Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 208
Kvajn) i esencijalizma. Ako je spor u toku, ako je ulog u igri
danas često otežan i ostrašćenom isključivošću, pa imamo
sukob iracionalnog i racionalnog, postmodernog i modernog,
onda promišljanje osnovnih tema metafizike, a tako i
Aristotelovog učenja o supstanciji (koje i samo izaziva
nesporazume, pa se ne zna da li je tu reč o supstancijalizmu
u smislu postvarenja, ili o nekom učenju o sa-pripadnosti
protivrečnosti) i danas zavređuje posebnu pažnju.
Konačno, ako metafizika treba da odgovori na zahtev
što stoji pred filozofijom, da promišlja najviše interese i
mogućnosti kojima treba da bude ispunjen ljudski
opstanak, jasno je da ona ne može biti nauka na način kako
to od nje očekuju predstavnici modernih nauka, jasno je da
ih ona mora razočarati, i jasno je da njoj upućeni prigovori
što dolaze sa te strane promašuju svoj cilj. Pitanja koja bi
najpre mogla ugroziti metafiziku moraju doći iz nje same i
na to je prvi ukazao Kant postavljajući dotad previđano
pitanje njene mogućnosti.
Savremeni filozofi se ne slažu ni u određenju
metafizike: smatra se da je tu reč o nauci koja se bavi
pitanjem o bivstvujućem u celini, o temelju onog što jeste
(Hajdeger), pitanjem o celini (Hartman), o poslednjem cilju
(Bloh), ili pitanjem o transcendenciji (Jaspers). Međutim,
jedno je sigurno: nedovoljnost tradicionalne filozofije
ukazuje na potrebu preobražaja metafizike i to iz njene biti,
tako što će ona dobiti sasvim novi lik spekulativne filozofije,
što bi omogućilo da i nova metafizika kao i sva
tradicionalna pitanja i s njima doneti pojmovi dobiju novi
smisao.
Hajdeger istoriju metafizike vidi kao istoriju
zaborava pitanja o bivstvovanju, i to pre svega "u svetlu
sumraka sholastičkog mišljenja, u udžbeničkom
logicizovanju i opojmljivanju bivstvovanja, u
esencijalizovanju mišljenja od D. Skota do F. Suareza, u
vladavini epigonskih shvatanja u modernoj teoriji saznanja,
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 209
psihologiji ili sociologiji, u fundiranju logike i teorije
saznanja na pogrešnim osnovama, konačno, u postavljanju
ontologije u ravan sa ostalim oblastima znanja".
Kada je reč o današnjem stanju u kome se metafizika
nalazi, treba imati u vidu da "antimetafizički" orijentisane
filozofije polaze od jednog drugačijeg shvatanja vremena
različitog od onog koje ima u vidu tradicionalna, racionalna
metafizika (što je za svoj predmet imalo vanvremeno
bivstvujuće kao bivstvujuće): nakon Hegela pitanje o suštini
vremena dobija prednost u odnosu na pitanje o biti bivstva i
potonje filozofije se počinju graditi na tezi o vremenosti
bivstvovanja a što za posledicu ima napuštanje
sistematičnog pojmovnog raspravljanja jer se s uvidom u
vremenost istine i bivstvovanja odbacuje ranije uvek
pretpostavljana trajnost metafizičkih suština. U tome treba
videti razlog okretanja Hajdegera (i filozofa na njegovom
tragu) mišljenju presokratovaca koji su svet više mislili
naročitim slikama (visiones metaphisicis) no pojmovima.
Istorijski posmatrano, najveća promena
metodoloških orijentira u istoriji novovekovne ontologije, a
posredno u metafizici, dolazi s pojavom Kantove kritičke
filozofije koja donosi jedno novo shvatanje bivstva koje on
artikuliše apriornim saznajnim formama, van kojih je
nemoguće postavljanje ontološke problematike pa je sva
ranija ontologija "dogmatizam" koji se ogleda u
ontologizaciji mentalnih konstrukcija. Kantovski
antiontologizam su potom razvili predstavnici pozitivističke
filozofije; oni su svaki metafizički sud proglašavali
besmislenim budući da nije podložan verifikaciji (mada je to
danas slučaj i sa većinom iskaza u fundamentalnim
naukama); radikalna kritika ontologije dovodi do "krize
ontologije" u XIX stoleću da bi se nakon toga ontološka
problematika počela misliti na novi način. Pojam ontologija
i dalje čuva svoju semantiku kao učenje o bivstvu ali je
veoma fleksibilan kad je reč o njegovom obimu. Krajem XIX
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 210
i tokom XX stoleća počinje da se ontološki tumači niz
psiholoških, logičkih ili jezičkih fenomena. Ontologija se u
isto vreme konstituiše na osnovi principijelne relativnosti
čiji je klasični izraz "princip ontološke relativnosti" Kvajna:
znanje o nekom objektu moguće je samo u jeziku određene
teorije ali, pritom operisanje tim znanjem (znanje o znanju)
zahteva meta-jezik, a time stvaranje nove teorije i tako u
beskonačnost. Tako se ontološka problematika tumači kao
problematika prevođenja, tj. problematika interpretacije
logičkog formalizma, mada je "radikalan prevod" u principu
nemoguć, jer "način referencije" objektivnosti i suđenja nije
transparentan pa stoga ostaje do kraja neodređen.
Radikalno nov obrt u interpretaciji čitave
metafizičke problematike vezan je za ime Martina
Hajdegera koji ponovo u prvi plan postavlja ontološku
tematiku; on kao centralnu ističe razliku bivstvovanja i
bivstvujućeg – ontološku razliku koja je navodno, tokom
istorije metafizike, pala u zaborav. U isto vreme Hajdeger je
na mesto pitanja o "bivstvujućem kao bivstvujućem" stavio
pitanje o "smislu bivstvovanja" i tako istakao zahtev za
destrukcijom stare ontologije kako bi se otvorio novi pristup
problematici bivstvovanja. Polazeći od toga da svaka
ontologija mora počivati na egzistencijalnoj analitici
opstanka (Da-Sein) on je sve bivstvujuće doveo u vezu s
čovekovim Ja pa je svet uvek svet o kojem ja živim, dakle,
moj svet. Na taj način odbačeno je pitanje "bivstvujućeg kao
bivstvujućeg" budući da se moglo dalje istraživati samo
bivstvujuće kao nešto što postoji za mene, što je meni dato,
što je predmet mog saznanja. Za račun formulisanja
problema bio je već unapred rešen osnovni ontološki
problem i N. Hartman s pravom ističe kako takav pristup
ima za krajnju posledicu negiranje postojanja sveg što je
nadindividualno duhovno, onog što se zapravo naziva
objektivni duh (a što je jedan od najviših domena nemačke
filozofije od Kanta do Hegela); iz pozicije koja uspeva da
Dostları ilə paylaş: |