Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 34
(koje obuhvata supstanciju i akcidencije) budući da tek na
tom nivou nastaju kategorijalne razlike
38
.
38
Ovde se za tumačenje osnovnih problema, što ih postavlja opšta
metafizika, koristi na jednoobrazan način sledeći niz pojmova a koji ne
isključuje i neka druga moguća rešenja. Najvažnije je da razumemo
problematičnost i temelj onoga na šta se ovi osnovni pojmovi odnose.
Pod terminom bivstvo podrazumeva se ono što su Grci označavali pojmom
ousia a što je potom bilo na latinski neadekvatno prevedeno rečju
substantia; izrazom suština označava se bit, odnosno intencionalni objekt
mišljenja a čemu odgovaraju izrazi essentia i quidditas (u daljem tekstu
izrazi suština i bit su, takođe, jednakoznačni). Pojmom postojanje
označava se egzistencija nečega, za šta su Rimljani koristili izraz
existentia. Terminom bivstvujuće ukazuje se se na ono pojedinačno
bivstvujuće za šta su Grci koristili izraz to on a Rimljani ens; kao sinonim
pojma bivstvujuće, pretežno kad je reč o srednjovekovnoj filozofiji (ali i u
slučajevima kad to zahteva priroda govora) koristi se i izraz biće.
Konačno, izraz bivstvovanje označava jestanje naprosto ili ono što se na
latinskom jeziku označavalo izrazom esse (ali, tu je reč i o problemima
koji su specifični za recepciju nekih oblasti savremene filozofije); izraz
bivstvovanje koristi se mahom kad se hoće ukazati na bivstvovanje samo
(ipsum esse (subsistens), tj. actus essendi) a za šta je u široj upotrebi bio i
izraz komplikovane prošlosti (imajući u vidu da se sreće u srpskim
rečnicima XIX stoleća): bitak. Upotreba ovog poslednjeg pojma
(bivstvovanje) zahteva krajnju opreznost.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 35
3. Kategorijalna određenja bivstvujučeg
Sve teškoće na koje nailaze filozofi kad govore o
metafizici imaju svoj koren kako u tumačenju filozofije
prvih filozofa a pomoću termina kasnije, daleko razvijenije,
filozofije, tako i u nastojanju da se metafizika svede na
nauku čiji bi predmet bilo biće kao temeljni pojam kojim se
bavi filozofija prirode. Odgovor na pitanje šta se krije iza
pojmova kao što su esse (biti), ens (bivstvujuće) ili essentia
(suština) treba tražiti u istoriji pojmova čiji su oni prevod a
koji pripadaju osnovnim temama grčke filozofije (einai, to
on, ousia).
Na šta mislimo kad koristimo pojam suština? Jasno
je da je to poseban pojam, i da ne označava bilo kakav
predmet, već suštinu nečeg, bivstvenost nekog posebnog
bivstvujućeg a s obzirom na to šta ono odista jeste. Ovo nam
više no jasno samo ponovo potvrđuje ono što smo u više
navrata već istakli: (a) metafizika se bavi nečim što nije
predmet nijedne druge discipline i (b) metafizika nije
nauka.
Prvo pitanje koje su sebi postavili najstariji grčki
mislioci bilo je: iz čega su sastavljene sve stvari? Nastojeći
da razumeju i racionalno objasne neku stvar oni su
nepoznato pokušavali da dovedu u vezu sa poznatim pa se
znanje sveg realnog uopšte ogledalo u tome da se zna kako
je svako konkretno biće koje postoji u svetu (nezavisno od
spoljašnjih svojstava), po svojoj prirodi, identično sa ma
kojim drugim bićem bilo ono stvarno ili samo moguće.
Upravo to je navelo prve mislioce da počelo, osnovu
svega (arché)
39
vide u vodi, vazduhu, vatri ili nečem
neodređenom, neograničenom u čemu sve ima svoje poreklo
a što je Parmenid kasnije odredio kao biće. Svojstva tog
39
Još jednom treba napomenuti da mi kad govorimo o počelu kod
presokratovaca, govorimo jezikom Platona i Aristotela.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 36
parmenidovskog bića i danas privlače posebnu pažnju: ono
je večno, nenastalo, nepokretno i jedno budući da nema
strukturu i da je jednorodno. Kako to razumeti? Parmenida
mnogi označavaju kao rodonačelnika ontologije (učenja o
biću). Neki čak govore o Parmenidovom učenju o
bivstvovanju (iliti o "bitku"). No o tako nečem ne može biti
reči. O biću o kojem govori Parmenid ne može se reći ništa
drugo do da ono jeste, a ono što nije biće to uopšte nije.
U nastojanju da se bukvalno interpretira
Parmenidova misao leži opasnost njenog iskrivljivanja i
pogrešnog tumačenja. On je pitanje bića, a ja bih tu uvek
rekao: pitanje konkretnog bivstvujućeg, postavio u toj meri
konkretno da ono ima više spekulativno-vizuelnu no
misaonu formu. On ne govori o bivstvovanju, već o onom što
jeste. Problem je u tome što mi danas njegove stavove
prevodimo jezikom razvijenije ontologije, i pripisujemo mu
kako je govorio o apstraktnom biću (bivstvovanju,
bivstvujućem uopšte). Ali, ono što jeste, a o čemu zapravo
govori Parmenid, jeste nešto najkonkretnije što realno
postoji
40
.
Pod bićem Parmenid misli na kosmos, svet u celini
koji je sa svih strana ograničen, savršeno okrugao, a čiji su
40
Posebno želim da naglasim sledeće: pojmove bivstvujuće i biće ovde
koristim sinonimno. Ni o kakvom bivstvovanju (ili bitku) ovde nije reč jer
tako nešto bilo bi posledica potonjih tumačenja i interpretacija; govoriti o
bivstvovanju kod Parmenida, znači projektovati u njegovo mišljenje
rezultate mišljenja kasnijih epoha. A u tom se slučaju radi samo o nasilju
nad mišljenjem jednog od mislilaca kraja VI i početka V stoleća pre naše
ere. Uostalom, tome u prilog svedoči i pažljivije čitanje prve knjige
Aristotelove Metafizike. Pritom ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da mi
najveći broj svedočenja o presokratovcima, najveći broj sačuvanih
fragmenata iz njihovih dela nalazimo kod Aristotela, a to znači i izloženih
Aristotelovim jezikom, Aristotelovim pojmovnim aparatom koji je daleko
složeniji od onog kojim raspolažu rani mislioci. Kao što Anaksagora nije
govorio o homeomerijama već o semenima, tako i Parmenid ne govori o
"bitku" već o biću.
Dostları ilə paylaş: |