Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 61
značenje od onog kakvo je imao kod Aristotela. Pod
supstancijom se misli na postojanje po sebi jedne stvari,
odnosno, misli se stvar (subjectum quod) koja ima
samostalan (nezavisan) način postojanja. Samostalno,
odnosno, za sebe (a za razliku od osobina i nesamostalnih
bića), postoji ono biće koje ne zahteva nikakav subjekt ili
nosioc da bi moglo da postoji. To ima u vidu Kant kad kaže
da je supstancija ono čija egzistencija nikada nije uslovljena
nekom drugom stvari (Met., II, 5856).
Negativno se supstancija može odrediti kao ono što
ne pripada nečem drugom, odnosno, kao nešto čemu nije
potrebno nešto drugo da bi ono moglo postojati, a to znači
da je supstancija ona stvar koja ničem drugom ne duguje
prirodu svog postojanja (Substantia est res, cuius naturae
debetur esse non in alio). Supstancija je, dakle, bivstvujuće
koje ima postojanje po sebi (Substantia est ens tamquam per
se habens esse), ono što postoji po sebi i istovremeno je
nosilac zavisnih, uzgrednih svojstava (akcidencija). Ovaj
stav je u punoj saglasnosti s onim koji nalazimo u
Aristotelovom spisu Kategorije gde se kaže da je bivstvo
podležeće (supstrat, hypokeimenon) svega drugog (Organon,
2a). Na osnovu ovog vidimo da, kad je o supstanciji reč,
možemo razlikovati dva momenta: (a) supstrat
58
(substantiv, hypokeimenon); ovim je izražen odnos
94, 1940, S. 65-71; Eucken, R.: Geschiche der philosophischen
Terminologie, Leipzig 1879, S. 53).
58
Izraz substrat je novovekovni izraz za ontologizovani subiectum. Mada
se on prvi put javlja kod Petrusa Aureolesa, tek ga Kant počinje u Kritici
čistog uma koristiti kao filozofski termin (o tome opširnije: Arpe, C.:
Substantia, Philologus, 94, 1940, S. 77, a takođe i: Trendelenburg, F.A.:
Geschichte der Kategorienlehre, Hildesheim 1963, S. 18-19). Kakva je
razlika između supstancije kao prve kategorije i supstrata ostaje i kod
Trendelenburga nejasno, budući da se kod njega jednom supstancija
javlja kao prva kategorija, i to kao konkretna, pojedinačna stvar, dok se
na drugom mestu govori o "logičkom", "ontološkom" i "realnom"
supstratu.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 62
supstancije prema akcidencijama i to je njen sekundarni,
relativan momenat, i (b) subzistencija (subsistentia = esse in
se), čime je izražen primarni momenat supstancije - njena
samostalnost; to kazuje da ona ima apsolutni karakter
(bivstvovanje po sebi i za sebe).
Sholastička filozofija pod subzistencijom razumeva
supstanciju ukoliko ova u sebi egzistira, tj. to je supstancija
u njenoj punoj, egzistentnoj samostalnosti, supstancija koja
je završena i u sebi zatvorena, koja, postoji za sebe
(subsistit) i koja stoga ne učestvuje u drugom. Drugim
rečima: subsistencija je zapravo bivstvo sámo (actus
essendi), odnosno biće u kojem se poklapaju essentia i
existentia; subzistencija je ono što se određuje kao nešto
podležeće, podloga, hipostaza (hipostasis, persona). Ako
izvorno, kod Grka, hipostaza označava svaki supstancijalni
individuum, posebno u smislu persone, kasnije se tim
izrazom ne označava ličnost već se persona razume u
ontološkom smislu, kao umom obdarena hipostaza, u smislu
subzistencije (odnosno, onog podmetnutog) (Hypostasis est
completa substantia incommunicabilis).
3.4.1.
Kako je došlo do toga da se supstancija tumači kao
hipostaza i ličnost (persona)? To se zbilo u vreme kad se
filozofska terminologija počela primenjivati na učenje o
trojstvu, a koje je na Prvom Nikejskom saboru (325) dovelo
do spora između, s jedne strane, Arija i njegovih učenika i
Atanasija Aleksandrijskog (296-373)
59
.
Učenje Arija (†336) počivalo je na tezi da je
božanstvo večno, nepromenljivo i jednostavno a da svet, koji
je vezan s proticanjem vremena, postoji naspram njega, da
se večno menja, da je oduvek složen i da se nikad ne javlja
59
O prirodi i razlozima samog spora videti: Uzelac, M.: Istorija filozofije,
Stylos, Novi Sad 2004, str. 154-157.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 63
kao nepokretna ideja. Ako je bog uvek jednostavan a nikada
složen, onda se sin božji ne može smatrati bogom jer je
obična tvar, materijalan, tj. vezan za vreme. Bog je mišljen
tu kao prvi pokretač na Aristotelov način, te je arijanizam
zapravo bio mešavina hrišćanskog kreacionizma i
paganskog antipersonalizma.
Sve ovo još uvek ne bi imalo tako dalekosežne
posledice da na pomenutom saboru na kojem je predsedavao
car Konstantin Veliki (koji sam nije bio hriščanin) nije
kritikovano i Arijanovo učenje o subordinaciji a koje se
ogleda u prvenstvu oca u odnosu na sina. Nikejski sabor je
stao na stanovište da sin božiji ne može biti tvaran te da ga
treba razumeti isto kao i oca, pa je njegova suština
identična sa suštinom oca. Na taj način, Nikejski sabor je,
suprotstavljajući se arijanstvu, istakao
"jednosuštastvenost" (homoousianstvo) oca i sina. Tu,
razume se, ne beše više reč o aristotelizmu, već o
neoplatonizmu i upravo uz pomoć neoplatonizma Atanasije
Aleksandrijski i kritikuje arijanstvo. Atanasije još uvek
identifikuje suštastvo (ousia, bivstvo) i ono podležeće
(hypostasis, substantia); do prvih teškoća dolazi tek kasnije,
kad se dotadašnja filozofska terminologija, preobražena pod
uticajem Plotina, počinje primenjivati na učenje o trojstvu.
Kako je kod stoika hipostazom označavan
materijalni supstrat celine, tj. ono podležeće
(hypokeimenon), osnova na kojoj počivaju sve stvari, za
stoike, a pre svega za Hrizipa i Posejdonija, može se reći da
su začetnici učenja o hipostazi; pod tim pojmom stoici misle
akt, proces i uzrok. Međutim, podstaknut pitanjem o
"kako?" tj. kako se zbiva nastajanje (koje se naziva
hipostazom), Plotin pod hipostazom razume relativno
samostalni način egzistencije ili oblik pojavljivanja, odnosno
proizvod energije koja samu sebe postavlja. Ako je bivstvo
za platoničare uvek jedno i jedinstveno, za Plotina ono je
hijerarhizovano i hipostaziranje podrazumeva nastajanje
Dostları ilə paylaş: |