-
jaju tzv. ženstvene sklonosti i osobine, da je nastava fizike (rodno) nepri-
lagođena, da su za sve krive predrasude mladića (!). ako se sve to uzme
u obzir, moglo bi se zaključiti da devojke koje žele da studiraju fiziku
moraju da budu biološki devijantne, nekomunikativne, nedruštvene,
nehumane, neženstvene, drske i... dobro pripremljene da se bore pro-
tiv barijera koje im postavlja muški šovinizam. Fizičarke koje ja znam
sigurno nisu takve. Sve su one različite kao ličnosti, ali im je značajna
zajednička osobina istrajnost, samopouzdanje i radni entuzijazam.
u najvećem broju slučajeva, one su od ranog detinjstva imale podršku
roditelja, rođaka ili nastavnika...
...što se tiče sklonosti devojčica prema prirodnim naukama, ne verujem
da biološke razlike koje postoje između dečaka i devojčica mogu u
tome da budu značajne, jer ima zemalja u kojima je situacija drugačija.
u Poljskoj, na primer, fizikom se bave podjednako i žene i muškarci,
dok u Britaniji devojčice kao da imaju manje sklonosti za fiziku od
dečaka. Pitam se da li je ta razlika značajna u poređenju sa individualnim
razlikama kod oba pola. Kada sam jednom davno ponudila moj stari
alat mlađem bratu jedne od mojih školskih drugarica, on je na moje
iznenađenje bio potpuno nezainteresovan. Čak i među fizičarima
postoje razlike u manuelnim sposobnostima. Za jednog od vrhunskih
teoretskih fizičara Paulija pričalo se da je dovoljno da samo prođe pored
laboratorije i da će se neka od aparatura slomiti. Suprotan primer je
raderford, koji je bio veoma podozriv prema teoretičarima i oslanjao
se samo na rezultate sopstvenih eksperimenata.
Verujem da je najznačajniji faktor koji odvraća devojke od studiranja
i bavljenja fizikom tradicija i njene posledice po obrazovni sistem. u
viktorijansko doba bilo je lepo’ da se devojčice bave cvećem i leptirovima,
pa su stoga danas biološke nauke popularne među studentkinjama,