Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 52
Aristotel mogao doći samo u Platonovoj Akademiji
48
. U isto
vreme, činjenica je da kod Platona nema nekog
sistematskog izlaganja o kategorijama, ali i to, da je on prvi
kod koga se javlja svest o tome da kategorije nisu pojmovi
koji dolaze spolja već da su produkt mišljenja, odnosno
prisećanja o ranijim životima.
Ovo istovremeno upućuje na to da se onaj ko
istražuje istoriju kategorija ne sme ograničiti samo na one
pojmove koje kao kategorije određuje Aristotel, već mora
imati u vidu i najviša počela (principe) koja ovaj stavlja
iznad kategorija, ali isto tako i postpredikamente koje u
poslednjih šest glava Aristotelovog spisa o kategorijama, na
šta je već ranije ukazano, dodaje neko od poznijih
aristotelovaca.
Ono što je ovde nesporno, to je činjenica da je kod
Aristotela moguće razlikovati dva tumačenja kategorija,
koja postoje jedno pored drugog: (a) "logičko" tumačenje
kategorija kao modusa izraza i (b) "ontološko" tumačenje
kategorija kao modusa bivstvovanja. Ovo drugo shvatanje
ima poreklo u filozofiji Akademije iako se tamo modusi
bivstvovanja još ne nazivaju kategorijama. Aristotelovo
ontološko tumačenje kategorija u spisu pod istim naslovom
veoma je udaljeno od platonovskog shvatanja i to iz prostog
razloga što ono pretpostavlja aristotelovsku a ne Platonovu
ontologiju.
Aristotel razlikuje deset kategorija, a to su: bivstvo
(ousia) i devet uzgrednosti, tj. uzgrednih (akcidentalnih)
svojstava bivstva (simbebekota)
49
: kolikoća (poson,
quantitas), odnos (pros ti, relatio), kakvoća (poion, qualitas),
položaj (keisthai, situs), gde (poi, ubi), kada (pote, quando)
delovanje (poiein, agere), trpljenje (paschein, pate), imanje
48
Hartmann, E.v.: Geschiche der Metaphysik I, Ausgewälte Werke, Bd.
11, Leipzig 1899, S. 41-43-
49
U latinskoj terminologiji: akcidencije.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 53
(echein, habitus). Već na prvi pogled jasno je da sve ovde
navedene kategorije nemaju jednak značaj i da ostaje
otvoreno pitanje da li se neke od njih možda mogu podvesti i
pod neke druge.
Ako izuzmemo pojam bivstva, ostale kategorije se
mogu podeliti u četiri grupe: (a) (kvalitet, kvantitet), (b)
(relacija), (c) (mesto, vreme, položaj) i (d) (delovanje,
trpljenje, posedovanje).
Kada je reč o prvoj grupi, treba reći da je kvantitet
sastavni deo materijala, dok kategorija kvaliteta, koja
uključuje oblik, odgovara elementu forme.
Druga grupa obuhvata relaciju a tu spada: jednako i
nejednako, više i manje, slično i neslično, različito i
suprotno.
Treća grupa obuhvata prostorna i vremenska
određenja, mesto neke stvari, momenat u prolaženju,
prostorni odnos delova, mesto i prostorni poredak kao i
vremenski sled.
Četvrta grupa obuhvata aktivnost, pasivnost i
habitualnost. Ona je podređena kvalitetu kao što su
prostorno-vremenska određenja podređena kvantitetu;
aktivnost je prirodno stanje, pasivnost stanje trpljenja,
habitualnost se razume kao dispozicija.
Mogla bi se formirati i peta grupa kategorija a u koju
bi se mogli ubrojati postpredikati: suprotnost, prioritet,
kretanje, pri čemu suprotnost nije isto što i reciprocitet
(uzajamni odnos dva pojma – uzajamni odnos pod
kategorijom relacije). Tome treba dodati da u Metafizici
Aristotel obrađuje niz pojmova koji bi se mogli podeliti u tri
grupe: (a) (celina i delovi, granica, jedno i mnogo, konačno i
beskonačno), (b) (identitet i razlika, potpunost [celovitost]) i
(c) (nužnost, slučajnost). Prva grupa pojmova pripada
kvalitetu, druga kvalitetu, treća relaciji.
Uprkos najrazličitijim načinima klasifikacije
kategorija, uočljivo je da pomenute kategorije stoje u
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 54
određenom odnosu prema nekima od gramatičkih oblika:
ousia je u vezi sa imenicom (substantiv), poion (kakvoća) sa
pridevom (adjektiv), poson (kolikoća) sa brojem, itd. Na ovu
vezu prvo je ukazao Vilim Okamski, potom to potvrdio
Trendelenburg, da bi vezu Aristotelovih kategorija i oblika
reči temeljno dokazao Maks Miler (M. Müller) kojeg su
potom sledili i drugi autori (Zeller, Bonitz, E. Benveniste).
Kategorije Aristotel nije shvatio samo kao funkcije
mišljenja ili kao pojmove kao takve, već kao izraze
bivstvujućeg (shemata tes kategorias ton ontos), kao vidove
njegove manifestacije i zato Aristotelovo učenje o
kategorijama nema idealistički karakter, jer mu je
pretpostavka ontološko važenje opštih predikata budući da
su kategorije ontološke temeljne forme u kojima bivstvujuće
postoji. Aristotel je očigledno polazio od gramatičkih iskaza
ne imajući pritom u vidu temelj izvođenja kakav je kasnije
tražio Kant; s druge strane, on nije sproveo ni posve jasnu
razliku između logičke i metafizičke strane kategorija. Ono
što neprestano moramo imati u vidu jeste da Aristotel
dolazi do toga da kategorije nisu samo načini, forme govora
(izražavanja) već da su to zapravo načini bivstvovanja; one
su ontološke forme u kojima bivstvujuće postoji a to ne
znači ništa drugo do da sve što na ma koji način jeste, po
tom svom načinu bivstvovanja, mora stojati i pod nekom
kategorijom.
Aristotelove ontološke analize imaju svoje polazište u
istraživanju promena koje se dešavaju na bivstvu. Promena
mesta (kretanje) je jedna takva promena; ostale promene
tiču se količine ili, kakvoće, tj. odnosa u kojima stoji bivstvo.
U svim tim promenama menja se određenje bivstva, dok
ono samo ostaje jednako sebi. Bivstvo poseduje karakter
jednog samostalnog bivstvujućeg koje stoji u sebi (ens in se)
i ono ostaje jednako sebi u promeni određenja. Ne treba
mnogo puta ponavljati: bivstvujuće u posebnom smislu
(bivstvo) Aristotel određuje kao ousia a taj pojam se kasnije
Dostları ilə paylaş: |