Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 31
2.4.
Prva filozofija smera tom prvom, opštem,
bivstvujućem kao bivstvujućem, tj. smera onom bitnom, tj.
suštini, i upravo zato Aristotel razlikuje fiziku i
matematiku, koje nastoje da istraže posebne osobine
bivstvujućeg,s jedne strane, i teologiju koja istražuje
bivstvujuće kao bivstvujuće, s druge strane.
Ono što je tu problematično jeste određenje i mesto
metafizike. Čini se da metafizika u sebi sadrži neku trajnu
napetost između ontologije i teologije, između učenja o
bivstvujućem kao takvom i učenja o nepokretnom
bivstvujućem. Ako je predmet teologije
35
nepokretno
bivstvujuće, onda je teologija kao "racionalna teologija", u
istom redu s matematikom i fizikom koje se bave posebnim
oblastima bivstvujućeg i upravo to i otvara pitanje prve
filozofije: da li je ona prva jer se bavi bivstvujućim kao
bivstvujućim, ili je ona prva zato što za svoj predmet ima
najviše bivstvujuće, boga?
36
35
Izraz teologike kod Aristotela nalazimo samo na dva mesta (E 1, K 7)
dok se kao oznaka prve filozofije prvi put sreće kod Aristotelovih
komentatora. Treba imati u vidu da u Aristotelovo vreme izrat theologiá
ne označava učenje o bogu već pesničko kazivanje bogova, govor bogova,
dok theológos označava pesnika (P. Natorp); u tom značenju tu reč
koriste Plotin i Avgustin (poetae qui etiam theologi dicerentur). Sam
Aristotel theológos koristi u smislu pesnik. Drugačije značenje ta reč
dobija tek kod stoika.
36
Ovo je bilo predmet spora Averoesa i Avicene: prvi je kao predmet
filozofije video boga a drugi, bivstvujuće kao takvo. Povod tako različitim
tumačenjima daje sam Aristotel koji na početku knjige E (1, 1025b 7)
jasno kaže da se prva filozofija bavi bivstvujućim kao bivstvujućim a da
su sve druge nauke posebne jer se bave delovima bivstvujućeg (pri čemu
tu podela nauka na posebne nauke odgovara podeli bića na rodove). Iz
ovog bi sledilo da je i učenje o bogu učenje o posebnom bivstvujućem i da
ne može biti prva filozofija. Ali, Sam Aristotel nešto dalje (1026a 21) piše
o tome da je prva filozofija kao nauka o posebnom bivstvujućem, večnom,
nepokretnom, samostalnom – nauka o bogu. Kako usaglasiti ova dva
stava? Po mišljenju V. Jegera, jednog od najpoznatijih tumača
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 32
2.5.
Na osnovu dosadašnjeg izlaganja može se zaključiti
kako je metafizika (a) učenje o bivstvujućem kao
bivstvujućem, (b) učenje o najvišim svojstvima bivstvujućeg
i (c) učenje o najopštijim uzrocima. Da bi se ovo bolje
razumelo treba ukazati na dva uporišna mesta u tumačenju
pojma i predmeta metafizike: jedno je XII knjiga
Aristotelove Metafizike a drugo, prva knjiga Disputationes
metaphysicae (1597) Franciska Suaresa; ovo poslednje delo,
nastalo u doba neosholastike u vreme pozne renesanse, od
posebnog je značaja budući da u njemu nalazimo najviši
domet metafizike i metafizičkog mišljenja kao i stoga što
upravo taj spis otvara put novovekovne onto-logije kao onto-
logike. Zasluga Suaresa je u tome što on daje jedno izuzetno
produbljeno razlikovanje termina essentia i existentia, čime
se on suprotstavlja tomističkoj školi kao i učenju Dunsa
Skota, kao i u tome što tu srećemo apstraktno udaljavanje
od ranijih teoloških rasprava o tome da li bog postoji u
realnosti ili ne ali u isto vreme i podsticaje za potonje
razvijanje fenomenološke problematike.
37
2.6.
U ovoj knjizi se polazi od shvatanja da je predmet
metafizike realno bivstvujuće kao takvo (ens reale ut sic),
pri čemu se bivstvujuće ne shvata u njegovom pridevskom
obliku (kao nešto što poseduje aktualno bivstvovanje), već u
supstantivnom smislu kao ono što poseduje biće sposobno za
postojanje čak i u slučaju da realno ne postoji. Pritom, može
postojati samo takvo biće koje ne sadrži u sebi nikakvo
Aristotelovog dela, tu i nema neke protivrečnosti u slučaju da se prva
filozofija odnosi i na ontologiju i na teologiju.
37
Heidegger, M.: Die Grundprobleme der Metaphysik. Welt-Endlichkeit-
Einsamkeit. GA Bd. 29/30, Frankfurt am Mein 1983, S. 115; 136-7.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 33
unutrašnje protivrečje. Bivstvujuće kao bivstvujuće
podrazumeva biće koje je apstrahovano od ma kakvih
rodova i vrsta, no koje pritom čini te rodove i vrste. Na taj
način, najširi pojam realnog bivstvujućeg sadrži u sebi i
pojam boga koji kao biće (premda najviše) i sam spada u
predmetnu oblast metafizike čineći njen prvenstveni
(praecipium) objekt. Tako je realno biće prvi pojam
metafizike koji pretiče i boga, ali ne po prirodi stvari ili po
uzročnosti već po prirodi predikacije, kao univerzalni pojam
koji se odnosi i na tvorevine i na božansko biće.
Tako shvaćeno realno bivstvujuće poseduje određena
svojstva (atribute) koja su transcendentalna i koja su iznad
kategorijalne podele bivstvujućeg, dakle, iznad kategorija
supstancije, kvantiteta, kvaliteta, mesta, itd. Postoje tri
transcendentalna atributa takvog bića (ens): jedno, istinito i
dobro (unum, verum i bonum). Ovde je izlaganje u saglasju
s Franciskom Suaresom koji stvar (res) i nešto (aliquid) ne
smatra transcendetalijama budući da su oni sinonimi
bivstvujućeg ali ne i njegovi atributi (kako je mislio
nekoliko stoleća ranije Toma Akvinski). Transcendentalije
ne mogu bivstvujućem dodati ništa što se već ne bi sadržalo
u njemu; one označavaju bivstvujuće uzeto u njegovom
totalitetu ali to je moguće, ili iz aspekta identiteta
bivstvujućeg sa samim sobom (jedno), ili iz aspekta njegove
saznatljivosti (istinito), ili iz aspekta njegove unutrašnje
vrednosti (dobro). Zato bivstvujuće ulazi u određenje svake
transcendentalije te između njega i transcendentalija
postoji odnos reverzibilnosti.
Izlaganje problematike metafizike pored analize
kategorijalnih određenja bivstvujućeg i njegovih
transcendentalnih atributa ima za svoj predmet klasično
učenje o uzrocima i modusima bivstvujućeg, a tu se pre
svega misli na odnos beskonačnog i konačnog bića –
beskonačnosti kao čistog akta lišenog bilo kakvih
supstancijalnih ili akcidentalnih svojstava, i konačnog bića
Dostları ilə paylaş: |